Tvrđava (10. Mladić čista srca)

Ostao sam u kafani duze nego obicno i mnogo duze nego što sam namjeravao. Nisam imao srca da odem, zbog Mahmuta Neretljaka: veselio se svom trgovackom uspjehu i castio svakoga ko bi našao. I mrak je pao, i poziv na vecernju molitvu se cuo s Begove dzamije, a Mahmut je pio i castio, ponosan i oduševljen vec danima, nikako da se navikne na svoj jadni uspjeh. Pricao je neprestano, hvalio se, dobrodušno se smijao na sve otvorenije i sve otrovnije podsmijehe, ne primjecujuci ih, i izdašno trošio novac zaradjen na sviralama.

Bio sam ljut zbog ovoga što cini, i zacudjen što ismijavanje prima kao šalu. Hvalili su, toboze, njegovu pamet, kako se samo sjetio djece i svirala, a nijednom trgovcu to nije palo na um, pitali ga kakav je novi posao smislio, da se oni u to ne upuštaju, jer je s njim teško izaci na kraj, preporucivali su mu da proda ducan, nije on za male poslove, i cudili se što je dosad krio svoje sposobnosti.
Oznojen, zagrijan picem, ponesen srecom, Mahmut se prijateljski povjeravao ljudima, da ga je dugo pratila nesreca, a kad se nesreca uzme na zub, badava ti je i pamet i sposobnost, ništa ti za rukom ne polazi. Ali se namjerio na dobrog covjeka koji je vidio šta on vrijedi, i kao da je cini odmah nestalo. Sad je stao na svoje noge, na malu stopu, doduše, ali stao, našao je oslonac, i nada se da je kobi nestalo, zato što mu je jedan covjek povjerovao. Niko ne zna, mozda samo on, kolika je to pomoc, kad ti neko povjeruje. Kao da ti srce osnazi, kao da ti kicmu ucvrsti. Smislio je nekoliko poslova, dobro ih je smislio, i nada se da ce uspjeti. U poslovima nikome nece smetati, toga neka se niko ne boji. Svakome ce pomoci i savjetom i novcem, koliko bude mogao, jer zeli da sa svima bude dobro i da sa svakim zivi u ljubavi.
U zadimljenoj kafani ljudi su se glasno smijali, udarali ga po mršavim ramenima da se povijao kao šibljika, i posprdno zahvaljivali na dobroti i velikodušnosti.
Smucilo mi se.
– Hajdemo – zvao sam ga. – Dosta je bilo.
– Nije dosta. Ne mogu ostaviti ljude danas.
A onda mi je išaptao, lukavo namigujuci, da su mu sada ovi ljudi potrebni, zbog poslova. Pomoci ce i oni njemu, i on njima, zaradice pare. Nije mu zbog para, vec zbog drugih stvari. Kojih stvari? Kojekakvih. Svako nosi ponešto na duši. Pa eto, kako da kaze, prijatelji smo, što da krije od mene: mora zaraditi da zacepi usta onom psu. Kojem psu? Svome zetu, karadjoz se njime ozetio. Kad mu se kci udala, Mahmut je obecao bisernu grivnu i struku dukata, bilo je to prije onoga, dok je mislio da ce cio zivot provesti u gradu, i da ce se obogatiti. Zet je trazio, zato je obecao. Ako uzimam ruznu, ne moram golu, rekao je otvoreno. A nije bila ruzna, bog mu je svjedok, licila je na majku. Bisere kupio, dukate nije mogao, zbog onoga, i zet mu krv popi. Grdi ih, kune u kamen, što se vezao za prosjake, zenu tuce, a kako otac da gleda nesrecu svoga djeteta? Dodje mu da ga ubije, ali bi tako unesrecio i sebe i svoje. Da nemaju djece, vratio bi je kuci, da odahne, da prozivi kao covjek, ali imaju, troje, stekli su ih ni sami ne znaju kako, sva u svadji i neslaganju, a ni ona nece da odbjegne, zbog sramote. E pa, nabavice on te proklete dukate, neka se zasiti krvnik, neka mu se dijete smiri. Ni bolesti nece dati na sebe, ni nemoci, ni smrti cak, dok ne oduzi taj dug!
Ta prica mi je zaustavila dah. Zar je toliko ozbiljan razlog njegove ludosti? Onda to nije ludost, vec golema tuga. Bio sam nepravedan prema njemu, isuviše. Ništa mu ne bih mogao pomoci, ništa olakšati, ali sam bio nepravedan.
A onda sam posumnjao u istinitost te dirljive price. Kako bi Mahmut mogao sve dosad kriti takvu muku? Zar je ne bi otkrio da nam smekša srce? I zašto nikad nije rekao da ima kcerku? Odakle sad kcerka?
Ko zna zašto mu treba ta laz. A ako nije laz, onda je mozda nekad i bila istina, ali se iskrenula u varanje samoga sebe.
Kcerku i zeta je izmislio, ili svoju muku s njima, i uzaludno je tragati za istinom.
Uzaludno ga je i zvati da prekine svoje slavlje. Ovo je njegov veliki cas, dugo ocekivan.
Ne znam da li ga je zamišljao u mnogim godinama nevolja, da li je pripremao rijeci koje ce izgovoriti, i zadovoljstvo koje ce sebi pruziti, kad jednom uspije u zivotu. Nije uspio, znaju to svi, zna i on, ali mu je suviše dugo da ceka pravi uspjeh, pa je ovaj jadni pocetak zamislio kao uspon prema zeljenom cilju. Nije to cilj, toga je svjestan, cilj je mnogo veci. Ali je prvi korak, uspješan, slobodan, pun obecanja. Cini su pale, kob ga je milostivo ostavila na miru, šejtanima je dosadilo da mu podmecu klipove, a sad ostaju samo njegova vjera u sebe i njegova sposobnost, da bi dohvatio sagledljivu srecu. Ne radi novca, bog mu je svjedok. A radi cega, to bi i on teško mogao objasniti. Mozda zbog prava koje je platio ove noci da sjedi s ljudima zajedno, ne iza vrata, kao uvijek, da govori o sebi kao i ostali, da sluša njihove podsmijehe primajuci ih kao prijateljsku šalu ili kao pohvalu, da osjeti ili izmisli njihovo poštovanje. Sve to prima, ganut, zahvalan, sve mozda i podsmijeh, samo neka nije kao drugih veceri, neka nije kao klupa, kao zid, kao pas.
Pa ako je njegova moc veceras i privid, sutra ce biti stvarnost, i on nema šta da zali. Ovo sjedenje s ljudima, rame uz rame, u lijepom razgovoru to nije privid. A ako sutra opet nicega ne bude, ostace sjecanje.
Ali Mahmut nije mislio tako daleko.
Mozda ima i pravo. Njemu nije vazno kako jest, vec kako on misli da jest. I hvala bogu što je tako. On je veceras drugi Mahmut Neretljak, zeljeni, godinama sanjani, bez sipnje u prsina, bez grceva u nogama, bez skrivenog jada u srcu.
Šteta što varka nece potrajati duze.
Nije se naljutio kad sam rekao da idem kuci, nije me ni zadrzavao, velikodušno mi je mahnuo rukom, kao da me otpušta. Veceras nije sam. Dosad sam, za nevolju, zamjenjivao ove ljude, i ovaj razgovor, i ovu toplinu. Sad moze bez mene.
Neka mu bude, sutra ce me opet naci.
Pozurio sam kuci, mrak je sve crnji i sve hladniji, sokaci tamni i pusti, ljudi su se sklonili u kuce, otjerao ih je mrak, kao ptice.
Tijana me ceka u praznoj sobi, sama, nije pravo što je ostavljasm samu, reci cu joj da necu više, mada to cinim iz obzira prema drugima, ali šta mc se ticu drugi, šta me se tice Mahmuit Neretljak i njegova ludost, za svakoga imamo razumijevanja osim za svoje najblize, smatramo da nam njihova vjernost prirodno pripada, kao vlastita koza.
Nadam se da me nece docekati ljutito, jer joj onda necu priznati da sam kriv, i duvacemo jedno na drugo sve do lijeganja. Propašce mi uzivanje u lijepom kajanju, i pjenušava sreca zbog svoje dobrote. I zbog njenog praštanja. Bice divno ako bude pametna i ne prekori moju nepaznju. Ako bude trazila svoje pravo, osporicu joj ga, i necu priznati svoju krivicu, baš zato što sam kriv. Ali to hocu da kazem ja a ne ona. I posvadjacemo se, ona ce plakati i nabrajati moje bezbrojne grijehe, ja cu bjesniti i zazivati bogove za svjedoke, da sam najnesrecniji od svih ljudi i da me niko ne razumije. Poslije cemo se izmiriti, iznenada, i bice lijepo, kao poslije kiše, kao poslije grmljavine.
Bice lijepo, ma kako me docekala.
Pred ulazom u dvorište presreo me Mula Ibrahim, advokat, moj nekadašnji prijatelj i poslodavac. Hodao je, toboze šetajuci, to je korisno pred spavanje, i sigurno je u mraku dobro naprezao oci da prepozna moju sjenku, da mu ne promaknem.
– Udji – šapnuo je i sakrio se u tami dvorišnog prolaza.
– Sigurno si cekao dugo. Obicno se vracam ranije.
Rekao sam to samo da nešto kazem, da prikrijem cudjenje što ga vidim ovdje i u ovo vrijeme. Osjetio sam i strah. Šta se to desilo? Prijeti li mi neka opasnost? Ali sam se odmah umirio, pomislivši da on ne bi došao ni u blizinu moje kuce kad bi postojala i slutnja opasnosti. Iza njega mozeš mirno ici po zaledjenoj rijeci, kao iza lisice.
– Je li te kogod pratio? – upitao je oprezno, ne odgovorivši na moju zbunjenu rijec o zakašnjenju.
– Zašto bi me neko pratio?
– Razgovarao sam danas…
Prošao je moj komšija, ulicni cistac, pijani Zuco.
Mula Ibrahim se pribio uza zid, i ucutao, sakrivši se iza mene.
Nasmijao sam se:
– Cega se bojiš? Pijan je, ne bi prepoznao ni sebe, da se vidi u ogledalu, a, kamoli tebe.
– Danas sam razgovarao sa Šehagom Socom o tebi. Sam je pitao – dodao je pošteno.
– Šta Šehaga ima da pita za mene?
– Mogao bi ti pomoci. Rekao je da dodješ.
– Kako ce mi pomoci?
– Moze ti naci posao. On moze sve.
– Šta bi trazio od mene za tu uslugu?
– Ništa. Pomenuo te, pricali smo o tebi, ispricao sam ono što znam, i eto, rekao je da ga posjetiš. Otidji, svakako.
– Mozda cu i otici.
– Ne mozda, vec sigurno.
– Dobro, sigurno.
– Imaš li novaca?
– Imam. Hvala ti.
– Eto, samo to. Nikome ne govori da sam dolazio.
Pogledao je iza kapijskog direka, da ga ko ne vidi, i ukoracio u mrak.
Gledao sam za njegovom sjenkom što se štapala sa mrakom, i zelio da potrcim za njim, da ga upitam zašto je dolazio ovamo, krijuci se tamom, premro od straha. Smiješan je ovaj njegov strah od svakoga, od nicega, ali za njega nije ništa manji zato što je nama smiješan. Bila mu je potrebna velika hrabrost da se uputi prema mojoj kuci i da razgovara sa mnom odbacenim, nepriznatim, makar i ovako škrto, kao da mi je mahnuo rukom u prolazu.
Zašto se brine za mene? Da li zbog sjecanja na Dnjestar, kad sam ga oteo od smrti, ne misleci na svoju? Objasnio sam mu da to nisam ucinio ni iz dobrote, ni iz sazaljenja, ni zbog svjesne odluke. Bio je to nerazmišljeni cin, kao da sam pamet izgubio, i nisan znao šta radim. Mogao sam isto tako da ga ostavim u bujici, bez razloga i bez sazaljenja. Zato mi ne duguje ništa, rekao sam mu to davno. Ali se ne pamti razlog vec cin. On pamti moj cin i svoj strašni cas, kad se uneredio od straha, raspamecen, pred smrcu ciji je ledeni dah vec osjetio. A nekakva luda je uporno vukla camac kroz pobješnjele talase, zbog njega, nepoznatog (a ja mislim da sam se samo drzao za dasku, da ne propadnem). Sigurno se tada najiskrenije u zivotu molio za zivot drugog covjeka, makar dok ne izadje na obalu, i za pobjedu nad smrcu, njegovom i svojom. I nikada nikome nije zelio toliko srece kao njemu, jer mu je od njega sve zavisilo. Zapamtio je sve, i tu ludu rijeku, i taj ludi predsmrtni cas, i tog ludog mladica, a poslije, ni otrijeznjen, nije mogao zaboraviti da samo njemu i cudu duguje zivot. Prvi zivot mu je dao otac, u Sarajevu, ja drugi, na Dnjestru. Onaj nije zelio, za moj bi dao i dušu. Morao je zapamtiti roditelja, narocito vaznijeg. Doduše, mogao je i zaboraviti, mnogi zaboravljaju, ali je njegova nevolja što je dobar covjek, i zeli dobro dobrim da vrati. A ljudi su ga natjerali da dobro vrati nezahvalnošcu. I mozda je njemu bilo teze nego meni. Sigurno je bilo teze. Ne zaboravlja, došao je veceras, iako se boji. Nije simio da poruku pošalje po nekom drugom. Došao je sam. Za njega je to isto kao da je jurišao na utvrdjeni šanac.
Zelio sam, nekad, da ga usred noci probudi stid, i kajanje, zbog nezahvalnosti, a eto, mozda je njegova duša prostranija nego što sam mislio, pa se nosi cak i sa strahom koji bjesni u njegovoj krvi.
Neka ti je bogom prosto, pomislio sam. Onda kad je digao ruke od mene, nemajuci hrabrost da me spase, zbog drugih. Neka ti je bogom prosto, kazem i sad, samo blaze i toplije nego nekad. Nije mogao da ostavi svoj mucni strah kod kuce, nosio ga je u sebi cijelim putem, kao vatru na košulji, kao zmiju oko vrata, kao groznicu u tijelu, i sigurno je taj strah bivao sve tezi, nikako lakši, dok je prilazio zabranjenom mjestu. I došao je, oprljen vatrom, izgrizen ujedima, izranjavljen ubodima, iznutra, iz samoga sebe, da mi, kao ratnik, donese vijest o pomoci.
Neka ti je bogom prosto, pošteni covjece, kome ne dozvoljavaju da to bude: izvršio si duznost, umiruci od straha, Pocinjem da cijenim tu vrstu hrabrosti. Ona je mozda i veca nego kad straha nema.
Ispricacu Tijani smiješnu pricu o junaku koji je to postao zbog straha, i o poštenju rodjenom iz stida. Sada, dok se vraca, pošto je ucinio ono što nije pametno ali je pošteno (kako bi rekao Mahmut), strah mu je još veci, ali i zadovoljstvo samim sobom. A mozda i nije, mozda se vec kaje zbog nerazmišljenog postupka, ali ja to necu znati, i zapamticu samo njegov podvig.
Kad sam ušao u sobu, zastao sam na vratima, iznenadjen. Tijana nije bila sama, na sanduku je mirno sjedio serdar Avdaga.
Lakše bi mi bilo da sam ugledao kurjaka.
Je li Mula Ibrahim znao da je Avdaga u kuci? Onda je njegova hrabrost još veca.
Pogledao sam Tijanu bez rijeci: šta hoce ovaj? Odgovorila mi je toboznjim osmijehom: otkud znam!
Pozdravio sam se s Avdagom, ocekujuci da objasni zašto me obradovao svojom posjetom. Ali se on nije zurio da ista kaze, kao da je sasvim prirodno da upadne nekome u kucu, nepozvan i neocekivan.
Ali, nije bilo prirodno, cak ni njemu, cini mi se, izgledao je zbunjen, zato je cutao i znacajno ss nakašljavao, smrknut i ukocen. Rekao je samo da se nadao… khkh… da ce me zateci kod kuce, mrak je vec davno pao… khkh… pa sam morao da objašnjavam, više zbog Tijane nego zbog njega, kako Mahmut slavi svoj trgovacki uspjeh, i bilo mi je zao da ga ostavim.
– Jad – rekao je Avdaga kratko.
– Nimalo gori od drugih – odgovorio sam. A Tijana, nezadovoljna i Avdaginom primjedbom i mojim odgovorom, rekla je da je Mahmut dobar covjek, samo nesrecan. To je njeno najvece opravdanje za svakoga.
Za Avdagu je to najgora pokuda. Sigurno misli: da išta vrijedi, uspio bi u ma cemu, a ne bi ostao fukara. Dobar ne moze biti kad je lopov. A nesrecan je zato što su ga uhvatili. Svi su ljudi moguci krivci, a oni koji su osudjivani kao krivci ne mogu nikad više biti pravi ljudi. Ništa nije rekao, samo je zejtanjavi pogled prenosio od mene do Tijane, kao da ne razumije o cemu govorimo. I još gore, ne zna kud da nas smjesti: nismo ni zlikovci ni ljudi od reda. Pa šta smo onda?
– Cudni ste vi ljudi – rekao je zamišljeno, sabljajuci se na sanduku, kao da ga nešto pritiskuje.
Znao sam da nas sad odredjuje, i smatrao sam da je bolje ne pogoršavati svoj polozaj u njegovoj glavi, i ne uciniti ništa što bi ga ozlovoljilo. Bolje da ostanemo cudni i nejasni nego sumnjivi.
Njegovi ga preziru, ali ga puštaju da odrzava strah medju ljudima, i on to cini sasvim pošteno, slušajuci svoju strogu savjest, koliko i svoje gospodare. Više je volio da kazni stotinu nevinih nego da pusti jednog krivog, ali je svakome nalazio krivicu po svojim mjerilima. Zato sam ostavio da njegova troma misao mirno odlezi, neuznemirena nicim što bi je usplahirilo.
Ali Tijana nije mislila tako. Ona ne moze da ocuti na nepravednu rijec, makar nakon toga i umrla od straha, i nikad nije uzela nauk za poslije.
– Zašto smo cudni? – upitala je oštro, i ja sam znao da je sad ništa ne moze zaustaviti. – Jesmo li cudni zato što nikome nismo ucinili zlo, što nikoga nije zaboljela glava zbog nas, što nikome nismo nanijeli nepravdu? Ili smo cudni što mirno podnosimo nepravdu koja je nama nanesena? I šta bi trebalo da ucinimo, Avdaga, pa da ne budemo cudni? Da psujemo, kunemo, da se tuzimo, da mrzimo ljude, da o zlu radimo?
– Kud ti ode!
– Jeamo li cudni što nam u kucu dolazi prezreni Mahmut Neretljak? Kazeš za njega: jad. A vidiš, kad nas je nesreca pogodila, nesreca kazem, jer druge rijeci nemam, niko za nama ni glavu nlje okrenuo, niko nam nije pomogao, jedino on. Bogzna šta bi bilo od nas bez njega. Hljeb nam je donosio od svoje sirotinje, to mu nikad zaboraviti necu. I sad je on jad, a mi smo cudni! Gdje ti je srce, Avdaga? Šta hoceš od nas?
U pocetku su me uplašile njene oštre rijeci, ali kad sam vidio koliko ga je zbunila, uzivao sam i u njenoj oštrini i u njegovoj zbunjenosti. On se, izgleda, izgubi cim ga se neko ne boji, evo vec drugi put to vidim. Mozda zato što smo mu nejasni, što nas još nije odredio, pred onima koje smatra krivcima sigurno se ne zbunjuje. A mozda je nesiguran pred zenom. Stari nezenja, koji je sa zenama, tim tajanstvenim sojem, progovorio svega nekoliko rijeci, sad je vidio šta je to zenska glagoljivost, i još iz tako lijepih usta.
Gledajuci je zacudjeno, Avdaga se okretao prema meni, kao da trazi pomoc. Ali pomoci nije bilo, zadovoljno sam gledao kako se pece na jakoj vatri, i zelio mu još vece muke.
A ona je, naljucena uvredom, pokrenuta rijecima, samo cekala da on kaze šta bilo, pa da nastavi svoju litaniju, da se na njemu naplati za svu gorcinu posljednjih mjeseci.
– Ja sam mislio…
Ne bih rekao da je išta mislio, sve je u njemu ispreturala. Mozda se pokajao što je upao ovamo (još ne znam zašto), a mozda nije mogao na to, zbog cuda što ona ne osjeca strah pred njim, kao drugi, što ne bira rijeci koje ce mu reci, kao drugi, što ne misli na njegov krvavi posao, kao drugi. A bez tog straha, koji nosi nad sobom kao barjak, što lebdi oko njega kao oblak, bez tog maca što sasijeca ljudima hrabrost, on je razoruzan i nemocan. Neka mu je bog milostiv, ali sad su mu se i one dvije jedine misli koje ima upoprijecile u glavi, kao dvije kosti u grlu.
Odlucio sam da mu priteknem u pomoc, iz straha da se ne pocne spasavati surovošcu, kako ne bi ostao ponizen. Krajnje je vrijeme da to ucinini, mozda je trebalo da se umiješam i ranije.
– Da nisi malo nepravedna, zeno – rekao sam pomirljivo, nadajuci se da ce me shvatiti. – Avdaga nije mislio ništa rdjavo.
– Ne znam šta je mislio, znam šta je rekao. Pa ako nece da nam pomogne, zašto nas vrijedja?
– E pa, ne vijedja, nemoj ni ti tako. Sad je Avdaga došao do rijeci:
– Drugo sam mislio, ne to o cemu ti govoriš. Mislio sam: niste baš bogati.
– Slobodno reci da smo sirotinja. Je li to grijeh?
– Nije grijeh. Ali sam mu nudio mjesto. Odbio je.
– Necu da upropastim covjeka, Avdaga.
– On je sebe svakako upropastio.
– Šta onda hoceš od mene?
– Ništa. Samo, ne znam, ne razumijiem, odbiti mjesto a biti ovakva sirotinja.
Eto šta njega kopka! Ali kako da mu to objasnim? Ne mogu da budem nepošten, nisam zvijer, ništa mi covjek nije ucinio… Što god bih rekao, kao da bih govorio o njemu. A cini mi se da zbog sebe i pita. On ubija ljude, uvjeren da cini poštenu stvar. Ja ne znam da li sam i u ratu ubio nekoga, a kad bih vidio mrtvace poslije bitke, jeza me podilazila od pomisli da koji od njih nije pao od moga metka.
Kad bih mu to rekao, mislio bi da lazem, ili da sam potpuni slabic. Ne bi mi vjerovao ni zbog toga što poznaje dosta, veoma mnogo bezobzirnih ljudi.
Nikako nije mogao sebi da objasni zašto sam odbio njegovu ponudu. Dobio bih posao, od mene ne trazi mnogo, pa cak niko ne bi ni saznao da sam nešto ruzno ucinio. Samo bih ja znao, a ne vjeruje da bi mi to smetalo!
Da sam mu pomenuo savjest, ne bi razumio. Njegova savjest je drzavna, i ne zna da moze biti i svoja vlastita.
– Vidiš, Avdaga, najteze je objasniti ono što je najjednostavmje – pokušao sam da nadjem rupu u njegovom oklopu. – Eto, da li bi ti, recimo, ubio covjeka da bi uzeo njegov curak, ili konja, ili imanje?
– Ne bih, boze sacuvaj.
– Pa zašto misliš da bih ja to ucinio?
Cutao je neko vrijeme, pa zatresao krupnom cetvrtastom glavom.
– To je drugo.
– Ili misliš da Mehmed Seida nije grehota izbaciti iz sluzbe?
– Mehmed Seid nije više nizašta.
– Sigumo misliš da nije grijeh ni Ramiza uništiti?
– To ce drugi odluciti.
– Ali misliš da nije grijeh. A zašto? Zato što je neko rekao da je opasan po drzavu.
– On je protiv drzave.
– Teško drzavi za koju je opasan jedan jedini covjek – rekla je Tijana narogušena. – A nije on opasan po drzavu, vec po nekoga ko misli da je drzava.
Sad sam se i ja zacudio njenim rijecima, a ne samo Avdaga.
Ocima sam joj davao znak da prestane, da se stiša, opasno je prešla dozvoljenu granicu, ali ona nije vidjela moje zmirkaje, niti je više vodila racuna o ma kakvoj granici.
– Je li moj otac bio opasan po drzavu? – nastavila je ogorceno, otkrivajuci razlog svoje zestine. – Ne, ni za koga on nije bio opasan. A opet su ga ubili. Nekome su naredili, i taj je poslušao. Mozda samo zato što je nešto rekao u picu, ili se nekome ucinilo da je rekao. Tudji zivot je jevtin, Avdaga. Mnogo ih je koji nikoga nece pozaliti. Pa zašto i od poštenih ljudi stvarate zlikovce? Neka ostanu makar za cudo.
– Kao rijetke zivotinje – dodao sam, smijuci se, kad vec nisam mogao ništa drugo.
– A tebi hvala što si nas posjetio. Ali ako si dolazio da Ahmeta nagovoriš na ruzno djelo, uzalud si dolazio. A sad je vrijeme da se spava. Kasno je.
Tako ga je istjerala, nimalo obazrivo.
Ne znam šta bi Avdaga ucinio da sam ja to rekao, na nju se nije ni namrštio. Samo je premještao duge noge i ruke, kao da nigdje nisu na svome pravom mjestu.
Cinilo mi se da je i ranije htio da ode, ali ne zna kako, da ne bi ispalo ni kao poraz ni kao prazna srdzba. Izabrao je najnerazumniji nacin: pogledao me, pokazavši glavom na Tijanu, i nespretno se osmjehnuo, bez rijeci, kao da mi kaze: takva li je ona! I kako mu je izgledalo da se lijepo izvukao, ustao je, udarivši se po stegnima, i rekao, opraštajuci se (mislio sam da se ruga, ali ne, bilo je sasvim ozbiljno):
– Lijepo se narazgovarasmo. Ne zamjerite.
Baš se lijepo narazgovarasmo, kao da smo se motkama mlatili!
Ali ne bih rekao da je otišao uvrijedjen. Ko zna šta je ušlo u njegovu otpornu glavu, a šta mu je samo prolepršalo pored ušiju.
A onda mi je palo na um da je cak mogao osjetiti poštovanje prema nama, zato što ne pristajemo na podlost, i što mu kazemo šta mislimo. Mozda, jer Avdaga je surov ali nije pokvaren, ne zna za milost ali nema lukavstva. On je izvrnuti, unakazeni narodski covjek, koji drukcije ore i kopa nego njegov otac, ali je nešto ljudskog moglo da se zadrzi u njemu. Neko zrno, neka naplavina, neko blijedo sjecanje. Ali sve ovo govorim napamet, jer ne znam kakva se cuda dešavaju u duši jednog dzelata.
Ispratio sam ga do sokaka, ne znajuci šta da mu kazem. Nisam htio da ublazavam ni da utvrdjujem ono što je receno.
– Zena ti je opasna – rekao je, pošto smo sišli niz stepenice, da ga ne bi cula, pomislio sam. – Sad znam zašto nisi pristao. Zbog nje.
– Kako zbog nje. Odgovorio sam ti odmah, ne pitajuci nju.
– Ne bi joj smio na oci da si pristao. A ja se cudim: zašto? Vidio sam zašto. Hvala bogu što se nisam zenio. Nego, nisam ti rekao zašto sam došao.
Dobro se sjetio, makar i na kraju.
– Porucio ti je Dzemal-efendija da dodješ sutra u Begovu dzamiju, u podne. I rekao je da nemaš pravo, ne ljuti se na tebe.
– Zašto da dodjem u dzamiju?
– Bice sva ulema. Govorice se o onom studentu, Ramizu.
– Šta ce se govoriti?
– E, to ne znam. A Ramiz je zatvoren u tvrdjavi, jesi li cuo?
– Kada?
– U prvi mrak. Uhvatili su ga ljudi kojima je govorio. I predali vlastima. E tako, i dodji, sigurno. Pošao je, pa se vratio.
– Kad sam došao, tvoja zena nije bila sama.
– Nego?
– S Osmanom Vukom. Otišao je kad sam ja došao.
– Sigurno me nešto trazio.
– Mozda te i trazio. Samo da znaš.
Nije vjerovao nikome, kako bi vjerovao zenama. I upozoravao me da pripazim, ali s te strane sam miran, hvala bogu.
Avdaga je otišao u mrak, a mene ostavio rasturena, zbog Ramiza.
Govorio je kako misli na porodicu i kucu, sad misli još vrelije. Mrzio je sve Avdage ovog svijeta a još više njihove gospodare, ponizene je pozivao u borbu protiv njih, a mislio je na toplinu prijateljskog razgovora. I na djevojku je mislio. Sigurno joj sada u tvrdjavskom zindanu, zatvorenih ociju, govori kako su ga surovi ljudi vukli veceras, ne njegovi, oni su ga cekali u dzamiji, kao i svake veceri, i kako misli na njih, i kako nisli na nju, jer su mu ostavili samo misao.
Sad je sam, uzasno sam, i mozda se sjeca zeljenog prijatelja, mozda i mene, mozda njegova misao oblijece oko moje glave, a ja je ne vidim, samo slutim.
Ne znam kako mu je, mozda pusto i teško, mozda je crna praznina oko njega, u nedogled, on je mislio na svakoga, na njega ne misli niko. On bdije, uznemiren, ljudi spavaju.
A moze biti i da se varam. Mozda je njegovo lijepo srce zadovoljno što je ucinio koliko je mogao, mozda vjeruje da ljudi ne spavaju zbog njega, sjeme njegove rijeci klija u njima, mozda je uvjeren da ce neki drugi Ramiz zauzeti njegovo mjesto i boriti se za ljudsku srecu. Ne mogu svi ljudi biti sebicni i uplašeni.
Vidio sam ga kao sitnu svijetlu tacku u mraku ove noci, u mraku ovoga svijeta, i cinilo mi se da mi je taj nepoznati mladic najblizi covjek na zemlji.
Uzalud je, ne mogu pomoci ni njemu ni sebi. I ma šta je ucinio, svijetla tacka ce se pretvoriti u puhor, a moja vecerašnja tuga zbog njega postace sjetno sjecanje.
Ali sad me u grlu guše suze zbog kobi ovoga svijeta.
Samo, neka to ostane u meni. Ne mogu uzbudjenu Tijanu uznemiravati novim uzbudjenjem.
– Je li štogod rekao? – upitala je, misleci na Avdagu.
I ja cu misliti na njega, da ne mislim na Ramiza.
– Kaze da si opasna.
– Mozda sam pretjerala. Nije trebalo da govorim onako.
– Zašto nije trebalo? Govorila si istinu.
– Ne, ne, pretjerala sam. Nisam baš ispala pametna.
Uzalud sam je uvjeravao da je bila u pravu i da je zbunila Avdagu. I kasno mi je palo na um koliko griješim: da sam joj zamjerio što se zatrcala, branila bi svoj stav. Ali kad nije trebalo da se brani preda mnom, pocela je da se optuzuje. Grdila je sama sebe i istovremeno zeljela da je branim, a njeno srce ce zapamtiti da sam bio uz nju.
A onda mi je otkrila ono što sam znao: bila je takva zbog oca, vec je pocela da zaboravlja, na svoju sramotu, ni za grob mu ne zna, nekad je mislila da ce umrijeti od bola i od tuge i sad jedva i pomisli na njega, a sjetila se, i opet je zaboljelo zbog Avdage. Kazu da ga je on ubio.
– Smiri se. Ne misli više na to. A za grob cemo raspitati. Potrazicu seljake.
– Zašto? Obicno je govorio: Kad umrem, svejedno je gdje cu biti.
– Govoricemo o tome poslije. A sad pokušaj da zaspiš.
– Ne mogu. Krivo mi je što sam onako govorila. Natovaricu ti još vecu nevolju na vrat.
Plakala je u mome zagrljaju, uzdišuci, mucena zlim slutnjama.
Otiruci joj suze, što su odlivale bol, tješio sam je lakomislenim razmišljanjem, da slutnje ne donose nesrecu, i da zlo dolazi nenajavljeno. Ali i dobro. Nevolje su nas stizale kad smo bili najmanje krivi, zašto nas ne bi zaobišle kad mislimo da smo pod krivicom. A onda, više ima nevolja nego krivica, a najmanje je nevolja pri ljudima koji imaju najviše krivice, pa je šteta što nismo više krivi. Ali svijet se ne upravlja po razumu ni po posijanim uzrocima, da bi ljudi od njih znjeli posljedice, vec po najludjim slucajnostima, a mi smo svoje zle slucajnosti vec potrošili, ostale su nam samo dobre.
I dok sam raspetljavao svoju spletenu odbranu našeg prava na srecu, zeleci da govorim, da ne bih mislio, ona je zaspala, duboko dišuci, obrazom priljubljena uz moja prsa, snom oslobodjena straha.
Ostali smo budni samo ja i mladic gore u tvrdjavi.

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: