Tvrđava (18. Smrt u Venediku)

Da li je trebalo da podjem na ovaj daleki put? Pošao sam olako, bez zelje i potrebe, zbog drugoga. A mozda ce mi i koristiti da vidim taj cudni franacki svijet. Kazem: mozda, jer ne vjerujem. Osim trgovaca, putuju samo uznemireni ljudi koji ne mogu da ostanu sami sa sobom, jure za novim slikama nepoznatog svijeta, koje nude svojim ocima, ali im duša ostaje prazna.

Šta cu tamo vidjeti, srecu ili rugobu? Srece ne mogu prenijeti ni komadic, a tudja rugoba me nece utješiti zbog one u kojoj zivim. Pa ipak, mozda.
Ali što sam se više udaljavao od Sarajeva, i od Bosne, obuzimala me sve veca malodušnost i gotovo strah. Narocito pred vece, i nocu. Nije postojao vidljiv razlog, nisam se plašio niceg odredjenog, a nesigurnost je neprestano rasla. Kao da se sve u meni ispremetalo, kao da sam obolio od neke nepoznate bolesti koja se ne javlja bolom vec strepnjom. Osjecao sam prazninu u duši, i tugu, sve je tudje, kraj tuzan, ljudi hladni, nebo daleko, svijet nesiguran, misao usplahirena.
Ono što vidim, nije moje, sve je zatvoreno nedodirljivo.
Sve sam nespokojniji.
Sjecam se dobro kako sam u jednom takvom casu krajnje nesigurnosti teško dozivljavao i najobicnije stvari. Prilazili smo obali, bosanski snijeg je ostao dva dana iza nas, surov ali sada mi drag kad ga je daljina istopila, sivi kamenjar je izazivao na povracanje, i tada sam na brdu ugledao primorsku kucu, kamenom plocom pokrivenu, jedno dvorište ogradjeno suhozidinom, i crnu priliku stare zene isturene prema oblacnom nebu; vikala je nešto nekome, koga nisam vidio, sama u beznadnom prostranstvu krša. U drugoj prilici pomislio bih da dovikuje komšiju, ili nekog od ukucana, zbog stoke, zbog cega bilo. Ali tada, to je bila slika ocaja. Gledao sam pogruzen, nemocam da se oduprem navali zebnje i uzasa: posljednji covjek, sam na svijetu, sve ostalo se pretvorilo u kanien, vice u nebo svoju zalost.
Šta cu ovdje? pitao sam se panicno. Šta ce iko igdje?
Poslije je moja tuga bila obicnija. Kad su se s obale vratili naši naoruzani pratioci, zavidio sam im, misleci da su najsrecniji ljudi na svijetu, jer se vracaju u Sarajevo, od kojeg sam se ja sve više udaljavao. I sve sam nesigurniji, kao da sam cupao korijen koji me drzao za jedno mjesto. Više nisam nigdje.
S mucnom ceznjom sam mislio na Tijanu, boli me daljina izmedju nas, boli me prazno vrijeme bez nje. Bio sam sam i izgubljen dok je nisam našao, srecna zvijezda me dovela do nje. Bio sam ugašen, dala mi je zivot, milosrdnije nego djetetu koje je nosila. Bio sam poljuljan ratom i zivotom, dala mi je sigurnost, ali ogranicenu, samo kad sam uz nju. Ona je zemlja koja me hrani sokovima, ona je vazduh koji udišem, ona je suncana strana moga zivota.
Zašto sam se odvojio od nje?
Mislio sam na sašavog Mahmuta koji je zaplakao ispracajuci me, mozda zato što on ne ide u Venedik, a mozda i zato što se necemo dugo vidjeti; i na mrtvog serdara Avdagu, koji nije dozvoljavao da mi bude prazno i dosadno; i na dobrog uplašenog Mula Ibrahima, koji se radovao ovom putu, ne znajuci kako ce mi biti tezak; mislio sam i na svoju ruznu sobu koja mi je sad izgledala najljepše mjesto na svijetu, mislio sam na svoj sirotinjski sokak s naherenim tarabama, mislio sam na sve što je moje, svakakvo a drago.
Mislio i tugovao.
Srecom, boljela su me ledja i debelo meso od jahanja, utroba mi se dizala od ljuljanja broda, plašili su me visoki talasi i nepregledno more, pa su me muke tijela milosrdno spasavale od muka duše.
Šehaga je hrabriji i vedriji od mene. Naviknut je na ove sumnjive ljepote putovanja, a i narav mu je drukcija. Ja ne znam šta me od mene ocekuje, a on sebe drzi na uzdi i cini samo ono što mu ponos zahtijeva, osim kad ga tuga savlada. Ne znam, doduše, da li mu je u duši isto što i na licu, ali njegov ljubazni smiješak i mirni sivi pogled otkrivaju mi novog Šehagu, kao da ga je ovo putovanje preobrazilo. Ozivio je, zanima ga sve što vidi, uctivo i vedro se obraca ljudima, ne tuzi se ni na smještaj ni na hranu, cudno ozaren, kao da nešto posebno ocekuje od ovog puta.
Mene susrece s lijepim smiješkom bliskog covjeka, ne govori o ruznim stvarima, ne pominje svoju mrznju, ne krije se suviše, govori o sinu i o svojoj tuzi zbog njega, škrto i uzdrzano, doduše, ali za njega zatvorenog sasvim neocekivano. Govorio je i o meni, o mojoj buducnosti, sa mnogo djece, da se ne kockam sa sudbinom ako bih imao samo jedno; s poslom koji ce me zanimati, i s porodicom koja ce me voljeti, da bih imao tvrdjavu u koju cu se skloniti pred svijetom. Ništa covjeku nije vaznije od svog mira i od srece koju sam stvori. Zato je treba cuvati, tu svoju srecu, opkoliti je šancevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tice, zivot je surov, ljudi zli, i treba ih drzati na odstojanju. Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago!
Nisam se slagao s njegovim mišljenjem, nastalim iz iskustva koje covjeku daje mudrost, kad mu više nije potrebna. Iskustvo i mudrost su nevolja a ne prednost.
Zaustavice te na svakom koraku, ogadice ti svaki pokušaj, ponudice ti bezbroj dokaza da je najbolje cutati, mirovati, gledati iz prikrajka. Ono što cini student Ramiz, odbila bi svaka mudrost, odbilo bi svako iskustvo. A Ramiz nudi nadu ljudima. Mudrost je kukavicka, ocajnicka, iskustvo je korisno samo za zivotno puzanje. Odrice ono što jest, ali mu se ne suprotstavlja. Samo neiskustvo i ludost daju krila! Razbice se onaj ko ne poštuje tudja gorka iskustva, to je istina. Ali je poletio, vinuo se iz gliba, ostavio lijepo sjecanje koje ne umire. Kad bi bilo više te hrabre ludosti, mozda bi, drevno iskustvo prestalo da nas plaši.
Nisam mu rekao šta mislim, jer je njegovo iskustvo suviše bolno, i bilo bi surovo da mu protivurjecim praznim tvrdnjama kojih se ni sam ne drzim u zivotu.
Na ladji sam primijetio promjenu na Šehagi. Odjednom se povukao, zatvorio u sebe, cešce ostajao sam. Govorio je manje, i bez ranije sigurnosti, gotovo uplašen, okrenut necemu u sebi. Ili bi zastao usred rijeci, široko otvorenih ociju, unezvijeren, kao da se sjetio neceg mucnog, ili kao da osluškuje neki glas koji samo on cuje. Trajalo bi to samo tren, poslije sam sumnjao i da je bilo, ali me moja vlastita uznemirenost uvjeravala da se nisam prevario.
Mislio sam da se to javlja njegovo sjecanje, od kojeg nikako ne moze da pobjegne. Bilo bi rdjavo i za mene i za njega, postali bismo nesnosni jedan drugome. Ali kad god se vracao iz svoje mracne usamljenosti, bio je ljubazan kao i ranije, pa sam odbacio svoju sumnju. Ne bi mogao biti toliko hrabar ni toliko jak da me gleda blagonaklono pored mrtvog sina, ponovo ozivjelog u njegovu srcu.
A mozda su ta njegova trenutna gašenja samo tjelesna nelagodnost zbog lošeg mora. Jugo nas je pratio na cijelom putu, i brod je posrtao s nosa na rep.
Pitao sam ga zabrinut:
– Je li more uvijek ovakvo zimi?
– Obicno.
– Zašto onda putuješ svake godme?
– Volim Venedik. Veseo je, narocito sad, u vrijeme karnevala.
Šta se njega tice karneval?
– A kad nema karnevala? Sigurno je tmurno kao i kod nas.
– Kod nas je uvijek tmurno.
– Ne voliš Bosnu?
– Ne volim.
– Zašto se onda ne preseliš u Venedik?
– Mozda bih i njega zamrzio. Bolje je ovako.
Ne znam da li je ovo njegovo hodocašce u tudji grad samo navika, ponavljanje onog što je uvijek cinio, bjezanje od sebe i od svoje tuge, i odlazi zbog neke ljubavne veze kojom se, makar i privremeno, oslobadja stalne napetosti, ali mi je njegovo oduševljenje tim tudjim gradom izgledalo neobicno, zato što je pretjerano, kao da ga istice nekome uprkos.
Venedik je kao cipka, govorio je, gradjen za gledanje, stvoren za uzivanje, spreman na razumijevanje. Otvoren svemu što je ljudsko, on je grad zrelih ljudi, koji se ne stide i ne boje onoga što cine, koji ljudsku slabost prihvataju kao stvarnost, a ljudsku plemenitost kao dobrodošlu mogucnost. Imaju malo zakona, ali strogih i pravednih, jer znaju da je sve više lopova što je više zakona. Malo je upravljaca, i zato malo izjelica. Kaznjavaju, ali za prave prestupe, i bez samovolje, bez nepotrebne surovosti. Svi se brinu o drzavi, i svi daju porez prema svojim mogucnostima, a najviše troše na škole i na ljepotu grada. Ima bogataša, ali nema sirotinje. Ima nepravde, ali nema nasilja. Ima zatvora, ali nema mucilišta. Gradjani biraju upravu, ali je i smjenjuju, svake tri godine, najmanje. O svemu se dogovaraju, zato su mocni. Nisu stvorili raj, ali su zivot uredili kako se najbolje moze.
Zar i to postoji na svijetu? mislio sam zacudjen.
Ja sam taj Šehagin raj osjetio nosom: grdno su zaudarali kanali u koje se neštedemice uliva necist ovog cudnog grada, a iznad nepomicne vode vukla se magla, vonjajuci na plijesan, kao da vjetar nikad ne produva ovo ljudsko naselje sa mnogo vode i malo kopna.
Nešto mi se ucinio sumnjiv Šehagin raj. Mozda je on lijepu sliku zivota, kako ga zamišlja, kako ga zeli, vezao uz ovaj grad, bez ikakva opravdanja, iz cisite zelje da negdje tako bude. Da bi mogao misliti o njoj, gledajuci našu sirotinju, da bi se mogao tješiti, gledajuci naš jad. Mozda je to i dio njegove osvete: eto, kako u Venediku mogu! A mozda je i nešto više od toga, vjera i zelja da ima negdje jedan grad, da ima negdje jedna zemlja, gdje zivot nije muka i nepravda. A ako ima na jednom mjestu, zašto ne bi bilo i na drugom? Taj grad iz mašte stvorila je zelja da bude. Nema ga, a on to nece da zna.
Ovo putovanje je, izgleda, hadziluk njegovom plemenitom snu.
– Zar nije lijepo? – podsticao je moju paznju, dok sam gledao stare nosace kako pogureni sjede uz zidove kuca, zaklanjajuci se od vjetra.
Da li se i oni brinu o drzavi, ili o komadu hljeba? Da li oni vjeruju da je ovo raj? Jesu li za njihovo uzivanje gradjene one divne palate? Da li oni smjenjuju upravu? Da li njih pitaju za mišljenje kad se dogovaraju o drzavnim poslovima?
Ima bogataša, zato ima i sirotinje.
Nije teško pozeljeti grad iz snova, teško ga je zamisliti u stvarnosti, još teze odrzati vjeru u njega.
Kako je Šehaga sacuvao sliku svoje zelje?
Upitacu ga poslije, kad sam saznam šta zelim da ga pitam.
Na pristaništu nas je docekao Osman Vuk, koji je ranije stigao s tovarom vune. Htio je odmah sve da isprica o poslovima, ali ga je Šehaga prekinuo umornim pokretom ruke: poslije!
Osman Vuk nas je odveo u gostionu na kanalu, Šehaga se smjestio u lijepu sobu s predsobljem, ja u manju, do njega.
Ostavio sam stvari, umio se, i otišao do Šehage, da se dogovorimo šta cemo danas raditi. Iznenadio sam se što lezi na postelji, obucen.
– Ne osjecaš se dobro?
– Malo cu se odmoriti.
Osmjehnuo se:
– Godine nikome ne praštaju. Ranije sam lako podnosio put.
– Pokušaj da zaspiš. Doci cu poslije.
Osman je sjedio u malom salonu na spratu. Znao je da Šehaga lezi, ali je izgledao više razocaran nego zabrinut. A kad sam rekao da je Šehaga umoran od puta, sumnjicavo je mahnuo glavom.
– Da je samo umoran, ne bi legao. Nece covjek doci iz Bosne u Venedik, da se zavuce u sobu, je li tako? Ne svidja mi se kako izgleda u licu. Nikako mi se ne svidja.
Ponovio je to i kad smo ušli u moju sobu. Vajkao se: kud da mu se baš to desi! I nije ga trebalo nagovarati da istrese kako se veceras dogovorio s nekim Grcima i jednim Hercegovcem, da igraju barbuta. A eto, nece moci, i propašce mu sigurna zarada, jedno zato što ce sigurno biti potreban agi, ako je nazebao ili pokvario stomak, a drugo, uz njega su pare od prodate vune, a tolike se pare ne nose u noc, narocito ovdje u Venediku. Tako ti je kad je covjek siromah a baksuz. A sinoc je gubio, samo da Grke namami za ovu noc.
– Otkud si ti siromah? Dobro zaradjuješ, gdje su ti pare?
– Šuplje mi ruke, pare odmah propadnu, samo što ih vidim.
– Na što daješ? Na zene?
– A, na što ne dajem!
– A ako i veceras izgubiš?
– Da se nisi sjetio onog Brcaka? – nasmijao se veselo. – Ono je drugo. Brcak je car kockara, a ovo su trgovci. Prodali su dvije ladje maslinova ulja. Koliko sam sinoc vidio njihovo znanje, jedna bi mogla biti moja.
– Zar je pošteno da digneš ljudima tolike pare?
– Digli bi i oni meni, kad bi mogli.
– Dobro, ja cu ostati sa Šehagom. Ti idi za tim svojim djavoljim poslom. Pare od vune ostavi kod mene. Napiši koliko ima.
– Nezgodno mi je da te toliko zamucim. Mozda treba presjediti cijelu noc. Nezgodno mi je, zaista.
– Znam da ti nije nezgodno, samo tvrdiš pazar. Zato si mi sve ovo govorio, da bih te zamijenio.
– Jesam, pošteno da kazem – rekao je smijuci se. – E pa, hvala ti, valjacu i ja tebi. – Šta mislis da je Šehagi?
– Sigurno je pokvario stomak. Reci cu gazdi da spremi malo kamilice, pa mu daj. A mozda nece biti ni potrebno.
Sad je umanjivao opasnost, pravdajuci se što ce noc provesti u kockanju a ne uz bolesnog agu.
– Zašto Šehaga svake godine dolazi u Venedik? – upitao sam ovog covjeka koji zna sve tajne.
– Bio je ovdje sa sinom. Prije nego što je otišao u rat. Sin je ludovao cijelo vece. Vidjeceš, Šehaga ce sutra obici sva mjesta gdje mu se sin veselio.
O, muko moja! Više je tuge u istini nego u svemu što mozemo da izmislimo.
Uvece se buka karnevala priblizila našoj gostioni, i Šehaga se digao da vidi, ali je posrnuo, kao da su mu noge glinene. Jedva sam ga pridrzao da ne padne. Uplašen slabošcu ovog jakog covjeka, zamolio sam ga da se raspremi i legne, a karneval cemo vidjeti i sutra.
Nemocan, dopustio je da mu pomognem, i legao, zatvorivši oci. Nije ih otvorio ni kad se buka zacula pod našim otvorenim prozorima.
Pogledao sam na ulicu. Stotine muškaraca i zena, u najneobicnijim i najludjim haljama, tiskalo se u neopisivom metezu, glasovi su se slili u mocan šum, u kojem se jedva razabiralo išta pojedinacno, svjetlo baklji i lampiona blještalo je na tihoj vodi kanala.
Zbunjeno sam gledao tu šarenu gomilu što se vrtjela, ljuljala, zajedno kretala i zastajala, a opet je svako za sebe jurio, skakao, igrao, pjevao, kao da su se takmicili ko ce uciniti više ludosti. Okretalo mi se u glavi od tog cudnog veselja što je licilo na razdrazenost. To nije radost, to je otimanje. Brze! Ludje! Juce je bila cama i strogost, i sutra ce biti, ugrabi što više od današnjeg slobodnog dana!
– Šta vidiš?
To je Šehagin glas.
Prišao sam mu:
– Kako ti je?
– Šta si vidio na ulici?
Rekao sam, u tri rijeci.
– Ne svidja ti se, izgleda.
– Ne znam. Zure da se izluduju, kao da ih sutra ceka zatvor.
– Izdvojen si, zato ti izgleda cudno. Da si s njima, bilo bi ti lijepo.
– Mozda.
– To je svacije veselje. Dovoljne su tri krpe da ne budeš ono što si svaki dan. I maska na licu, da sakriješ sebe pravog, i da se ne stidiš nikakve ludosti. Zato što ih svi cine. To je mudar dogovor: hajde da ne budemo pametni! Sve je dopušteno, ništa nije ruzno, ništa nije grijeh. Ne cini to pojedinac, za inat svima, da bi bio obiljezen. Vec svi. I onda grijeha nema, ni prijekora. Nekoliko dana i noci biti ono što hoceš, odahnuti od svega, od zabrana, naredaba, lazi, grubosti, stida, to je lijek za dušu. Mi to ne umijemo.
– A onda?
– Onda opet po starom, do novog ocišcenja.
Ne, nije to ono što ga boli, a nisam se usudio da ga pitam.
Rekoh da sam pustio Osmana Vuka, otišao je da se kocka s Grcima. Predao sam mu novac koji mi je dao Osman, i Šehaga je stavio pod jastuk, ne pogledavši.
Osmjehnuo se:
– To spadalo ce nam pronijeti slavu po svijetu. Ljudi ce misliti da smo svi takvi. A nekad mu zavidim na naravi. Njemu je svugdje dobro.
– A ja jedva cekam da se vratim kuci.
I odmah sam znao da sam pogriješio. Nije trebalo to da kazem.
Ništa ne odgovorivši, Šehaga je okrenuo glavu prema zidu.
Cuteci, slušao sam huk karnevala, raspusni vrisak, stotinu zapocetih a nedovršenih pjesama, preglasni smijeh, slušao kao i Šehaga, i gledao u njegovu bjelokosu glavu. Zalio sam ga, mozda i više što ne govori, što krije bol. A nicim mu ne mogu pomoci.
Na brodu je volio da mu pricam o ljudima, pomalo tuzno, pomalo smiješno, kako i jest u zivotu. O svojim ratnim drugovima s Hocina i o drugima koje sam poznavao, o knjigovescu Ibrahimu koji je pobjegao u rat od svoje tri zene, a bolje bi mu bilo da je ratovao s njima nego s Rusima; o hadzi-Husenu Pišmišu što se sklonio od povjerilaca u daleku Ukrajinu, ali je otplatio dugove s najtezim kamatama; o Avdagi Suprdi koga nije ubio rat vec kriva kruška, o Salihu Golubu i njegovoj jadnoj sreci, o Rabija-hanumi i njenoj kasnoj ljubavi, o Mahmutovom strahu i prolivu, o ljudima i stvarima koje najjasnije vidiš kad im se smiješ kroz suze.
Upitao sam ga:
– Hoceš li da ti štogod pricam?
– Bio sam ovdje sa sinom prije cetiri godine – rekao je iznenada. – Cijelu noc smo proveli na ulici, s maskama.
Provalilo je iz njega, nije mogao da ne kaze.
Ništa nisam upitao, ništa nisam rekao, neka kaze ono što mora.
– Za osamnaest godina što je rastao preda mnom, nikad nisam vidio da je tako veseo. Mislio sam da dodjemo svake zime. A onda je otišao u rat.
Ne znam .. . ne znam zašto je otišao. Nije htio da ostavi drugove, mozda. Ne znam.
Glas mu je suh, stegnut, tih.
Rekao je samo to, i opet se okrenuo zidu.
Prišao sam prozoru, da udahnem vazduha, da dodjem sebi.
Ulica se ispraznila, buka utišala, huk je negdje dalje, u drugom kraju.
Odjednom sam pretmuo. Jesam li cuo jecaj? I tezak uzdah što se otkmuo u plac?
Ali kad sam došao do njega, lezao je u istom polozaju, i tiho disao.
Kasno u noc, kad je zaspao, izašao sam na ulicu. Bila je pusta, zaprljana svime što je ludost bacila ili izgubila, cudno tiha poslije buke što je potresla kamene zgrade.
Stao sam na rub kanala, nad tihu vodu, sam na ulici, utopljen u tišinu kao u ovu kanalsku vodu što ne otice, opkoljen sjenkama tudjeg mraka, bolestan od tuge kojoj nisam znao razlog.
Pobjegao sam od ove cudne noci, i od sebe nepoznatog.
Šehagu sam našao pred posteljom, na koljenina, glavu je naslonio na krevetsku dasku, pokušavajuci da se odupre nemocnim rukama.
Podigao sam ga i stavio na postelju. Licio je na samrtnika.
– Da pozovem ljekara?
– Ne! – šapnuo je.
Dao sam mu kamilice, i uskoro se smirio. Cak je i zaspao.
Ujutro se probudio gotovo zdrav. Nagovorio sam ga da ne ustaje, i da ne puši, jer se sa srcem nije šaliti.
– Misliš da je srce?
– Izgleda.
– Pa dobro, da te poslušam. A doktore ne zovi! Pustice pijavice na mene, ostacu i bez ovo malo krvi.
– Mozda ti ne bi škodilo.
– Boze moj, kako ljudi lako pristaju da se pusti tudja krv.
Šalio se. Pricao kako cemo nadoknaditi ovo lezanje i badavadzisanje, provešce me po ovoj venedickoj ljepoti, da ce mi oci ispasti.
Priznao sam iskreno:
– Volio bih da ovoj ljepoti što prije okrenem ledja..
– Zašto? Kud zuriš u onaj jad, ako boga znaš! Kad god kreneš, rano si krenuo.
Osman Vuk se vratio kasno, rdjavo se proveo u igri. Kad su im kola pošla nizbrdo, Grci su poceli varati, on ih opomenuo a oni bezobrazno nastavili, te ti on skoci, prebije ih kao macke, stignu policajci kad cuju njihovu dreku, odvedu u zatvor Osmana i Hercegovca, i jutros ih puste, ali im odrape debelu globu. Tako je Osman ostao i bez onog što je dobio i bez onog što je sam imao.
– Zar uvijek moraš da praviš guzvu? – smijao se Šehaga.
Ali ga je presjekao iznenadan bol, zgrcio se, sjedeci u postelji, bradom gotovo dotaknuo koljena, pa se ispravio, pocutao trenutak, blijed u licu, i rekao Osmanu:
– Igraj sa mnom!
Zacudili smo se.
– Kako, aga, s tobom? Odakle meni novac?
Šehaga je izvukao novac ispod jastuka.
– Ako dobiješ, sve je tvoje. Ako izgubiš, ne treba ti veca kazna.
– Nije pravo, aga.
– Znam da dobro igraš. Ali ovdje nema varke.
– Boze sacuvaj!
– E, onda, sjedaj!
Osman je privukao sto do postelje, i sjeo, zbunjen.
– Ruke ti dršcu – upozorio ga je Šehaga. – Smiri se.
– Kako da se smirim? Toliki novac!
– Hoceš li da odgadjimo?
– Nemoj da odgadjamo.
– Bacaj!
Gledao sam tu neobicnu igru u kojoj igraju jedan vješt kockar i jedan cudan covjek. Jednome kao da je sav zivot u pitanju, drugi se šegaci, ili hoce da pomogne ali nece da pokloni. Jednome duša strepi, drugi uziva u njegovoj muci. Jedan se pece na zeravici, zaprepašten neocekivanom srecom, drugi se zabavlja, i svejedno mu je da li ce dobiti i izgubiti.
Osman je bacao kocku drhtavo, kao uzetom rukom.
– Šta si se ukocio! – grdio ga je Šehaga. – Mucno mi je da te gledam. Ništa ne gubiš, mozeš samo da dobiješ.
– Mogu da izgubim priliku.
– Stotinu je prilika u zivotu. Ne moraš svaku da uhvatiš. A ti ceš svoju uhvatiti, kad bilo. Liciš mi na kopca, sve bi nas podavio.
– Ne bih, aga, šta to govoriš!
– Podavio bi! Zato si mi drag. I volio bih da dobiješ. Zašto da praštaš ikome?
– I ja bih volio da dobijem.
Ali je sreca okrenula ledja Osmanu kad mu je bila najpotrebnija. Smanjio se, zgrcio, oznojio, oci mu postale tuzne, izraz lica izgubljen.
Gubio je, i izgubio.
Igrali su kratko, svega u deset bacanja. Meni je izgledalo dugo, kao bolest.
– Sudbina ti ne da – rekao je Šehaga ozbiljno.
– Vidim, aga.
Osman je ustao i kroz prozor bacio kocku u kanal.
– Nikad više! – rekao je potišteno.
– Zakuni se! Ne u dušu, ne u rijec, vec u srecu!
Zakleo se, kao da se kaznjava, i izašao iz sobe.
Bilo mi ga je zao.
– Zašto si to ucinio? – upitao sam Šehagu prijekorno.
– Gatao sam: ako on dobije, dobicu i ja. Izgubili smo obojica, cini mi se.
– Kako to? Ne razumijem.
Odmahnuo je rukom, ne zeleci da odgovori.
Vidio sam da je njegove kratkotrajne bodrosti nestalo, ruke je nemocno vukao po pokrivacu, nemajuci snage da ih podigne, lice mu se oznojilo i poblijedjelo, usne se zgrcile.
Uplašio sam se. Je li to smrt?
– Šehaga, šta ti je! Šehaga!
Spustio sam mu glavu na jastuk, jer je poceo da se naginje u stranu, kao da ce pasti s postelje.
Mirovao je nekoliko trenutaka, a onda polako podigao ocne kapke i otkrio ugasle zjenice, gotovo mrtve. Uspio je i da se osmjehne, cak je rekao da se ne plašim. Jaci je i hrabriji nego što sam mislio. Nije dopustio da odem po doktora.
– Ovo je naša stvar, i ne treba miješati strance – rekao je šapatom.
Nisam razumio o cemu govori.
A kad mu se u zjenice vratio zivot, gledao me dugo i oštro. Kao da je nešto trazio iza moga cela. Zašto ne upita? Sve bih mu rekao. Vjerovatno bih rekao.
– Ne boj se – rekao je tiho, ali tvrdo, kao da prijeti. – Necu umrijeti. Nisam ucinio sve što treba. Moram da platim za zlo koje su mi ucinili. Nepošteno je ostati duzan.
– Zašto misliš na osvetu? Zar je sreca u osveti?
– Nije sreca ni u zivljenju, pa evo, zivim.
– Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta. I odakle ti baš sad ta misao?
Viknuo je, ljutito:
– A o cemu bi trebalo da mislim?
Ali je naglo zastao, zaprepaštenom kretnjom uhvatio rub pokrivaca, i poceo da vuce prema isturenoj bradi, oglasivši se krikom bola. Kao da mu je tezak grc stegao utrobu. Zacudo smirio se ubrzo i otklonio peškir kojim sam mu brisao oznojeno celo.
– Ne treba – rekao je tiho. – Gdje je Osman?
– Ne znam, nekud je otišao. Mogu li ti ja pomoci?
– Gdje je Osman?
– Ne znam gdje je Osman. Šta hoceš? Reci meni.
– Nisi ti za to.
– Za što?
– Mozda sam ovo ocekivao, ali drugom prilikom, na drugom mjestu. Ne ovdje, ne ovako.
– O cemu to govoriš, Šehaga?
Bio sam bolesno uzbudjen zbog njegovog izgleda, zbog nerazumljivog razgovora, zbog muzike i veselih glasova s ulice, zbog tuzne sobe, zbog tajne koja me plaši.
Bolovi su nalazili sve cešce, kriveci mu lice u bolan grc, a tijelo kao da je postojalo sve slabije.
Mucio se, izgledalo je da ce povratiti, duboko je udisao vazduh širom otvorenih usta, borio se da odrzi dah, ali nije skidao pogled s mene. Uskoro ce mu bolest potpuno prituliti sjaj sivih ociju kojih su se ljudi bojali.
– Znaš li šta je sa mnom? – upitao je šapatom, kad je grc popustio. – Otrovan sam, izgleda.
– Kako otrovan, ako boga znaš? Šta to govoriš!
– Utroba mi gori. I grlo. I mozak.
– Ko? – kriknuo sam. – Ko te mogao otrovati?
– Ko nije! Mozda ti. Ili Osman. Ali, ne. Ti si slab da to uciniš. Osman nije bio s nama, a pocelo je da me sazize na putu. Mozda su momci.
– Zašto mi nisi rekao? Sve si krio u zivotu. Zašto i ovo?
– Mozda je neko nepoznat, placen, na putu, na konacima, u krcmama. Ali pravi krivac je u Sarajevu.
– Prokleti bili!
– Neka Osman dodje! I ostavi me nasamu s njim.
– Znam zašto ga zoveš. Nemoj, molim te! Ne misli na osvetu! Ozdraviceš!
– Zovni mi Osmana!
Nisam mogao da se maknem, nisam mogao da se saberem, nisam znao šta da ucinim. Covjek mozda umire preda mnom, otrovan, a ja ne mislim toliko na njegovu nesrecu, koliko na surovost, njegovu i njihovu.
– Pretekli su me, nadmudrili, to je sve – šaptao je modrim usnama. – Prevario sam se negdje, u nekome. Ili se nije moglo izbjeci.
Da li je bolje da ga ne poslušam, pa da umre, zaleci na mene, ili da ga poslušam, pa da se mrznja produzi?
– Da odem po doktora?
– Zovni mi Osmana!
Izašao sam u hodnik.
Osman je razgovarao s gazdom, Talijanom, na nekakvom neobicnom jeziku koji nije nigdje postojao, ali to kao da nije smetalo ni jednome ni drugome. Gazda se zabrinuto raspitivao za bolesnika, strahovao je da mu putnik ne umre u gostioni, to bi odbilo druge goste, a Osman se mucio izmedju zelje da ga baš time uplaši, i straha od kobi rijeci koju bi izrekao, pa je slijegao ramenima i zadovoljavao se opštim filozofskim razmatranjima (»sve je u bozijoj ruci«), i, pokazivao prema nebu, a gazda je zbunjeno gledao u oguljeni strop, za Osmanovim pogledom.
Rekao sam Osmanu da je Šehaga vrlo bolestan, i da ga zove.
– Šta mu je? – upitao je zabrinuto.
– Idem po doktora.
– Zar je dotle došlo? A mozda si se ti samo uplašio. Nego, vidje li ti: moga baksuzluka! Djavo mi ne dade da stanem na svoje noge, da se upišem medju ljude.
– Idi Šehagi!
– Odmah cu. A pravo da ti kazem, cudna mi je te njegova bolest.
Kao da je njušio zlocin.
Gazda me snabdio sa dvije-tri rijeci, i objasnio mi gdje stanuje doktor, treca ulica lijevo, pa druga desno, pa dole, pa gore, pa desno, jedva sam pronašao, reuma što ga je stegla baš danas pomogla mi je da ga stignem.
Sjetio sam se Mahmutovog bolesnog travara, koji lijeci druge a sebe ne moze da izlijeci, ali nisam mogao da biram. Nekako sam ga nagovorio da podje bolesniku: dukati, koje nisam štedio, pokrenuli su mu škripave kosti. Dukatima sam ga i ubijedio, jer niti je on znao moj jezik ni ja njegov (sve naucene rijeci su mi pospadale iz glave, zapamtio sam samo molim i bolesnik) i zahvaljivao sam bogu što ima stvari koje su svima ljudima zajednicke. Ne znam kakav je i koliko se razumije u bolesti, niti mi vrijedi da znam, jer je, eto, sudbina upravo njega odredila nesrecnom Šehagi. O reumi, ocevidno, ne zna mnogo, ali Šehaga i ne boluje od reume, a u ovoj njegovoj bolesti više bi mu mogla pomoci sreca nego doktor. Po srecu nisam mogao otici, po ovog šepavog debeljka jesam. Ako Šehaga bude imao srece, mozda ce mu on biti sreca.
Kad smo došli u gostionu, vidjeli smo kako u Šehaginom predsoblju stoje gostionicar i njegova zena, ocajni zbog nesrece koja je njih zadesila bolešcu ovog stranca, a ipak toliko iznenadjeni onim što se dešavalo u sobi, da su stajali kao ukopani, i samo su kratko objasnili doktoru da momak vraca bolesniku.
Ne osvrcuci se na njih, a mozda i ne znajuci da su tu, Osman Vuk je klecao pred Šehaginom posteljom, i drzeci Šehaginu mlitavu ruku, polako izgovarao svoju poznatu litaniju imena bosanskih sela, ali ne veselo i posprdno, kako je to obicno cinio, rugajuci se našoj bijedi, vec muklo i odsutno, kao da je obavljao mucan posao.
U gostionickoj sobi, nad Velikim kanalom što je proticao kroz grad Šehaginih snova, usred zaglušne karnevalske buke, cule su se sumorne rijeci o našoj sirotinji:
– Zloselo, Crni vir, Blatište, Glogovac, Paljevina, Gladuš, Vukovije, Trnjak, Kukavica, Zmijanje…
Šehaga se odjednom zgrcio, skupivši se u cvor od nevidjenih muka, modar u licu, i povratio guku ruzne tecnosti na peškir koji je podmetnuo Osman. Na usta mu je udarila pjena.
Doktor je prišao bolesniku i pazljivo gledao, ne dodirujuci ga.
– Znate li šta mu je? – upitao je kratko, sa strahom, cini mi se. Ako ne znamo, i on ce se praviti da ne zna. Nije mu potrebna petljanija sa sudom.
Slegnuo sam ramenima. Neka ostane da ne znamo.
– Srce – rekao je Osman – udarajuci prstima po lijevoj strani grudi.
Doktor je klimnuo glavom. Tako ce i zapisati: umro od srca.
Svejedno je i nama i njemu. Svejedno je i Šehagi.
Ovo nije njihova stvar, rekao je Šehaga. Nemamo se cime hvaliti, a pomoci vec niko ne moze.
Šehaga se malo smirio, jedva mu se pomicala samo ruka, trazeci Osmanovu.
Osman se okrenuo:
– Zelio je da pjevam naše pjesme, pjevao sam. Zelio je da govorim naše rijeci, govorio sam. Ne znam više.
Ruka je još dozivala, tiha, klonula.
Osman ga je uhvatio za prste. Pokušali su da se stegnu. Nešto je htio.
Osman me pogledao.
Klimnuo sam glavom: govori, šta bilo!
Tiho, naginjuci se prema Šehaginom licu što je sve beznadnije blijedjelo, i samo oko stisnutih usana stajao je modar kolut, Osman Vuk je glasom promuklim od uzbudjenja poceo da izgovara brojeve!
– Jedan, dva, tri, cetiri, pet…
Nešto kao olakšanje prešlo je preko blijedih obraza, sjenka tuznog zadovoljstva pokrila je samrtnicko lice, a ispod spuštenog ocnog kapka kliznula je suza. Još je bio ziv, još je drzao Osmanovu ruku, još je zelio to govorenje, tu skrivenu ljubav.
Odjednom sam shvatio sve, i jeza me prošla cijelim tijelom, duša mi se potresla. Osman Vuk, lupez, kockar, ubica, obavljao je najplemenitiji posao u zivotu. U Šehagi se javila potreba za zavicajnom toplinom, ovdje u tudjini, pred konacnom tudjinom što ga je cekala, neumitna, za tren, za dva. Ili potreba za ljudskim govorom, za covjekovim glasom, što mu tiho plazi do uha koje sve manje cuje, da ne bi bio sam pred velikom samocom, da ne bi bilo sasvim gluho i pusto pred velikom pustoši.
Njegova mrznja prema zavicaju i prema ljudima, bila je samo povrijedjenost. A kad je misao o osveti izblijedela pred blizinom smrti, isplutala je sama od sebe njegova skrivena suština, ljubav prema korijenu i ceznja za blizinom ljudi.
Kakve misli, posljednje, prolaze njegovim mozgom što se gasi? Koje slike, koja tuga, koja radost, mozda? Da li zamišlja rodni kraj, iz kojeg je bjezao, bjezeci od sebe? Da li vidi ljude koje je volio? Da li zali što nije drukcije zivio? Da li se posljednje mrvice njegova sjecanja lijepe za zavicajno nebo djetinjstva, koje nikad ne zaboravljamo?

U pocetku ljubav,
u zivotu mrznja,
na kraju sjecanje.

Ljubav je ipak jaca od svega.
A onda me ledeni znoj oblio zbog misli što mi je kao munja sijevnula u glavi. A ako sam se prevario? Ako je taj posljednji stisak polumrtve ruke bio samo poziv na osvetu?
Ne, necu tako da mislim, nemam prava da sve obezvrijedim sumnjom, sam je trazio da naša rijec, kakva bilo, bude posljednje što cuje. Zaboravio je osvetu u predsmrtnom casu, i sjetio se onog što je volio a krio.
Ili se sjetio tek pošto je zelju za osvetom saopštio Osmanu, umiren, siguran da ce dug biti surovo vracen.
Nisam saznao, obojica su cutali, jedan mrtav, drugi ziv ali nepovjerljiv, a zelio sam da znam, rijetko sam kad nešto toliko zelio, kao da bi mi to saznanje otkrilo mnoge tajne o ljudima.
Vidio sam smrt mocnog covjeka, ubila ga je tuga, vidio sam mozda, ubistvo iz daljine, vidio sam ljudsku mrznju, a mislio sam, kao opsjednut, samo na jedno: da li mu je posljednja misao bila osveta ili ljubav?
Kao da je o tome visio sav moj zivot.
Odlucio sam se za ljubav. Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše: tako sve ima više smisla. I smrt. I zivot.

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: