Tvrđava (3. Sreća, ipak)

Išao sam sokacima, bez cilja, nikud, a našao se pred pocrnjelim zidovima svoje kuce, nigdje.

Zar kod nas svaki pojas pocinje sve iz pocetka?
Ta mrtva prošlost i nikakva sadašnjost, te crne ruševine svega što je bilo, na kojima ne mislim ništa graditi, ipak su nekakva spona s necim. S cime? Prepoznajem staru mjesecinu, lici na onu iz djetinjstva, sad vara, srebrom prekrivajuci garez. Jesam li je gledao iz one svoje sobe, gore, što je sad nema, ili pod hocinskom utvrdom, zamišljajuci da sam ovdje? Vec dugo se u meni miješa vrijeme i prostor, pa ne znam gdje sam, ni kad se desilo to što mislim. Ne postoje granice, kao u pustinji, kao na nebu, i sjecanja mirno prelaze, smještajuci se ondje gdje im je zgodnije. Lice na oblake, svejedno im je gdje su, svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. To mi ne smeta, cak je ugodno: ne osjecam potrebu da išta razrješavam.
Kad sam cuo njen glas, zacudio sam se. Zar ovdje ima ikog zivog? Poslije sam se pitao: kako me prepoznala? Je li znala da samo moja sjenka moze doci na ovo grobište? Ili me vidjela kad sam ranije dolazio?
Prišao sam ogradi, samo da se pozdravim, bili smo komšije, a otišao sam kad je sahat na kuli odbio ponoc.
Tijana, izgovarao sam poluglasno, zacudjen. Tijana. Niz cijelo kameno stepenište, sve do caršije. Tijana. I ništa više, samo to neobicno ime.
Kao da sam udaren. Šta je meni ta djevojka? Šta to ime, što odzvanja u meni kao zaljuljano zvono? Ali sam se tješio da nisam bio pametniji ni kad sam se penjao prema bivšoj kuci. Svijece pred sultanovim slikama su pogašene, ne vide se zvijezde od šarene hartije u prozorima, zaboravio sam seljake iz Zupce koji spavaju na nekoj pijaci, pod kolima, cekajuci jutro i svoje leševe, nisam znao zašto idem gore.
Stajao sam mrtvo prisutan, muklo je tutnjalo u meni, kao u pustoj pecini, kad me davni djetinji korak doveo do zgarišta gdje nije bilo uspomena. A kakve su i mogle biti? Zestoka a neodredjena ceznja nadvijena nad dragim, neljubaznim gradom. Djecija soba, naseljena vrelim slikama mašte bez cilja i uporišta. Otac, dakle kao mjesec, koji je cijelog zivota lakomisleno gubio sve što bi stekao; majka, koja nije mislila ni na djecu ni na boga, vec na njega, oca, i koja je sigurno umrla od zalosti za njim, a ne od kuge; sestra, s kojom nisam znao razgovarati, jer je iz nekog drugog svijeta; tetka, dosadna sa svojom placnom ljubavlju i siktavim pricama o muzu, što je, nezahvalnik, pobjegao nekud u svijet, cemu se nisam cudio. Gore, iznad izrasle haluge, bila je oceva soba, u nju sam smio uci samo dvaput godišnje, na dva Bajrama, da se poklonim i poljubim mu ruku, divnu, bijelu, neradnicku. Sad i to izgleda kao san.
Ništa im ne zamjeram, pa ni to što mi nisu uspjeli ostaviti cak ni uspomene. Zivjeli su kako su mogli, i sigurno nisu zeljeli da na ovom grobištu stojim prazan poslije njihove smrti.
Nikad to nikome nisam rekao (ima pravo Mula Ibrahim, najteze se govori o onome što te se najviše tice), a ispricao sam, vec druge veceri, djevojci iz svog bivšeg komšiluka, o kojoj ni trenutak prije susreta nisam mislio da li je ziva ili mrtva. Prve veceri govorio sam o vojni, toboze ne o sebi, a ispalo je sve o meni. O meni je rekla i ono: boze, kako su ljudi nesrecni. O meni i o svim ljudima. Da li i o sebi?
I samo je to rekla. Cutala je i slušala.
Vracajuci se niz kamene stepenice (nasmijala se kad je sahat otkucao ponoc), nisam se cudio, iako sam znao da je cudno što sam gotovo nepoznatoj djevojci ispricao ono što nisam nikome, što sam tek pred njom slozio u rijeci. Govorio sam zato što je bila mjesecina, što u tim izgorjelim zidinama nije bilo mojih uspomena, što su se dvije tanke bijele ruke njezno savijale po truloj ogradi, što su zamišljeno a blago gledale crne djetinje oci zrele djevojke, što me slušala kako me nikad niko u zivotu nije slušao. Nisam to sebi objašnjavao, nije bilo potrebno. Znao sam samo da sam se zaustavio. Uspostavile su se granice.
Nismo se dogovorili, a sutra uvece smo se opet našli na ogradi izmedju dvije bašte. I trece vece, i cetvrto, i ljeto se ohladilo, a mi smo se krili mrakom, ne zeleci da iko sazna koliko smo postali potrebni jedno drugome. A svi su znali.
Sve više sam s njom, i kad sam sam. Odnosim sa sobom njeno ime, i blistavu sjenku ispod drveta. I pun sam njenog dubokog glasa, ljepši je od zubora vode.
Zvijezde od hartije i sultanova slika ostale su na prozorima ducana za neku drugu svecanu priliku, i nisu više smiješne. Ne vidim ih. Rastreseno pišem zalbe sudu, ili pisma vojnicima, i ponovo procitavam, da ne napišem: voljena moja. Bilo bi smiješno da to kadija procita na tuzbi zbog nekog duga.
U jesen sam joj predlozio da se vjencamo. Iskreno sam to zelio, nisam mogao zamisliti da ce biti nekako drukcije, ali sam pošteno rekao da sam rdjava prilika, nemam ništa niti ima izgleda da cu ikad imati, i ne dobija mnogo udajom za mene. Mozda nije ni pravo da joj to nudim, ali mi ljubav daje za pravo da budem nepravedan. Voljecu je, i necemo imati ništa, je li joj to dovoljno?
Ali ona je još ludja od mene. Voljecemo se, rekla je ozbiljno, a to je mnogo, to je sve. Ništa mi drugo ne treba.
Našalio sam se da ce nam u pocetku sigurno biti lijepo, a poslije, kad joj dosadim, snalazicemo se kako znamo, osvjezavacemo našu ljubav, kao stari Dzezar, koji se tri puta rastajao i ponovo vjencavao sa svojom zenom.
– Bez potrebe je mucio i sebe i nju – pobunila se Tijana. – Trebalo je da nadje zenu s kojom se nece nikada rastati. Ili da zivi sam. Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otici.
– Ti bi otišla?
– Otišla bih.
– Zato što me ne voliš?
– Zato što te volim.
Nije mi sasvim jasna ta zenska logika, ali sam znao da govori istinu. I bilo mi je drago što to kaze, mada je zvucalo suviše ozbiljno i neopozivo. U tom trenutku ništa drugo nisam ni zelio.
Uskoro smo se vjencali. Mula Ibrahim, i prvi ducanski komšija, stari Omer Tandar, berber, bili su nam svjedoci. Tijana Bjelotrepic, kci pokojnog Mice i pokojne Ljubinke, postala je Tijana Šabo.
Mula Ibrahim se nije iznenadio kad sam mu rekao, mada je sigurno mislio da je to prolazna ludost, i da se necu baš ozeniti (hrišcankom, i još siromanom!), ali ništa nije rekao protiv moje odluke. Vidio sam mu cudjenje na licu, ili sam ga ocekivao pa mi se cinilo da ga vidim, ali ono što je kazao i ucinio, bilo je pošteno. Pohvalio je djevojku i njenu porodicu, pohvalio moju odluku, ponudio se za svjedoka, zamolio i veselog hadzi-Omera da ode s nama do kadije, a onda nas odveo svojoj kuci, gdje nas je cekala prava gozba. Tiha Mula Ibrahimova zena primila nas je srdacno, zbog neceg zaplakala kad je poljubila Tijanu, pokazala nam troje djece (dvoje je umrlo; hadzi Omer se smijao: smrt uzme, oni odmah namire), i gledala nas, gledala, neprestano, i tuzno i veselo, kao majka. Poslije sam se sjecao tog njenog saucesnog pogleda, i mislio kako nas je zalila zbog svega što nas ocekuje u zivotu.
Poslije rucka kod Mula Ibrahima, otišli smo u moju ruznu sobu, i gledali se zbunjeno.
– Bilo je lijepo – rekao sam.
– Vrlo lijepo.
– Docekali su nas srdacno.
– Zato što su dobri ljudi.
– Jesi li zadovoljna?
– Jesam.
– Ne bih rekao. Nešto te muci.
– Malo sam zbunjena.
– Zašto?
– Ne znam. Proci ce.
– Mozda ti je zao što nikog od naših nije bilo. Mojih nema, mrtvi su, a tvoji su ljuti. Šta mozemo.
– Sjedi kraj mene. Daj mi ruku.
Cutala je, pribijena uz mene, kao da trazi zaštitu. Preboljevala je što su je njeni napustili. Navikavala se na mene. Sad nikoga nemamo ni ona ni ja, hocemo li biti dovoljni jedno drugome? Kakvi su bili njeni djevojacki snovi, kakav je bio onaj zeljeni koga je zamišljala, da li je i u najruznijem snu vidjela ovu strašnu sobu, koja je i meni odjednom postala nepodnošljiva?
Da li da je upitam, ili da je pustim da se navikne na ono što ce biti njen zivot?
Tada je neko pokucao na vratima.
Ko bi mogao da bude? Nikog nismo ocekivali.
Otvorio sam: nepoznat covjek je stajao preda mnom, cudno ozaren, ovlazenih ociju, sa srecno sjetnim smiješkom, kao da je pobjegao sa vlastitog pogreba. Nije izgledao narocito pametan, tako raznjezen, a sigurno ni ja: zacudjeno sam gledao njegovo lice obasjano srecom, koja mi je bila nepoznata kao i on.
Rekao je da trazi mene, i da zeli samo da me vidi. On je Ferhad, blizi rodjak moje majke, a nije cudo što ga ne poznajem. Prije dvadeset godina, za vrijeme pobune brace Morica i Sari-Murata, pobjegao je u Valjevo, i sad se, eto, vratio.
Potpuno sam bio zaboravio za tog svog rodjaka, o njemu sam slušao u kuci, a zaboravio sam i zašto je pobjegao, i na cijoj je strani bio, na strani brace Morica, ili gradskih trgovaca. Ali mi je bilo drago što je neko od mojih, a zaista kao da je ustao iz mrtvih, došao da me posjeti upravo u casu kad smo mislili da nikog svog nemamo.
Ponudio sam da sjedne, on se pozdravio sa snahom, kako je lijepa, rekao je, dar nam nije kupio, jer je kasno saznao za vjencanje, i zurio je samo da nas vidi, a dar ce donijeti sutra. Pricao je, pricao, pa bi zacutao, obasjan nekom radošcu, uznemiren neznanom srecom, meni sasvim dalekom, a ja sam mislio kako je sve to cudno. Samo dvadeset godina je prošlo, a sve se zaboravilo, i braca Morici, i Sari-Murat, i njihovo bezakonje, i ljudi koje su pobili. Izdalo je i narodno pamcenje, pa se pjevala tuzna pjesma o vješanju dvojice brace, kao da su junaci a ne surove siledzije. I mozda baš ta pjesma, u kojoj je narod stvarao junake od onih koji to nisu, i taj zaborav, kao da je sve stoljecima daleko, doveli su moga rodjaka u Sarajevo. I ceznja za rodnim gradom. Govorio je o toj ceznji suznih ociju. Nije mogao da spava, nije mogao da jede, cinilo mu se da ce umrijeti od tuge, satima bi sjedio sam i zamišljao svoj grad, korak po korak, kucu po kucu, bojeci se da mu slika ne pobjegne, kao utvara. Stotinama, hiljadama puta prolazio bi poznatim sokacima, i mislio kako covjeku ništa nije vaznije ni draze od zavicaja. A danas je hodao, hodao, po pravom gradu, obilazio poznata mjesta, ljepša su nego kad ih je zamišljao, tamu, u dalekom Valjevu, i sutra ce opet, cini mu se da nikad nece utoliti tu glad ljubavi.
A ja sam se cudio toj ludosti. Da sam imao kud, i da mi nije svejedno, otišao bih na koju bilo stranu svijeta. I sad. Samo bih poveo voljenu zenu koju sam nenadno stekao.
Nije utolio glad svoje ljubavi. Nije mi donio obecani dar. Omeli su ga.
Sutradan ga je serdar Avdaga prepoznao, onako zanesenog i zablesavjelog zbog ponovo pronadjenog grada, uljepšanog dvadeset godina dugom zeljom, i prijavio ga kadiji. Odveden je u tvrdjavu i zadavljen. Zbog necega što su svi zaboravili.
Tada sam na Tijani prvi put primjetio cudnu uznemirenost. Izgledala je uplašena, dugo je cutala, odsutna, zagledana u jednu tacku.
– Ako bismo otpatili svaciju nesrecu, šta bi bilo od nas? – umirivao sam je blagim dodirom i grubim rijecima. A nismo ga ni poznavali. Nismo mu se nadali, ni njemu ni ikome drugome.
Uskoro smo zaboravili nerazumnog Ferhada koji je stradao zbog ceznje za rodnim gradom. Da ga nije toliko volio, bio bi još ziv. Ali, ko zna. Koliko je bio lud, mozda je više volio da umre u svome gradu nego da zivi u tudjem.
Tako smo izgubili i tog jedinog rodjaka. Izašao je iz tame, dotle nepoznat, zivio samo tren, da vidi grad i nas, i opet otišao u tamu.
Poslije smo se pitali da li je i bio, ili smo ga izmislili, toliko je sve licilo na ruzan san.
Nekoliko dana poslije Ferhadove pogibije, pomenuo ga je Šehaga Soco. U pratnji svoga momka, Osmana Vuka, koji mu je vodio trgovacke poslove, svratio je u našu radnju radi nekih darovnica školama i bibliotekama. Znao je da mi je Ferhad rodjak, i pitao me o njemu, a ja sam mogao ispricati samo ono što mi je Ferhad rekao. Budala, gundjao je Šehaga natmureno, budala! Eto mu rodni grad, eto mu zavicaj! povazdan gledao sokake, veliš? Gledao smrad, gledao svoju i našu nevolju. Rodio se ovdje, e pa cudna mi cuda! To je nesreca a ne ponos. To je razlog da covjek place a ne da se raznjezava. Za cime je ceznuo dvadeset godina, pobogu brate! Za ovom siromašnom zemljom, za pakošcu što u nama zivi duze i jace i od materinske ljubavi, za neodoljivom potrebom da cinimo zlo kad god mozemo, za našom divljom turobnošcu?
– Zemlja ko zemlja, ljudi ko ljudi, isti svugdje – rekao je Mula Ibrahim oprezno, plašljivo gledajuci u ozbiljnog Šehagu i nasmijanog Osmana Vuka.
– Niti je zemlja kao druge, niti su ljudi kao drugi! Zemlja je bijeda. Je i vam palo u oci kako se zovu naša sela? Reci im, Osmane!
– Zloselo, Blatište, Crni Vir, Paljevina, Glogovac, Gladuš, Vukojebine, Vucjak, Vukovije, Vukovsko, Trnjak, Kukavica, Smrdljak, Zmijanje, Jadovica…
– Eto! Sve cemer, sirotinja, glad, nesreca. A ljudi? Gadno mi je da govorim. A zašto je tako? Ne znam. Mozda zato što smo po prirodi zli, što nas je bog obiljezio. Ili što nas nesrece neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da cemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda cudo što se uvijamo, krijemo, lazemo, mislimo samo na današnji dan i samo na sebe, svoju srecu vidimo u tudjoj nesreci. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.
Mula Ibrahima je oblivao znoj, bojao se mocnog Šehage a još više onih kojima se njegove rijeci ne bi dopale, pa je pokušavao da bar sebe ogradi:
– Ne treba sve gledati crno, Šehaga.
– I ja tako kazem, Mula Ibrahime, lazem i sebi i drugima. Ali ponekad, ne tako cesto, kad mi se zgadi laz, onda progovorim istinu. Crno je, Mula Ibrahime, u teškom vremenu zivimo, a zivimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što ce oni koji budu poslije nas zivjeli, preturiti preko glave još teza vremena, i pominjati naše dane kao srecne.
To su bile najcrnje rijeci koje sam ikada cuo, i padale su na dušu teško, kao zagrobne pjesme. Mozda zato što je govorio bez zestine, mirno i uvjereno, hrabro a opet mocno. Sigurno nije istina sve što govori, ali je najveca istina njegova tuga.
Nisam mogao a da ga ne upitam, na veliko zaprepaštenje Mula Ibrahimovo:
– Zar smo svi zli, Šehaga?
– Svi. Neko manje, neko više. Ali svi.
– Seljaci iz Zupce, cuo si za njih, nisu zli. Vojnici sa Hocina nisu zli. Mi smo nesrecni, Šehaga, bez svoje krivice.
Ali se u njemu, izgleda, utulila vatra i išcilila potreba da govori. Sumorno me pogledao i izašao. Ispratio sam ga na ulicu, rekavši da bih volio da nastavimo ovaj razgovor. Njegove rijeci su mi pale na dušu kao zeravica.
Ne, rekao je bezvoljno, nikakav razgovor necemo nastavljati. Ako me to zanima iz obicne radoznalosti, onda ne vrijedi ni govoriti. Ako me nešto boli, zašto mi je potrebno tudje mišljenje? On ne drzi ni do svog, a kamoli do tudjeg, i cesto govori i ono što ne misli, ili ono što misli samo danas, a sutra, zaboravi. A šta ce meni to?
– Ili hoceš da prijaviš? – ljubazno se iscerio strašni Osman Vuk.
Izgrdio me i Mula Ibrahim, zbog uplitanja u nezgodan razgovor. Lako je Šehagi Soci, on je bogat i prebogat, sve visoke cinovnike drzi u dzepu pozajmicama i mitom, i svi se prave da ne znaju šta Šehaga govori. A što sam ja? Siromašni pisar kod njega fukare. Neka samo kogod jace kihne, oduvace nas kao prašinu. Cak i mocniji ljudi stradaju, a mali se samo istope. I nije naše da pitamo zašto Šehaga tako govori. Njegove brige su drukcije, a naše je da ne potonemo u ovom zivotnom vrtlogu. Zato, pamet u glavu!
Znao sam to, odavno sam slušao, u radnji, na ulici, u caršiji: pamet u glavu! Kao posljednji zakon, ako najsigurnija zaštita pred bezbrojnim opasnostima. Zbog svega što mozeš da uciniš, zbog rijeci, pogleda, misli, i zato: pamet u glavu!
Boj se svega, ne budi ono što si!
Nisam mogao pristati na takvo beznadje, postoji valjda i neka druga mogucnost za ljude osim straha, ali sam zapamtio taj nauk, to zajednicko mucno iskustvo, koje je zagadjivalo zivot.
Pa dobro, poslušacu: pamet u glavu, Ahmete Šabo! Baš zato da mi ne zgade ovaj novi zivot.
Pošao sam jednog popodneva da Tijani kupim poklon na caršiji. Mula Ibrahim me upozorio, bez ikakve potrebe, da ne navikavam zenu na skupe poklone. To je lijepa navika, ako je razumna, pricinjava radost i posrzava ljubav. Ali ako je nerazumna, stvorice u zeni pohlepu, a meni ce postati teret. Ništa skupo! Vec nešto sitno a lijepo, struk cvijeta, ili nešto korisno, papuce, kad joj se stare poderu, šamiju, ako nema u cemu izaci, i lijepu rijec, to je najvrednije.
– A baš sam mislio da joj kupim zlatnu ogrlicu!
– Nipošto! To nije paznja, vec ludost.
Nasmijao sam se:
– Rado bih ucinio tu ludost, kad ne bih morao zivjeti sa svojih dvadeset pet groša godišnje. Odakle mi toliki novac za ogrlicu!
– Šta ja znam. Tvojoj zeni je isplacen njen dio imanja.
– Dobila je takvu sitnicu da me sramota i pomenuti.
– Zašto si pristao?
– Baš me briga.
– Ej, teško zeni s tobom, i teško djeci koja ce ti se roditi.
– Svako se radja sa svojom srecom.
– Tako govore svi lakomisleni.
Ne znam jesam li lakomislen, ili zadovoljan neocekivano stecenom srecom, poslije pasijeg zivota u ratu, ali se nisam naljutio na Mula Ibrahimovu rijec, jer znam da mi ovaj cudni covjek zeli dobro, i veseo sam pošao u Kujundziluk, da kupim štogod sitno, prsten od srebra, jevtine pafte, lancic, da pokazem dobru volju, a uz to cu dodati struk cvijeta i lijepu rijec.
Radovao sam se povratku kuci.
Zastao sam pred radnjom mahmuta Neretljaka: nešto privjesaka i sitnjurije visilo je iza prljavog stakla.
Nisam znao da je opet otvorio ducan. Dok sam još išao u školu, pravio je u ovoj radnji lazne pare bakrenjace, i proturao ih kao prave. Za kaznu je prebijen i protjeran iz Sarajeva. Deset godina je proveo u izgnanstvu, negdje na Istoku, pa se vratio proljetos i, eto, ponovo zasjeo u istom ducanu.
Nisam ga vidio kroz prozor. Ali sam cuo glasove u sobici iza radnje, krupan, kašljucav, Mahmutov, i sitne djecije. Poucavao ih je, cemu? Licilo je na nešto poznato. Gospode boze, pa to je arapski jezik, iskrivljen, unakazen, nadolmljen turskim, perzijskim i grckim rijecima, zacin socnim našim psovkama. Šta on to radi? Slušao sam zabezeknut, tu nevjerovatnu papazjaniju, taj niciji skitnicki jezik, koji bi mogao da posvjedoci o dalekim putevima kojima je ovaj izgnanik prošao, i o bezbrojnim poslovima kojima se bavio, ali ovoj djeci nece mnogo pomoci. Napravice metez u njihovim malim nevinim tikvama.
I dok sam oklijevao da li da ga pozovem ili da odem, on je oslobodio muke i sebe i mene i djecu, pustivši ih iz tamnice svoga neznanja i njihove nedoumice. Izašli su ošamuceni, posrcuci pod tezinom besmisla koji im je uzburljao mozak.
– Oni sigurno misle da su glupi ili da je nauka nedohvatna – rekao sam veselo, gledajuci za njima.
– Tacno je i jedno i drugo – odgovorio je Mahmut razlozno.
Nasmijao sam se:
– Slušao sam kako ih uciš.
– A šta ti je smiješno?
– Pa ti ne znaš arapski.
– Sigurno da ne znam. Odakle bih znao?
– A zašto ovo radiš ?
Pruzio je ruke ispred sebe, prsti su mu drhtali.
– O zanatu više ne mogu da radim, drugo ništa ne znam. Preprodajem ove drangulije, i ucim djecu. Ja malo znam, oni malo placaju, pa niko nikome nije duzan. Šta gube? Ništa. Naucice u medresi, ako im bude potrebno. A ja od toga zivim.
– A kad se cuje da ne znaš ? To se ne moze dugo kriti.
Slegnuo je ramenima: bice nešto drugo. Kao lazne bakrenjace.
Gledao sam u njegovo izbrazdano lice skitaca, u lukave a opet nevine oci prestupnika s maštom, i nesvjesno se smiješio. U djetinjstvu su nas uzbudjivale njegove lazne bakrenjace, teške batine koje je dobio, izgnanstvo u daleke nepoznate zemlje, a sad preda mnom drhte njegove ruke koje su kovale srebrnu zicu i pravile lazni novac. Zivot ga je izlomio, bolest ispila, a zivjeti se mora.
– Ja cu ti pomoci – rekao sam, i ne razmislivši. – Znam nešto arapski.
Mahmut se namrštio:
– Pronadji drugu djecu. Zašto otimaš moju?
– Pomoci cu ti badava.
Zacudio se, nije znao da li da još više sumnja, ili da me zali:
– Slušaj mladicu, ako ništa rdjavo ne smjeraš, onda nisi baš pametan.
– Dobro, nisam pametan, ali ništa ne skrivam. Koristice i meni. Obnovicu ono što sam ucio.
– A ako ti lazem za bolest, ako to cinim da bih imao za pice?
– Svejedno. Nece biti štete nikome.
Još se branio:
– A zašto si slušao?
– Slucajno. Htio sam da kupim neku sitnicu za zenu.
– Od ovih drangulija? Vidiš, ja te ne pitam, odvikao sam. Hajde, pogledaj.
Drhtavim prstima vadio je i pokazivao jevtini nakit.
– Hoceš li ovo?… A za ucenje, ako misliš ozbiljno, platicu ti, koliko da nije badava. Ako ovi djecaci ne dodju, a desi se da ne dodju, naci cu druge, sad ce biti lako, mogli bismo dovesti i prave djake, iz medrese, samo, ova soba je malena… Uzmi ove pafte, i ovaj lancic, ako joj se ne svidi, naci cemo nešto drugo… Hoceš li sutra poceti, uostalom, kad hoceš, i u koje doba hoceš, meni je svejedno. A ako si se šalio, neceš doci, i gotovo… Ove stvarcice sad plati, ako se predomisliš za ovo što si govorio.
Bilo je smiješno ovo njegovo isprepleteno pricanje, ova opreznost, nevjerovanje, cudjenje zbog ponudjene pomoci, nade koje su se pred njim otvarale, sumnje, ako ludi covjek dodje sebi. Mogao je pomisliti i da sam lud, i da sam dobar, i da tjeram šegu s njim, i da nešto potajno smjeram, ali je sve ostavio bozijoj pomoci, jer ništa nije mogao da izgubi ako se i predomislim. Ostace na istom.
Sutradan sam poducavao djecu pravom arapskom jeziku, tješeci ih da ce im se sadašnji mrak polako poceti da pretvara u vidjelo. Gledali su u me s nevjericom, a Mahmut je sjedio uz nas, klimao glavom, kao pravi muderis, povladjujuci mome znanju a mršteci se djecijem neznanju, iako je njegovo nepoznavanje bilo slicno njihovom. I nije se cudio što ovo radim, niti je više pominjao placanje: moju ludost je prihvatio kao stvar koja se tice samo mene, a nije htio da mi nudi ono što ja nisam trazio. Preuzeo je brigu o pozivanju djece, o zagrijavanju sobice mangalom, kad je bilo hladno, o naplacivanju casova, o hvaljenju moje velike ucenosti, svuda gdje je mogao da stigne, a meni je prepustio sporedni dio posla, poducavanje.
Pio je, zaista, pio je prilicno, nije bila laz, ali se to jedva primjecivalo. Bio je samo ugodno veseo i tako blazeno raspolozen, da sam najviše volio kad je pripit. Cak su mu se i ruke manje tresle, i tada sam vidio da je to od pica, a ne od bolesti. Poslije casova me vodio u Idrizovu kafanu, da za ulozeni trud mene casti kahvom a sebe rakijom.
– Evo moga ucenjaka – govorio je ponosno.
Ovaj cudni posao nije izmislio samo zato da bi došao do kakve-takve zarade. Cini mi se da ga je više privlacila zelja za neobicnim.
Pricao je, s ceznjom i zavišcu, o zeni iz neke palanke, rodjenoj bez ruku, koja je nogama plela i druge poslove obavljala, pa su je rodjaci pokazivali po vašarima i pare zaradili. Ili o trgovcu Hasanu, koji je iz Misira doveo dva cudnovata ovna, i stekao imetak na njima, jer je svak htio da ih vidi.
Sve drugo, obicno, bilo mu je dosadno, nedostojno covjekove paznje. Zato što je sitno i nezanimljivo, zato što dugo traje, zato što ne ostavlja covjeku dovoljno vremena. A zašto mu je bilo potrebno to vrijeme, nisam mogao da saznam.
Da li sam mu i ja licio na zenu koja prede vunu nogama, ili na noja iz dalekih krajeva?
Rekao sam to, smijuci se.
On se uvrijedio.
– Kako mozeš tako da govoriš! A ko je koga molio, ja tebe ili ti mene? Rekao si: koristice mi, obnovicu ono što sam ucio. I ucinio sam ti, pomogao, dao ti ducan, dao djecu. Šta je tu cudno, šta neobicno? Znam, reci ceš, ti znaš arapski, ja ne znam. E pa, cudna mi cudna! Ostace magarci i s tvojim znanjem i s mojim neznanjem. A za noja i za zenu bez ruku dobro sam razumio. Iskorišcavam te, je li? A jesam li htio da platim? Odbio si. Hocu i sad. Dacu ti sve ako hoceš. Samo nepravdu ne podnosim. I da budemo nacisto: da li ti mozeš bez mene, to ne znam, ali ja bez tebe mogu, sigurno.
A vec sutradan, u odredjeno vrijeme, polako je hodao ispred Mula Ibrahimove radnje.
Sacekao me ponizno:
– Bojao sam se da ne zakasniš. Zao mi je da djeca cekaju.
Zeni sam rekao da pomazem nesrecnom covjeku koji sve u zivotu cini pogrešno, a drago mi je i da radim s djecom, pogotovo otkako mi je rekla da je trudna, i otkako ocekujemo nepoznato drago stvorenje, koje ce rasti izmedju nje i mene, kao izmedju dva duba, zašticeno, netkriljeno, i nece ici ni na kakav Hocin, niti ce uciti arapski jezik kod Mahmuta Neretljaka. Naucicu ga pjesništvu, i naucicu ga da mrzi rat.
Slušala je ganuta, sa suzama u ocima što su postajale sve ljepše i dublje. Zena više voli njeznu rijec, makar bila i glupa, nego pametnu, ako je gruba.
Mula Ibrahimu sam rekao istinu, da i sam obnavljam ono što sam nekad znao, moglo bi mi opet zatrebati.
– A zašto neceš da naplatiš?
– I on toliko malo uzima, da bi bilo smiješno dijeliti.
– Ciniš dvije pogreške – poucio me ozbiljno. – Udruzio si se s covjekom koga niko ne poštuje. Kako ce onda tebe poštovati? I ne naplacuješ za ono što pošteno radiš. Kako ce onda ljudi cijeniti tvoje znanje? Mislice da ništa ne znaš. A što osvjezavaš zaboravljeno, to je dobro. Dok nešto ne postigneš. Poslije ceš opet zaboraviti. Nekome, doduše, nije potrebno znanje da bi postigao mnogo. Tebi je potrebno. Nema u tebi lukavstva.
– Zar lukavstvo moze zamijeniti znanje?
– Iskusan covjek bi upitao: zar znanje moze zamijeniti lukavstvo?
– Lukavstvo je nepošteno.
– Nije uvijek ni nepošteno. Zato što je neophodno. Kao kaput zimi. Neko to zove i mudrošcu.
– Šta bi prvo savjetovao covjeku kome zeliš dobro?
– Da se svojim mišljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima zivi. Zato što ce se onemoguciti prije nego što išta ucini.
– Ove slike u našem izlogu nisu izdvajanje.
– Drugi moj savjet covjeku kome zelim dobro bio bi: ne govori uvijek ono što misliš.
– Jesi li ti ucinio ono s cime se u sebi ne slazeš? Lukavo je, sigurno i potrebno, ali te je valjda i malo stid?
– Nije, nimalo. Ima stvari koje su iznad nas, i ne mogu se mjeriti našim obicnim mjerilima. Sultan je gotovo nadstvarni pojam koji povezuje naša razlicita htijenja. On je viši razlog, koji nas drzi na okupu, kao sila teza. Razletjeli bismo se na sve strane, kao iz pracke izbaceni, kad njega ne bi bilo.
– To bi zaista bilo zabavno!
Pogledao me iznenadjeno, uplašeno: mislio je da sam se izlijecio od ludosti koje sam, kao jedini plijen, donio iz rata. I jesam. Oslobodio sam se cudne bezvoljnosti i tihe tuge, i namjeravao da podjem odavno utrtim putem kojim ide vecina ljudi.
Ali mi se odjednom ucinila nadasve zanimljiva mogucnost da nestane sila teza, i da sve pocne da lebdi i leti na sve strane, da se raskidaju stari spojevi, da nasilnik zaboravi zrtvu u svom nepovratnom letu, a osvetnik juri drugom stazom, iznad ili ispod onoga kome zeli da se osveti. Nestalo bi krivih i pravih, ostalo bi samo lebdenje. Letjele bi i dzamije, sokaci, groblja, drveta, kuce, uselio bih se u jednu sa svojom zenom, cvrsto bih je drzao u zagrljaju, da mi je vasionski vihor ne odnese, i bili bismo srecni, znajuci da nema zlocudne sile koja nas moze vratiti u ruzno zivotno puzanje. Uhvatio bih i jedno drvo, jabuku ili trešnju, da mi cvjeta, neprestano kruzeci i da daje plod našem djetetu koje ce se roditi u tom kruzenju. Ni rat više ne bi bio moguc, jedino ako bi uspio nekog da udariš, nogom ili šakom, u prolazu, a mozda bi više pozelio da ga upitaš za zdravlje. I poducavanje djece bilo bi nešto drukcije nego ovdje, i svakako manje dosadno. Taman bi jednom letecem djaku saopštio neko pravilo, i susreo bi a ponovo kroz godinu ili dvije, da ga upitaš je li zapamtio, a mozda i nikad više, na njegovu srecu. Samo bih svoje dijete naucio svemu lijepom što znam, nizašto, iz cistog zadovoljstva, da mu bude ugodno.
Nasmiješio sam se toj šašavoj misli, kao izlijeceni pijanac mirisu rakije, pomalo setno, pomalo podsmješljivo. Ne bih joj se zacudio, poslije rata. Danas mogu i bez nje.
Cistio sam od prašine sliku sultana Abdul Hamida, lijepio za staklo sasušene zvijezde, ispravljao uvrnute rogove polumjeseca, i nije mi bilo smiješno. Sigurno zbog zene, koja me docekivala kao da joj donosim srecu na poklon, i sigurno zbog djeteta, ciji sam rast osluškivao, s dlanom na nabreklom trbuhu, s uhom na tajanstvenom bilu kojim se novi zivot javljao iz nepostojanja. Nisam više bio sam. Bilo nas je dvoje, i trece još nerodjeno, jace od nas, spona koja me sve više vezivala s izgorjelim roditeljskim domom. Zbog njih sam spokojno uredjivao nebeski svod pored javnih nuznika, što se neprestano kvario i osipao. Nisam se više smijao, zbog njih. Sjecao sam se, doduše, onog smijeha, i mislio na seljake iz Zupce, koji su trazili leševe svojih mrtvaca. Ne suviše cesto, mozda i sve rjedje, jer vrijeme uporno glodje covjekovu misao, i od nje ostaje kostur, blijeda uspomena, bez pravog sadrzaja. Prilagodjavao sam se, ne misleci o tome, i Mula Ibrahim je bio sve zadovoljniji blijedom obicnošcu mojih misli. Govorio je, nekad: lovi ribu! A mogao je i da kaze: ozeni se! Radjaj djecu! I to smiruje nezadovoljstvo, jer namece obaveze… Najcvršce od svih: obaveze ljubavi.
Mula Ibrahim je dobro poznavao ljude. Ucinilo mu se da je upravo došao trenutak koji je ocekivao. Pošteno je htio da mi pomogne, mislio je da vrijedim više nego da zivotarim u ovom cumezu.
– Spremi se, ici cemo na sijelo kod hadzi Duhotine – rekao mi je ponosno.
Znao sam šta to znaci. Taj poziv je isto što i odlikovanje. I još više, mogucnost susreta s ljudima od uticaja. Hadzi Duhotina je nekad tucao so, a poslije se obogatio, i svakog mjeseca priredjivao gozbe za poznate junake. Nikad nije bio u ratu, nikad nije pušku opalio ni sablju pripasao, ali je zbog neceg volio ratnike i uzivao da ih saziva i casti u svojoj prostranoj kuci. Krug pozvanih bio je uzak, strogo odabran.
Nisam odbio, izlijecio sam se od ravnodušnosti kojom me obogaljio rat. Postao sam kao i ostali pametni ljudi. Cak sam pomislio kako imam srece, ili je Mula Ibrahim svemoguc.
Ali je gozba prošla, a mi nismo otišli. I mnogi mjeseci su prošli, a poziv nije stizao. Novi gosti ne ulaze, izgleda, lako u tu kucu.
– Strpljenja! tješio me Mula Ibrahim. – Vrijedi pricekati.
A ja sam odgovarao, da me se ne ticu ni ti nekakvi ratnici, ni stari Duhotina, meni je sasvim dobro i bez njih. I sve više sam se ukopavao u uvrijedjenost, postala mi je odbrana. Poceo sam iskreno da prezirem te ljude, neprelaznim zidom odvojene od onih kojima je mjesto na tom skupu. Starog Mehmed-agu, što je na banjaluckoj vojni prvi navalio na neprijatelja i uskocio u šanac, cuvenog junaka i cuvenog pijanicu koji nije poštovao niciji polozaj vec covjeka, nisu pozivali. Starog Dugonju, s Begovca, isjecenog austrijskim bajonetima i jedva sastavljenog, izrešetanog kuršumima kao da je bio meta na strelištu, pa je poslije sakatim prstima pravio oklagije i cibuke, nisu pozivali. Junackog bajraktara Muharema, posljednjeg od stotinu bajraktara banjalucke vojne, što je bez rijeci prosio stojeci pred kamenim hanom, nisu pozivali. I nikog od starih junaka, ni jednog jedinog, jer novi nece da dijele slavu ni s kim, ali nisu zvali ni nove ako nisu imali polozaj i imetak. A pozivali su za svoju sofru ugladjene pisare, koji ni za rodjenu majku ne bi pošli u rat, i otmene gizdavce, pederaste, vinopije, zabavljace, laskavce, njih su pozivali, ti junaci koji to više nisu. Koliko zrtava donese jedan poraz, a koliko li tek pobjeda! Pa neka ih, neka uzivaju u toj mrtvoj slavi, prljajuci je. Zivio sam bez njih i dosad, mogu i od sad, i bolje nego s njima.
Gotovo cijela zima je prošla, i jednog cetvrtka Mula Ibrahim je ušao u radnju zadihan, uzbudjen, veseo.
– Pozvao nas je!
– Ko nas je pozvao?
– Hadzi Duhotina! Sutra uvece, na sijelo!
– Ti idi, ja necu.
Stao je usred ducana, rasopcan, ugrijan, zaprepašten.
– Neceš? Kako neceš?
– Tako. Nemam volje.
– Cekaj, molim te. Sigurno nisi razumio. Pozvao nas je hadzi Duhotina. Na sijelo.
– Cuo sam, i razumio, ali necu. Šta cu ja tamo?
– Kako, šta ceš tamo, ako boga znaš!
Izgubio je svu svoju rjecitost, upornost, sve pametne razloge. Sjeo je, i gledao me zacudjeno.
– I tako, neceš. A pozvani smo.
– Niko nece ni primijetiti da me nema.
– A znaš li ti šta ljudi cine da bi tamo došli?
– Ne znam, i ne tice me se. Ja ne bih ucinio ništa.
– Griješiš, mnogo griješiš.
– Smetam li ti ovdje?
– Ne smetaš, boze sacuvaj. Zelim da ti bude bolje. Neceš valjda cijeloga zivota ostati sirotinja?
– Pravo da ti kazem, svejedno mi je.
– Ne znam šta da ti kazem. Nece nam se više pruziti ovakva prilika. I naljuticemo ih.
Izgledao je tuzan i uplašen. Tuzan zbog mene, što nisam prihvatio njegovu pomoc, uplašen zbog njih, što ne prihvatam njihov poziv. Postidio sam se, pomislio: koliko je rijeci morao utrošiti, koliko razloga izmisliti, koliko laskavih osmijeha uputiti, da bi mi otvorio teško pristupacnu tvrdjavu. I koliko je vremena izgubio, trckarajuci od jednog do drugog, radi mene. A ja grubo i nezahvalno odbijam svu njegovu brigu i svu njegovu dobru volju.
Zato sam rekao mekše, pravdajuci se:
– Bice nam dosadno tamo. Nikoga ne poznajem, ne znam ni kako se razgovara s takvim ljudima.
– Cuti i slušaj. To je mozda najbolje. Onda, ideš?
Ozivio je, radost mu se vratila. Nisam mogao da ga ponovo razocaram.
A onda me pogledao sumnjicavo :
– Uvrijedio si se što te nisu pozvali ranije?
– Nisam se uvrijedio. Zao mi je što si se toliko ponizavao radi mene. Ne vrijede toliko.
– Nisam se ponizavao. A ti si se uvrijedio, znam te ja. I zbog prazne sujete, propustio bi ovakvu priliku!
Zaista nisam više imao volje da idem na to prokleto sijelo. Bio sam još povratnik s Hocina, i porad zene, i pored djeteta koje smo ocekivali, i pored potrebe da se nadamo necemu što nije uboga sirotinja, radi njih. Još su mutne hocinske magle u meni, i ponekad teška tuga zbog ljudi. I sad treba da postanem lukav, odjednom, i da se priklonim ko zna pred kim, za neko mjesto koje ce mi omoguciti bolji zivot. A šta bih sa stidom poslije? Ostao bi mi smrad u duši. Sirotinja sam, ali prosjak nisam. Prihvatio sam prvi poziv, ne smarajuci to ni cašcu ni povlasticom. A kad su me odbili, ja sam ih otpisao. Osjetio sam to kao ponizenje i uvredu (Mula Ibrahim je dobro pogodio), i vratio im prezirom koji je spasavao moj ponos.
Sad, medjutim, pred sutrašnju izvjesnost, poceo sam da se nagadjam sa svojom savješcu. Ni pred kim se necu poniziti, ali ako se javi prilika, bilo bi ludo da je ne prihvatim. Nisam znao kako bi se ta prilika mogla javiti, ali sam ostavljao slucaju da se pobrine za moju srecu. Ako ga ne bude, ostacu na istom, i opet je dobro. Cak sam se nadao da me nece niko zapaziti, pa cu se opet vratiti u svoj naviknuti tok. I kako, i o cemu da razgovaram s tim ljudima? Poslije Hocina, umio sam samo gledati u vodu, slušati vrapce i pisati tuzbe i zalbe nesrecnom svijetu. Rijeci, narocito pametnih i ugodnih, nije bilo u meni, ni za koga. Osim za Tijanu, s kojom sam, u noci, razgovarao tiho i dugo, a ujutro to ne bih znao ponoviti, toliko je bilo plod noci, samo naše, i toliko je izviralo iz srastanja, da ga je i jutarnje svjetlo potiskivalo u prijatno ali nejasno sjecanje, pa se gubilo, cak do sljedece noci, a onda se opet javljalo, kao ponornica.
A kakve cu rijeci naci za njih?
Uvece sam sjedio s Tijanom u našoj maloj sobi, jedinoj, osim hodnika i ostalih skrivenih prostorija, u koje necu moci uci ako odebljam, što se sigurno nikad nece desiti. Ta naša sobica ima nekoliko prednosti i bezbroj mana. Jevtina je, sami smo, i kako je iznad pekare, zimi je uvijek topla, a svako jutro budi nas svjezi miris hljeba. Doduše ljeti je teško, grije nas sunce i vrela pekarska pec, a zohari hodaju slobodno, kao da nas nema. Prednostima smo se veselili, a vrelinu podnosili strpljivo, otvarajuci vrata i prozore. Zohare smo odgonili nekim travama koje je Tijana kupovala na Bašcaršiji. Ili smo odmahivali rukom, ziveci s njima u miru. Briga bi me bilo za zohare, da se ona nije gadila, narocito nocu, kad pocnu da šuškaju po podu i postelji. Budio sam se ponekad, i zaticao je kako sjedi u postelji, obuhvativši koljena rukama.
– Šta ti je?
– Ništa.
– Boli li te štogod?
– Ne boli. Spavaj.
– Cudna si veceras.
– Srecna sam veceras.
Prihvatio sam taj razlog, jer mi se spavalo, ali sam se sutradan pitao, zar se i od srece ne spava.
Meni je u ovoj našoj vreloj sobi bilo bolje nego na Hocinu, njoj gore nego u njenoj kuci. Ona to nije priznavala, zbog mene. Nismo govorili pametno, ne bih to volio i da smo mogli, stalo mi je da budemo pazljivi jedno prema drugome, i bili smo, ne trudeci se. sve dok se ne bismo naljutili, zbog sitnice, zbog gluposti, zbog neceg što nismo mogli ni zapamtiti.
Rekao sam joj da sutra idem na sijelo kod hadzi Duhotine, ispricao sam i kako sam bio odbio i ponovo pristao, zbog Mula Ibrahima.
– Zašto da ne odeš? Naci ceš se s ljudima, popricati. Šta je u tome rdjavo? Hoceš li ostati dugo?
Nije znala lagati. U zivotu nisam sreo nikoga ko je bio toliko nesposoban da sakrije ono što misli. Odavala se glasom, izrazom lica, ako ne i izravnom rijecju.
Suviše je lako pristala. Cak me i nagovara. Zašto?
Upitao sam:
– Ne voliš što idem?
Nasmijala se:
– Ne volim što ideš! Nikad ne volim kad ideš od mene.
– Mozda bi voljela da ne idem ni na posao?
– Naravno da bih voljela.
Sad sam i ja poceo da se smijem. Sasvim je luda.
– Ko zivi tako?
– Ja bih zeljela da zivim tako.
– Dobro, hoceš li da ne idem na to sijelo?
– Ne. Otici ceš, svakako. Mislio bi poslije da si nešto propustio.
– Zašto se sad ljutiš?
– Ne ljutim se.
A onda je dodala kao da se pravda:
– Malo sam uznemirena. Mozda zbog trudnoce.
To malo lukavstvo, kojim je ublazavala svoje nezadovoljstvo, otklanjajuci moje, skrenulo mi je misli prema onom trecem, prisutnom a nevidljivom, što nas vec mjesecima drzi u napetosti, i prisiljava da ga uplicemo u svoj zivot, da svoj put i svoja htijenja odredjujemo prema njemu.
Zbog njega, i zbog nje, moram izaci iz ove sobe. Zbog njega, i zbog nje, otici cu na to vrazje sijelo. I bicu pametan, i bicu lukav.
Stavio sam ruku na njen trbuh, i osluškivao prstima. Cuteci.
Na sokaku su se stišavali glasovi, ispod nas su ubacivali cjepanice u veliku pekarsku pec, zohari su još mirovali u svojim rupama cekajuci da ugasimo svijecu. A ja sam rzao dlan na zategnutoj okruglini trbuha, na zašticenom tijelu malog covjeka što je vec zivio u najsigurnijem i najugodnijem od svih skrovišta ovoga svijeta. Htio sam da kazem štogod lijepo ovoj zeni cije je krhko tijelo unakazio taj nepoznati punoglavac, htio sam da mislim štogod o tom dragom punoglavcu koji ce biti ono što ja nisam bio. Htio sam, a nisam umio.
Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednaceni damar. Uhvaceni nezaustavnim kolanjem krvotoka. Nije vazno šta se dešava u svijetu, nije vazno šta ce biti sutra, vazan je ovaj cas blazenstva bez misli. Da li ce me istjerati iz kuce, ovaj treci, kao što je sin istjerao bolesnog Mustafu Puhovca? Ili cemo se ponositi jedan drugim? Ili cemo se podnositi, kao vecina? U ovom trenutku to nema nikakva znacaja.
Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tudjih ljubavi bice kao ova, ali ova nikad više. Nikada: jedina konacnost.
Prvi put znam šta je sreca, osjecam je, vidim, mirišem.
Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.
I ima sreca. Da li je mogu zadrzati?
Htio sam da joj kazem: mila moja, zbog njeznosti što je vrelo zapljusnula moje unutarnje obale, ali ona je spavala, osmjehujuci se, u snu. – Spavaj i ti – rekao sam onom trecem, i ugasio svijecu. Zohari su sigurno nestrpljivo cekali da ih pustim u sobu. Mozda su zakasnili na neki svoj obred.
Napolju je proljetna noc, i mjesecina. A ja ne mogu da zaspim, od srece kojoj nisam trazio razlog. I nisam se cudio što je tako.
Kako bi drukcije i moglo biti?

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: