Tvrđava (19. Tvrđava)

Gledao sam zvijezdu vecernjacu, u tudjoj noci, u tudjoj zemlji, tuzan.

I mislio, izgubljeno:

zvijezdo poznata,
ne poznajem te.

Prepoznao sam sve, i sebe, vrativši se u zavicaj.
Sakrio sam suze kad sam osjetio miris voljene zemlje.
Šaptao sam u sebi uzbudjeno, kao voljenoj zeni:
bez tebe je moja duša gubava, bez tebe moje srce vapi, izgubljeno, bez tebe je moja misao osakacena, bez krila.
To isto sam mislio grleci Tijanu, njenom blizinom lijececi se od strepnje, njenim mirisom oslobadjajuci se od tudjine.
Nisam mislio o zlu i jadu u svojoj zemlji. Mislio sam o dobrim ljudima, mislio sam o dobrom rodnom nebu. Mozda zato što je jedan nesrecan covjek krio da ga toliko voli.
Ucinili su me osjetljivim tudjina i jedna cudna smrt. I groznica što je pocela da me trese još na putu.
Pao sam u postelju istog dana kad sam se vratio. Teška vatruština me odvojila od Tijane, od prijatelja, od svega svijeta, od mene poznatog.
Mislio sam da lezim u staroj sobi nad pekarom, mislio sam da lezim u pekarskoj furuni, nisam mislio ništa, gorio sam kao glavnja, tijelo se raspinjalo od navale bolesnih slika i glasova, jurili su pobješnjeli konji, propinjuci se nada mnom, iz tame su izlazili iskrivljeni, sitni likovi mojih drugova sa Hocina, bez ruku, bez nogu, bez glava, i rasli pred mojim ocima, pretvarajuci se u ogromna cudovišta, iz beskrajnih praznih prostora culi su se raspameceni krikovi, ponekad i ljudski, zbog straha što vlada svijetom, sve je crveno, sve je uzareno, sve je dubok bezdan, sve je širina bez granica i medja, a onda se sve vracalo u obicne ljudske mjere, izokrenute ali prepoznatljive, kao u snu, osjecao sam sitnu ruku na svome ogromnom celu, i znao da je Tijanma, cuo sam njen šapat, i smijeh, Osmanov, vidio sam njihove glave kako se priblizavaju jedna drugoj, ne! – vikao sam, ubicu! – vikao sam, a kad je teška groznica prošla, ostao je mucan zamor u tijelu bez snage.
– Je li dolazio Osman? – pitao sam Tijanu.
– Jest. Svaki dan.
– Cuo sam kako se smije.
– Nisam ni znala kako je dobar covjek.
Dolazio je, nije to bolesna utvara moje groznice. Jesam li i sve ostalo zapamtio?
Nemoguce, moj uzareni mozak je sve izmislio, u strahu. Nemoguce! Ali se nisam usudio da pitam.
I Mahmut je dolazio, njega nisam zapamtio, nisam ga se bojao. Treci dan, kad sam došao sebi, suzio je od srece.
– Hvala bogu, hvala bogu – šaputao je, srecan.
– Je li dolazio Osman? – pitao sam i njega.
– Dolazio je. I Osman, i Mula Ibrahim, i moja zena, svi su dolazili.
Gledao me prijekorno što sam odlazio, i oduševljeno, što sam prezdravio. I šta cu u tom bijelom svijetu? Ljudi ko ljudi, kuce ko kuce. A covjeku su od svega najvazniji prijatelji. Bilo mu je pusto i teško bez mene, izlazio je na drum, u polje, iako je znao da još necemo doci, tako mu je bilo lakše, cinilo mu se da nam je blizi, a kad me bolest oborila, neprestano je sjedio nada mnom, ljut na mene. Šta mi je trebalo da trazim nevolju po tudjim zemljama? Ima je dosta i ovdje. Ako umrem, mislio je, šta ce on? I šta ce ova moja jadna zena što je oci isplakala zbog mene, pa su je on i Osman satima tješili. Doduše, njoj je lakše, mlada je, lijepa, udala bi se i lako i brzo, ali šta bi on? Dobrog prijatelja nije lako naci.
Za koga bi se udala? – mislio sam. Za Osmana? E pa, zao mi je, nece se udati ni za koga. Ziv sam, ovdje sam, i ostacu ovdje, ziv.
Za sebe je Mahmut rekao da nece ostati na ovom poslu, jedva je cekao da se Osman vrati, da mu preda magazu. Ne moze više da izdrzi, dosadilo mu da sjedi na jednom mjestu, kao da je drvo, kao da je kamen. Škodi mu i nogama, mora više da se krece, a voli i da se vidja s ljudima.
Šta je to sad?
Ovaj smiješni sanjar više voli nesigurnost sa snovima nego sigurnost sa samocom. Divio se neobicnim poslovima, a zapali su ga najobicniji i najdosadniji. Dospio je dotle, da hrani macke i ganja miševe, on, koji je maštom letio po oblacima, i osjecao se prevaren, teze nego da je i dalje tavorio u bijedi, gajeci neostvarivu nadu.
Sad namjerava da gaji kanarince, to je ugodan posao, cist, lijep, zanimljiv, kanarinci vode ljubav, pjevaju i mnoze se. Toliko se mnoze, da ce od prodaje mladih dobro zivjeti.
A onda je zacutao, i rukom nemirno prešao preko mršavog lica.
– Nešto si precutao – opomenuo sam ga.
– Šta sam precutao?
– Ne znam. Tebe pitam.
– Sve glavno sam rekao. Drugo je nevazno.
– Šta je to nevazno?
– Pa to. Davao sam zito na veresiju. Osman se ljuti.
– Zašto si davao na veresiju?
– Zašto! Zima teška, a ljudi bez para, eto zašto. Platice, kad imadnu.
– Jesi li zapisao imena duznika?
– Zapisao sam. Gotovo sva.
Ne, nije on zapisao nijedno. Kako bi velikodušni bogataš, kakav je zaista bio u tom casu, zapisivao duznike?
Ne znam šta je to u njemu što ga pokrece na neocekivane postupke. Je li to zelja za zahvalnošcu i poštovanjem? Je li zelja za necim neobicnim: niko to nije ucinio, ucinice on. A mozda je i dobrota.
– I šta ceš sad?
– Prodacu kucu.
– Koliko si vec puta prodavao kucu?
– Sad cu prodati.
On zna samo za sadašnji trenutak, ne pamti ono što je bivalo, ne misli na sutrašnji dan. Upropašcuje se svime što ucini, i zlom i dobrom. Rekao je Osmanu da ce prodati kucu i namiriti manjak, nadajuci se da Osman nece na to pristati. Ali Osman nije Ahmet Šabo koji ima više duše nego pameti. Briga Osmana za dušu! Pristao je, cak je trazio da se odmah proda. Mahmutova zena se slozila, grdeci Mahmuta dobrodušno: ostario, a nije sazrio. Šta moze!
– Lako je biti dobar na tudji racun – rekao je Osman i mirno primio novac, ali je njegova misao bila zauzeta drugim brigama.
Ispricao mi je kako su sahranili Šehagu. Otišli smo s njim zivim, a vratili ga mrtvog, u okovanom hrastovom sanduku.
Mnogo svijeta je došlo u veliku kucu da vidi okovanog i nevidljivog Šehagu, a vidio ga je samo kadija s pisarima i svjedocima, ucinio je cast mrtvom Šehagi svojom posljednjom posjetom, a sebi priredio ogromno zadovoljstvo, jer mu je mrtav neprijatelj sigurno miliji od zivog prijatelja. Izgledao je ozbiljan, ali mu je srce pjevalo, kao ševa.
I Zafranija je došao s kadijom. Mozda je i vjerovao onima koji vide, da je to Šehaga i da je zaista mrtav, ali se, za svaki slucaj, sasvim priblizio Šehaginu zutom licu, da bi se sam uvjerio, da bi pomirisao leš, kao cvijet.
Svi su izrazavali saucesce njemu, Osmanu, i molili ga da prenese njihovo zaljenje Šehaginici, koja je pala u postelju zbog ove konacne nesrece. Osman se zahvaljivao, kadiji i Zafraniji najusrdnije. Cak je rekao kako se Šehaga, na samrti, sjetio svih svojih prijatelja i molio ih da mu oproste ako je koga uvrijedio, kao što je i on svima oprostio.
Teško onima koje je pomenuo, pomislio sam. Dobro sam znao Osmanovu kurjacku cud.
– Jesu li kadija i Zafranija krivi za Šehaginu smrt? – upitao sam Osmana.
Odgovorio je prijekornim pitanjem:
– Kako bi oni mogli biti krivi? Šehaga je umro od zalosti za sinom.
– Sam je rekao da je otrovan. Zvao te da ti ostavi u amanet osvetu.
– Bog s tobom, kakvu osvetu! Zvao me zbog poslova.
Rekao je to hladno, s ledenim i šiljatim osmijehom.
Uvijek je na strazi, uvijek u odbrani: zatvorena tvrdjava.
Rekao sam mu to, a on se nasmijao:
– Kao i svako. I hvala bogu što je tako. Na što bismo licili da smo razvaljen obor. Neprijatelji su oko nas.
Da li mu je Šehaga zavještao osvetu?
Ako jest, uskoro ce se rasprsnuti ovaj prividni mir.
Ko ce od njih biti brzi? Ko ce prvi optuziti Becira Tosku za još jedan zlocin?
Ipak cu upitati Tijanu o onome što mi se ucinilo da sam vidio. Nemoguce je, ali cu upitati. Lud sam što o tome mislim, ali cu upitati.
Odgodio sam dok se u meni ne stiša strah.
Samo sam zelio da što prije odem iz ove kuce.

A u mome dragom zavicaju opet su se razvili vojni barjaci i kupili ratni nameti. Ljudi su psovali sve ratove na svijetu, ali su placali danak i išli u vojsku.
Pobunili su se samo seljani iz Zupce. Otjerali su carske sluzbenike, i nisu dali ni namet ni ljude.
Ramiz nije uzalud sjedio u Zupci!
Moj dobri Mula Ibrahim, do kraja uplašen surovošcu ljudi, govorio je samo o vremenu i o zdravlju, pa i to tiho i oprezno, jer sve moze biti sumnjivo, i kad kazeš da je vrijeme ruzno, i kad se pozališ da se ne osjecaš dobro. Ali mene nije zaboravio. Našao mi je jevtin stan, malen, ali nama dovoljan, i sluzbu djecjeg ucitelja, nikakvu drugu ne bih mogao prihvatiti. Ucim djecu citanju i pisanju, pokušavam da ih naucim dobroti, nadajuci se da ce u njima ostati štogod od mojih naivnih rijeci.
Medju djecom sjedi ponekad i Mahmut Neretljak, savijenih šiljatih koljena, i cuteci, trlja bolesnu nogu, sluša, klima glavom, i ne znam da li potvrduje ili sumnja.
Narocito je pogruzeno klimao mršavom glavom kad smo se vratili djeci, kao da sam trazio lijek medju njima, pošto smo ispratili deset vezanih Zupcana na putu u tvrdjavu. Pored njih je išao bivši austrijski zarobljenik, veseli Ferid, sa strazarima. Preuzeo je poslove pokojnog Avdage, ali ne i njegove navike. Dobio je svoje imanje, uselio se u kucu, istjerao zenu i svog bracnog zamjenika s petoro djece, postao muselim, i sad je zadobijenu pravdu placao surovošcu.
Zupcani su išli izmedju naoruzanih strazara kao da su zacudjeni: zašto ih vode? šta su ucinili?
Zene i rodjaci su ih pratili na odstojanju, cuteci.
A s Mejdana su vojnici odlazili u rat.
I njih prate majke, ocevi, sestre, djevojke. Placu, ili cute ubijeno.
Berber Salih s Alifakovca stoji po strani. Je li saznao istinu o sinovima, ili se još nada?
Koji ce poginuti od ovih što odlaze? I gdje? U dunavskim mocvarama? U besarabijskim šumama? Na dalekim nepoznatim poljima?
Gledao sam, ozalošcen. Je li medju njima neki Ahmetaga Misira, koji je postao aga, i platice to tudjom i svojom glavom? Gdje je ljutiti telal Hido koji bjezi od sirotinje? Je li neki drugi Ibrahim Paro utekao od svojih zena? Jesu li ovdje sinovi nekog drugog berbera Saliha s nekog drugog Alifakovca, je li Husein Pišmiš, Smail Sovo, Avdija Suprda?
Svejedno kako im je ime, sudbina im je ista.
Svejedno da li su tuzni ili lazno veseli, nece se vratiti. Ni moji drugovi nisu se vratili. Izginuli su, svi.
Hoce li i ova moja djeca ici tim istim zalosnim putem, kad odrastu?
Hoce li zivjeti glupo kao i njihovi ocevi?
Vjerovatno hoce, ali u to necu da vjerujem.
Necu da vjerujem, a ne mogu da se oslobodim strepnje.

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: