Tvrđava (7. Mrtvi sin)

Desilo se u podne.

Vracao sam se kuci, na nezaradeni rucak, kao i svakog dana, umoran od nekorisne upornosti s kojom sam trazio izlaz iz zazidanosti. Navikao sam da trazim i ne nalazim, jedno je zavisilo od mene, drugo ne znam od koga, i ništa nisam imao da predbacim sebi, a nisam mogao da se ljutim što me ne prihvataju. Nekad sam, u ljutini, prijetio mrznjom, a nisam je osjecao. Ni sad je ne osjecam. I hvala bogu.
Da sam drukciji, da zivot nosim kao tegobu, da sam ogorcen, poceo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okrece protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, zivim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tuzan zbog obicnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tuzan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri, srecan zbog zene koja mi je olakšavala zivot, i zbog djeteta koje je nosila. S djetetom ce nam, doduše biti teze, ali, opet cemo nekako zivjeti.
To je jedna od tajni ovoga svijeta: toliki ljudi zive teško, ni sam ne znaš kako ni od cega, a niko ne umire od gladi. Znam, nije pravo što tog malog covjeka docekujem s utjehom što nece umrijeti od gladi, ali znam i to da nikad ne vjerujemo u svaciju zlu srecu, i da uvijek postoji nada u bolje.
Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliki misao. Rodjen sam, izgleda, za sitne stvari, kao i vecina ljudi i nije mi zao što je tako.
Pošten sam koliko mogu, nikome ne zelim suviše zla, htio bih da ljude više volim nego što ih zalim, molim se svojoj sreci da mimo mene prodje ono što me se ne tice.
Nisam se umorio.
Toga dana vracao sam se jedinom mjestu na svijetu koje je moje, noseci u ruci struk karanfila što sam ga našao na sokaku, zgazen i prašnjav, pa sam ga oprao na cesmi i pazljivo mu ispravljao latice, da obradujem Tijanu jevtinom paznjom.
Cim sam s vrelog sunca ušao u sjenovit kolski prolaz koji vodi u naše dvorište, vidio sam kako je nepoznati covjek skocio sa stepenica kuce u kojoj su stanovale Pakre, i otrcao u staju pod kucom. Izveo je konja i u tritu ga uzjahao. Jedan strazar je pošao da stane pred konja, ali se brzo sklonio u stranu, i ucinio je pametno, jer bi ga konj zgazio.
Konj je jurio prema kolskom prolazu, a jahac, povijen u sedlu, izvadio je kuburu iza pojasa.
Prilijepio sam se uza zid, zahvaljujuci bogu što sam mršav i tanak, pa me valjda nece prignjeciti. A onda sam zaboravio tutanj konjskih kopita i kuburu u jahacevoj ruci, jer su iz dvorista zapucale puške, gadjajuci bjegunca, a mene je uhvatio strah da cu samo ja platiti glavom u ovom obracunavanju koje me se ne tice. Kuršumi su zvizdali ispred moga nosa, prolijecuci kao ljuti nevidljivi bumbari, ne pogodivši ni mene ni konjanika. I nikad se nisam obradovao necijoj nevještini, nego tada, ne zbog konjanika, vec zbog sebe.
Strazari su potrcali prema izlazu, da isprave što su promašili, ali ih je serdar Avdaga pozvao, i oni su se vratili. Sigurno zbog dvojice Pakra, da im i oni ne pobjegnu.
Vidio sam kako je nepoznati konjanik utekao, vidio sam kako se strazari vracaju po ubice, i znao sam da se sve svršilo, a još sam stajao prikrpljen uz neravni zid.
Bila je malo stidna ta ukocenost i zaboravljenost, taj strah što mi je istjerao krv iz srca, ali sam o tome mislio poslije, tada nisam. Manite, ljudi! Ko to voli da pogine?
Odlijepivši se od zida koji me štitio sa strane odakle nije bilo opasnosti, pošao sam u dvorište.
Pakre su još stajale na stepenicama, a strazari su išli prema njima, da ih povedu, kao da nisu znali sami ni hodati.
Zašto nisu pobjegli?
Nepoznati covjek je pobjegao. Sreca mu nije bila naklonjena, tudji dogadjaji su ga skolili, ono što ga se nije ticalo trebalo je da mu dodje glave (nešto je kriv, sigurno), ali on je pljunuo na sudbinu, i raskinuo lanac slucajnosti koji ga je stegao.
Sjeticu se toga kad budem imao više vremena.
Avdaga je stajao usred dvorišta, zamišljen.
– Nisi htio da slazeš – rekao mi je kad sam prišao. – A kolike bi nesrece sprijecio!
Zar na mene prebacuje svu krivicu?
Glas mu je hrapav, više tuzan nego prijekoran.
Kao da ima pravo! Nikad nisam slutio da i laz moze sprijeciti zlo.
Ali ako ne bi bilo zla? Ostala bi sramota od lazi, i kajanje zbog zla nanesenog ljudima koji nisu ucinili nikakvo zlo.
Serdar Avdaga uvijek sumnja u zlocin, i cesto ima pravo. Ja ne sumnjam nikad, pa i ja imam pravo. A ono što se desi, ne moze se sprijeciti. Kad bi sve ljude strpali u zatvor, ne bi bilo zlocina. Ali ni zivota. Mrzim zlocin, ali više volim zivot i sa zlocinom nego opšte groblje.
Ali, kako da mu to kazem, kad ni meni nije sasvim jasno. Niti on, pogodjen bratovljevom smrcu, koja je krvavo potvrdila njegovu crnu misao o ljudima, moze primiti ikakav drugi razlog osim razloga mrznje.
I rekao sam, iskreno ga zaleci:
– Zao mi je, Avdaga. Zao mi je, zasta.
Avdaga je bez rijeci pošao za strazarima koji su odvodili Pakre.
Tada mi je prišao Mahmut Neretljak, usplahiren.
– Zar ne cuješ koliko te zovem?
– Šta se desilo?
– Sad je sve dobro. Zena ti je pobacila.
– Kakvo ti je to dobro, crni Mahmute!
– Pa nije dobro, ali je moglo biti gore.
– Šta je s Tijanom?
– Zene su s njom.
Pozurio sam kuci, nosio sam cvijet ulazeci u dvoriste, da je obradujem, sad ne znam gdje je, izgubio sam ga odavno, gledajuci tudju nesrecu, ne znajuci za svoju.
Mahmut je spleteno objašnjavao, kako je došao da me trazi, i kako su Tijanu spopali bolovi, pa je on otrcao po zene u komšiluku, i kad su ga istjerale iz sobe, vidio je mene u dvorištu, i zvao me, ali ja sam se zablenuo u ono što me se ne tice, i nisam cuo, a mozda je svejedno, i mene bi zene istjerale, kao i njega.
– Zašto nisi došao po mene?
– Bojao sam se pucnjave.
Kad sam pokucao, komšinica je odškrinula vrata i otresla se:
– Cekaj!
Cekali smo, ja gledajuci u vrata iza kojih se mucila moja zena, Mahmut u dvorište u koje nije smio sici, zbog pucnjave.
Sad je izgledao uzbudjen, naknadno, zbog svega što se desilo, i govorio je napreskok, jedva povezujuci misli, ili se meni tako cinilo, jer su i moje rasturene.
– Eto, tako ti je to, moj Ahmete. Neko posije kukolj a rodi mu pšenica, neko baci cisto sjeme pa ništa od roda… onu dvojicu, odvedoše ko ovce, što li ne pobjegoše, bogo moj… al ti nemoj da se zalostiš, mladi ste oboje, hoce li uvijek biti hljeba, to ne znam, ali djece ce biti… pa, vala, ni taj hljeb nije najvazniji, eto, Muharemaga Taslidzak ga je imao i previše, i svega ostalog, pa mu zena ne dade da pojede svoju nafaku, a mi cemo, daj boze, svoju pojesti, makar bila i tanka… e boze, pomozi ti i gladnima i sitima… a Avdagu odjednom pogodi i nesreca i sreca, izgubi brata a dobi toliki imetak, ne znam samo hoce li mu biti lakše ili teze što je s bratom jedva govorio, a imetak ce mu olakšati tugu, kakva je da je…
Onda su nas svemocne zene pustile u sobu. Tijana je lezala na cistoj, presvucenoj postelji, vlazne kose od vode i znoja, blijeda, upalih ociju, smanjena, izmucena, kao da je prelezala tešku bolest.
I pod je opran, je li to njena krv? Mladi ste oboje, bice djece, rekao je Mahmut, tješeci me. Ne, nece više biti djece! Ona mi je vaznija od tih nepoznatih opasnih bica.
Prstima sam joj dodirivao prozracnu ruku, ne usudjujuci se da je poljubim. Pokušavala je da se nasmiješi, zbog mene, i odmah zatvorila modre ocne kapke, kao da se zamorila i tim slabim smiješkom.
Sve mi je što imam, i htio bih da joj to kazem, a bojim se da joj ne smetam, izgubila je mnogo krvi, i san joj je potrebniji nego moje glupe rijeci kojima ne mogu iskazati ništa od onog što osjecam. Zaboravio sam rat, nepravdu, ponizenje, postao nesposoban za mrznju, sve zbog ljubavi prema njoj. Sve su mi oduzeli (govorio sam u sebi strašno), a ti si mi sve namirila. Da nisam našao tebe, bio bih ljut na zivot, pa ne bih imao ništa, kao ni sada, ali ne bih znao šta je sreca. Zbog tebe se ne osjecam porazen, niti mislim na osvetu. Mislim samo na tebe, zelim jedino da se vrati osmijeh na tvoje blijede usne i zdrava boja u tvoje obraze. Šta sam trazio u gradu, zašto sam opcinjeno piljio u ludjake koji se love, dok si se ti grcila u mukama? Ne bi ti bilo lakše, ali bi meni bilo teze, i to je pravo. Nikad te vise necu ostaviti samu, sve što se desi, desice nam se zajedno.
Ona to nije cula. Šaptao sam njeno ime, izgovarao sam budalaste rijeci: spavaj, draga, zeleci da joj san što prije vrati snagu, a bio sam na smetnji, budeci je iz nesigurnog zanosa.
Dok sam tako klecao, nagnut nad njom, zaleci što ne mogu da preuzmem makar dio njenih bolova, u sobu je ušao Mahmut, s cašom linunade u drhtavoj ruci. Ko zna gdje je to pronašao, ali sam morao priznati da je njegova razumna briga korisnija od moje uzaludne raznjezenosti.
– Daj joj ovo – šapnuo je, dodajuci mi cašu. Pruzio mi je priliku da budem pazljiv, na njegov racun.
Podigao sam joj glavu, njezno je nudeci. Popila je, kratkim gutljajima, zudno, kao da je gasila vatru negdje u sebi, i zahvalno mi se osmjehnula.
Mahmuta nije ni pogledala. I opet je zatvorila oci.
– Sad ce joj biti potrebna bolja hrana – opomenuo me Mahmut, kad smo izašli na verandu.
Klimnuo sam glavom, da, potrebna joj je jaka hrana, iako ne znam kako cu do nje doci.
– I dijete treba sahraniti.
Lezalo je, to bivše dijete, u okrvavljenom peškiru, u uglu verande.
Sahranili smo na Alifakovcu tu krpu mesa, tog nekadašnjeg treceg iz naše porodice, koji nije zelio da se rodi. U pogrebnoj povorci, u kojoj smo bili samo Mahmut i ja, nosio sam ga pod pazuhom, na dasci, pokrivenog komadom caršafa, i zakopao u tudju vjecnu kucu, pored nekih starih kostiju.
– Umro je a nije se ni rodio – rekao je Mahmut, i to je sav posmrtni govor tom malom bezimenom stvoru, za kojim više nisam ni zalio. Bio je radost mojim mislima, dok sam ga ocekivao, sad nije ništa.
Sjetio sam se dvojice sinova berbera Saliha, odavde, s Alifakovca, i pomislio da je bolje ovako, i ne docekati sina, nego ga izgubiti u nekakvim hocinskim mocvarama, kad odraste. Jer, tada vec znaš ko je, zavolio si ga, i tuga je teza.
– Sigurno – potvrdio je Mahmut. – Samo što Salih još ceka da mu se sinovi vrate.
– Zar još vjeruje da su zivi?
– Covjek moze povjerovati u što god hoce. Jesi li bio kod njega? Trebalo bi da odeš.
– Šta cu kod njega? I šta cu mu reci?
– Reci ceš mu da su ostali zivi poslije tebe, eto šta ceš reci. Sve drugo, što mu treba, izmislice sam.
– Mozda cu i otici.
– Sevap je.
Zamolio sam Mahmuta da ode do Tijane, da zamijeni komšinicu s kojom je ostala. Ja idem do Mula Ibrahima, da zatrazim malo novca u zajam.
– Zatrazi više. Nemam ni ja. Još nisam primio od trgovaca.
Nasmijao sam se. Bice dobro ako da i malo, a za više nema nade. A i ovaj Mahmut je cudan, lako ce i dati i uzeti, ne cuvajuci ni svoje ni tudje. Potkradao me, ali i pomagao, samo su kradje sitne i smiješne, pomoc ogromna: odrzala je i Tijanu i mene.
I eto, znam to, a opet, zacudo, nisam mu narocito zahvalan, niti on ocekuje zahvalnost. Mozda zato što u meni zivi misao, makar i pritajena, o njegovoj krivici i prognanstvu, pa cak i nizoj vrijednosti. Za druge je znao da tako misle o njemu, za mene, srecom, nije. Nisam, zapravo, ni mislio o tome, nesvjesno sam ga primao tako, kao da je to njegov pecat, njegov miris, i obuzimao me stid kad bih postajao svjestan njegova povjerenja i svoje gluposti. Pa sam opet sve zaboravljao.
Nikad ga nisam uvrijedio, bio mi je ugodan svaki susret s njim, osjecao sam da ima neke neuobicajene svjezine u tom djetinjastom covjeku, ali sam u sebi bio nepravedan prema njemu.
Kad me ugledao, Mula Ibrahim se nije iznenadio. Kao da je znao da cu doci, i nije mu ni milo ni krivo.
– Kao da si znao da cu doci. Nisi iznenadjen.
– Nismo se svadjali. Zašto ne bi došao?
– Ali ti nije drago.
– Nakrivo si nasadjen danas.
– Nekad sam bio napravo nasadjen. Nije mi mnogo koristilo.
I sam sam osjecao koliko sam neugodan. Je li to zbog iznevjerenog prijateljstva koje sam još zalio? Ili zbog njegove dobrote: covjek je gadan, i lako ce izgrditi neotpornog.
Nije se naljutio, samo je promijenio razgovor:
– Kako je Tijana?
– Rdjavo.
– Zašto? Šta se desilo?
– Svašta se desilo. Pošalji kudgod svoje pomocnike, šištim kao gusak.
– Nezgodno mi je da ih tjeram. Nemamo šta da krijemo.
– Ako nemaš ti, nemam ni ja!
Ispricao sam što sam mogao grdje, a grdno je i bilo, koliko je dug mjesec dana kad se covjek nadje u ovakvom cudu kao što sam se ja našao. Postao sam, hvala bogu, bauk, crna ovca, opasniji od razbojnika, samo ne znam cemu imam da zahvalim za tu srecu. Je li ljudima od vlasti potreban krivac, pa izaberu koga bilo, da bi opravdali svoje postojanje i svoju surovost? Nije vazno šta neko ucini, vec šta oni kazu da je ucinio. Sad je izbor pao na mene. Pa neka. Meni nije teško. Cak je ljepše ovako, nemam ni gospodara ni prijatelja, ni obaveza ni zahvalnosti. Nemam više ni straha, saznao sam kako tica zivi, i mogu reci da je divno. Treba ruku da mu poljubim što me istjerao iz sluzbe, jer sve ovo nikad ne bih doznao, ostao bih ma ciji rob dovijeka, misleci da drukcije ne moze biti. Bio bih slijepac koji se izgubio u ratu, i nikad ne bi progledao. Ovako mi je nepravda, hvala joj, pomogla da saznam kako je zivot lijep kad je slobodan, cak i kad je tezak. A od svega mi je najdraze što sam uvidio kakvo je blago moja zena. Nesreca je kao vatra, istopi sve osim zlata. Ponekad, doduše, pomislim, da sam time i na gubitku, jer da je zla, a ne bi bilo cudno, imao bih se na kome istresti i olakšati sebi kad me pridave nevolje. A kako nad njom da se istresem? Ona, jadna, trpi, podnosi glad, krpi stare haljine, i još mene tješi, kao da je ona kriva. Nosila je dijete, nije ga iznijela, pobacila je, hranio sam je lošim vijestima i praznom ljubavlju, a od toga niko nije ojacao. Sad bih morao da je nahranim i necim drugim, vrednijim, i samo zbog nje sam došao, da mi on pozajmi štogod novaca. Ovi što su mi dosad pomagali, nemaju ni sami, ne znam ni zašto ni odakle su nam pomagali. Njihova plemenitost je divna, jer je nisam nicim zasluzio, ali je tanka, jer su sirotinja. Sad sam došao u škripac, i prisiljen sam da trazim od njega u zajam, nije mi lako, ali se obraz gubi u nevolji, i cinim to samo radi zene, srce me boli što strada bez grijeha i krivice. A ne bih ni njega molio da nismo nekad bili prijatelji.
– I sad smo – rekao je uzbudjeno.
– Nismo više, Mula Ibrahime, badava je. Bili smo, i mislio sam da cemo biti vjecno, ali nismo više. Zao mi je, ja nisam kriv.
– Ni ja.
– Onda je kriva sudbina. Šta mozemo. Bio sam zlovoljan, kiseo, neprijatan, i na dušu sam mu tovario teret svojih nevolja, a znao sam da nije kriv. Njegov strah je jaci od svega u njemu, i sigurno ga se stidi, ali ništa ne moze protiv njega. Dobar je covjek, i u nekim drugim prilikama, manje surovim i manje bezdušnim, bio bi vrijedan svakog poštovanja. Ali, gdje su te bolje prilike, i hoce li ih ikada biti? Ne znam, ne vjerujem, ali danas, vidim to dobro, i on je zrtva, kao i mnogi.
– Oprosti – rekao sam mekše.
Pogledao me zahvalno, olako sam ga oslobodio krivice, kao što sam ga olako i optuzio, i njegova dobra kukavicka duša je odahnula.
Htio je nešto da mi kaze, nešto lijepo, i pošteno, tako mi se ucinilo po smekšanom izrazu lica, ali je odustao od namjere da se obaveze rijecju, od koje niko nema koristi, a on bi mogao imati štete.
Pozalio sam što se predomislio. Od te njegove neoprezne ljudske rijeci imali bismo koristi i on i ja, on bi skinuo dobar komad rdje s duše, mene bi utješilo saznanje da je covjek, pored svega. I nikome to ne bih otikrio, da mu ne naškodim.
Ucinio je ono što je lakše, otvorio cekmedze, izbrojio novac, pa dodao više nego što je bio odredio.
– Ne znam kad cu ti vratiti.
– Svejedno. I dodji opet, ako budeš u nevolji.
– Bicu u nevolji, dugo, bojim se.
– Ne volim što to kazeš. Onda neceš uciniti ništa da bude drukcije.
– Zar sam ja kriv, Mula Ibrahime?
– Ako nije krivica, jest nesreca.
– U cemu je ta krivica, u cemu je ta nesreca?
Šaptao je toliko tiho, da sam morao prici sasvim blizu, kako bih razumio. Nije htio da ga cuju pomocnici iza pregrade, a nije htio da ostanemo sami. Tako smo bili na muci.
– Ne znam. Ne znam tacno, jer te ne razumijem. Dobro se sjecam seljaka iz Zupce i onog tvog smijeha kad smo stavili sultanovu sliku u prozor. I sad se oznojim kad na to pomislim.
– Bilo je suviše blizu to dvoje.
– Sve je suviše blizu u zivotu.
– Znam, i zlo i dobro. Ali zlocin i podanicka pokornost?
– Kako da izmijeniš sve što ne valja?
– Ne mislim da mijenjam. Ali vidim da ne valja.
– Treba li zato da upropastiš sebe? Vidiš, to i ne shvatam. Da si buntovnik, stisnuo bi zube i borio se. Ništa ne bi izborio, ali bi imao neki cilj, makar i pogrešan. Ovako, hoceš da kazeš, a ne prihvataš kaznu, zacudjen si, uvrijedjen, pozlijedjen. Onda nisi buntovnik. Buntovnici zadaju i primaju udarce, ne cudeci se. Mozda sve ovo suviše voliš, pa ti je zao što se dešavaju ruzne stvari? Ne bih rekao. Ne, ne znam šta si. Ne znam šta hoceš, a znam da se upropašcuješ. Zašto?
– Pijan sam govorio ono što i ne mislim. Zar je to veliki grijeh?
– Cekaj, ne ljuti se. Ne optuzujem te. Razgovaramo. Misliš da je meni bilo lako?
– Ko ti je naredio da me otpustiš?
– Svejedno ko je naredio. Trtljao si, veliš, ono što ne misliš? Niko ne pita šta si mislio, vec šta si ucinio. Misao je samo tvoja, cin je svaciji.
– Kakav cin? Nisam ukrao, nikakvo nasilje nisam ucinio, nikome štetu nisam namio. Zar su prazne rijeci cin?
– Tiše! Zašto uvijek zeliš da te ljudi cuju? A rijec je cin, i još kakav. Da si ukrao, nasilje ucinio, štetu nekome nanio, mozda bi ti i oprostili. Ali ti si govorio o onome o cemu svako pametan cuti. To ne praštaju.
– Rekao sam istinu!
– Utoliko gore. Rijec je barut, zacas plane. Nezadovoljstava uvijek ima, svakakvih, ali nikad ne buknu sama od sebe. Rijec ih upali.
– Zašto onda štedimo tu rijec – barut? Zašto da ne planu ta nagomilana nezadovoljstva?
– Ne, nisi ti tako naivan. Nisi ti pijan trtljao ono što ne misliš! Sad vidim. I upropasticeš se, a necu znati zašto.
– Zar je poštenje tolika tajna, Mula Ibrahime?
– Poštenje mi nije tajna, vec tvoje ponašanje. Mnogo sam mislio o tebi. Pokušavam da te objasnim.
– I jesi li uspio?
– Kazem, pokušavam. Otišao si u rat sasvim mlad, bez ikakva iskustva, pošten kao i vecina mladih ljudi. Iz rata si se vratio nezreo, kakav si i otišao. Samo zbunjen, jer nisi vjerovao da ljudi mogu biti tako surovi. Ali te još više zbunila surovost u zivotu bez rata. Mislio si, rat je strašan, ali zašto i zivot u miru? I cinilo ti se da to ljudi ne vide, i da je tvoja duznost da im to kazeš.
– Zar nije?
– Da nisi otišao u rat, zivot bi te polako kljucao, kotrljao, brusio, i neprimjetno bi ušao u njegove tokove, podešen, i ne misleci da li bi trebalo da bude drukcije. Eto, to je moje objašnjenje: rat ti je oduzeo godine zivotnog šegrtovanja.
– Naucio sam mnogo u ratu. Isuviše.
– Ne za mir. Rat je surova ali poštena borba, kao medju zivotinjama. Zivot u miru je surova borba, ali nepoštena, kao medju ljudima. Razlika je ogromna.
– Ucim polako.
A onda je naglo skrenuo razgovor, cudio sam se kako se i ovoliko izlozio:
– Zao mi je Tijane. Zao mi je i tebe. Gledacu da ti pomognem.
– Kako?
– Ne znam još. Razmislicu.
– Tako smo se našištali, kao gusani, da zadrzimo za sebe ono što bi drugi voljeli da cuju, a ona dva golobrada pisara iza pregrade sigurno su mislili da smo sebicni i nepravedni. Malo ce reci onima koji ce ih pitati o našem razgovoru.
Ništa mi nije otkrilo ovo mudrovanje, osim da je Mula Ibrahim mislio o meni više nego što sam pretpostavljao. I to je nešto, iako nije mnogo. Njegovo objašnjenje je zanimljivo, ali mi nije od velike koristi. Bio sam u ratu, i to ne mogu izmijeniti, izgubio sam vrijeme šegrtovanja, propustio sam srecu da me zivot izbrusi, kao rijeka oblutak, i sad sam cudan drugima, nepoznat sam sebi.
Ko sam, gdje, u kojem rafu, u kojem dzematu? Kakav sam, dobar ili rdjav, površan ili mucan, šta su mi ljudi i zivot, cemu tezim, šta ocekujem od sebe i od drugih?
Meni izgleda da sam sasvim obican, zašto sam onda drukciji?
Da li se sam izdvajam, ili me izdvajaju?
Volim ljude, ali ne znam šta cu s njima.
Ko bi razumio moje neprestano sjecanje na mrtve drugove u hocinsikim šumama, i šta su oni, optuzba ili rana?
Kome da kazem, i koga se ticu moja sitna zadovoljstva, kojima bi se ljudi smijali a ja ih ne bih dao ni za cija tudja, da slušam noc i njeno duboko hujanje, da opcinjeno gledam sjaj mjesecine na lišcu, da slušam zenino disanje u snu.
I kako da objasnim ikome što zalim dvojicu Pakra, Mahmuta Neretljaka, berbera Saliha s Alifakovca, stare ratnike što prose pred dzamijom, nove što odlaze u rat ne znajuci šta ih ceka.
Šta mogu uciniti s tom svojom nerazumnom mišlju, nikome ni od štete ni od koristi, nikome od potrebe, osim meni? Nepotrebna, luda, nekorisna, ali mi se cini da bi bez nje ostalo samo pola svijeta, ili još mnogo manje, pa ni to ne bi vrijedilo, i da bez nje ne bih bio ja, vec neko drugi, gluh i sakat, stran i mrzak sam sebi.
Pred Sijavuz-pašinom Cifuthanom, gdje su stanovali sarajevski Jevreji, kao u tvrdavi, susreo sam Asima Pecitavu. Nosio je stanovnicima Cifuthane vodu s cesme kod Begove dzamije. Pred dvorišnom kapijom, kroz koju je od jutra do mraka bezbroj puta prolazio, ljut na cio svijet, spustio je dva velika djuguma, da se odmori. Izgledao je premoren. Dva velika djuguma, puna vode, za drugoga, to je njegov zivot.
– Je li teško? – upitao sam nepotrebno. Asim me pogledao zacudjeno, kao da ne razumije, ili misli da sam lud. Bilo jedno ili drugo, ili obadvoje, odgovorio je na svoj uobicajeni nacin: poceo je da psuje, socno i obilato.
– Imaš pravo – rekao sam. – Narocito ako ti je od tog lakše.
Mahmut Neretljak me docekao na verandi, gladio je listove nogu, da ublazi bol od grceva što su ga sve cešce hvatali. Rukom mi je dao znak da govorim tiho, Tijana spava.
– Jesi li dobio? – upitao je šapatom.
– Nisam. Ne da ništa.
– Znao sam. Bogami sam znao. Mula Ibrahimova duša je sitna. Ko zrno prosa.
– Kako si znao da nece dati?
– I ja sam trazio, u tvoje ime.
– Kad si trazio, nesrecnice!
– Eh, kad! Kad je trebalo.
– I nisi mi rekao. A ni on.
– Da sam dobio, ja bih rekao. A on nema cime da se pohvali.
– A ako ti kazem da je dao?
– Je li dao?
– Jest.
– E znao sam. Bogami sam znao. Što da ti ne da? I ti si njemu valjao.
– Eto vidiš da mu duša nije sitna.
– Nekad sitna, nekad široka. Kao i u svakog.
Sad mu je bila vrlo široka: izbrojio sam pedeset groša.
Odvojio sam Mahmutu polovinu, uzeo je novac, ravnodušno, ne rekavši ni da je mnogo ni da je malo. Samo ga je pogledao na dlanu.
– Da je ovog djubreta samo malo više, covjek bi mirnije spavao.
– Što se tice spavanja, bolje ti je ovako, ne bojiš se da ce te kogod opljackali.
– E, to imaš pravo. Vise ni vrata ne zakljucavam. Nemam rašta.
Prortresao je novac u šaci, i stavio ga u dzep. Upitao sam ga:
– Jesi li se uvijek nadao da ceš se obogatiti?
– Pa, svako se nada.
– A sad?
Odmahnuo je rukom, nasmiješivši se zagonetno, i otišao.
Eto lijepe price o covjeku koji cijelog zivota sanja bogatstvo a zivi u sirotinji, koji je više propatio zbog nade u bogatstvu nego zbog siromaštva. A sad se konacno mora odreci svoga sna. Ako mogne da se odrece. Jer, ni ranije nije imao više razloga da vjeruje u cudo. Sad, u starosti, cak mu je i potrebnija ta ludost.
Uskoro se vratio, noseci jagnjecu dzigericu u cistoj hartiji.
– Kad se probudi, ovo joj isprzi. Nemoj prije, da se ne istvrdne. Hoceš li znati?
– Zar je i to neka vještina?
– Pa, nije.
Prvu dzigericu sam bacio, druga, što sam je kupio, pregorjela je pa sam je ja pojeo, trecu je pojela Tijana ali, cini mi se, više zato da me ohrabri nego što joj je prijalo.
Kroz nekoliko dana je ustala i polako pocela da radi kucne poslove.
Tako je ostalo samo šaljivo sjecanje na moju nespretnost, i ne samo tu jednu, i Tijana se od srca smijala što sam vezana vreca.
– Zar bi voljela da ti je muz vješt zenskim poslovima?
– Ne bih, boze sacuvaj.
– Pa što se onda smiješ?
Ali sam ucutao, sjetivši se da bi mogla upitati: a u cemu si vješt? Sa zahvalnošcu sam zapamtio njenu velikodušnost, što joj nije palo na um to pitanje, iako se samo nametalo. Zaboljelo bi me da je rekla istinu.
Cemu sam vješt, zaista? Nicemu, izgleda. Toliko sam nespretan, da ne mogu naci ni posao koji bih znao da radim. A to je kao da ne znam ništa. Ali to nije moja krivica, dodjavola, i ne bi bilo pravo da mi se prigovara.
I eto, cak i takve sitnice su znale da me uznemire.
Zazalio bih zbog prigovora, ali sam nezadovoljan i što me niko ne krivi nizašto, lakše bi mi bilo kad bih mogao da dokazujem kako nisam kriv. Ovako, sve odjekuje u meni, i zamišljeni prijekor i zamišljena odbrana, sve u meni, kao da se kamenje odronjava u pecini. U suprotstavljanju bih se nekako opravdao, samome su mi ostajale teške sumnje. Nešto nije u redu sa mnom, ili sa svijetom, ili je u redu i sa mnom i sa svijetom, ali ne mozemo vezu da uspostavimo, nikakvu. Da li je iko uspostavlja, ili ljudi lazu, pretvarajuci se da nema raskida ili im je svejedno, a odrzavaju samo privid. Da li je moguca ikakva veza izmedju covjeka i svijeta osim moranja? Ja ne biram ono što imam. Ne biram, u stvari, ništa, ni rodjenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je cudnije što to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tudje, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom, od dijetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namecem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nada mnom je svejedno, ali necu da znam za to svejedno, dajem im svoje osjecanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate.
Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav, i oni ne mogu da mi je vrate. Gledaju me hladno, sumnjicavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i, zatvoreni svakako, zatvaraju se još više, na prvu neocekivanu rijec, na prvi nenaviknut pokret, ili odmah napadaju, braneci se, jer više vole da ubiju nego da strahuju. Ljudi se u stvari boje, zato su surovi. Napad je odbrana koju naredjuje opreznost, i tako nema lijeka surovosti, jer nema lijeka ljudskoj nesigurnosti.
Ali šta je sa mnom? Ne mogu da napadam, ne mogu cak ni da se branim. Ja sam talambas po kojem biju, ali nekakav gluhi talambas koji niti sam jeci niti koga saziva.

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: