Tvrđava (1. Dnjestarske močvare)

Ne mogu da pricam šta je bilo u Hocinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, vec što necu. Ne vrijedi pricati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni zaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjecanje na sve što je ruzno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti. Reci cu samo da sam se vratio. Da se nisam vratio, ne bih ovo zapisao, niti bi se znalo da je sve ovo bilo. Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo. Preplivao sam od kiša nabujali Dnjestar, i tako se spasao. Ostali su poklani. Sa mnom je došao i Mula Ibrahim, vojni pisar, s kojim sam se sprijateljio u ta tri mjeseca putovanja prema kuci, prema dalekom zavicaju, došao je zato što sam, plivajuci, izvukao iz opasne rijeke njegov probušeni camac i što sam ga, bolesnog, pola puta nosio, vukao, hrabrio, kad bi pao na koljena ili legao na ledja, i nepomicno zurio u mutno tudje nebo, zeleci da umre. Nikome nisam pricao o tom Hocinu, kad smo se vratili. Mozda zato što sam bio umoran, i zbunjen, što mi je sve to hocinsko izgledalo cudno, kao da se dešavalo u nekom drugom zivotu, pa i ja kao da sam bio drugi, ne ovaj što je suznih ociju gledao svoj rodni grad, jedva ga prepoznavajuci. Ništa nisam zalio, nisam bio pozlijedjen, nisam se osjecao prevaren, samo sam bio prazan i zbunjen. Kad sam ostavio mjesto ucitelja, i djecu koju sam poducavao, išao sam u neku slavu, u neko svjetlo, a upao sam u blato, u nepregledne dnjestarske ritove oko Hocina, medju vaške i bolesti, u rane i smrt, u neopisiv ljudski jad. Iz tog cuda što se zove rat, zapamtio sam bezbroj sitnica i samo dva dogadjaja, i pricam o njima ne zato što su tezi od ostalih vec što ih nikako ne zaboravljam. Prvi se tice jedne bitke, medju mnogima. Otimali smo se o jedno utvrdjenje, pleter nabijen zemljom. Mnogo je ljudi poginulo u mocvarama oko utvrdjenja, i naših i njihovih, crna voda ritova postala je zagasitosmedja od krvi, zaudaralo je na pradavno barsko korijenje, i na trule leševe, koje niko nije vadio. A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam, umoran: kakav besmisao! Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okruzivao je jedini pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu. Drzao sam glavu u rukama, te veceri, sjedeci na mokrom panju, pred jadnom vatrom koja nam je kopala oci, zaglušen kricima barskih ptica, uplašen gustom maglom dnjeparskih mocvara što nas je uporno zavijala u zaborav. Ne znam kako sam te noci uspio da prezivim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sam sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvizducima, u ocajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noci nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, vec od necega iz mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko. Drugi dogadjaj je ruzan, i uzalud pokušavam da ga izbacim iz sebe. Cesto je u meni, i kad ne zelim. Sve ga ponovo vrati, cak i ono što mu je suprotno, neciji veseo smijeh, golubije gukanje djeteta, njezna pjesma o ljubavi. A mje sjecanje uvijek potice od kraja, ne ovako kako sada pricam, zato je mozda ponešto netacno, ali drukcije ne biste razumjeli. U trecoj ceti, desetorica Sarajlija odmah su se izdvojila, od straha pred nepoznatim krajem, nepoznatim neprijateljem, nepoznatim drugim vojnicima. U svakome od nas, za drugoga je bilo nešto njegovo, prisno, bili smo posrednici jedan drugome za misao o zavicaju i porodici, nijemo gledanje i cudjenje, šta to trazimo u tudjoj zemlji, osim svoje i tudje nesrece. Vracao sam se medju njih, kao da sam dolazio kuci. Bili su obicni ljudi, dobri. Neko je na vojnu došao zato što je htio, neko zato što je morao. Ahmetaga Misira, krojac, a ne pamtim ga drukcije nego pijana, dugo je zelio da postane aga, a kad mu je to uspjelo, odmah su ga pozvali u rat, što sigurno nije zelio. Ljutiti stari Hido, telal, pobjegao je od sirotinje. Snazni Mehmed Pecitava, uvijek golih prsa, najruznijim rijecima je psovao i rat i onoga ko ga je izmislio i sebe što se prijavio, ali nikad nije htio da kaze što se prijavio. Ibrahim Paro, knjigovezac, rasjecene gornje usne, što je, kazu, biljeg srecna covjeka, imao je tri zene u Sarajevu, i šalio se da je od njih utekao. Dvojica sinova berbera Saliha s Alifakovca htjeli su da pobjegnu od berberskog zanata, iako je jedan od njih, stariji, ponio britvu iz oceve radnje, ali je brijao samo sebe, ni za zivu glavu nikoga drugog. Hadzi Husein, zvani Pišmiš, zapao u dugove i sklonio se u vojsku. Smail-aga Sovo, kazandzija, pošao s drugima, u picu i oduševljenju, pa je oduševljenje izvjetrilo ubrzo, kad i pice. Avdija Suprda, lihvar u miru, bajraktar u ratu, dobar i pošten u oba posla, a ne zna se koji je gori. I svi su izginuli. Ahmet Misira je kratko bio aga, i skupo je to platio. Ibrahim Paro se zauvijek oslobodio svojih zena, dotukla su ga tri Rusa, po jedan za svaku zenu. Husein Pišmiš je otplatio sve ovozemaljske dugove, glave pobodene u dnjestarsku mocvaru. Stariji od dvojice brace zaklao se britvom jednoga ranog jutra u ukrajinskom selu gdje smo zanocili. Vratili su se, osim mene, samo Smail-aga Sovo i bajraktar Avdaga Suprda. Smail-aga je pobjegao kuci prije završetka vojne, nestalo ga je jedne noci, i poslije nekoliko mjeseci, taman kad se rat završio, došao u sarajevo, izbezumljen od brige za zenom i troje djece, jedva su ga prepoznali, a kad su ga prepoznali, a to je bilo odmah, zadavili su ga kao vojnog bjegunca. Avdija Suprda, barjaktar, junak koji se nicega nije bojao, koji je ostao ziv u stotinu juriša i iznio citavu kozu ispred hiljadu kuršuma, poceo je da se bavi vocarstvom, kad se vratio, poslije rasula vojske, u svoje selo Lasicu. Pao je s kruške i umro. Tako, eto, ja ziv, jedini, pricam o njima mrtvima. Pa, da pošteno priznam, volim što je tako nego da su oni zivi pa da pricaju o meni mrtvom, pogotovo što ne znam šta bi o meni govorili, kao što ni oni ne znaju šta cu ja o njima govoriti. Oni su svoje odradili, i ni sjenke više od njih nema. Ostace samo ono što ja, pravo ili krivo, kazem o njima. I eto, tih desetak Sarajlija, kao i hiljade drugih, osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleci da se ne tice ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mucila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš. Šta ce oni u dalekoj Rusiji, na dalekom Dnjestru? Šta ce tamo krojac Ahmed Misira, šta ce knjigovezac Paro, šta dva sina berbera Saliha s Alifakovca, šta ce kazandzija Sovo, ta telal Hido? Pa i da su odrzali taj nesrecni Hocin, da su osvojili tudju zemlju, šta bi se promjenilo? Da li bi bilo više pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu akoje otet od tudje muke? I da li bi srecnije zivjeli? Ne bi, nimalo. Neki drugi krojac Misira bi krojio sukno, pogrbljen, i išao da pogine u nekim nepoznatim mocvarama. Dva sina nekog berbera s Alifakovca, vezana bratskom ljubavlju, jurila bi da nestanu na nekom drugom Hocinu i nekom drugom Dnjestru. Pametni Mula Ibrahim kaze da to nije ni glupo ni nepravedno. To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se medju sobom. Zato svaka pametna carevina potrazi neki Hocin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po cinu, djeca po pameti. I nikad nece biti drugaciji. Nisam se slagao s Mula Ibrahimom, bar ne sasvim, i dugo se nisam mirio sa smrcu drugova u hocinskim pištalinama. Izgledalo mi je to sasvim neprihvatljivo, gotovo suludo, kao da se neka nerazumna a strašna sila poigrava s ljudima. Nisam mogao da se oslobodim more sjecanja, suviše naglo sam iz miroljubive dosade ucenja upao u surovu zbilju ubijanja. A Mula Ibrahim je rekao da je dobro dok krivicu bacam na neku nerazumnu silu. Opasno bi bilo kad bih krivca potrazio na zemlji. Ali ni ja ni Mula Ibrahim, koji je sve znao, nismo mogli da objasnimo slucaj koji hocu da ispricam. Doduše, ljudi su se izmijenili u dugim mjesecima ratovanja, postali su grublji, nemilosrdniji, mozda zbog beskrajnog prostora koji ih je odvajao od kuca, mozda zbog surovosti koju namecu rat i stalna blizina smrti, pa opet, zar se ljudi mogu toliko promijeniti, da u jednom casu ostaneš zaprepašten, i pitaš se u cudu: ko su ovi ljudi? Nemoguce je da su to oni isti koje sam dvije godine poznavao. Kao da ih je rat dugo kuzio, i zlo u njima, dotle skriveno, mozda i njima nepoznato, izbilo je odjednom, kao bolest. Sa straze sam se predvece vratio konacištu, stopi cvrste zemlje medju barama, s kolibom u kojoj je zivjela još mlada zena, s troje djece, i s mršavom metiljavom kravom u staji od pruca. Brinula se o djeci i o kravi, sama, muz joj je sigurno s onu stranu mocvare, protiv nas. Nije govorila o njemu, nije govorila ni o cemu, a nismo je ni pitali. Sklanjala se od vojnika, a uvece se s djecom zatvarala u kolibu. Licila je na lijepu mladu nevjestu u nekom nešem posavskom selu, i gledali smo za njom dok je zamicala za staju, za šašu, cvrsta, uspravna, ali nismo ništa govorili. Mozda zbog djece. Ili zbog bajraktara Avdage, koji bi glavu otkinuo svakomu zbog ruzne rijeci o tudjoj zeni. Ili smo se još stidjeli jedan pred drugim. Toga dana, kad se sve desilo, nije bilo bajraktara, otišao je nekim vojnickim poslom, a ja sam bio na strazi. Sacekali su me namraceni, s nekakvom zluradom prijetnjom u ocima. – Idi u staju – rekli su mi. I samo su to ponavljali, kao naredjenje, pozurujuci me i ne odgovarajuci na moja pitanja. Djeca su cucala kraj vrata kolibe. Obišao sam kucu i stog šaše, ušao u staju. Na zemlji je lezala zena. Ibrahim Paro se otresao od slame i paucine, i pritegavši kaiš izašao, ne pogledavši me. Zena je lezala mirno, golih butina, nije ni pokušala da se pokrije, cekala je da sve prodje. Kleknuo sam pored nje. Lice joj je blijedo, oci zatvorene, okrvavljene usne stisnute. Uzas je prešao preko nje. Povukao sam bijelu rubinu i pokrio je, maramom pokušao da joj obrišem krv s lica. Tada je ona otvorila oci i pogledala me zaprepašteno. Nasmiješio sam se, da je umirim: ne boj se, necu ti ništa. Ali kao da se još više zaprepastila zbog toga, u ocima joj je sijevnula mrznja. Izvadio sam iz torbe peksimit, nisam ga pojeo na strazi, i pruzio zeni: uzmi, daj djeci. Odbacila je peksimit, jarosnom kretnjom, i pljunula mi u lice. A ja, ništa nisam ucinio, nisam se ni pomaknuo, ni obrisao. Ukocila me njena muka. Jer, sve sam shvatio, u casu. Da sam ucinio nasilje nad njom savladanom, kao i ostali, podnijela bi stisnutih usana, i mrzila bi nas, pse, cijeloga zivota. A ljudski obzir i sazaljenje, nakon nasilja, što joj je izgledao kao potres, kuga, kob koju bog šalje i cemu lijeka nema, nenadno su probudili njeno dostojanstvo i pokazali joj mjeru ponizenja. Od zrtve nedohvatne sudbine postala je zrtva surovosti. Ja sam tu zenu najteze povrijedio, teze nego svi ostali. Ustala je i pošla prema vratima, pa se predomislila, uzela peksimit i izašla, oborene glave. Ujutro smo sjedili pred stajom, natmureni, ozlojedjeni jedan na drugoga, ozlojedjeni na sebe i na cio svijet, zadavljeni barskom maglom a još teze maglom što se vukla po našim dušama. Zena je izvodila jedno po jedno dijete i umivala ih na pragu kolibe, a onda je ušla u staju, ne gledajuci nas, dublje zabradjena, da sakrije krvave pecate, pomuzla kravu, i mlijeko odnijela u kucu. Uzdišuci, Paro je pominjao boga. Ostali su sjedili ukoceni, bez rijeci. Ustao sam, samo da nešto radim, mucila me ova cutljiva napetost i zenina mirna mrznja, prišao sam trulom drvljaniku, i ostavljenom sjekirom poceo da sitnim šiblje. Zena je izašla iz kuce, naglom kretnjom mi istrgnula sjekiru i ušla, zamandalivši vrata. Odjednom se stijesnio prostor oko nas, opkolila nas je prijetnja. Sigurno je stajala iza vrata, sa sjekirom u ruci. Kako su je sinoc savladali? Na prevaru, silom, iznenada? I sve je, izgleda, podnijela cuteci, da ne uznemiri djecu. Cudio sam se, divio, zalio, ali o zeni i onome što se sinoc desilo, nisam ni rijeci progovorio. Ni iko drugi. A stajalo nam je u grlu kao kost. Zatvorena kuca i sklonjena djeca bili su cutljivi prijekor. Stariji od dvojice sinova berbera Saliha s Alifakovca je ustao i pošao prema šaši, poradi sebe, sigurno. Kako se dugo nije vracao, mladji brat je pošao da ga potrazi, i našao ga mrtvog iza šaše. Zaklao se britvom. Dugo je morao da zasijeca po zilama od uha do uha, da reze grkljan i gumastu cijev dušnika, krv je lila kao iz cesme, natopivši vlaznu zemlju pod njim. Bol je sigurno bio strašan, a on nije ni zastenjao. Bili smo petnaest koraka udaljeni, a ništa nismo culi. I dok smo cekali da dodje neko iz štale, da se sastavi zapisnik o smrti, jer nije umro ni od kuršuma ni od neprijateljske sablje, gledali smo razjapljenu crvenu ranu na vratu, i sa strahom išcekivali šta ce uciniti mladji brat koji je neprestano, bez jauka i bez suza, buljio u preklani vrat, ne dozvoljavajuci da se mrtvac prekrije. Iz njega se culo samo muklo stenjanje. Kad su Mula Ibrahim i njegov mladji pomocnik, sacinili zapisnik, potpuno nepotrebno, jer se nije znalo zašto se zaklao, a niko nije pominjao sinocnje nasilje, niti se moglo dovesti i u kakvu vezu, zena je bez rijeci pokazala gdje se nalazi lopata, i opet se s djecom zatvorila u kolibu. Mladji brat je sam iskopao grob u mokroj zemlji, stavio snop šaše na dno, u vodu, i sam polozio brata u jamu, uporno odbijajuci svaku pomoc. Drugi snop šaše je rastro po mrtvacu, a lice mi pokrio svojom maramom. Kad je zatrpao grob, i kad smo svi bacili po grumen blata na mokru humku, mahnuo je rukom, zamolivši da se udaljimo. Ostao je nad grobom, sam dugo. Ko zna šta je mislio, šta je govorio sebi i mrtvom bratu koga je volio više nego samoga sebe, mi nismo culi, niti ce ikad iko saznati. A onda se odvojio. Nije se sagnuo, nije poljubio grob, nije izgovorio molitvu, samo je digao pogled sa vlazne humke, i pošao prema mocvari. Zvali smo ga, išli za njim, molili da se vrati. Nije se ni okrenuo, nijemozda ni cuo. Vidjeli smo kako je zagazio u vodu do clanaka, pa do koljena, i nestao iza šaše. Kuda je krenuo, šta je htio, je li izgubio razum, teško je reci. Više ga niko nije vidio. Mladi Mula Ibrahimov pomocnik, student Ramiz, prenocio je kod nas, da se ne bi vracao po mraku. Pricao je sa svima nama, više slušao nego govorio, a govorio je cudno, i kao da je vec znao sve što mi znamo. Ispricao sam mu cijeli slucaj, a on je rekao, smiješeci se umorno: – Ubijaju ih, ubijaju sami sebe. Zivot naroda je glad, krv, bijeda, mucno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tudjoj. A velikaši ce se vratiti kuci, svi, da pricaju o slavi, i da prezivjelima piju krv. Nikad ni od koga nisam cuo takve rijeci. Mi smo psovali i nebo i zemlju, i boga i ljude, ali ovako nismo govorili. – Zašto si došao ovamo? – upitao sam ga. – Da vidim i ovo – odgovorio je, zamišljeno gledajuci u tamnu noc što nas je opkoljavala. Zaboravio sam druge dogadjaje, vaznije, teze, zešce, ili, ako i nisam zaboravio, ne vuku se po meni kao avetinjske slike. Gotovo i ne mislim više na borbe, na surovost koja se zove junaštvo, na gadjenje od klanja, od krvi, od bezdušnog zanosa, od zivotinjskog straha. Ne mislim na ogromni Dnjestar, nadošao od kiša, kada smo ostali odsjeceni od ostale vojske na drugoj obali, pa je hiljade vojnika izginulo ili zarobljeno a stotine se podavilo u strašnoj rijeci, a ja sam je preplivao vukuci u probušenom camcu vojnog pisara, Mula Ibrahima, koji se uneredio od straha pa me molio da to nikome ne pricam. Zaboravio sam i bezbroj drugih stvari koje bi se mogle pamtiti zbog blizine smrti, zbog straha, zbog srama, a eto, nosim u sjecanju samo ova dva dogadjaja koja su se mogla i zaboraviti. Mozda zato što ih nisam mogao ni razumjeti ni objasniti, a tajna se duze pamti nego jasna istina.

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: