Tvrđava (5. Prazan prostor)

Dan je proljetni, pun sunca, osjecam ga na licu kao blag dodir, kao talasanje. A necu da otvorim oci, necu da izadjem iz toboznje noci. Dok misle da spavam, nisam prisutan, za njih.

Cujem ih kako šapucu, Tijana i Mahmut. Donio je trave, za jacanje, i masti, za uboj. Trave su dobre, kaze, tu varke nema, i sam se bavio travarstvom, i od toga zivio, u Turskoj, doduše njihove trave nisu iste kao naše, ali opet, covjek se izvješta pa ocas sazna šta je za šta. On travama vjeruje, uvjerio se na sebi i na drugima kako su ljekovite, a nije ni cudo, to je sunce, i voda, i svakakve soli, i sve se to mucka i pretace u cjevcicama biljaka, i ispadne nešto kao rakija, jaca ili slabija, a sve cisto kao suza. Za masti ne zna tacno, pravio je travar Fehim, nije mu rekao za koga je, ne treba pricati ono što se ne mora, a ne zna tacno zato što sam Fehim boluje od rana na nogama, pa ne moze da se izlijeci, a lijeci druge. Samo, ona, Tijana, neka to ne govori meni, bolje da vjerujem, mozda ce i pomoci. Ako ne pomogne, za uboj je najbolja medvjedja mast, samo, gdje ceš je naci, a dobro je i zecije salo, on ce nabaviti.
Kad je otišao, Tijana je nešto trazila po sobi, otvarala vrata, zavirivala pod sanduk.
– Šta to traziš?
– Tvoje cipele. Bile su kraj vrata.
– Mozda si ih negdje sklonila.
– Nisam.
I gdje bi ih sklonila u ovoj tjeskobi? U sobu niko nije ulazio. Osim Mahmuta Neretljaka. Onda…
– Da nije uzeo Mahmut?
– Kako bi on uzeo?
– Pa gdje su, ako nije on? Stajala je kraj vrata, zbunjena i postidjena. Uvijek se osjeca nelagodno kad neko uciini ruzno djelo.
– Svejedno – kazem, da je smirim. – Nosicu zimske, dok ne kupim nove.
– Nije mi toliko za cipele.
– Ne misli više na to.
– Kako si jutros?
– Boli me ruka. I ledja.
Ona se toliko zabrinula, da sam se zasitidio zbog lazi.
– Ne brini, nije strašno.
Skuhala mi je trave, mazala me melemom, pustio sam da se brine oko mene, kao oko djeteta, godilo je i meni, da budem nemocan, i njoj, da bude od pomoci, a bavili smo se neciim, da ne govorimo o onome što se desilo. A ciijelo vrijeme sam cekao da upita. Ocutao bih, a mozda bih se mucenicki pozalio: zar ne moze cekati, da makar malo prezdravim? Nije upitala, srecom, a ipak mi se cinilo da sam oštecen. Kao da bi to bila prilika da popusti moja napregnutost.
Poslao sam je do Mula Ibrahima, da zatrazi nešto novca, i da mu kaze šta je sa mnom, da me neko napao sinoc, pa cu nekoliko dana ostati kod kuce. A ona neka kupi štogod, da ga mozemo pocastiti, sigurno ce doci da me posjeti.
Kad je izašla, osjetio sam olaksanje. Zbog nje sam, znaci, uznemiren. Ne mogu da lazem i da se pravim zrtvom nekog svog uvjerenja. Ako i postoji, onda je to nekakvo trunje što leti iznad pustinje, vjetrom nabaceno sjeme dolutalo odnekud, skriveno i bezoblicno rastinje pod maglom. A opet, stidim se da priznam kako sam posljednja fukara na ovom svijetu, koga biju na ulici kao prezrenog kokošara. Nizašto. Bez straha da ce ikome odgovarati, bez straha da ce bilo ko upitati: šta to uradiše od covjeka? Ne mogu cak ni da tuzim. Koga? Mrak, vještice? I zašto? Svijet bi mislio, kao i Mahmut kad me našao, da sam bio pijan. Ne tice ih se ni što bih mogao da se okrenem protiv njih, samo bi se nasmijali. Mogu da misliim što god hocu, uciniti ne mogu ništa. U današnjem svijetu ostaju nam sarno dvije mogucnosti, prilagodjavanje ili vlastita zrtva. Boriti se ne mozeš, kad bi i htio, onemogucice te na prvom koraku, pri prvoj rijeci, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomene. Nemaš mogucnosti da kazeš ono što ti je na srcu, pa da poslije i stradaš. Premlatice te da ne progovoriš, da iza tebe ostane sramota ili cutanje.
O jadno vrijeme, koje ne dozvoljavaš ni smisao ni junaštvo.
Tako sam, bespomocno, velikim rijecima spirao sa sebe stid.
Ustao sam i prohodao po sobi, kvrgavih nogu oblivenih suncem, rastreseno brojeci modre pecate po tijelu.
Mucenik, budala. Ne zelim da budem ni jedno ni drugo. Oni misle da sam obicna vaška.
A mozda i jesam. Od svega što bih mogao da mislim i osjecam, ja se, evo, stidim sam sebe. I nejasno me tišti ponizenje. Ne znam krivicu, ne znam krivce. Ne mislim na osvetu, nema u meni ljekovite mrznje, vuce se po mojim zilama nekakva zlovolja, kao gorušica.
Tijana me zatekla na postelji, donijela je novac, kupila je pomorandze, za Mula Ibrahima, kad dodje, pozdravio me i zazelio mi svaku srecu.
– Ne ljuti se što cu ostati kod kuce dan-dva?
– Najvaznije je da ozdraviš, kaze.
– Jesam li ti rekao da je to dobar covjek!
– I ti si bio dobar prema njemu.
– To je drugo. U ratu, ili velikim nesrecama, covjek ucini i dobro i zlo, podjednako, jedno iza drugoga. Zato što je nesiguran. A u miru se prozli, misli samo na sebe. On je, eto, drukciji.
Pogledala me usredsredjeno svojim velikim, pametnim, plašljivim, prodornim ocima, sve u isti mah, pa se okrenula i pocela nešto da radi.
Zašto tako gleda? Da li je pomislila kako govorim koješta? Ili kako govorim o necemu što je, za nju, sasvim obicno? Ili što ne govorim o onome što se desilo? Ili što uopšte govorim, poslije svega što se desilo?
Postao sam osjetljiv. A juce me ne bi zacudio ni najzacudjeniji njen pogled.
Upitao sam, a znao sam da bi bilo bolje precutati, osmjehnuti se, napraviti šalu, ali napregnutost je bila jaca od pametne misli:
– Šta sam to maloprije rekao tako neobicno? Htjela si nešto da kazeš, pa si se uzdrzala.
– Zašto bih se uzdrzala? Znaš da ti kazem sve što mislim.
– Jesam li rekao nešto glupo? Ili nedolicno? Jesi li htjela nešto da upitaš? Ili da nešto prigovoriš?
– Nisam htjela ni da upitam ni da prigovorim.
– Mozda se ljutiš što ti nisam sve ispricao? U redu. Evo, ispricacu. Sinoc, na sijelu, govorio sam gluposti pred glupacima.
– Sve znam, molim te prestani.
– Ne mozeš sve znati. Ni Mula Ibrahim ne zna sve. I zašto da prestanem?
– Samo se muciš, ništa drugo. Govoricemo poslije.
– Zašto bih se mucio? Govorim ono što treba reci, i upravo sad, da ne cutimo o onome što se desilo. Nisam znao u kakvom zvjerinjaku zivimo.
Poslije sam primijetio kako više bjesnim i psujem nego što pricam, i kako sve više psujem njih umjesto sebe. Branio sam se pred njom, napadajuci druge. Rekao sam da su se sinoc udruzili jedan coravi lupez i, jedna pijana budala, i da su pred najgorim ološem ovoga svijeta napravili cirkus, koji ce budala pamtiti dok je ziv. Ne zato što je govorio gluposti, to im ne smeta, vec što je govorio ono što misli. Zato i jest budala. Osvetili su se surovo. Istukli su me. Usrali. Upišali. Pa ni to nisu htjeli da ucine saimi, nego su poslali sluge.
– Moga oca su ubili.
– Tvog oca su ubili, mene su unizili. Pa neka, hvala im. Zapamticu to. Necu zaboraviti skupu pouku. Ali ce zapamtiti još neko. Prevarili su se ako misle da je Ahmet Šabo štene koje mogu slobodno udarati nogom. Jednom sam bio budala, i dosta! Za cio zivot dosta. A neko ce platiti i za to jednom.
Spasavao sam ponos pred njom i pred sobom, uzbudjen i ogorcen. Moglo je biti smiješno (šta im ja mogu uciniti?), ali nije bila laz. Bila je pozlijedjenost.
Njoj nije bilo smiješno. Slušala me s vecom paznjom nego što su zasluzivale moje maglovite prijetnje, bezopasne i za koga. Odjednom je postala vedra, otvorena, cak i ponosna zbog ovog što sam rekao. Zato što je više voljela moju pobunu, makar i bezizglednu, makar i laznu, nego osjecanje ponizenja i bespomocnosti. Cuvala me, i pored svega, onakvog kakav sam bio u njenim snovima. Carobnjacki me sastavljala od razbijenih komada, mozda i ne primjecujuci pukotine.
Dodirnula mi je ruku mekim jagodicama, ganuta, puna povjerenja.
– Drago mi je što si mi sve ovo rekao. Vidjela sam koliko se muciš, ali sam mislila da je nešto gore nego što jest. A zbog ovog, nemoj da zališ. Nemoj ni da prigovaraš sebi. Rekao si ono sto misliš, pa šta onda? Nisi. ukrao, nikome zlo nisi ucinio, nisi se ponizio, pošteno si kazao ono što svi pošteni ljudi misle. Istukli su te, prezdraviceš. Mrzice te, mrzicemo i mi njih. Ništa nam od njih ne treba. Zivjecemo sirotinjski kao i dosad, ali dignute glave. Ti si od njih najbolji i najhrabriji, svi oni, koliko ih ima, nisu ti ni do koljena. Jaci su samo u zlu. A opet, ma koliko mi bila draga tvoja hrabrost, bojim se zbog nje. Ti si prituljena vatra, jedva se li vidi, a kad plane, teško se gasi. Obecaj mi da ceš se cuvati, radi mene.
– Nije to hrabrost, vec ogorcenje.
– Svejedno. Obecaj mi.
Ne znam odakle je našla u meni sve te divne osobine o kojima nisam ni sanjao, niti sam zelio da ih imam. Ali zašto bih kvario njenu naivnu sliku? Zašto joj ne bih izgledao kako me ona vidi? Bicu njen ponos i zaštita, ovakav nikakav, podrzacu njenu vjeru u mene, jer joj je potrebna. Bicu toboze snazni hrast nad njenom krhkom stabljikom.
Izgleda da zaista sanjamo zivot.
Ali, eto cuda., i sam sam povjerovao u njene rijeci. Ne znam kakav sam bio prije, od sinoc sam sazrio, kao da je prošlo mnogo godina. Stekao sam dragocjeno iskustvo, i necu više uletjeti u klopku. A drugi neka se cuvaju mene.
Ne rekavši joj ništa, ni koliko su njene rijeci ljekovite, ni koliko me ohrabrila svojim povjerenjem bez razloga, zagrlio sam je njezno, kao nekad, prije sinocnjeg dogadjaja, bez strepnje i ustrucavanja, potpuno opran, oslobodjen, hrabro vedar.
Dani su prolazili, a ja nisam izlazio iz sobe, niti sam cesto ustajao iz postelje. Osjecao sam se loše.
Vec dva dana Mahmut ne dolazi. Ni Mula Ibrahim.
Kad sam cuo Mahmutov kašalj u dvorištu, rekao sam Tijani da stavi nešto na sanduk pored vrata, nešto što joj ne treba.
– Sve mi treba.
– Stavi cašu.
– Imamo samo dvije.
– Picemo iz jedne.
Stavila je okrnjenu, za svaki slucaj. Mahmut je ušao s osmijehom na licu, kao i uvijek, ali mu vedrina nije uvjerljiva, osmijeh je radi nas. Mršav je, ruke mu dršcu, kašlje.
– Još leziš? – pita veselo, ne zeleci da ikome smeta svojim brigama.
– Ne osjecam se dobro.
– Šta te boli?
– Pa, sve.
– Kad sve boli, nije opasno. Evo, donio sam zeciju mast. Da stavimo na ruku.
Pregledao je ruku, pregledao noge, glavu, krsta, i stao nada mnom, gledajuci me vedro.
– Hoceš pošteno da se odmoriš? Dobro. Zecju mast cu vratiti, tebi ne treba, hvala bogu, sve zacjeljuje. Krv ti je zdrava.
– Povraca mi se kad pomislim da ustanem.
– Zato što se ne kreceš. I što se bojiš da ce svi gledati u tebe kad izadješ. Ma, jok, covjece.
Svako svoju brigu brine. I ja sam tako mislio, u pocetku. Kad sam se vratio u grad, ljudi me gledaju kao mrtvo tele, neko veli: nisam te vidio danima, cini mi se. Neko ni to. A deset godina me nije bilo! Malo sam i zalio: zar baš tako, kao da je kuce prošlo ulicom! A onda se nasmijem u sebi: a zar bi ti pamtio za drugoga? I zasto da pamtiš? Bolje je ovako, svako svojom stazom.
Da je ovako govorio neko drugi, zvucalo bi ozbiljno, i tuzno, a njegovo je nekako lakrdijaško. Zbog njegova smijesnog kreveljenja, i zbog svega što sam znao o njemu. Sve je nekako obezvredjivao i upropaštavao, svoju rijec, svoje djelo, sebe samog. Smijao sam se ovome što je rekao, a neko drugi, drukciji od Mahmuta, od njegovog gorkog iskustva stvorio bi dostojanstvenu mudrost.
A kad je izašao, okrnjene caše nije više bilo na sanduku.
Tijana se smijala, ali joj nije do smijeha. Izgledala je zacudjena.
– Kad cujem njegov kašalj, zakljucacemo vrata i ucutati se. Ovaj hrcak ce sve odnijeti – rekao sam veselo.
Ali nismo tako ucinili, nijednom, puštali smo ga u sobu, po neku sitnicu je uzeo, neke sitnurije smo sklonili, i navikli se na taj cudan odnos opreza i povjerenja, pa niti smo se mi ljutili što on uzima, niti se on ljutio što mi sklanjamo. Ali nas je zaprepastio kad je Tijaini donio na poklon pozlacenu cašu i gotovo nove papuce. Bogzna gdje je to uzeo.
– Poslala ti je moja zena – rekao je jednostavno. – I htjela bi da te vidi.
Više me nije nagovarao da ustanem. Puštao je svakoga da cini ono što hoce.
A ja bih ponekad ustao samo da prohodam po sobi, i opet legao. Bio sam zaista slab.
Poslije deset dana Tijana je rekla: – E pa, je li vrijeme da izadješ?
Mula Ibrahim nas nije posjetio, sigurno zbog posla. Narandze smo pojeli, polutrule.
– Još sam bolestan – pobunio sam se. Ali ona me docekala neocekivano odlucno, na svoj zenski nacin, koji ne vrijedja ali ne popušta:
– Nisi bolestan, samo cuvaš svoju ogorcenost. Ali ceš se razboljeti u ovoj vrelini. Izadji malo medju svijet, prohodaj, porazgovaraj.
Obukao sam se, ljutit, i izasao uvrijedjen, kao da sam istjeran iz bolesnicke postelje. Kako zna biti neugodna! Cuvam svoju ogorcenost! A sigumo misli da strahujem od ovog izlaska.
Na zalost, u pravu je. Zato sam i kivan na nju.
Opio me vazduh, ljepljiiv od sokova, proljetni, glava mi se zanosi, kao da sam pijan, kao da sam u onoj ruznoj noci. I noge teško vucem, pretoplo mi je u zimskim cipelama, a dugo nisam hodao.
Bolestan sam, pa neka, pašcu na sokaku, odnijece me kuci, u postelju, lezacu zatvorenih ociju, blijed, iscrpen, bez rijeci prijekora, bez rijeci zalbe.
Ali, ne padam, noge su sve cvršce, dah sve sigurniji. Dan je lijep, nisam ni, znao da je proljece ovako ojacalo. Ljudi me ne gledaju, ne cude se, ne pitaju.
Zašto me Tijana nije natjerala da izadjem ranije?
Jato golubova zauzelo je sokak, po cijeloj širini, ljudi ih se ne ticu, ne plaše se, ne bjeze, pazim da ne nagazim na te pernate napasnike. – Bjezite, mangupi – prekoravam ih bez ljutnje. – Zar cete nas otjerati s naših sokaka?
I djeca su na sokaku. Opkolila su starog Mehmed-agu Caluka, on je, kao i uvijek, u curku od zute lisice. Baca sitne pare oko sebe, a djeca se smiju, vrište, guraju se glavama i ramenima, kao vrapci oko zrnevlja zita, pa opet pristaju za starcem, a on se smiješi i sije bijelom rukom bezvrijedne novcice, pretvarajuci ih u svoju i djeciju radost. On je jedini vladar koji daje, a oni jedini podanici koji primaju. Ali on ništa nije gubio zbog svoje rasipnosti, a oni nisu ništa dobijali zbog svoga koristoljublja. I ta šarena, šašava, neozbiljna svita svaki dan je sebi i drugima poklanjala. jevtino veselje, koje je postalo miris i svjetlost grada, njegova divna djetinjarija.
Zašto sarn se ranije ljutio na djecu i starca? Sad ih gledam i smiješim se.
Pred našim ducanom zastanem. U prozoru je sultanova slika, veca, ljepša, u pozlacenom okviru. I natpis je ozbiljniji, ispisan svecanim kaligrafskim pismom: Alahov miljenik, naš gospodar.
Smiješim se, i kazem mu: – Dobro jutro, gospodaru. Odsad cemo se sretati svaki dan.
I on se smiješi, cini mi se, nije strog ni smiješan, kao raniji.
Sad tek vidim koliko mi je drag ovaj ducan, i koliko mi je potreban. Ovakav nikakav, uzak, nizak, tijesan, jadan, ali moj. Pomirišem: zaudara, Sve je isto, i sve ce ostati nepromijenjeno. Ovdje je moja sigurnost.
Mula Ibrahim me docekao ljubazno, prijateljski, iako je sjetno ozbiljan, kao na pogrebu bliskog rodjaka do koga mu nije stalo. Drago mu je, veli, što sam ozdravio i što sam svratio do njega, raspitivao se o meni, nada se da su mi rekli.
Jesu, hvala mu. A za ono što se desilo na sijelu kod hadzi-Duhotine, nisam kriv. Malo sam bio pijan, malo ljut, i eto, izgovorio što nije trebalo. Zao mi je i zbog njega, i zbog sebe, i zbog nekih cestitih ljudi.
Šta mozerno., desi se, kaze Mula Ibrahim sjetno.
A ovdje je nekako svecano kao da je praznik. Pokušavam da se acim: ozbiljnost je minula tromim korakom, i ostavila tešku tišinu za sobom.
On ne prihvata šalu. Malo smo izmijenili, veli, popravili, dogradili. Koliko se moglo.
Druga polovina ducana je pregradjena daskama. Zavirim: dva cosava mladica pretvaraju se da su zbunjena i uplašena.
– Morao sam da ih uzmem – kaze Mula Ibrahim. – Zbog posla.
– Zar toliko posla ima?
– Ima, hvala bogu.
Smijem se, podsjecam ga na njegove rijeci:
– Mnogo nevolja, pa velika zarada.
– Tako nekako.
– A ja? Gdje cu ja sjediti?
Zatreptao je sitnim ocima, progutao pljuvacku, obuhvatio je rukama uska prsa, kao da, ga je nešto zaboljelo.
– Ti? Bogami, neceš imati gdje.
– Kako to? Ne razumijem.
– Pa, vidiš, dugo nisi dolazio, i ja sam zaposlio ovu dvojicu, Mislio sam da si našao neki drugi posao.
– Kakav drugi posao? Znaš da sam lezao.
– Odakle bih znao? Ne dolaziš, ništa ne javljaš, a mušterije navalile, kao za inat.
Postade mi jasno odjednom, sjetim se šta me snašlo. Kao onaj pametni covjek, kad mu skidoše gace, obališe na zemlju i uzeše šibe, njemu odmah pade na um da ce ga tuci!
A mogao sam znati i ranije: nije me posjetio, nije pitao za mene, nije me zvao. Sve je svršeno davno, mozda iste veceri kad se ono desilo. I kazem, bez ikakve potrebe:
– I tako, otpuštaš me?
– Nisam mislio da te otpustim. Vidiš i sam da je tako ispalo.
– Ispalo je kako su drugi htjeli.
– Ne dolaziš, ništa ne javljaš, mušterije navalile.
– Kao za inat. To si vec rekao. Sve mi je jasno.
– Dacu ti jednu, dobro, dvije plate, dok nešto ne nadješ.
– Hvala, ne primam milostinju.
– Dajem zbog prijateljstva.
– Ne pominji prijateljstvo!
Pruzio mi je novac, pripremio ga je ranije.
– Molim te, uzmi. Zasluzio si.
Glas mu je tih, prigušen, gnjecav, namreškano lice se grci od napora da ostane mirno, pogled gubi sigurnost. Tanke usne su se opustile, kao pred plac.
Primio sam novac, i sad sam mogao da odem. A još stojim. Gledam ga i stojim. On strepi od mog pogleda, i od moje kivne rijeci. A ja je nemam. Ja znam da strepi i od neke druge rijeci, vaznije od moje. I mislim: boze rnoj, šta li se sad dešava u ovom covjeku, i šta li se dešava vec danima? Naredjeno mu je da me otpusti, nije smio da ne posluša. Drugi bi smio, on ne smije. Njegov strah pred jacim ljudima, bilo u cemu jacim, gotovo je nerazuman. Kao strah od groma, od potresa, od kobi, strah koji se ne moze ni objasniti ni otkloniti. Kad je do njega dospjela ta zloslutna rijec necija zelja i zapovijest, u tudjim ustima, naravno, manje znacajnim ali neospornim, sigurno je odmah pristao da posluša i da me zrtvuje. Grom je zagrmio s visoka, i nije bilo mogucnosti za daleka sjecanja. A onda je došla noc, i nesanica, ili je to bilo sutradan, ili kroz dva dana, i odnekle iz šipraga misli izbio sam i ja. Bogzna kako, bogzna gdje. Mozda me vidio ovdje, u ovom tijesnom ducanu, nagnutog nad molbama i zalbama. Mozda nad vodom, nadnesenog, zanesenog, razbijenog u hiljadu komada. Mozda u talasima gnjevnog Dnjestra, kako izbezumljeno vucem ljusku camca i ljusku covjeka, ne misleci da li cu i sebe izvuci.
Bio sam svakakav, lud, pust, bespomocan, podsmješljiv, neugodan, ali nikad mu neprijatelj. I eto, znao je da me mora pustiti niz vodu, ni ruku ne smije pruziti da bi me pokušao zadrzati. I znao je da mi se cini nepravda. O on izvršava nepravdu. Pa, nije mu lako. Sigurno nije plakao zbog toga; ali se dugo prevrtao po postelji, uzalud se muceci, jer je sve presudjeno, i on ne moze ništa izmijeniti, niti je to pomislio ijednog trenutka, makar radi svoje savjesti. A na nesrecu, nije mogao da me zaboravi, ni da me nacrta crnjim nego što sam. Ostala su mu za opravdanje i utjehu samo tri razloga: sudbina koja je jaca od nas, njegovo pravovremeno upozorenje da se cuvam djavola u sebi, i nada da cu mu na kraju reci grubu rijec. Sacuvace je u srcu kao hamajliju, u sjecanju kao lijek, u savjesti kao opravdanje. Ako naidje kajanje, jer covjek nije gospodar svojih postupaka. A mozda bi mu posluzila kao razlog za pozlijedjenost. Zlata bi mu vrijedila ta gruba rijec, ta tvrdinja u koju bi se mogao ukopati.
Ostavicu mu opravdanje sudbinom, mada ta sudbina ima ime i prezime, i mada u tu sudbinu ulazi i njegov kukavicluk. Ostavicu mu i utjehu što me unaprijed upozorio da se cuvam, a ja ga nisam poslušao, tu je zaista u pravu. Ali mu ne dam zadovoljstvo da se opere mojom grubom rijeci, toliko nije zasluzio.
Izgleda da sam ga teško razocarao. Rekao sam:
– Ne vjerujem da si to ti smislio, Mula Ibrahime.
Gledao je cas u mene, cas u pregradu, iza koje su slušale tudje radoznale uši, zbunjen, istinski nesrecan, ne usudjujuci se da mi kaze rijec zaljenja, a sabravši toliko hrabrosti da mi ne kaze rijec pouke. lako bi rnu prijekor mojoj gluposti, ili savjet da je više nikad ne ponovim, mogao donijeti znacajno priznanje od ljudi do kojih mu je stalo. Odao sam mu u sebi priznanje zbog te hrabrosti i zbog te zrtve.
– Hvala ti na svemu – rekao sam na kraju. Zvucalo je prilicno pakosno.
A on je to prihvatio sasvim ozbiljno, zahvaljujuci bogu što je bio u mogucnosti. da mi pomogne koliko je u njegovoj moci. Onda je naglo zastao, sjetivši se valjda koliko je smiješno to što govori, i prošaptao zbunjeno:
– Oprosti.
Bila je to najljepša rijec koju je moglo pronaci njegovo kukavicko poštenje.
Tako me srecno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u prošlost.
A za mene je to bio prvi korak u buducnost, nepoznatu i dotad nezamišljanu.
Zamišljao sarn je u ovom mracnom ducanu pored javnih nuznika, a evo, sad sarn prognan iz tog svog sirotinjskog raja, u kojem me zestoki zadah nuznika podsjecao da smo u središtu grada, na dobrom mjestu, i da cu tu naci svojih dvadeset pet jadnih groša svake godine. Sad mi izgledaju zlatni.
Moracu da potrazim nešto drugo, ne znam šta, ali cu potraziti. Svijet je širok, mogucnosti bezbroj, a u meni ima dovoljno snage da neuspjeh ne primim sa suviše zalosti. Prozivjecemo nekako. I zašto bi se moja buducnost morala vezati baš za smrdljivi ducan pisara Mula Ibrahima? 0n bi pustio da me talas odnese i kad bi mi bilo teze nego sad, zato je mozda bolje što smo se razvezali u casu kad ne visim nad ponorom.
Srecan ti ostanak, dobri covjece, koga strah cini tako nesigurnim prijateljem. Teško tvojim cosavim pomocnicima, biceš nemilosrdan prema njima: oni te nisu izvlacili iz nabujale rijeke. A mozda cete zivjeti i dobro, ništa vas ne spaja, ne ticete se jedni drugih, nece te muciti sjecanje na tudje pozrtvovanje, i neceš strepjeti od njihove nerazumnosti. Dobro, de, naredili su ti da me istjeraš. I mirno ceš me grditi, zbog svega što ucinim, a sve ce biti ludo, drukcije ne moze ni da bude, sad to vidiš, mada si se nadao da ce me tvoji pametni savjeti odvratiti od pogrešnog puta.
A kad budeš dobro raspolozen, kad pazar bude obilan, kad ne bude straha u tebi, mozda ceš nesigurno šapnuti sam sebi, da su za sve krivi šejtan, rat, i moja prekinuta mladost. I dobro je što tada necu biti blizu, jer bih ti odgovorio štogod ruzno, pa bi to bilo naknadno opravdanje za nepravdu koju si mi nanio.
Vidiš, još mislim dobro o tebi, i zelim da se ponekad probudiš usred noci, i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, muceci se kajanjem i stidom, zbog mene.
Ali, neka ti je bogom prosto, nisi ti birao svoju sitnu dušu, dali su ti je, ne pitajuci, došao si na red kad drugih, boljih, nije više bilo. Alahemanet, covjece kao i svi ostali, koji cine zlo ali ga ne smišljaju. Od onih drugih, koji zlo smiišljaju i obredjuju, neka bog sacuva i tebe i mene.
Kod cesme sam zazelio da stavim ruke pod mlaz hladne vode. Kod dzamije sam osjetio zavist prema djacima medrese koji su, u nanulama, išli na molitveno pranje, veseli, zeljni svega, glupi od neiskustva, laki od zelje o divnom zivotu što ih toboze ceka. Kod Morica hana sam izašao iz sjenke zidova i visokih stabala, i okupao se u proljetnom suncu.
Proljece, sunce. vedrina, misao bez tezine.
Vedra misao srce obasja,
vedra ni zbog cega,
misao niocemu…
Šapucem besmislene stihove, cujem mazenje gugutke u granju visoke topole, ispunjava me radošcu djecji smijeh, zao mi je ptice što je izbezumljeno sunula preko krova, uplašena. Dio sam svega što vidiim, i znam to, i srecan sairn, i lako mi je, kao da sam od vazduha.
Lakomisleno, ili lukavo, moje srce se branilo od trpljenja.
Smiješeci se, ušao sam u bezistan, razmetljiv kao mlad bogataš, i zatrazio da mu pokazu zensku maramu.
Za kakvu zenu, mladu ili staru? – pitaju me.
Mladu i lijepu, najljepšu zenu u gradu.
Da li ašikujemo?
Da, još ašikujemo, iako je udata za mene.
Sredovjecni bazrdjan me gleda sazaljivo, kaze:
– Dodji mi kroz godinu-dvije, da te upiitam za ašikovanje.
– Doci cu – velim i smijem se veselo.
I on se smije, bogzna zašto, zbog moje naivnosti, ili zbog svoga iskustva.
Maramu sam odnio Tijani, da uzivam u njenoj radosti.
– Zar nisi na poslu? Zašto si se vratio tako brzo?
– Prvo da vidiš poklon, poslije cemo i o tome.
Vjecna je šteta što ne mogu da kupujem poklone, svaki dan, svakakve, zbog njenih ociju obasjanih oduševljenjem, kao u djeteta.
Najprije nije imala rijeci, onda ih je bilo isuviše, rekla je da sam divan, rekla je da sam lud, a mozda sam i divan zato što sam lud, odakle nam novac za ovakve skupe poklone, sigurno ce joj lijepo stajati, nije smijela ni da mi kaze da je zeljela upravo ovakvu maramu, kako je moguce da sam pogodio njenu misao, ali zaista nisam razuman, moram kupiti sebi cipele, bez cipela se ne moze a bez marame moze, iako mora priznati da sam joj pricinio veliku radost.
I tako se neprestano vrtjela u krugu, od radosti do razuma, i natrag.
Smijao sam se.
– A sad da ti kazem zašto sam se vratio tako brzo. Zato što sam te pozelio, zato što nije brzo, zato što nije vazno da li je brzo, a ako ti je brzo i ako ti je vazno da li je brzo, onda mi se nisi obradovala.
Smijala se i ona.
– Dobro, znam da si šašav, a sad mi kazi šta je bilo.
Rekao sam da ništa nije bilo danas, sve se zbilo ranije, samo mi ništa nismo znali, i zašto da se sad zalostimo, kad se nije sada desilo.
Oponašajuci Mula Ibrahima, njegov izduzeni vrat i skupljena ramena, treptanje njegovih sitnih ociju, i plašljivo izvlacenje mršavih ruku iz dugih rukava, kao da dvije lasice vire u svijet, pazljivo njuškaju i povlace se na prvi znak opasnosti, govorio sam tihim Mula Ibrahimovim glasom:
– Nema te toliko vremena, pa sam pomislio da si otvorio trgovinu, ili si našao bolje mjesto.
A ja mu odgovaram da se još nisam odlucio, nude mi nekoliko mjesta, ali nigdje toliko ne zaudara kao kod njega, a toliko sam navikao, da cu svaki dan proci tuda, da se malo nakadim.
– Pa, dobro, to znaci… – kaze ona, smijuci se, ne baš veselo.
– Nije dobro, ali znaci – smijem se i ja. Ona se više ne igra, gleda me, nesigumo, i kaze ozbiljno:
– A od cega cemo zivjeti?
– Ako ovo što znam nije dovoljno, nosicu vodu u Ciifuthanu! Zašto se plašis od cega cemo zivjeti!
Na zalost, njen odsutni smiješak, kojirn prikriva strah, govori mi da je nimalo ne zavarava moja vedrina. A ja je ne dam, tu svoju vedrinu: zivjecemo! Zar je i to neka vještina?
I podignem je, kao dijete, pazljivo je okujem objema rukama, osjecam je toplu i zaobljenu uza se. Dodirujem bradom i obrazima: mlada. Mirišem je kao cvijet: miris cist i drag. Najljepša zena u gradu, rekao sam. I jeste, zaista, i ne samo u ovom gradu. I znam da mogu sve u zivotu, zar je teško zivjeti, s njom. I šapcem joj nesuvisle rijeci dragosti.
A ona se pribila uz mene, kao uplašeno kuce uz kujine sise, i krije lice od zivota, od straha, sitna kao igracka, necujna, kao san.
Da li misli na ubijenog oca?
Drzim je na rukama, nju i ono trece što se naliva njenom krvlju, kao mali vukodlak, i njišem je polako, polako, da je odvojim od svijeta, od straha, od ruznog sjecanja, da ostanem samo ja, svuda oko nje, u nedogled, kao nebo, kao more, da je prelijem njeznošcu što vri u meni kao vrutak.
Ne boj se, kazem.
Volim te, kazem.
Ko nam šta moze, kazem.
I osjecam se kao gospodar svijeta dok drzim na rukama trudnu zenu u vreloj sobi iznad mahalske pekare.
Ostalo je to oduševljenje u meni danima, ne tako sigurno, doduše, kao onoga dana kad sam se smijao nevolji koja me snašla, jer nisam znao šta bih drugo, a ipak dovoljno da hrabro trazim neko rješenje, neki izlaz, medju tolikim mogucnostima koje u svijetu postoje. A da postoje, dokaz su ljudi koji zive. Nekako zive. Ni ja ne trazim više.
Znao sam:
Od covjeka se nije ništa otelo. Koja tuga razgovara nema? Posljednja se broji. Svako cudo za tri dana.
Svašta sam znao, i vjerovao. Sve od mene zavisi.
U pocetku sam još i uspijevao da dodjem do ponekog ko bi mi mogao pomoci. Ali je sve ispadalo smiješno.
Mula Ismail, narodni prvak, koji je predstavljao ljude iz našeg dzemata, primio me ljubazno, pa sam pomislio da me zamijenio s nekim. A onda sam vidio da me nije zamijenio ni s kim, niti je znao ko sam, a nije ni mogao saznati, ma koliko da sam se trudio. Ljubazan je po navici, takav mu je posao, i to prema svakome, jer ne moze sve ljude poznavati, niti mu je potrebno, a ljubaznost se pamti, cak i kad se posao ne svrši uspješno. Zacudilo me još nešto: nije me upitao zašto sam došao, ni šta zelim. Rekao je da mu je drago što me vidi, i da ce mu uvijek biti drago da me vidi, mada nikako nisam mogao da odgonetnem zašto bi mu to bilo drago. Onda je, ne zaustavljajuci se, ne dajuci meni da dodjem do rijeci, nastavio da govori o raznim pitanjima, o pitanju rata, koji se ne moze voditi bez sloge. I ovo što gubimo u Rumuniji i Rusiji, to nije zbog slabosti muslimanske vojske, vec zbog nesloge vojskovodja i zbog odsustva bozije pomoci. Zatim o pitanjima nepoštovanja vjere, nepoštovanja vlasti, nepoštovanja ljudi od ugleda. Eto, ne poštuju se ni paše, ni ajani, ni ulema, cak ni kadije. A takva raspusnost sluti na kugu. Doduše, kako kaze Knjiga, na kugu i na ratove sluti i veliko crvenilo, kad se pojavi sa sjevera. I snijeg, kad padne u nevrijeme, kao lanjske godine što je pao 24. agistosa, i to sluti na kugu. I kad psi mnogo zavijaju dok mujezin uci na munari. I kad djeca vrijedjaju Zidove i hrišcane. I kad se narod pretjerano mnozi. I kad su ljudi suviše pohlepni. I tako, sve sluti na kugu, na ratove, na nesrece, što mu nije ni tako glupo, jer se nevolje neprestano dešavaju, pa ako se ne mogu otkloniti, mogu se bar objasniti, i time je pola posla obavljeno. A druga polovina svakako ne zavisi od nas.
Mene nisu zanimali ni ratovi, ni nesloga medju vojskovodjama, ni. uzroci kuge, i poceo sam da gubim glavu: dokle bi trajalo ovo bezumno kloparanje, dan, mjesec, godinu, vjecnost? Da li bi klepetao golim vilicama i kao kostur, pred drugim kosturom mojim? Da li bi, ako ga ne zaustavim?
Mozda on i ne zna da sam ovdje, mozda misli da sam neko, svejedno ko, što ga je slušao juce, lani, uvijek, oduvijek isti samo s drukcijim imenom, nevazan, bezlican, kao zrno u brojanici. Vazno je sarno ono što on govori, a svejedno je ko sluša.
– Oprosti što te prekidam – rekao sam, prikupivši hrabrost koja je pocela da me napušta. – Došao sam da te nešto zamolim.
– Svakako – odgovorio je ljubazno. – I neposlušnost je predznak kuge.
Znam vec, i ljubav, i. mrznja, i zivot sve je predznak kuge.
Muka me hvata.
– Doci cu sutra, ako imaš vremena. Da mi pomogneš, savjetom, preporukom, mišljenjem.
– Da, ima stvari koje su ljudskom umu teško dostupne. Kad su zadavljeni braca Morici, dogodio se u Sarajevu zemljotres, a kad je umro veliki vezir Sirhan-paša, iznad grada je preletjela velika repatica.
Boze milosni, ovaj narodni zastupnik zivi u goroj pustinji nego beduin. Oko njega i u njemu je pustoš.
– Mula Ismaile, izgleda da ja ne govorim jasno. Molim te da me saslušaš, u nevolji sam.
– I vazdan takvih znakova sam upamtio. Dešavaju se po bozijoj volji, a mi ih ne razumijemo.
Ah, majko moja, pa Mula Ismail je potpuno gluh!
Ali nije nevolja u torne, vec što on to ne zna. Ili nece da zna. Dovoljno je da on sam govori. Šta bi mogao cuti od drugih? Nevolje, zalbe, prijekore. Šta ce mu to!
Htio sam da zametnem šalu, da ja govorim svoje, šta mi padne na um, a on bi svoje, i lijepo bismo se izrazgovarali niocemu, kao ljudi. Ali sam se pobojao da bi rni mogao doci u san, kao mora. jednom, kad ne bih bio spreman za šalu, pa bih izludio od strave. Smiješno i strašno mogu biti rod.
Ucutao je cim sam se okrenuo. Govor mu se zaustavlja, izgleda, cirn ne vidi cudjenje na tudjem licu.
Onda mi se ukazala prilika o kakvoj ni u najludjem snu nisam mogao sanjati. Tajanstven i vazan, Mahmut Neretljak mi je saopštio da ce me primiti glavom bosanski defderdar Bekir-aga Djugum! Mislio sam da tjera šegu sa mnom, ili izmišlja, da bi se pohvalio svojim nepostojecim vezama. Izgledalo mi je toliko nevjerovatno, kao da me pozvao sam veliki vezir.
Da bi me uvjerio, rekao je, šapcuci, da to nije nikakvo, cudo. Njegova zena je ranije bila udata za papudziju Ticu, pa je Tica umro, i ona se udala za njega, Mahmuta. Dok je on bio u izgnanstvu, njoj je pomagao bivši djever, Salko, isto papudzija, dobar covjek. Taj Salko papudzija ima tetku Almasu Meckar, a njen sin, zvani Mali Husein, radi kao kalfa kod berbera Ahmetage Core, a Ahmetaga Coro brije defderdara Bekir-agu Djuguma. Tako je, od jednog do drugog, moje ime došlo do defderdara, i on je rekao da ce me primiti. Zar nije jednostavno?
Poslije te zapletene price, koju ne bih mogao dvaput ponoviti jednako, a i sad sam je sigurno krivo zapisao, sve mi je izgledalo još nevjerovatnije. Cak i da je istina da jedan berber moze nagovoriti takvog velikaša da primi nepoznatog covjeka, smiješno je i zamisliti kako je moje ime prošlo kroz tolike uši i tolika usta, i bogzna šta je doprlo do defderdara.
Da je svako dodao po truncicu, mogao sam ispasti cuveni naucnik Bergivija. A pred defderdara ce izaci beznacajni pisar Ahmet Šabo, koji nece znati da kaze ni tri rijeci kako treba, pa cemo se naci u cudu i ja i defderdar, ja zato sto cu iznevjeriti tolike lazi o sebi, on zato što ce zaista lako uvidjeti da nisam ni sluga Bergivijinog šegrta. Srecom, to je sigurno Mahmutova izmišljotina, pa nema nikakve potrebe da drhtim pred tim nezamišljivim susretom.
Ali kad mi Mahmut rece da me defderdar ocekuje prekosutra, poslije podnevne molitve, preporucivši mi da budem tacan, jer Bekir-aga ima mnogo posla, i ko zna kad bi me drugi put mogao primiti, ja se još jednom uvjerih da o zivotu ne znam ništa.
Nesrecom, ili srecom, jer nisam siguran da li bi iz svega ovoga ispalo dobro ili zlo, sutradan je umro stari i bolesni vezir Muhsinoivic. A samo sat-dva poslije vezira, umro je i defderdar Bekir-aga Djugun, dotle zdrav, snazan, neumoran. Presvisnuo. je od tuge za vezirom. Podanicka vjernost se zaista nije mogla bolje dokazati. Usput da napomenem, ovakva vjernost je dirljiva ali opasna, a dogadjaj koji pricam, pokazuje koliko bi bila štetna kad bi narod pošao za primjerom svojih vodja.
Tako je propao i prijem koji mi je defderdar zakazao, ne pretpostavljajuci da ce dan prije toga umrijeti njegov gospodar, zato i nemam prava da mu išta zamjerim, jer je duznost iznad ljubaznosti. Sastali smo se, doduše na njegovoj dzenazi, ali i to je bolje nego da je on došao na moju.
Njegova nasljednika, koji je došao s drugim vezirom, nije brijao Ahmetaga Coro, i nevjerovatni lanac nije više mogao prenijeti moje ime nikud.
Bogati trgovac hadzi Fejzo takodje me obradovao nadom, ali sam je sam razbio. I ranije me susretao s osmijehom. i lijepom rijecju, a tada me zaustavio na sokaku, rekao da je o svemu obaviješten, i pozvao me u svoju magazu, da porazgovaramo. Iza magaze, krcate skupocjenim tkaninama što su tek prispjele s Istoka, uveo me u sobu zastrtu cilimima, sa secijama oko zidova, s debelim zastorima na prozorima. Nije razgrnuo zastore, da pusti danje svjetlo, vec je upalio svijece u bakrenim i srebrnim ciracima, i odmah se osjetio ugodan miris, jer su svijece, izgleda, natopljene mirisnim uljima. Zapalio je i zrno tamjana.
– Volirn mirise – rekao je. – Brane nas od sirovog vonja. Oni su prava duša stvari. Cak i ljudska duša ima svoj miris. Kakav je tvoj miris?
– Bogami, ne znam.
– Daj mi ruku.
Pruzio sam ruku.
Polako i pazljivo je gledao, prinio moj dlan blizu nosa, i šireci nosnice, udisao nevidljiiva isparenja moje koze. Onda je okrenuo ruku i gotovo mi njušio nadlanicu, golicajuci me zutom bradom.
– Osjetljiv – rekao je, ne puštajuci mi ruku – zatvoren, dobar, vedar. Mozda i neobuzdan, ponekad.
Izvukao sam zarobljenu ruku iz njegovih mekih dlanova.
Upitao me šta zelim, pice, lokum, voce? Uzeo sam šerbe, da rastjeram snenost i cudno raspolozenje, kao da me obuzima lako bunilo. To je od mirisa, od tišine, od polumraka, od njegovog mekog šaputanja.
– I sad traziš posao? Najbolje bi bilo u drzavnoj sluzbi. Ne treba ti nikakva sposobnost, ne pretrzeš se, ne ne strepiš od gubitaka, a dobitaka imaš onoliko koliko umiješ. Ali, to je teško. Zamjerio si im se.
– Znam.
– Imaju dobro pamcenje. Ne praštaju uvrede. Ne znaju za milost.
Govori o njirna bez mrznje, ali s podsmješljivim prezirom. I ne zato što su grubi i što zaudaraju, vec što ne znaju da zive. Svojom umišljenom velicinom i glupošcu šire oko sebe strah i dosadu, pa je ruzno i njima i drugima. Ukoceni u svojoj tromoj nespretnosti, lice na slonove, i kao slonovi iznenada se razbjesne i uništavaju sve oko sebe. Tako ih uvijek i zamišlja, ukocenih debelih nogu, mracno raspolozene, glupo sujetne, bezobzirno osvetoljubive, potputno gluhe i slijepe za sve što je u zivotu lijepo. Uporedjuje ih sa slonovima, jer su to najruznije zivotinje, potpuno besmislene. Tako i umiru, kao da se svijet ruši, a ništa se ne dešava. Samo što drugi debelokošci dolaze. A svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uzivaju, u svemu. Svima bi bilo dobro. Ali to nece nikada biti, jer oni ne vole borbu, to nije uzivanje. Jedan jedini medju njima je izuzetak. On nije debelokozac. Dzemal Zafranija. Pobunio sam se:
– Postace gori od svih. Uskoro!
– Varaš se. To je divan covjek. Divan! Šteta što si se s njim posvadjao. Po necemu je slican tebi, samo si ti ljepši. Znaš li da si lijep? To su ti sigurno cesto govorili.
– Lijep sam, ko izvrnut dzep.
– Vrlo si lijep, pravi muškarac. Sve ih je manje, na zalost. Kako ti se svidja ovdje?
– Svidja mi se.
– Mozeš doci kad god hoceš. Dacu ti i kljuc, ako zeliš.
Sa niskog stolica je uzeo bocicu s mirisima, i stavio nekoliko kapi na bradu i na dlanove. Poškropio je i mene, i tezak istocnjacki miris me gotovo potpuno odvojio od ostalog svijeta, kao zid.
Upitao sam:
– I Dzemal Zafranija dolazi ovamo?
– Dolazi. Cesto. Veliki smo prijatelji.
– Ti si ga i namjestio kod kadije?
– Volim da pomognem ljudima. Pogotovu ako su mi prijatelji. I tebi cu pomocu.
– A Zafranija, i on zna da uziva?
– Zna. Oh, zna.
I tada, tek tada, tako mi srece, eto kolika sam budala i bezveznjakovic, tek tada rmi je postalo jasno u što sarn upao. I ne zato što sa bistar, vec što je postalo ocito. Govorio je sve tiše, sve muklije, unoseci mi se u lice da sam mu dah osjecao, dah vlazan i vreo, a ruka mu je trazila moju, i gladila je sve mekše.
Vidim, šale više nema, a nisam je ja ni zapocinjao, i mislim: da ili da ga udarim po drhtavim gubicama, da zapamti kad me je doveo u ovo svoje smrdljivo leglo, ili da se nekako izvucem bez svadje i bez štete, dosta mi je sukoba i mrznje.
Te ustanem i zamolim ga da otkljuca vrata, moram da se nadjem s Mula Ismailom.
Hadzi Fejzo se osmjehnuo:
– On ti nece pomoci.
– Nije ti prijatelj?
– Boze sacuvaj!
– A tih . . . prijatelja, imaš li mnogo?
– Vidjeceš.
– I svi se pomazete?
– Dodji, uvjeri se. Mi ne ostavljavamo na cjedilu jedan drugoga. Hoceš li svratiti ovamo poslije Mula Ismaila?
– Necu imati vremena.
– Onda, sutra. Svakako. Cekacu te. Sa strahom sam se osvrno. da kogod ne vidi odakle izlazim, a ušao sam slobodno.
Pogledao sam u vedro nebo, da se oslobodim titravog polumraka, i udahnuo, duboko, jednom, dvaput, triput, da istjeram zejtinjavi miris iz sebe. Pih, kako se osjecam prljav, nikako da zaboravim znojave dlanove kako drhthe na mojoj ruci. Širim prste, da ih prosuši vazduh. Ali, djavo da ga nosi, ne tice me se. Tijana je prvo osjetila miris ruzinog ulja, rasipao sam ga oko sebe kao otvorena bocica. Namrštila se.
– Nešto mi mnogo mirišeš – rekla je sumnjicavo.
– Mani me, zeno, umalo ti ne stradah.
– Vidim.
Ispricam joj, u smijehu, svoju nevolju, a ona me gleda u cudu. To si ti sanjao, kaze. Nikako ne vjeruje u te stvari. I nikako da mi povjeruje potpuno. Zna da ne lazem, a lici na laz, ili na grubu šalu. Uzalud, ostala je u njoj sumnja da me nije namirisao nikakav hadzi Fejzo s bradom, vec neka nepoznata Fejzija. To, nazalost, nije istina – rekao sam, smijuci se – ali joj je moja prava istina izgledala nevjerovatna. Mada bi joj moja nevjerovatna istina izgledala lakša nego njena izmišljena. Meni ne treba nijedna. Samo, nije pravo da pošteni ljudi ostaju pod sumnjom zato što su drugi rdjavi. Mogla bi ponekome pasti na um misao da je ugodnije biti pod sumnjom zbog grijeha nego pod sumnjom bez icega. Ali Tijana ne prihvata ni taj pametni zakljucak, vec kaze da je bolje dolaziti kuci nenamirisan.
I eto, to su bile tri jedine mogucnosti, koje zapravo i nisu mogucnosti, vec toboznje nade, sigurne koliko i oblak na nebu. Poslije nije bilo ni toga.
Išao sam od ureda do ureda, od covjeka do covjeka, ali nikud nisam dospijevao, ni kod koga me nisu puštali. Sitni cinovnici su me slušali rastreseno, s dosadom, s licem bez izrazaja, bez razumijevanja, cak i bez pakosti.
Satima sam sjedio u predsobljima, ali oni koje sam ocekivao, nikad se nisu pojavili. Ili su se uvlacili kroz prozor, ili su ulijetali kao ptice, ili su bili nevidljivi, ili je postojao neki tajni, podzemni ulaz koji ih je štitio od nas što zivimo cekajuci.
Moje rijeci su postale izlizane, moja prica dosadna, moj lik zamoran svakome. Pretvorlo sam se u covjeka koji moli, a to je posljednje bice na zemlji. Ispod toga nema ništa.
Polako, odbijajuci najprije tu misao, poceo sam da osjecam zid oko sebe, nevidljiv ali neprobojan. Stajao je oko mene, kao tvrdjava, kao neizlaz, ka nepristup, neprestano sam udarao glavom o tvrdu stijenu, bio sam izubijan, krvav, sav od cvoruga, sav od masnica, a nisam prestao da navaljujem. Jer je uvijek izgledalo da ima prolaza. Mora da postoji neki procijep, nemoguce da je zid svuda. A nisam mogao ni pristati da ostanem tako zazidan, kao da sam ziva sjenka koju niko ne vidi a ona vidi svakoga. I uzalud govori, uzalud vice, ne cuje se, ništa. Malo je trebalo pa da pocnu prolaziti kroz mene, kao kroz vazduh, ili gaziti po meni, kao po vodi.
Osjetio sam strah. Kako su me to ubili? Nisam ranjen, nisam zaklan, nisam mrtav, ali me nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? – kazem. Zar me ne cujete? – kazem. Ali moj lik ne ulazi u njihovo oko, ni moj glas u njihovo uho.
Nema me.
Ili ja to sanjam svoj nemoguci polozaj, koji iskustvo odbija? Jer, ja sam ziv, ja hodam, ja znam šta trazim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretuci, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zašto su napravili avet od mene, zašto mi oduzimaju mogucnost da se borim?
Hocu da budem covjek, borite se sa mnom ljudski.
Uzalud.
Prazan prostor oko mene je sve pustiji, moja smiješna pobuna sve tiša.

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: