April na Sirkedžiju (Nekrolog jednoj čaršiji)

April bane u tijesne sokake Sirkedzija kao pijani kicos s koferima punim sunca.
April uvijek dugo putuje do Sirkedzija na karoserijama automobila.
April uskace u odzake cevabdzinice, viri iz nabora iznosenih porhetskih haljina, igra na sakatim repovima pijetlova, ozeleni zalosne vrbe za tarabama, uspava sve zute macore i osvijetli ljubicasti “beze” na usnama prodavacica.
April odsjeda na prasnjavim tavanicama po Sirkedziju.
Naseli se ovdje tek poslije setnje glavnim ulicama grada, posto ogrije fasade i izljubi gospodsku djecu po parkovima.
April otvara vrata ducana i muhalebidzinica i puzi memljivim zidovima preko sarenih panorama obale po kojoj se kocopere zirardo sesiri starinskih kicosa u renegdotima.
Dopodne, april daje besplatne predstave suncanih igara za mahalsku djecurliju.
Igra dugo u zelenim dimijama po krovovima, dimnjacima, antenama i dzamijskim avlijama.
Igra dugo i ruzno kao carsijska luda.

Popodne, umoran, susicav i zur, boluje na pocijepanim jastucima stjenjicavih konacista oko zeljeznicke stanice na Sirkedziju.
Posljednjim vidom modrih zjenica aprilski dan tece dugo i radoznalo pred nirnberskim vasarskim fotografijama po zidovima hotelskih soba na Sirkedziju.
Dugo sanja na zidu pred prizorima davno umrlih proljeca.

Iz svijetle carske palace u cvijecu i mirtama izlazi ohola carska svita – blistava kao orijentalske secerlame.
Sokacima starog Sirkedzija preko svilenih sagova, izmedju dva reda “plavih” i “zelenih”, uz glasnu viku heralda i pjesmu posta – koraca car pravoslavnih sa tijarom i krstom na zlatnim trijumfalnim kolima.
Svestenstvo u zlatu ocekuje cara u atrijumu Bazilike koju sagradise Artemije iz Talesa i neimar Isidor iz Mileta.

Iza imperatora gamize copor dvorjana, stitonosa, patricija, sladokusaca, senatora, degenerika i zapovjednika. Sva falanga pozlacenih i prepredenih ljenjivaca sruci se u dvadeset i sedmora vrata Aja Sofije, osvijetljene sa sest hiljada kandelabra.

Sokaci se prolamaju od usklika fukare ciji su pradjedovi sedam godina dovlacili gradju i hiljadu osam stotina trideset i sedam dana i noci zidali na brijegu Bogomolju pod koju je unijeta vitlejemska ploca na koju je odmah po rodjenju bio spusten Sidi Isa, “sin Marijin, apostol Boziji, duh koji je Bogom nadahnut i koji zasluzi postovanje i na ovom i na onom svijetu”.

Sokacima jure anadolski strijelci sa zelenim turbanima i bijelim gamasnama. Oni ciste put njegovom carskom velicanstvu sultanu i kalifu pravovjernih.

Za carskim fijakerom na Selamliku u Aja Sofiji tiska se tijesnim ulicama Sirkedzija gomila dvorskih sobara, generala, pezevenka, kuhara, velikih vezira, uskopljenika, rasa, bozadzija, spijuna, cankoliza, dervisa, begova i cetiri stotina adjutanata, ministara i vatrogasaca.

Zlatna ekipaza i frizirane dvorske brade zaustavise se pred fontanom Ahmeda III koja nije ni cesma ni spomenik, nego igracka, ceif i ljupka sala umornog Osmanlije u ljubavnom zanosu.

Sa slike u cetiri boje muzika tresti “Hamidiju”, a poderana gomila sultanovih podanika, besposlicara i opsjenara arlauce: “Cok jasa, cak jasa, padisah!”

Umoran od vijekova predvece, april tiho umire u berberskim ogledalima i vlaznim olucima smedjih stracara, ugasen prosjackim dlanovima u dnu ascijskog lanca.
Potrosen je u kupljenom zagrljaju i opojan vecernjim ezanom krezubih mujezina u salvarama.

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: