Tvrđava (17. Vječni tragač)

O tajni je Osman Vuk sigurno znao sve, Šehaga koliko je htio, serdar Avdaga koliko se domislio. A domislio se, na zalost, mnogo, kao da mu je sam djavo išaptao.

Nisam ni sanjao da ce mi Ramiz biti išta više od nekog drugog covjeka o koga se u zivotu ocešem, koga zapazim i zaturim, bio je i nema ga, kao prijatelj koga smo rado susretali a onda se mirno razišli, kao zena koju smo voljeli, a onda joj i ime zaboravili. (Ne kazem ovo za sebe, ni o prijatelju ni o zeni, nisam ih mnogo poznavao, to sam cuo od Osmana, i zapamtio, iznenadjen njegovom vedrom bezocnošcu.) A vezao sam se za Ramizovu sudbinu toliko da ni o cemu drugom nisam mogao misliti.
Na to me prisilio serdar Avdaga.
Vrijeme je prolazilo, a on otmicu nije zaboravljao. U pocetku sam mislio da su tu njegovu revnost podsticale starješine, ali sam se prevario. Oni su imali toliko nevolja sa Šehagom (vratio se sa svog neobicnog stranstvovanja, nikome ne govoreci gdje je bio, došao je bez novca, bez konja, bez curka, prljav, mršav, cutljiv, ne pominjuci ni da je negdje bio), toliko im je jada zadao, toliko su se uplašili njegove mrznje, da su, misleci na svoje glave, sigurno zaboravili i studenta Ramiza i serdar-Avdagu. Sve zbog Šehagine zelje, saopštene valiji, da ih djavo odnese. Ne znam da li je baš tako receno, ili kao molba u ime naroda, u ime koga se cini i zlo i dobro, da se stane na put njihovoj tiraniji, tek, culo se da ce kadija biti premješiten u siromašni zvonicki kadiluk, a Dzemal Zafranija u srebrenicki, i ostace tamo dugo, jedan kao olinjali kadija, drugi kao ostarjeli pisar, ako ih ne izbavi srecni slucaj, da valija bude smaknut ili smijenjen. Takav islucaj nije rijedak ni neobican, ali zasad nije bilo izgleda da ce se skoro desiti, i njima su visile noge, kao u obješenika, hodali su gradom zeleni od srdzbe i jada, pisali zalbe u Carigrad, na molbu i prijetnju hvatali ljude da šalju predstavke višim vlastima, da ih ostave u Sarajevu, jer boljih sluzbenika i narodnih prijatelja (kao da se to moze sastaviti) niti je bilo niti ce ikad biti, trazili zaštitnike i saveznike, a sve uzalud. Odgovori iz Carigrada nisu stizali jer niko nije mislio da im pomogne, saveznike i zaštitnike nisu našli jer ih nisu trazili kad su bili jaki vec kad su poletjeli niza stranu, i tako su se pekli na vreloj vatri Šehagine mrznje i ledili na mrazu sveopšte ravnodušnosti, nadajuci se u ono što je nemogucno, da se mrznja i ravnodušnost pretvore u naklonost, i cekajuci ono što je neizbjezno, da sagnu glavu i krenu u gluhi mrak malog mjesta, kao u progonstvo.
Šehaga ih je potopio kao macice, bez narocitog razloga koji bi se baš njih ticao, zbog ruznih stvari što ih je o njima cuo, zbog njihove uobrazenosti i zakašnjele snishodljivosti, a sigurno najviše zbog mrznje na sve cinovnike. To su za njega najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podrzavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah, bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao noz, kao psi vjerni svakoj drzavi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude, nema srece na svijetu, jer ce uništiti sve što je isitinita ljudska vrijednost.
Oni su osjetili Šehaginu mrznju i neprijateljstvo, ne jednom, ali uvijek napreskok, zaboravljao ih je na dugo vrijeme i iznenada se sjecao da postoje, kad bi se, izgleda, sjetio svoje muke, i svetio se namilosrdno ma kome od njih, svi su mu krivi, i svi isti, kao zmije. Sad su slucajno na redu kadija i njegov prvi pisar, i ništa ih ne moze spasti. Svi su znali da su njih dvojica zrtvovani, cim je Šehaga pomenuo njihovo ime.
Valija ga je poslusao, zato što Šehaga nije pominjao vracanje duga, ostavljajuci ga kao zalog svoga uticaja, i zato što se za sudbinu svojih cinovnika, osim iz svoje najblize okoline, nije mnogo brinuo. Šta ga se ticu jedan kadija i jedan pisar, koji su mu postali smetnja? Naci ce takvih na stotine, malo boljih ili malo gorih, svejedno, a Šehaga je jedan.
Kadija i Zafranija se nisu nicim izdvajali izmedju ostalih, obiljezila ih je samo njihova nesreca što ih se Šehaga sjetio u nekom svom mracnom casu. Sjetio i upro prstom u njih. Mozda slucajno, kao što grom udara u neko stablo za pedalj više od drugih. A mozda su i oni pogriješili što na tu mogucnost, uvijek zivu, uvijek opasnu, kao vulkan, nisu pomislili ranije, i nisu pokušali da nekom lijepom rijecju ili nekim lijepim cinom skrenu sa sebe Šehagin pogled, da bi se strašni covjek, u casu bjesomucnog praznjenja, sjetio nekog od njihovih prijatelja a ne njih. Poklonili bi tu njegovu nezeljenu paznju i ocu rodjenom, samo da njih mimoidje. Ali eto, moc im je oduzela pamet i zaslijepila ih osjecajem nepovredivosti, a Šehaga je bio daleki oblacak na nebu. Bilo je vec kasno kad su primijetili da je to crna oblacina koja nosi oluju. Branili su se, brani se i utopljenik, udarajuci rukama po vodi što ga vuce na dno. To što su pisali na sve strane, moleci pomoc i milost, otkrivajuci cak i razlog Šehaginog uticaja, kobnog po najbolje ljude (mislili su time na valiju, ali nisu mislili da je najbolji), samo je pogoršavalo njihov polozaj. Svi ugrozeni cinovnici pišu pisma, trazeci pravdu koju zaboravljaju kad je dijele. Sumnjivi vec zbog toga što traze milost, još više griješe što sebe predstavljaju andjelima a druge sotonama, jer svako zna da nisu andjeli, a te sotone su obicno vazni ljudi koje nije pametno tako nazivati dok ne pocnu da posrcu. Tada se vec mogu nazvati i vampirima. Prije nikako. Sad oni posrcu, i na njih pada poruga. To je vrijeme nezašticenosti, samoce, nemocne mrznje. Sve što ucine, pogrešno je, i mutna voda ih odnese u zaborav. I opet se ništa ne mijenja, na njihovo mjesto dolaze drugi sivi ljudi, i jedva ce iko primijetiti da to nisu oni raniji, ali ako nekim cudom ustanu iz mrtvih, postaju surova cudovišta. U ljudskom rodu gorih nema.
Sada su na klizavici, ova dvojica, zabavljeni sami sobom, zaprepašteni i uvrijedjeni nesrecom koja ih je zadesila. I nije cudo što ne mogu misliti ni na što drugo.
Ali je mislio serdar Avdaga. Bez naredjenja, bez koristi, iz unutrašnje potrebe, kao naucnik, kao umjetnik, kao istrazivac, zbog same stvari, zbog osjecanja duznosti, zbog neceg što je teško razumno objasniti. Imanje mu je propadalo, a on je nesebicno ganjao vještice. Nije to bila upornost izazvama nekim teškim dozivljajem, nekom nesrecom, nekom mrznjom koja bi imala korijen u njegovom zivotu, zato je teško razumljiva. Ako ce neko dobiti pohvalu za ono što ucini, on nece. Ako ce neko dobiti nagradu, on nece. Ako ce neko dobiti unapredjenje, on nece. Nagrada mu je prezir i strah drugih ljudi. Nagrada mu je njegovo cisto zadovoljstvo što pošteno cini ono što mora. On ne mrzi ljude koje goni, ne zna tacno ni u cemu je njihova krivica. Pa sam mislio, kakva je to šteta što su glupi ljudi obicno vrlo uporni. Da je s tom upornošcu kopao zemlju, za godinu dana bi skinuo polovinu trebevickog brijega, da ne zaklanja Sarajevo od sunca, pa bi ga ljudi pamtili po dobru, ali on je vecom dobrotom smatrao hvatanje krivaca ciju krivicu nije mogao da shvati, ali je znao da su krivi zakonu. Bio je fanaticki vjernik utvrdjenog reda, ciji smisao nije ispitivao, kao što religiozni vjernici ne ispituju boziji smisao.
U ime svoje vjere, vrijedno je lovio ljude.
Narocito se okomio na mene i Mahmuta.
Svaki dan je u Mahmutovoj magazi, cuti, gleda, ili pita, uvijek isto, Mahmut se procjepio, pozutio, smršao, pod ocima mu se objesile kesice, gleda izbezumljeno, ruke mu dršcu, noge ga bole, proliv nikako ne prestaje, pa svaki cas trci iz magaze, ostavljajuci Avdagu usred recenice, i vraca se klonuo, poslušno sjeda, pred serdara, i ceka da se mucenje nastavi. Primio je to kao sudbinu, kao kaznu za mnoge grijehe, mada je ispaštanje preteško.
Ali za neke svoje grijehe ispaštao je i Avdaga. Ako ubije Mahmuta sumnjom, koju Mahmut odbija, i njega ce ubiti ta ista sumnja koju ne moze da istjera nacistac.
Ostavio je, izgleda, svaki drugi posao, i zaboravio sve druge krivce, pa bi pravi lopovi samo mogli pozeljeti još koju takvu otmicu, njuškao je jedino za Mahmutovim tragom. I za mojim. Ili se meni tako cinilo, da smo mu samo mi ostali, jer mi je postao pretezak. Neumorno je kruzio istom stazom, razgovarao s istim ljudima, postavljao ista pitanja, nadajuci se da ce u jednom casu srece, kad zvijezde dodju u povoljan polozaj, kad bog prosvijetli nekog od nas, uhvatiti za pravu petlju, od koje ce sve lako isparati. Trazio je pravi dokaz.
Pošto bi obišao tvrdjavu, razgovarao bi s bivšim dizdarom, pa sa Skakavcima, pa s Mahmutom, pa sa mnom.
Nije mi uvijek prilazio. Došao bi u kafanu, i sjeo prema meni, uvijek sam, uvijek cutljiv, uvijak pogruzen, gledajuci me neprestano, kao da ce na meni otkriti nešto što mu je potrebno. Ili bih ga najednom osjetio iza sebe, po danu, po mraku, kao svoju sjenku, kao zaljubljenika, tuznog zbog neuzvracene ljubavi. Neki put bih stao, da ga sacekam, smetalo mi je to pracenje na istom odstojanju, kao da vucem teg za sobom, više sam volio razgovor, makar i mucan. Ali bi i on zastao, mirno sacekao da krenem, i opet polazio za mnom. Pred mojom dvorišnom kapijom bi stao, poslije bih cuo kako polako koraca ispred kuce, onda bi otišao.
Ponekad mi je prilazio, da cutimo ili razgovaramo. Ali nikad nije progovarao nijednu drugu rijec osim o otmici. Postalo mi je obicno što me prati i ispituje, ali se nikako nisam mogao naviknuti na iste rijeci, ista pitanja, isti izraz lica. To je bolest, mislio sam, to je opsjednutost, to je ludilo, on ni o cemu drugom ne misli, on o tome sanja. Kao što ja sanjam njega i njegov tuzni teški pogled. Mozda je to njegov nacin na koji iznurava zrtve, ali tim nije stekao nikakvu prednost, jer me uvijek zatice spremna. Ali mi nije lako.
Mijenjao sam vrijeme izlaska i staze kretanja, ali ga nisam mogao izbjeci. Nanjušio bi me, kao da sam ostavljao vonj za sobom, i sreo bi me na ulici, ili cekao u zasjedi, pitajuci sumorno:
– Zašto si bio kod Omera Skakavca? O cemu ste razgovarali?
Moj je odgovor uvijek isti, kao i njegovo pitanje, a on se nije ljutio. Zadrzao bi pogled na meni, kao da se cudi što tako tvrdoglavo odgovaram jedno te isto, ili bi oborio oci, kao da se stidi što lazem. I otišao bi bez pozdrava.
Postao sam njegova potreba, a on moja navika, i bio sam uznemiren ako ga ne bih vidio cio jedan dan. Gdje se to izgubila moja sjenka? Da nije izmislio nešto novo? Njegova ludjacka upornost nije bezopasna, ali sam navikao na nju, a umirivalo me i ponavljanje istih rijeci i postupaka, dosad bez ikakvih posljedica. Medju nama se cak stvorio cudan odnos trpeljivosti, nisam mrzio ni ja njega ni on mene. Istina, dešavalo se da osjetim tezak nemir zbog toga što me stalno drzi na oku, u stomaku kao da mi je gorjela glavnja, srce se zaustavljalo od crnog predosjecanja.
A grad se okrenuo oko mene kad mi je otkrio da sve zna o meni i o Skakavcima.
Zar mu je neko rekao?
Odgovorio sam, da to prvi put cujem, i da mi je cudno kako neko moze izmisliti tolike lazi, ali sam poslije zaprepašteno mislio kako se umalo nisam odao, strahom, nespremnom rijecju, neocekivanom klonulošcu i zamorom, kad se, valjda, odustaje od borbe. Ali to je samo naknadno iskrenuto sjecanje, ponovo prezivljeni strah zbog potpunog iznenadjenja, trenutno gubljenje daha, zato što je promijenio ustaljeni nacin.
Prilagodio sam se odmah, ne pristajuci da se predam.
Ali, koliko on zaista zna?
Dugo me drzao u nedoumici, a onda me jednog jutra sreo na ulici i pozvao da podjem s njim. Išli smo caršijom cuteci, nijednu rijec nismo progovorili, on zato što nije htio, ja zato što nisam smio. Plašilo me njegovo cutanje, a bojao sam se da ce osjetiti moj strah ako upitam kuda me vodi, i zašto, ili ako pocnem razgovor ma o cemu. Obespokojio me taj njegov novi potez, iza kojeg se krila nepoznata namjera.
Ledio sam se od pomisli da me vodi u tvrdjavu, odlaknulo mi je kad me uveo u svoju sobu.
Bio sam tu i ranije, sva je licila na njega, teška, cutljiva, odbojna, opasna, samo mi je sad izgledala tvrda i hladnija.
Sjeo je prema meni, i dugo gledao u sklopljene prste. A onda je, bez uvoda i suvišnih rijeci, ne gledajuci me, rekao da sve zna, i krivo mu je na mene što necu da priznam. Ucestvovao sam u zlocinu, i on bi me predao sudu, ali bi cijenio moje poštenje i iskrenost. (Pomislio sam, kako je bolje da me ne cijeni, nego da me preda sudu.)
Kad sam upitao kakav je taj moj zlocin, o kojem ja sam ne znam ništa, prijekorno je odmahnuo glavom, i ispricao mi sve o otmici, od pocetka do kraja.
Noge su mi se odsjekle, stomak mi se zgrcio kao u Mahmuta.
Rekao je:
Osman Vuk, sam ili sa znanjem Šehaginim, ali prije sa Šehaganim znanjem nego sam, smislio je kako ce oteti Ramiza. Ne zna zašto su to ucinili, mozda zato što misle kao i Ramiz, ili zato da napakoste vlastima, ali to nije vazno, niti se njega tice. Najmili su starog Omera i njegova tri sina, sigurno za dobre pare, da izvedu Ramiza. Mahmuta su poslali dizdaru, s novcem, da pusti Skakavce u tvrdjavu. Skakavci su ušli lijepo, kroz otkljucanu kapiju, pretukli strazare, i na konjima odveli Ramiza u nepoznatom pravcu. Zasad nepoznatom, jer ce se Ramiz sam otkriti, on ne moze da miruje. Poslije otmice, Omerov najmladji sin je zasjeo u Zajkinoj mejhani, napio se i poceo da prica o svemu. Hvalio se kako on, i još neko, znaju ko je oteo Ramiza. Hamal Mujo Dušica se ne sjeca tacno koga je mladic pomenuo, a kad su ga upitali da nije Osman Vuk, rekao je da bi moglo biti. Zajko je javio Osmanu, i Osman je mene poslao starom Skakavcu, da mu kazem za sina. Dvojica mladjih Skakavaca otišla su s konjem odmah po brata, i odnijeli ga kuci. Ne zna šta se medju njima dešavalo, zna samo da su ga ubili, svi smo mu bili na dzenazi.
Ne vjerujuci svojim ušima, slušao sam istinitu pricu o otmici. Ponegdje je ostala neka nevazna praznina, ali smo svi smješteni na prava mjesta.
Eto što je on sklopio, sastavljajuci dio po dio!
– Je li tako? – upitao je gotovo vedro.
– Ne znam – odgovorio sam, osjecajuci kako mi huji u glavi. – Mogu samo za sebe da kazem: nije tako! Što puta sam ti rekao da ništa ne znam.
– I što puta si slagao.
– Znaš, Avdaga, mene se ne tice, ali mi tvoja prica izgleda vrlo sumnjiva. Hamal se ne sjeca, niko ništa ne zna, svjedoka nema nizašto, a ti govoriš kao da si sve vidio.
– Dvadaset godina sam u ovom poslu. Poznajem ljude, i znam šta ko moze da ucini.
– Pa dobro, Avdaga – rekao sam srdito – zašto nas ne predaš sudu kad sve znaš?
Visoko je podigao guste obrve, opet tmuran.
– Znam sve, a još vam ne mogu ništa. Nemam pravih dokaza. Skakavci ne govore. Mujo Dušica se ne sjeca. Mahmut zanijemi kad mu pomenem dizdara. Ti kriješ. A ni kadija sad nece na Šehagu, još se nada da ga nece otjerati iz Sarajeva. A je li pravo da zlocin ostane nekaznjen?
– Je li ti poznato šta je ucio Ramiz?
– Poznato mi je da je govorio protiv vlasti i da je bio zatvoren. Drugo me se ne tice. I znam ko ga je izvukao iz tvrdjave. To je zlocin. A ako se zlocin ne bi kaznjavao, propao bi svijet. Ništa nemam protiv vas, vec protiv onog što ste ucinili. I naci cu dokaze. A onda ti necu pomoci. Nisi ni ti meni. Rekao bih kadiji da nisi ništa znao, i da si im posluzio kao coravi glasnik. Ovako necu.
– Uradi kako ti savjest kaze. Ali ja ne mogu lagati.
– Hocu da ti kazem: uskoro cu imati dokaze. Jedan od sinova Omera Skakavca pomalo vec progovara. A ako kadija pristane da ih zatvorimo, svu trojicu, pa Mahmuta, a i tebe, sve cemo za cas saznati. A pristace, to bi pomoglo i njemu.
– Jednom sam ti vec rekao, lako je udariti po sirotinji, Avdaga.
– Ako ta sirotinja progovori kako treba, a progovorice, nadam se, niko nece ostati nekaznjen. Niko! Znam na što misliš, i ne bojim se nicijeg imena ni polozaja. Meni je vazna samo pravda.
– Da ne uciniš nepravdu, trazeci pravdu!
Nije odgovorio, samo je mahnuo rukom, da idem.
Otišao sam, kao na drvenim nogama, udarajuci o kamenje neravne kaldrme. Porazila me njegova otvorenost. Zar je toliko siguran, da mu lukavstvo i oprez nisu potrebni? Došao je do istine, doci ce i do pravde. Svoje pravde. Opasan je zato što je tvrdoglav, i što je uvjeren da spasava svijet. Uporan tragac koji iznurava i sebe i druge, surov ali nimalo nizak, ogranicene pameti ali jake volje, pošten na svoj nacin, bez licemjerja, nekoristoljubiv, cist u svojoj nesuvisloj odanosti, i uzasan baš zato što je takav. On ne zna cemu sluzi, ali sluzi casno. On ne zna zašto kaznjava, ali kaznjava zestoko. Mozda se navikao na jedan zakon, ali bi jedva primijetio kad bi se uspostavio drugi. Rodjen je davno, predavno, i radja se ponovo u svakom vremenu, vjecan. I strast mu je ista, kroz stoljeca, da lovi neposlušne, a ako ti neposlušni dodju na vlast, da goni druge neposlušne. I pitao sam se, zbog njega, da li je covjek pošten ili nepošten, ako se casnim sredstvima sluzi za ruzne ciljeve. I da li je pošten ili nepošten, iako se necasnim sredstvima sluzi da ostvari casne ciljeve?
O svemu tome sam mislio poslije, a tada sam osjecao samo strah, i vrlo odredjen i vrlo neodredjen. Ako Avdaga nadje što trazi, a naci ce sigurno, moja koza nece vrijediti ni koliko ovcija. Ali iznad te neposredne opasnositi, i oko nje, kao magla i tama, opkoljavala me nesagledljiva prijetnja. Kao da su stotine sjenki i stotine ociju oko mene, nr mozeš ih ni izbjeci ni podnijeti, krug je sve uzi, njihova blizina sve teza, okrecem se bespomocno, izlaza ne vidim, ni spasa. A sve te bezbrojne oc i sjerake su Avdagine, ustostrucio se, postao vojska aveti. I mucnije mi je to osjecanje bespomocnosti nego ono što znam, o cemu mogu da mislim. O toj kobi se ne misli, ona se nosi kao tezina, kao bolest.
Dozivljavao sam tu paniku duše i ranije, u ratu, u mraku, na ravnom polju, u gustoj šumi, nisam vidio nijednog covjeka, nisam cuo niciji glas, ali je opasnost svuda oko mene, ni oblik joj ne mozeš odrediti, ni blizinu, ni namjeru, zato je još strašnija. Strepnju pred nepoznatom slutnjom razum ne moze ublaziti, nemocan pred njom, kao oko u potpunoj tami.
I ko zna dokle bih gazio u glib kukavicluka, da se nisam zgadio nad sobom, i pljunuo na tu bapsku nemoc. Neka ide do djavola taj izmaštani strah! Covjek sam, nisam mrtva meta koja ceka pogodak, nesrecu ne mogu sacekati na koljenima. Ni zbog sebe, stidio bih se, ni zbog drugih koji vjeruju u mene, razocarali bi se.
Ucinio sam malo, ali sam ucinio svjesno. Zar da uprljam i to malo?
Necu da drhtim, necu da se bojim!
I zar sve mora biti najgore?
Avdaga sve zna a ništa ne preduzima (mislio sam mirnije), i navodi me da priznam, kako bih mu olakšao posao. E pa, necu priznati, niko nece priznati, i Avdaga ce do smrti ici za mnom, i sve tiše ponavljati svoje pitanje. On ce umrijeti od muke, a ne ja na mukama.
Ili ce Šehaga uciniti nešto da ga zaustavi i onemoguci. Sjetice ga se kad mu se mrznja nakupi u srcu kao otrov u poskoku, i tako ce tudja osveta pokopati i serdara i našu krivicu.
Vracajuci opasnost na zemlju, medju ljude, gledao sam je hrabrije. Nije beznacajna, ali je sagledljiva, znao sam dokle doseze i cime mi prijeti, ali se više nisam osjecao izgubljen.
Avdaga se bori da me uništi, ja cu se boriti da sacuvam citavu kozu. Ne vrijedi mnogo, ali je jedina koju imam, i dobro mi sluzi, a njemu ne bi posluzila nizašto. On meni priprema propast, ja njemu zelim samo neuspjeh, i s obzirom na snage, moju nikakvu i njegovu svakakvu, dobro ce biti ako on ništa ne dobije a ja ništa ne izgubim. Kockamo se nepravedno, ja na sve, on ninašto, za njega je neuspjeh samo poraz, za mene kraj. E pa, bolje da on podnese poraz nego da ja dozivim kraj. Do mog zivota mi je prilicno stalo, do njegova uspjeha ni najmanje.
S olakšanjem koje mi je donijela zelja da sacuvam glavu, i odluka da ne cekam mirno noz iza vrata, pošao sam da potrazim Osanana Vuka. Na njega sam pomislio cim sam se riješio na odbranu. Ako iko moze zaustaviti Avdagu, to je on.
Našao sam ga u Mahmutovoj magazi, punoj vune, koju ranije nisam vidio. Nadgledao je kako momci uvezuju bale sargijom.
Mahmut se gegao po magazi, prstom povezuci vezove od kanapa, bez ikakve potrebe, ali se ocito trudio da pred Osmanom pokaze strucnost i dobru volju. Imao je, doduše, više dobre volje nego strucnosti, pa je Osman ponovo sve provjeravao, naredjujuci da se bolje pricvrsti.
– Vuna je za Venedik – obavijestio me Mahmut, sa zaljenjem u glasu, cini mi se. – Idu Osman i Šehaga.
– Zašto nisi zamolio da i ti podješ? – upitao sam, znajuci da je zalostan.
Slegnuo je ramenima: ko bi njega poveo!
I otišao da cima kanap na balama.
– Gdje si dosad, da pomogneš? – nasmijao se Osman.
– Htio bih da razgovaram s tobom.
– Dok ovo svršimo.
– Volio bih odmah.
– I ja bih volio mnogo štošta.
Ali je pošao prema Mahmutovoj sobici. Krenuo, sam za njim, i zatvorio vrata.
– Je li prica duga?
– Kako god hoceš.
– Onda, skrati! Posao ceka.
– Razgovarao sam s Avdagom.
– Ma šta mi kazeš! Zar tek danas!
I sad se šegaci. Uozbiljice se kad mu kazem.
– Avdaga sve zna. Zaprepastio sam se…
U sobu je ušao Mahmut, gledajuci nas ponizno, otrovan radoznalošcu. Godinu dana zivota bi dao da cuje o cemu razgovaramo.
– Treba li vam štogod? Hocete li kahvu?
– Ne treba ništa – grubo ga je odbio Osman. – Imamo neki razgovor.
Mahmut je izašao ojadjen, zbog tog razgovora je i ušao.
Ispricao sam šta je Avdaga rekao o otmici, ne propustivši ništa. Slušao je, ne prekidajuci me, ali s nekom podrugljivom paznjom koja me iznenadila. Mislio sam da ce biti mnogo zabrinutiji.
Cak se i glasno nasmijao, sasvim neocekivano, kad sam završio.
– Šta kaze? Mahmut je razgovarao s dizdarom! Mnogo ti on zna, pogodio je kao prstom u balegu!
– Nego ko je?
– Kokalo!
– Zašto sve kriješ od mene? Valjda se ne bojiš da cu nekome reci?
– Ne bojim se, brate, nisi lud da kazeš. Sa dizdarom je razgovarao Muharem bajraktar. Je li ti sad lakše?
– Odakle baš on?
– Mrzi ih, sve. A sa dizdarom se dobro poznaje, bili su zajedno na vojni, jedan star, drugi mlad. Sad su obojica stari…
Muharem bajraktar! A jadni Mahmut se procijedio od proliva, ni kriv m duzan!
– A za ostale? Je li pogriješio za ostale?
– Za tebe nije.
– Avdaga je opasan. I postaje sve opasniji.
– Znam.
– Pa šta da radimo?
– Uzdacemo se u boga.
– Ako nam je to jedino uzdanje, teško nama.
Osman se nasmijao, prijateljski me udarivši po koljenu:
– Ni djavo nije crn kao što se prica.
I veseo, nimalo zabrinut, otišao da nadgleda kako momci vezuju vunu u bale.
Izlazeci, vidio sam kako Mahmut razgovara s Osmanom, i zalosno gleda za mnom, jer ne moze da me upita o cemu smo razgovarali. Ne podnosi tajnu, ni svoju ni tudju, a najviše ga je izmucila ova u koju je neduzan upao, ne znajuci i kakva je.
Ali, šta bih mogao da mu kazem? Da nije kriv, i da je Avdaga pogriješio? To on sam najbolje zna, ali mu mnogo ne pomaze. A da mu otkrijem kako ispašta zbog bajraktara Muharema, ni na um mi ne pada. Ne bi bio ponosan što su ga zamijenili s junackim bajraktarem, a mogao bi pozeljeti da se riješi proliva i da skine s vrata serdara Avdagu, otkrivši mu pravo ime.
Ne znam, mozda bi i bilo pravo da, se oslobodi nepravednog tereta, a mozda i ne bi. A eto, od moje odluke zavisi da li ce biti kriv Mahmut ili bajraktar. Ako kazem, skinuo bih s Mahmuta muku pod kojom vec kleca, ali bih upropastio drugog nesrecnog covjeka. Šta je bolje? Ili, šta je gore? Ako otkrijem Mahmutu istinu, a on je ne zadrzi za sebe, serdar Avdaga bi objerucke prihvatio dokaz za kojim odavno traga, i poceo bi da odmotava klupko. Bajraktar bi umro u mukama, ili bi priznao. Bogzna koliko bi ljudi stradalo. A ovako, Mahmut je vezan sa svima nama, nepravedno, doduše, ali je opasnost manja. Neka ostane kako je sad! Mahmut ništa ne zna i ne moze ništa otkriti. Sve drugo bilo bi gore.
Ali se nisam smirio poslije te odluke. Ma koliko da je mudro to što sam riješio, nije pravo. Ostavio sam na mukama neduzna covjeka, i time ga mozda osudio. Tješio sam se da cu reci istinu o njemu, ako se sve otkrije, i tako ga spasiti makar u posljednjem casu, ali osjecanje krivice prema prijatelju nije nestalo.
Teško je odlucivati o sudbini ljudi. Nesposoban san za to krojenje pravde, u kojem se uvijek krije makar malo nepravde, ma za koga. Nikad nisam zelio da presudjujem medju ljudima, jer u tome pravde nema.
A eto, prisiljen sam da presudim, i osjecam se kao gubav. Kriv i pred sobom i pred drugima.
A zbunilo me i Osmanovo ponašanje, kad je cuo da Avdaga sve zna. Bezbrizno se nasmijao, i sve prepustio bozijoj milosti. Lako je njemu da se pouzda u boziju milost, u koju ne vjeruje kao ni ja, kad je zašticen Šehaginim širokim ledjima. Da li onda nas ostale prepušta našoj tankoj sreci? Ne mogu vjerovati u toliku bezobzirnost, mada se od njega svašta moze ocekivati. Ali ne vjerujem ni da je toliko lakomislen, jer ne bi bilo lako ni njemu ni Šehagi kad bi se otkrila cijela istina.
Zašto je onda onako neozbiljno primio moju pricu? Pogotovu što i sam zna da Avdaga postaje sve opasniji.
Prozivio sam tri teška dana, ništa ne govoreci Tijani. Kao i svi ostali, i ja sam se pretvorio u opsadjenu i zatvorenu tvrdjavu, tmurnu i nijemu. Šta bih mogao da joj kazem? Samo bih je nepotrebno uznemirio. Ne bi mi pomoglo da uzdišemo zajedno. Neka bar ona bude poštedjena.
Pred njom sam se, doduše, trudio da izgledam veseo i bezbrizan, kao i obicno. Nisam uspio da ja prevarim, kao i obicno. Da li zato što je briga grcila moje lice u smijehu, ili što sam nevješt da se pretvaram, tek, ona je primijetila da nisam kakav sam uvijek.
– Šta ti je? – upitala me zabrinuto.
– Šta bi bilo? Nije mi ništa.
Prvi put je primila to odbijanje, ali je uvece bila odlucnija:
– Zašto mi ne kazeš šta ti je? Nešto kriješ od mene.
– Ništa ne krijem. Šta bih imao da krijem?
– Da se nisi zaljubio u drugu? I neceš da mi kazeš, iz sazaljenja?
Da li zene sve objašnjavaju ljubavlju?
Nasmijao sam se od muke. Toj mojoj ljubavi ime je serdar Avdaga!
– Ma kakvo zaljubljivanje, zeno! Mani me!
– Ako ti se desilo, reci slobodno. Volim da znam nego da sumnjam. Ne bih se ni cudila, poruznjela sam, vidim sama.
– Proljepšala si se a ne poruznjela. I nikad te nisam toliko volio.
Rekao sam to uzbudjeno, jer je istina. Ona mi je jedini zaklon, ali je i ona ugrozena sa mnom. Šta bi se s njom desilo ako mene zatvore?
Smirila se, povjerovala.
– Pa šta ti je onda? Nešto jest, sigurno.
– Krivo mi je što ne mogu da nadjem posao. Besposlicim, kao posljednja baraba. Dokle cemo izdrzati ovako?
Prihvatila je objašnjenje, vedro, koreci me zbog malodušnosti i tješeci me da cu sigurno naci posao. Zasad ne treba da se brinem, s novcem koji imamo i koji ona propušta kroz najgušce sito, mozemo zivjeti i godinu dana, ako treba. Tanko, ali zivjeti. Mladi smo, zdravi smo, šta nam treba više! Neka nije nešto drugo, a to joj je najmanja briga.
Sigurno joj to nije najmanja briga, ali je hrabro potisnula nespokojstvo, zbog mene, da me utješi i umiri, ne zmajuci da to nije moja najveca briga. Nije lijecila pravu ranu, ali me dirnula njena privrzenost. Ljekovita je sama po sebi, i lijepa, i draga, kao ljubav.
I tada, kad više nisam morao, rekao sam sve o Avdagi.
Zamislila se malo, ali je te veceri odlucila da bude hrabra do kraja. Umanjila je moju krivicu kad je naišla opasnost; uvecala bi je kao zaslugu kad bi se za nju davale nagrade.
Olako me odbranila:
– Ne znaš ni šta se zapravo desilo. Kako mozeš biti kriv?
Razlog nije narocito uvjerljiv, ali mi je pomogao da zaspim mirnije.
A onda se sve riješilo dogadjajem koji niko nije mogao ocekivati.
Treci dan poslije onog mucnog razgovora, serdar Avdaga je iza jacije ubijen kod Darive. Pricalo se da ga je sacekao razbojnik Becir Toska, kad se Avdaga vracao od dizdara kroz mracnu klisuru, i ubio iz puške.
Doznao sam ujutro, od pekarskih radnika i, zaboravivši i hljeb da kupim, pozurio do Mahmuta.
Docekao me uzbudjeno veseo, gotovo slomljen od srece.
– Istina je, istina! – ushiceno je odgovorio na moje pitanje. – Jutros idem ovamo, i mislim, hoce li serdar i danas doci, kad Abaz, stolar, preda me: – Jesi li cuo, veli, da je serdar Avdaga ubijen? Mene nešto presjece, hocu da upitam, da kazem šta bilo, da se zacudim, a ne mogu, samo krkljam. A Abaz prica: ubijen je kod Darive, iz puške, ubio ga je, kazu, Becir Toska, i onda se mirno vratio u planinu. Dizdar je cuo konjski kas baš u to doba. Tako Abaz, a ja slušam, dolazim sebi, hocu da se nasmijem, hocu da ga zagrlim, nisam se toliko obradovao ni kad mi se sin rodio. Pa pozurim u magazu, zatvorim se i pocnem hodati izmedju vreca zita i bala vune. Smijem se, govorim: – Nema ga više! Samo to: – Nema ga više! Kao da sam pobenavio od srece. Pa se sjetim, kleknem ovdje na seciju i zahvalim bogu: – O, boze milostivi, hvala ti što dokusuri onog necovjeka! Odavno mi nisi pao na um, oprosti za to ali ti nisi na kraj srca, kao neki neljudi, vidio si koliko me krvnik muci, i priskocio si mi u pomoc baš kad je trebalo. Dosta si se i skanjivao! A da si zakasinio samo malo, ne bi mi više nicija pomoc bila potrebna, pa ni tvoja. Dzaba je, ima pravde na svijetu, moj Ahmete!
– Cujem u pekari, i ne mogu sebi da dodjem.
– Baš sam mislio da dodjem tebi, na muštuluk, a ti na vrata. E pa, neka je srecno!
– A odakle Becir Toska tako blizu grada? I to baš kad naidje serdar Avdaga!
– Ne tice me se, niti je vazno. Vazno je, najvaznije od svega na svijetu, da više necu gledati u vrata i umirati kad neko uhvati za kvaku. Sad neka ulazi ko hoce! Ulazite, ljudi! Danas sam se ponovo rodio!
Dok sam smušeno mislio kako je cudan ovaj svijet u kojem jedan covjek likuje zbog smrti drugoga, oslobodjen njome, u radnju je ušao Osman Vuk. Izgledao je ozbiljan.
– Jeste li culi za serdara Avdagu? – upitao nas je obojicu.
– Jesmo, hvala bogu! – odgovorio je Mahmut radosno.
– Nije lijepo da se raduješ tudjoj simrti – prekorio ga je Osman. – Ma kakav da je bio za zivota, sad je mrtav, i treba samo reci: rahmet mu duši!
– Radujem se što mogu reci: rahmet mu duši! Maloprije Ahmet pita: ko ga ubi? A ja velim: bozija milost. Dotuzio je i bogu i ljudima.
– Kazu da ga je ubio Becir Toska. Kako da Becir naidje baš u to vrijeme?
Osman me pogledao kratko, oci su mu sive i hladne. Rekao je kao da izgovara prijetnju a ne rijeci pokornosti:
– Bog je tako htio. Ili Avdagina nesreca.
I tada, u tom trenutku, bio sam siguran da je on ubio Avdagu. Dotle sam se pitao, tada sam sigurno znao. Zbog rijeci koje su obicne, ali nisu njegove, zbog prijetece opomene koju sam osjetio u njegovu glasu, zbog hladnog bljeska suzenih zjenica, zbog misli koja se u meni javila bez truna sumnje. Kao da su se susrele dvije zrake iz mog i njegovog mozga, ukrstivši se kad smo mislili o jednom. Medju nama više nije bilo tajne.
I odmah poslije toga, rekao je Mahmutu da ce danas doci jos nekoliko tovara vune, i da treba pripremiti sargiju i konope.
Gledao sam za njim, da vidim kako izgleda ubica u miru (u ratu smo ih nazivali junacima). I ne vidim ništa osobito: lijep, miran, obican, poslovan, zauzet brigama od danas, juce ga se ne tice. Ne znam kako mu je u duši, ali ne bih rekao da je uznemiren, ili da misli o ubijenom. Ako i misli, zadovoljan je: svršio je vazan posao, otklonio ozbiljnu smetnju, nad glavom mu više ne visi opasnost.
Kad bi se udruzilo deset ovakvih bezobzirnih ljudi, zavladali bi svijetom. Ogromna vecina su slabici, kao ja. Šta bismo im mogli?
Mahmut je izgledao surov, a nije. Neposredan je kao dijete, gotovo je igrao od srece koju mu je donijela tudja nesreca, i zahvaljuje zaboravljenom bogu što ga je oslobodio bijede, od koje on sam nije znao da se odbrani. Osman više vjeruje u svoju vještinu nego u boziju milost, ne ceka bespomocno da mu slucaj pomogne, surovo sijece uzlove koji se pletu oko njega, i mirno koraca dalje.
Nije ubio sam, ali je djelo njegovo. Ko zna koliko je posrednika izmedju njega i smrti koju je pozelio. Izmedju njegove namjere, koja je odredila tu smrt, i onog posljednjeg, koji je potegao obarac, stoji citav lanac skrivenih ljudi. Taj posljednji mozda nije nikad ni cuo za Osmana. Ali, bez Osmana, Avdaga bi još bio ziv. Osman je njegova crna sudbina.
Kad sam pošao, doviknuo mi je:
– Šehaga te trazi. Rekao je da odmah dodeš.
Izašao sam na ulicu, i koracao oborene glave, zaobilazeci ljude, da ne bih cuo pricu o mrtvom Avdagi. Volio bih i da ne mislim o njemu, a mislim, neprestano.
Više se nece pojaviti na kraju ulice, visok, usukan, teška pogleda koji sve vidi, nikad me više nece presresti da me upita šta sam razgovarao sa starim Omerom Skakavcem, necu se buditi sumoran zbog dana koji ce mi donijeti susret s njim.
A ne osjecam radost, mislim: jesam li ga ja ubio?
Zelio sam da se oslobodim straha i opasnosti, ali nisam zelio njegovu smrt.
Plašeci se docnijeg kajanja, nemilosrdno sam ispitivao sam sebe: da nisam ipak, u dnu svijesti, ocekivao upravo ovakav izlaz? Jer, kakav bi drukciji mogao da bude? Je li ga Osman mogao ubijediti, potplatiti, uplašiti? Nije, sigurno. Avdaga bi sve odbacio s prezirom. Šta je onda ostalo bezobzirnom Osmanu Vuku? Da se uzda u srecu i boziju milost, kao što se rugao, smišljajuci ubistvo? Ne, to nije Osmanovo. Našao je rješenje u onome što je ucinio, drugog nije bilo. Ni za Osmana ni za Avdagu. Da je Avdaga bio pametniji, uplašio bi se; da je bio nepošteniji, primio bi novac; da je bio lakomisleniji, digao bi ruke. Ali je bio ono što je bio, i mogla ga je omesti samo smrt. A smrt je mogao smisliti samo Osman.
I sve sam to znao, poznavao sam ih obojicu. Šta sam onda htio, šta sam mislio?
Prevrcem po sebi, posrcem, rovim, trazim tu skrivenu namjeru, i ne nalazim je, siguran da je nije bilo. Drugog rješenja nije moglo biti, sad to vidim, ali nisam pomislio na njega ni jednog trenutka, Morao sam pomisliti, a nisam.
Zar moze covjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar moze prekinuti misao, kao konac, i zabraniti sebi razmišljanje o posljedicama, ne zeleci da zna za njih? Eto, izgleda da moze. Nagon nas brani potpunim zaboravom, da bi nas spasao od mucenja zbog odgovornosti. Sve sam predao u tudje ruke, Osmanove, da on sam riješi, bez mene, bez moga ucešca!
Ako je tako, a drugog objašnjenja nema, onda je covjek prilicno prljav stvor, cak i kad nije svjestan svojih postupaka. Jer, nece da ih bude svjestan!
Ali je lukavi nagon ipak postigao svoje: malo sam kiseo i tezak, ali se ne osjecam odgovoran. Ne mogu biti odgovoran za ono što nije moja svjesna odluka i misao. Cak sam pomislio da se sve moglo desiti i bez mene, (koji vec put tako!), jer je Osman znao sve o Avdagi. Bilo bi nevjerovatno da je cekao na moje upozorenje, i tek onda se odlucio.
Tako je moja pristrasna misao, moj uporni branilac, trazila nova olakšanja za moju savjest. A savjest je prihvatala odbranu, doduše sa sjenkom lake sumnje i sa nešto nelagodnosti, poštenja radi, ali na dobrom putu da se sasvim smiri.
Kad sam Tijani ispricao o Avdaginoj smrti, rekla je ozlojedjeno:
– Kako su ljudi glupi! Cine zlo, da im se zlo vrati.
– Nekad je govorila: – Kako su ljudi nesrecni.
Sad vjeruje da svako zlo mora biti kaznjeno. Ne moze i ne zeli misliti drukcije kad stvara svoju porodicnu zajednicu.
I tako, jedna smrt, a toliko mišljenja o njoj. I nikome nije vazna ta smrt, vec ono što misli.
Šehaga Soco me poziva da podjem s njim na put u Venedik. Zato što mlad covjek treba da vidi svijeta, zato da on ne bi bio sam, zato što bi htio da me primi u sluzbu. Ako ne zelim sluzbu, mada je vrijeme da se necega prihvatim, nece mi škoditi ovo putovanje, lakše cu poslije zivjeti u ovoj cami. Ostavice mi novac za Tijanu, a ona moze zivjeti u našem sadašnjem stanu, ili moze preci u njegovu kucu. Misli da bi to bilo najbolje. Imace svoju sobu, imace poslugu, ni o cemu nece brinuti, porazgovarace s njegovom zenom, kad hoce i ako hoce. Njih dvije ce se lako sloziti, o Tijani je cuo sve najbolje (od koga li je cuo? od Osmana?), a i njegova zena je dobra, kao da nije od ovoga svijeta. Ako zaplace, zbog sina (nikako da ga zaboravi, s njim razgovara, kao da je ziv), neka je Tijana utješi ili ostavi, nece joj zamjeriti ni na cemu. A njemu ce biti lakše kad zna da je neko poznat s njom. Ako se Tijani dopadne, mogli bismo i ostati ovdje, i djetetu bi bilo bolje, avlija je široka, kuca velika, a ima i druga, manja, u dvorištu, mozemo i tamo stanovati. Necemo smetati ni njemu ni zeni, a ni oni nama, nada se. Nece smetati ni dijete; kad se rodi, neka kmeci, neka se dere, bolje nego da je pusta kuca.
Pomenuo je sina samo kao zeninu zalost, ali sam znao da ga ni on ne zaboravlja. I mene vodi umjesto njega, nekako nas je povezao, bili smo na istom ratištu, istih smo godina, rodjeni smo u istom mjesecu, ucinili smo istu ludost samo s drukcijim posljedicama, pokušao je da stiša svoju tugu mrznjom, sad pokušava da je ublazi brigom o drugima. Nece uspjeti, bojim se, mozda ce mu cak njegova nesreca postati teza zbog naše srece, ali on trazi lijeka, kao beznadni bolesnik koji nema šta da izgubi.
Necu dopustiti da me zanirzi kad se razocara, kad vidi da lijek ne pomaze, na vrijeme cu se sam ukloniti, ali sad nisam mogao da odbijem.
Dirnula me njegova tuga koju krije a ne moze da sakrije, i trazenje smirenja koje ne moze da nadje. Ni sad ga nece naci. Ja ne mogu biti neko drugi, ni ono što on nosi u sjecanju, i sjenka mrtvog sina bice mu uvijek milija i ljepša od mene zivog. Ali cu mu biti olakšanje, makar i za kratko vrijeme. A i to je dobitak.
Pa, neka bude, poci cu na taj put nade. Ja cu biti samo prisutan, on ce izmišljati sve ostalo. Sve što mu bude trebalo.

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: