Preko mutne vode (Pobune)

Govorio je meni moj babo Hadzi Numanbeg Pilavija:

sine Abdulahu, magarcino moja nedotupavna, od tebe se ni metar cestite oplute za opanke ne moze isukati. Toliko vrijediš. Šta god radiš, brzi s ti kuskuni od samara. Ali ce tebe tvoj babo pretesati u domacina, hoce, tako mi ove šake i koca u ogradi. Pa ceš ti, sine, cinovnik da postaneš. Mjesecna plata, mada nije nešto narocito, tece sigurno, treba samo Boga da se bojiš, starijeg da štuješ, nadredjenog da slušaš.
Biti cinovnik,
velik je rahatluk.
Cutiš,
pišeš,
cutiš,
hartiju mrciš,
a hartija drzavna, i tinta drzavna. Cvrljaš što ti narede. T je sva mudrost i napor. Rgvac ne mozeš biti, ne znaš sticati nešto iz necega. Politikom se ne smiješ baviti jer si prebrz na jeziku, zavadio bi se s vlašcu prvog mjeseca, pa bi morao ili na robiju ili u hajduciju. Za kakvog ucenjaka nisi, debele gubice i nemirne oci otkrivaju da bi sve citabe prodao za jednu sisu puštenicku. Marš u kuhinju. Biceš cinovnik.
Moj otac Numan rodio se u begovskoj kuci koju s davno prije opustošili ljenost, ajnc, saz i šljivovica. Beg je postao rodjenjem, a bogat – kad je shvatio da je titula prazna prica, ako je ne prati moc sadrzana u kasi. Na talijanskom frontu zadavio je nekog i kuci donio kesu zlatnika. Nisam se još bio rodio, niti sam mogao biti neko nad njim da sprijecim to grabezno umorstvo. Na agrarnim obligacijama nepismenih aga i begovskih potomaka zaradio je cetiri miliona u srebru. U nekoliko sezona izvarao je sprecanske seljake na šljivi i zitu. I upropastio najjacu trgovacku kucu u varoši – Alijagic i Sinovi, otevši joj najprije trzište, a onda i kapital, do posljednje belenzuke na ruci najmladje snahe Alijagica. Orodio se s Uvalijom i co., vlasnikom pilane i veleposjednikom. Ja sam se pojavio kad je Mujo ermic, ota Redzepov, tamnovao prvu godinu. A covjek, kad se tek rodi, priznacete, nije sposoban ni da jaukne zbog nemoci da sam bira roditelje, kamoli da se bije protiv njihovih nedjela.
Bila mi je jedanaesta kada je otac otišao u Meku na hadz. Plakao sam, jer je to i majka cinila. U jedanaestoj covjek još ništa ne zna o licemjerju odraslih.
Kada sam odrastao dovoljno da uzmognem izreci protest ili rgalicu, moj otac je u meni i oko mene bio takva srahobna svemoc i sila da je svaka polunamjera otpora bila kukavna i smiješna. Izlaz sam morao traziti u temeljitoj pobuni. Kad je zaprijetio da ce me strpati u smrdljivu gruntovnicku kancelariju, rekao sam mu da ja to ne zelim i da sam odlucio studirati… recimo – aviotehniku. Moj otac hadzi Numanbeg Pilavija iscimao je oba moja uha, ozdio mi tešku gazdinsku šamarcinu i rekao – magarac jedan, ili ceš sluziti, ili te nece biti. I neka ti Allah podari bolju pamet! Odgovorio sam mu da cu ga zivog zajedno s kucom dici u vazduh dinamitom. On je posegnuo za puškom na duvaru, a ja sam pobjegao svom Redzepu, sinu Muje Dermica, onog Muje koji je umro od tuberkuloze kostiju dobije na robiji. Zamolih Redzepa da me smjesta primi u komunisticku partiju Jugoslavije i da mi dadne deset kilograma dinamita iz kakvog kominterninog magacina.
Ja molim, nesrpljiv da dignem u vazduh svu burzoaziju svijeta, a moj Redzep smješka se superiorno, obradovan što moze da pokaze svoju silu i pamet. Pljucne meni pred cipelu i kaze:
– Ti… u Komunisticku partiju? Ti si uhranjeni begovski gotovan. Ti misliš da je Komunisticka partija fudbalski klub pa mozeš tako… upisuj!
Ispricam mu, zadahtao, sukob s ocem, zakunem se na najdublju klasnu mrznju i objasnim mu kako je nastala moja odluka da se borim,
do posljednje kapi krvi,
Redzepe,
majke mi, upisuj ili cu te udariti!
On se mršav i zelenkastocrn od hladnoce i anemije, još smješka:
– Ti si, Pilavijo, avanturist. Ti voliš samo sebe. Na druge znaš samo da se srdiš što te ne vole kao ti sam sebe. Bice ti dragi samo oni koji ti budu povladjivali. Ti ne znaš da voliš ili mrziš godinama, uporno. Tvoje poštovanje je labilna, školskom pedagogijom izazvana emocija koja ce splasnuti na prvoj teškoci. Tvoj gnjev je – cista sujeta. Ti si deklasirana pihtija. U najboljem slucaju – simpatican mangup.
– Tako?
– Tako. I kakve to mirišljave cigare pušiš, sunce ti begovsko i burzujsko, dajder drugu svom, da zapalim. A tu kravatu ceš mi pozajmiti za veceras. Hašema je pristala da izidje.
– Na! A ti baš tako meni, je li?
– Ti znaš, Pilavijo, da ja ne lazem.
– U redu. Ali kad te jednom ubijedim u suprotno, izmlaticu te.
– Budeš li drukciji, rlo rado cu te pustiti da me prebiješ. Ali ne vjerujem da ce do toga doci. Ti si Pilavija.
– Pa i ti vuceš lozu od Pilavija.
– Moj otac je bio radnik, robijaš. A ja sam cista radnicka klasa.
Bio je stariji od mene za koju godinu. Zajedno smo rasli, zajedno se propušili i iste veceri prvi put poceli štipati gimnazijalke. Kad je prešao u zanatsku školu i procitao Iljina i Segala, postao je veeeliki revolucionar, a ja njegova domaca burzoazija kojoj bez opasnosti od hapšenja i batina moze da prijeti i psuje.
Do svadje s ocem jedva sam se opirao zavisti što Redzep cvrsto vjeruje u nešto. A ja vegetiram rasut i mlitav. Bjezeci od oca, dobjegao sam njemu, svejedno što sam znao da cu morati proci kroz trnjak uvreda da bih, za inat ocu, postao veci Redzep od njega samog.
Deseti je sat kako Dunja i ja stojimo vezani uz diree u avliji seoskog zapovjednika legije Avdage Hatemica. Ranjenog Redzepa trebalo je negdje smjestiti da lezi, da se lijeci i oporavi. Na mojom ledjima mogao je umrijeti od krvarenja i gladi. Pošao sam Avdagi, starom ocevom ortaku, ne znajuci da se on vec dvije godine goropadi po okolini sa svojih nekoliko desetina pušaka.
Drijemz, bol i tupost poravnali su u meni muku i radoznalost. Slegao sam se u polusvjesno trajanje. Tonem, bjezim u spanosan san. Smrt je podnošljiva izvjesnost. Samo da pozuri. Cim Avdaga stigne, smislicu kakvu uvredu, samo da što prije izvadi pištolj ili izmahne sjekirom.
Negdje daleko, iza devet gora, iza devet voda ovog bola što me mlavi, uznemiruje me stid što je Dunja tu, što je svjedok mome porazu. Bez nje bih lakše podnio dronjke, nemoc, glup izgled. Pa i to što nazivam stidom javi se samo katkad, pa opet zgasne u glibaji bolne otupjelosti.
Dremljivi seljaci pod oruzjem sjede po avliji. Mrmore, nagadjaju hoce li biti kiše i da li je kukuruz ponio bolje nego lani. Samo nas mitraljezac drzi na oku. Cini mi se da sam se nakad igrao s njim kad sam s ocem dolazio fijakerom našem dalekom rodjaku Avdagi Hatemicu. Jaci i okretniji, pomogao mi je da se popnem na trešnju.
Iz daleka udariše bubnjevi. Ide Avdaga Hatemic, sluga mu za njim kicena konja vodi. Utegnut u kaiše, s automatom preko prsa, u kadifenim cakširama s turom, u njemackim cizmama, a ja pamtim Avdagu – bijele pelengace, oputnjaci na golim prljavim nogama, trkom iznosi ponjavu mom ocu Hadzi Numanbegu i prostire mu je pod onu istu takišu, a zeni psuje lijenu majku što nije i za me, begovog sina, izvadila iz sobe još jednu ponjavu. Na crnim šakama seljackim drhturi nekoliko poludivljih jabuka tek urumenjelih, a mene srah tog bradatog prljavog seljaka i njegovih ruku. I od straha, daveci se, pojedem trpke uzasne jabuke.
– Paa?- kaze nadmeno stojeci preda mnom, krijuci bic u ruci za ledjima.
Cutim.
– Ti si Hadzi Numanbegov?
– Jesam.
– Šta si trazio ovuda?
– Mislio sam… ovaaj… da se sklonimo kod tebe. Nisam znao da si to.
– Pa, mater ti tvoju begovsku, šta si mislio da sam ja pa da se sklanjate kod mene?
– Ništa.
– Kako – ništa?
– Tako.
– Mislio – da ja hranim komuniste?
– Eto, sad – recimo, da nisam mislio.
– A da šta radim tri godine nego ubijam komuniste?
– Sad tek znam.
– Paa?
– Pa, eto. Ubij!
– Da ubijem? Naravno da cu ubiti.
– Mozeš li bar pustiti ovu djevojku?
– Nju? Umlaticu je zajedno s tobom?
– Kako hoceš.
– I ti baš tako… kako hoceš?! Nije ti zao?
– Svejedno mi je.
– A šta si ti tamo… u tvojih?
– Porucnik.
– Je li još ziv Miloš Zekic?
– Ziv je.
– Aha! Oo, pa ti si ranjen!
– Ranjen.
– A gdje te raniše?
– U Crnoj Gori.
– Znaci, i tamo si bio?
– I tamo.
– Jese li sami vas dvoje?
– Bio je i treci. Nosili smo ga ranjenog od Zelengore. Njega smo i htjeli da sklonimo. Ali eto…
– Pa gdje vam je taj?
– E, to ne mogu reci.
– Ostavili negdje u cestaku?
– Ne znam.
– Naci cemo ga, ne boj se!
– Nadjite.
– A gdje su vaši?
– Ne znam!
– Misle li skoro udariti ovuda?
– Ne znam.
– Znaju li oni da ste vas troje pošli meni?
– Znaju.
– Koja brigada? Šesta?
– Ne znam.
– U kojoj si ti brigadi?
– Ne znam.
– Kazuj, ili cu te sad ustrijeliti?
– Ubij! I meni se zuri…
– E, onda necu. Napati se još koji cas!
– Moze i tako.
– Pilavijo, hoceš li da javim tvom ocu i materi?
– Javi, ali tek pošto me ubiješ. Nemoj prije!
– Zašto?
– Da vidiš kakav je Numanbeg kad sveti sina.
– Pilim ja Numanbegu i njegovom sinu. Hm! A ti, curo, koja si ti?
– Ja sam Dunja Jovovic, clan Okruznog komiteta Komunisticke partije i clan delegacije poslate vama na pregovor.
– Pregovor? Kakav sad pregovor?
– Odvezite, pa cemo vam objasniti. Pismo za vas bilo je u mojoj torbi. Vaši vojnici su je uzeli, vidjela sam, papire su razbacali niz vodu. Odvezite, da pregovaramo!
– Aa, ljudi, cudna zenska! Omere, ti ostani s mitraljezom! Vi ostali, izidjite iz avlije! Junuze, odaberi dva ovna, oguli i ispeci tamo pod hrastovima. Podijeli s raznja! Kozice razapni odmah! I, nemojte da bi koji vršljao oko kuce ili galamio, hocu da spavam. Tako!
– Gospodine zapovjednice, a pregovori?
– De, ne budalesaj, curo, jer ako te ozdijem ovim bicem, ispašce ti oba oka. Aah, što sam se umorio!
Ode u kucu.
– Zašto se smiješ – pita Dunja.
– Zar se smijem?
– Kesiš se. Ja se ovdje borim za nas… za Redzepa, a ti tako… zube pokazuješ.
– Nisam znao.
Nisam se smijao. Namrtvo premlacen, osjecao sam lice kao tešku bolnu kuglu obješenu o vilicne i ceone kosti. Kako se mišicje optereceno oteklinama ponašalo, ne znam. Pokušavao sam samo da se razorenim razborom probijem do objašnjenja zašto Dunja spominje pregovore, da odgovorim na zaprepaštenje otkud mi ovdje, kako je teklo sve to od jucerašnjeg jutra.
Sjedjeli smo Dunja i ja a Redzep je jecao i na mahove grebao zemlju. Oduprt celom i noznim prstima, odizao bi tijelo u luku od tla i opet padao naglo cijelom duzinom. Iskezenih zuba zalijetao se da ujede zemlju što ne moze od nje da se otkine. Ali bi ga bol i nemoc ubrzo utukli u sitno trzavo klupko mesa koje cvili i jeca.
Štab Cetvrtog bataljona s desetak boraca našli smo na Cvijetnoj vodi i prenocili s njima oko dviju vatara. Nismo znali gdje je brigada ni gdje je naš bataljon, ni da li ikako postoji. Cetvrti je satrven na Miljevini. Ostatak se vukao za Trecom brigadom, dovde. Krjuci od nas, clanovi štaba svadjali su se ko je kriv za rasulo. Pitali smo ih šta da radimo s Redzepom, ali – šta su mogli da kazu! Kao da su se cudili – toliko ranjenika ostavljeno, a ovi ovdje pitaju za jednog!
Onda je Dunja rekla:
– Kad bismo mogli da sklonimo Redzepa kod kakvog sigurnog seljaka!
Nekoliko dana vec ja prizeljkujem da to od nje cujem. Sam nisam smio predloziti, ali sam joj pricao o Avdagi. Sad sam cutao. Nisam htio da izlijecem, da ne posumnjaju da sam obradovan prijedlogom. Cekao sam. Redzep je jecao i povremeno pljuvao krv. Dunja je nestrpljivo nastavila:
– I mi bismo se malo odmorili, pa bismo potrazili naše. Pilavijo, zar ne poznaješ nikog u blizini?
Znala je da je seljak, domacin, neki dalji rod Pilavijama, blizu, dan hoda najviše. Pozurivala me, da potvrdim, molila ocima, grlom, koje uzalud pokušava da proguta pljuvacku, molila da kazem još štogod o dobrom covjeku Avdagi, kod koga smo nekad davno moj otac i ja jeli u gostima.
Sjetio sam velike pogace u crnim rukama Avdage Hatemica, mirisnog hljeba što se puši, i Avdaginog srdacnog nutkanja da otac i ja što prije umocimo okrajke pogace u medonosno sace preliveno mladim kajmakom. Stoji on pred nama srdacan, raširenih ruku, snazan, cist, siguran prijatelj… zove nas. Zove sve putnike, sve zeljne hljeba i meda. Ispricam Dunji kako sam s ocem jeo za Avdaginom sofrom na travi, pod krošnjama takiša. Dunja je plakala od nemoci, od srdzbe, od nesrpljenja da što prije pograbi komad seljackog hljeba.
Redzep je grebao zemlju i rezao postrance pljujuci sukrvicu i izgrizene travke:
– Vidim, odlucili ste. Izgubili ste prisebnost. Ne mogu se oduprijeti vašoj odluci. Predlazem: Pilavijo, ispali mi dva metka glavu. Evo, napisacu potvrdu da sam odobrio taj postupak. Ispali, uzmi moje dokumente i – bjezite. Ili idite tom seljaku. Šta je, neces? Onda – mene sklonite negdje u paprat, dobro sakrijte, s ove strane rijeke! A vi prethodno dobro ispitajte ko je taj seljak. Cuo sam tvoju pricu. Pazi se, seljak je bio ljubazan prema tvom ocu jer ga se bojao. I ulizivao se tebi da bi se dodvorio ocu. Sari trik inferiornog seljaka. Ne gaji iluzije o seljaku. Ti nasjedaš svojim gimnazijskim gledanjima na seljaka – domacina…
Branio sam se:
– Ja i ne predlazem da idem njemu.
– Ja predlazem – viknula je Dunja. – Šta si uzeo tu frazirati? Ako te Pilavija nosio jedanaest dana na svojim ledjima, nece te valjda sad predati… ne znam kome. Ja zahtijevam. Ja ne mogu više ovako… Ubicu se.
– Pilavijo! – stenjao je Redzep. – Jesu li tebe kad tukli seljaci? Nisu? Mene jesu. Ja im ne vjerujem. Dakle, mene ostavite negdje dobro sklonjenog. Ti mi daj svoj pištolj, gurni metak u cijev, dršku mi lijepo namjesti u šaku! A vi idite! Idite do djavola! Preporucujem vam ipak da polako, oprezno ispitate!
Tako je spasao bar sebe da ga ne unesemo u selo, Avdagi u ruke.
Sitnjez prisjecanja rasipa se. U teškoj otupjelosti izvjesnost smrti ne postavlja nijedno pitanje. Cak ni to ko je od nas troje kriv. Zamolio bih nekog da ubrza kraj. Ako ne moze, ništa zato. Je više ne razlikujem renutak od beskraja što se zove cekanje. Umrtvljen u bolu, ravnodušno podnosim uzas.
Mozda sam se i nasmješio. Vjerovatno sam pomislio – kako to sad ne osjecam ni onaj svoj pilavijski nagon da pred djevojkom igram, da igrom spasavam ugled, a i sebe od nevjerice u se. Ne, cak ni to. Ni glad, ni zedj. Niti ijednu ranu ili oteklinu pojedinacno. Ne osjecam ni Dunjino prisustvo. Ona više ništa ne znaci mojim culima i opustošenom pamcenju.
Opuštam se, savijam koljena.
Drago mi samo što me ništa ne sprecava. Cak ni stid.
Stojim sam, gluh i tup, i padam u san, u ništavilo. Nosnicu poce da draška tanak dašak mirisa moje u znoju istrule košulje. To je moj miris, znan i drag. Ali se miris izgubi u bolu ozlijedjene rskavice.
– Zašto me ne pitaš, Pilavijo? – cujem, ili sam sebi kazem, ili uhvatim komadic necijeg davnog pitanja u svjetlacu prisjecanja. – Zašto me ne pitaš što sam izmislila pregovore?
– Kakve pregovore?
– Zar nisi cuo šta sam rekla banditu? Okreni se meni, moram tiho da govorim. Tako! Zašto me ne pitaš o pregovorima?
– Ah, sad se sjecam. Paa, radi šta znaš!
– Misliš li da cu uspjeti?
– Ne znam.
– Šta ti je?
– Nije mi ništa. Boli, spava mi se…
– Ti neceš da me podrziš?
– Kako to… podrziš? Ne razumijem.
– U tome da nametnemo banditu pregovore.
– Svejedno mi je.
– Zar ti je svejedno hocemo li ostati zivi…?
– Ubijen sam.
– I za Redzepa te se ne tice hoce li skapati tamo… preko rijeke, u paprati?
– I to.
– Pa kog djavola si ga nosio od Sutjeske donde, jedanaest dana?
– To je drugo.
– Pilavijo, hocu da znam – zašto si ga nosio?
– Mozda za inat njemu. Ili sebi. A mozda nije zato. Pusti me da cutim. Spava mi se.
– Glupost, ti moraš zahtijevati pregovore!
– Dunja, radi šta znaš. Meni je svega dosta.
– Ma kako mozeš tako… svejedno ti umrijeti… kao govece… kao tupoglav idiot… kao… Pilavijo, ne smiješ tako, dodji sebi, cuješ li? Jesi li pri svijesti?
– Cini mi se. Ali ti govoriš mnogo… i iz daleka. Sve je tako gluho. Sunce mi smeta. Boli me od te svjetlosti. I od tvog glasa me boli. Preoštar je. Zveci.
– Ja šapcem.
– Mozda.
– Pilavijo, pogledaj me! Je li istina ono što si mi govorio u pojati? Heej, ne obaraj glav, slušaj! Ono… kad smo lezali, sjeti se!
– Sjecam se. Rekao sam ti, kad se rat svrši, odvešcu te kuci, moja majka ce nam prostrijeti gospodsku posteljinu, a mi cemo leci na pod, pokriti se našim šinjelima, umjesto na jastuku, spavaceš na mojoj mišici… To sam rekao. Reba li da se stidim toga? Zašto me o tome pitaš?
– Misliš li i sad tako? Gledaj me, heej! Misliš li?
– Sad ne mislim ni o cemu. Ne mogu. Boli…
– Mi moramo da zivimo, Pilavijo.
– Kako hoceš.
– Ne tako, ne smiješ. Najgore smo preturili, Redzepa smo iznijeli, koliko dana si ga nosio na ledjima, ti si junak, Pilavijo, odupri se, digni glavu, gledaj me, ne smiješ tako! Zovi onog bandita i reci mu da si ti poslat da pregovaraš… Ako pristane, izmisli nešto… šta ti je, pa ti uopšte ne slušaš!
– Slušam. Molim te… ne dosadjuj!
– Ti si lud. Heej, mi moramo zivjeti. Redzep je u nesvjestici. Rane treba isprati. Probudi se, covjece. Misli na Redzepa!
– Dosta mi je Redzepa.
– Šta kazeš? Dosta ti Redzepa? Ti ne znaš šta govoriš. Nosio si ga jedanaest dana, a sad tako…
– Ja sam nosio sebe. Mozda bi se ubio da nije bilo njega na grbaci. A šta ako sam ga ponio iz straha da ne ostanem sam?
– Ti buncaš, casna rijec!
– O Redzepu necu više da cujem.
– Ali ti si ga nosio toliko…
– Ja njega nosim od sedmog gimnazije.
– Ne razumijem.
– Nije vazno, Dunja.
– Vazno je. Govori! Najvaznije je da govoriš.
– Ne mogu da govorim. Ne pitaj dalje, hocu da odrijemam. Dojadilo mi je sve. Dojadio mi Redzep… ah, taj Redzep, od sedmog gimnazije, ozbiljno ti kazem.
– Tako dugo se mrzite?
Nervirala me njena radoznalost više nego zujava muha koja odavno oblijece oko sasušene krvi po ocnim kapcima. Zašto zapitkuje, zašto nasrce, zašto me opsjeda svojim prisustvomkad sam i od njega pobjegao! Boli me od sjeciva njenog glasa, koji hoce da me istjera iz tuposti i šutnje u koje sam se smjestio kao u logu od hampamuka. Ne zelim da govorim. Ne zelim ništa da znam. A to – sa Redzepom, mozda je pocelo mnogo ranije. Ne mogu i necu da se prisjecam. Lakše mi je ovako, bez njega i bez Dunje, bez svijesti, bez misli.
– Zar se vi tako dugo mrzite? – Dunja je uporna. Nametljiva. Moram je odagnati. Razdrazen, glasno pljunem.
– Mi se ne mrzimo. Samo, ja njega podnosim. Ne mogu više.
– Jest prilicno arogantan, bezobziran…
– Nije on ni arogantan, ni bezobziran.
– Nego?
– Tezak mi je, eto šta je…
– Pricaj! Vazno je da govoriš, cuješ li? Zašto!
Šta joj je naspjelo da tako insistira? Psovao bih, naredjao bih joj dug lanac grubosti da je izvrijedjam i ucutkam. Nemam snage da slozim tri recenice. Misao lipsaje u zaboravu. Dunja moli, Dunja naredjuje, zašto joj je toliko stalo da sazna o meni i Redzepu, jesmo li se baš mrzjeli ili sam ga ja samo podnosio, ili sam sve to sad izmislio da bih imao razlog da budem grub prema njoj, ili da se otresem njene nametljivosti?!
Zazinem da opsujem, okrenem se, u njenim velikim ocima, raširenim pred plac, ili jauk, toliko je molbe i gladi za odgovorom da se zacudim. Cudjenje zamreška prvu toplinu u meni. Dunja se vrati meni preko ivica moje ravnodušnosti. Toplina i stid usvilaše u me. Moram joj reci, moram, ali sam još nemocan da dosegnem šta ona u stvari ocekuje od mojih rijeci. Moram da pozurim. Moram govoriti. Šta hoce? Otkad je to izmedju mene i Redzepa? Moram odgovoriti. Da pocnem! Polako cu…
– Njegova majka radila je u našoj kuci. Mene nosala, pitala me, vezala mi prvu ljuljašku o orah u bašci. Redzep je bio stariji. Uvijek je bio stariji i iskusniji. Dunja, razumiješ li me? Jedva micem vilicama. Ne mogu da dovršim teze rijeci. On je mene uvodio u igru, ali nikad nije dozvolio da zaboravim njegovo starješinstvo.
Nosio je moje kapute i košulje, spavao nekad sa mnom na istom dušeku. Bio je pošao u gradjevinsku školu, pao je u trecem, nekako se ugurao u zanatsku školu, a onda je iznenada sebi uvrtio u glavu da je on prava radnicka klasa, a ja burzujski sin koji… da ti ne pricam dalje, Dunja, vilice su mi razglobljene, umoran sam, zaspacu ovako uz direk.
– Govori, molim te, uzasno mi je stalo so toga da te cujem…
– … a kad sam postao od njega jaci i okretniji, podsmjehivao sam se njegovom ocajnom naporu da zadrzi tu prividnu nadmoc nada mnom. Naše svadje i prijateljstvo mijenjali su sadrzaje kako smo dozrijevali, ali je njihova temperatura ostajala ista. Mirili smo se brzo, u stvari, ja sam popuštao krijuci podsmijeh, a on mi je, vjerujuci da je ko zna koji put pobjednik, velikodušno praštao.
Smetala mu je moja nezavisnost.
Ja s podsmijehom nisam smio ici daleko. Bio je preosjetljiv. Nikad, ni u najzešcoj svadji, nisam ga uvrijedio. Znaš – bilo me je stid što sam ja sin svemocnog Hadzi Numanbega, a on… siromah… bojao sam se da mu i jednom kretnjom ili rijecju izazovem sumnju da i ja mozda cuvam tu razliku, makar i nesvjesno, oprosti, mozda izmošljam, blebecem koješta, ne znam ima li ovo ikakav smisao, ti sigurno nešto drugo ocekuješ…
– Ne, ne, baš to. Samo, ti govoriš sve brze, sve nejasnije…
– Cudno, i meni je, izgleda, sad stalo da ti to kazem. Dunja, šta ono?… ah, da! Kivan na me, nazivao me uhranjenim begovskim gotovanom, a on je bio – po njegovom, prava radnicka klasa. Smješkao sam se, znao sam koliko je on daleko od mentaliteta pravog industrijskog pobunjenog najamnika. I koliko sam ja od svog oca dobio batina, koliko sam mrzio kucu i to prokleto porijeklo. Izgleda, prebili su mi vilicu, onaj s ulojenim fesom ima ogromnu pesnicu. Pih, boga ti, još jedan zub ispade! Ala su me namlatili!
Pitao sam ga kao sekretara aktiva SKOJ-a kako bi bilo da bubnem eksplozivom medju varošane koje je moj stric, kotarski predstojnik, sazvao u dzamiju na dogovor, u stvari da ih zove pod oruzje protiv ustanika, pitao sam ga, on se oduševio, ja sam u dzamiji iskljucio svjetlo i u nabijene redove tjelesa bacio dvije limenke s ekrazitom. Napravio sam toliku guzvu da su i Nijemci u kasarni dignuti na uzbunu. Sutradan, Redzep meni – ti si anarhist, trockist, individualist, ti si i mene zaveo svojim burzoaskim anarhizmom, to da više nisi ucinio, drugovi su to osudili. Zaprepastio me tim obrtom. Ocutao sam.
U redu, to je prošlo.
Jednom Mjesni komitet odlucio da se zapali Uvalijina pilana. Da dodam, u sjeci i obradi imao je i moj stari ulozenih oko dvadeset miliona kuna. Paljevina se pripremila negdje mimo mene. Ja sam postavljen samo kao osmatrac na glavnom putu.
Cekam ja od osam uvece do jedan po pola noci, cekam u šancu, napola lezim, kiša lema, poda mnom bujica raste, cekam, kad oko jedan dodje drugar, veli – akcija odgodjena.
Ja sam imao sve propusnice, mogao sam uci u pilanu kao i moj otac. Udjem, uvucem se, sinem s kamiona kantu nafte, polijem talašiku na sporednom izlazu iz mašinskog odjeljenja i zapalim.
Do ujutru izgorjela je mašinska hala zajedno s odjeljenjem gatera, balvani, trenica… Otrcim Redzepu da mu se pohvalim, a on na me – kako si smio mimo partijsku organizaciju? Ako je zakljuceno da se odgadja, onda se odgadja, razumiješ li, anarhisto, burzujski mamlaze, sto ti bogova… i tako… satima. Dva mjeseca kasnije dobijemo sa slobodne teritorije bilten. Citava strana – pohvala varoškim komunistima što su spalili pilanu. Redzep na sastanku cita, i – zamisli… ni pogledom da mi prizna podvig, nego – eto, vidite, drugovi, šta rade naši slavni ilegalci, tako morate i vi, narocito vi iz boljih kuca koji još imate izgradjen klasni osjecaj!
Spremao sam se da ga gdje u sokaku išamaram. Prevagnulo je ipak sazaljenje prema jadniku. Nisam ni jednom rijecju prigovorio.
I u odred se preda mnom hvalio kako je on iz one organizacije koja je zapalila pilanu. Kazem mu ja – zašto ne spomeneš onog ko je to ucinio, a on meni – kud bi radnicka klasa stigla ako bi odvajala individualne podvige jedan od drugog! Uspjesi su zajednicki. A ne kao u burzoaskoj istoriji – ovaj, ucinio ovo, onaj – ono.
Zalio sam ga što je došao dotle da ne primjecuje vlastita ponizavanja. I dalje smo drugovali, on se kraj vatre zavlacio meni pod cebe, i spavao, koljena zgrcenih pod bradu, drzeci obje ruke meni oko vrata do budjenja. Dunja, meni je dosta Redzepa, stvarno, neka ide do djavola, nemoj pokušavati da me na bilo šta nagovoriš upozoravajuci na njega, dosta mi ga je. Ja sam bio idiot što sam dozvoljavao da se sve to razvije u njemu. Trebalo ga je sramotiti pred cetom, pred bataljanom, na vrijeme, a ne… boga ti… ako je neki od starješina ucinio nešto za pohvalu, on trci njemu da mu to kaze, a kazivao je to vrlo vješto, ali nesvjesno vješto, instiktom namucenog siromaha koji laskom izbjegava otvorenost, odnosno još jedan napor i bol više. Iskreno se divio starješinama, širio mit o pojedincima, a prema podredjenima se ponašao kao da je on jedan od tih starješina s pravom na mit. Mislim da on nije ušao u Partiju kao licnost. On je pobjegao u poslušnost višima da bi mogao zapovijedati mladjima. Pošto je zbog vece revnosti uvijek imao cin više od mene, zahtijevao je da i ja gladim niz dlaku njegovu sujetu. Ja sam se blago podsmijavao.
Priznajem, ja sam od oca dobjegao Redzepu. Ali sam brzo dozrio toliko da mi je Redzep postao teret. Ili mozda lazem. Ne znam. Samo znam da mi ga je dosta… dosta, kazem ti!
Ne spominji mi ga više! Ne – bar u ovim posljednjim trenutcima. On ce ostati ziv, a mi cemo biti zvjerski umlaceni, Dunja, eto, napricao sam ti… de, da malo otcutimo, strašno mi sijeva u lijevoj strani lobanje.
– Pricaj!
– Ne mogu više.
– Kako to da se niste nikada odvojili…?
– Jesmo, ali smo se razili, nalazili… ko bez koga nije mogao, nije mi jasno. Ja sam se odupirao njegovoj nasrtljivosti, ali ponekad… kao da sam zelio da ne uspijem u otporu. Da bih ga umirio, da bih ga uvjerio da moze uvijek biti siguran u me, ja sam mu se ponekad i svjesno dodvoravao… A mozda sam ja njemu bio potrebniji nego on meni. Ko je bio rana, a ko rumena pokozica ozdravljenja teško je zakljuciti. Kad je otišao u štab brigade, u politodjel, rjedje smo se sretali… Pa i tad koliko da se ispuši cigareta. Za svadje nismo imali vremena. Ali medjuzavisnost je vrlo brzo popuštala. Do Košura…
– Slušala sam bitku cekajuci tebe u podnozju.
– Cetiri puta sam Trecu cetu dovodio do na kosu, ali – ali malakšemo na rovovima. Cetvrti puta pošlo nas je svega osamnaest. Toliko je prezivjelo prethodne napade. Protukli smo se ozlojedjeni do na kosu, hvatali smo se za vratove, ali nas odbaciše. Zaustavili smo se na Sutjesci. Snage nismo imali da se povucemo kamoli da još jednom napadnemo. I ba tada odnekud iz mraka pojavi se Redzep. Ja lezim u lišcu, dašcem, oko mene leze ljudi, jedan cvili moleci da ga previju, a previti nema ko jer su bolnicarke izginule gore u kosi, grizem zemlju, dah da vratim, a on više mene stao, gura me cizmom u rebra:
– Naprijed, ko vam je dozvolio da se povlacite? Naprijed, strijeljacu!
Vidim, maše pištoljem što sam ga ja oteo od satnika i poklonio mu, moše, hoce da ubije.
A ja… a meni je, izgleda, to i trebalo. Razgoropadjen skocim, pograbim ga za jaku, gurnem mu cijev pištolje medju rebra i potjeram samog uzbrdo. On se osvrce, koprca se, prijeti mi partijskom komisijom i vojnim sudom, ali ja ga gonim, guram ga, nosim ga, samo gore, samo na rov, bojim se da sam se tada cak i grlato smijao, Dunja, ne znam, cinilo mi se da sve svoje sudije, i oca, i bracu, i ucitelje, i Redzepa, i partijske sekretare, i partijske celije, tjeram pred sobom da i ja njih ispitam,
boga im njihovog,
pa dosta vec toga terora,
dosta tog tvog terora! – vicem ja njemu i nosim ga da mu zadnjicu izlozim vatri, da ga cujem kako dreci, jer sam se dosta naslušao kako brblja. Nijemac ga je ošinuo rafalom iz automata tek kad se oteo i štuknuo natrag, vidjela si, ulazne rane su na ledjima. Snio sam ga pod pazuhom, na Sutjesci mu, u plicaku, oprao rane, s mrtve Savke skinuo košulju i previo ga… Tad si ti naišla.
Nisam ja njega nosio što sam se osjecao krivim za njegove rane, ne, ni sad ne smatram da sam ja kriv. Cini mi se da sam ti rekao – nosio sam ga jer sam se bojao da ostanem sam. Ne, nije ni to. Odavno sam ja mogao da zivim kao komunist i bez Redzepa. Nosio sam ga… tako, kao da iznosim sebe. Bez njega na ledjima, izgleda, ne bih ni ja imao razloga da izidjem iz onog pakla. Legao bih kao i toliki drugi i u potoku ili grmlju sacekao smrt, bio sam umoran i ocajan kao i oni koji su to ucinili, ali s njim na ledjima… morao sam ici. A mozda sam ja samo pred tobom igrao junaka, smiješno je reci da sam još jednim podvigom htio da ti udvaram, ali… ja sam gladovao za tvojim pohvalama, ne znam, mozda ništa od toga nije bilo pravi motiv, nego… onako, pograbio ga i ponio i – nosio…
Ja njega nosim preko ratajskih livada, sjecaš li se, ti izmakla naprijed, vec si bila na cupriji, Redzep na mojim ledjima poce da hropi, mislio sam umrijece, ne, htio je samo da pljune, bacao je sukrvicu pored mog obraza, bio je došao svijesti potpno, pljuje, pršti pjena meni po uhu i obrazu, pljuje, i zamisli šta mi kaze
veli – …ah, Pilavijo, nisi smio sam da me ubiješ, nego si me isturio Nijemcima, mizerijo, ubico!
da si ga cula, zahtijevala bi da ga ostavimo, a uzmemo nekoga koji ce nas blagosiljati. A ja upeo, njega, samo njega – iznijeti! Iznio sam ga. I dosta mi ga je. Mrzim ga. Spopada me uzas kad cujem to ime. Dosta!
Ti hoceš da zovem Avdagu, da ga prevarim kako smo poslani da pregovaramo? Dunja, nema svrhe. I ne pregovara mi se. Sve je to suvišno.
Cudno, kao da sam iznenada izronio iz duboke smrdljive vode, lakše dišem. U ovoj istoj avliji ja, begovski sin iz varoši, pokazivao sam seoskim vršnjacima kako se igra lopte, a oni, nepovjerljivi, Dunja, eno, onda je bila golštanga… ja sam skinuo kaputic i obiljezio njime jednu stranu, a ovaj… sa šarcem, ovaj zelenooki, podigao je kaputic i objesio ga o granu rekavši da je teta novu haljinku stavljati na tle, nagazice neko, pa je umjesto njega stavio svoj izbušen olinjao fes. Kakav dan! Malo je sparno, je l’ de? Bice kiše za koji sat. Lišce je u krošnjama takiša zamrlo. I pera kukuruza miruju. Omorina se spušta na polja, vidiš li kako su bišinske strane modrije nego inace. Da hoce to s nama da obave dok se nije smrklo, dok nije prokapala kiša. Ne volim mrak i blato.
– Zovi bandita! – kaze Dunja. – Zovi, ubijedi ga! Tebi ce vjerovati, meni nece.
– Glupo je pocinjati. Mudar je on. I nema racuna da nas ostavlja zive.
– Zovi! Moraš. Moraš pokušati.
– Pusti me, ne moram više ništa. ah, kakav sam idiot ispao!
– Zovi!
– Dunja, molim te, ne zahtijevaj, ja ne mogu… ti radi šta hoceš, ja se evo opet strmoglavljujem u san i tupost, lakše mi je tako, ne diraj me! Ti govori, lazi, svali sve krivice na me, kazi – ja sam te dotjerao dovde, izvuci se, pregovaraj, ja ne mogu. Oo, ljudi, ljudi!
Na tjeme nalijeze nebo, boje se gase, srdzbe i nade ispretane pricom gube se u obamrlosti koja me obuzima od nogu do ocnih kapaka. Ne zelim ništa. Ne ocekujem ništa. Samo neka me svijet ostavi na miru sa svojim razlozima odrzanja. Spuštam se, tonem cijelim tijelom u ravnodušnost. Negdje daleko biju bubnjevi uzasa. Smrt opominje na svoje prisustvo.
Dunja opet šapce, nervozno, brzo šušketa suglasnicima. Ne razumijem je. Ne naprezem se da je shvatim, jer znam šta hoce. A to je tako besmisleno. Neka govori, jadna moja Dunja, zalosno neobaviještena o našim šansama, da mi je, da imam bar toliko snage da joj kazem koju o nama Pilavijama, cija se loza, eto, svršava sa mnom u plitkoj blatnjavoj jami, pod hrpom suhog granja. Gdje li smo poceli i zašto? A što bih joj o Pilavijama znao reci? Ništa. a da li bi to bilo vazno?
Mozda bi bilo smiješno.
Eeh, Dunja, Dunja!
Cujem je, rijeci su joj razgovjetne, ali ne zelim da se naprezem da im povezem smisao. Puštam ih da se u siktavim lancicima vrate i da zvekecu oko lobanje, smješkajuci se kako ih nehajom vješt odgonim –
zovi!
zahtijevaj!
kukavica!
Nasmijem se. Rekla je kukavica. Ona misli da je Avdaga kukavica. Ee, Dunja, Dunja! Slucajno kazem:
– …ti misliš, Dunja, da je Avdaga kukavica?
– Ne, ja mislim da si to ti.
– Ja? Šta si rekla? Ja sam… to? Ponovi sve, nisam dobro cuo.
– Ti si kukavica. Cuješ li, Redzep je imao pravo. Kad sam mu poslije one naše noci više Paprace pricala kako me ti voliš, znaš li šta mi je odgovorio. – Dunja, protrljaj oci! Pilavija jest hrabar i iskren, to je u redu. Priznajem mu da je povremeno i komunist, mada je cešce samo simpatican mangup pod oruzjem. Ali on je samac, bez korijena, bez pripadnosti, on je otkinut, a ne pripojen. On je tašt. Poginuce da uvjeri druge u neku svoju hvalisavu tvrdnju, ali samo ako ga ti drugi posmatraju. Kad je sa, totalno je sam. Ne moze podnijeti poraz. Sam pred teškocom, ili je kukavica ili zgranuta budala. – tako je rekao Redzep. I tacno. Ti si sad sam. Pred Avdagom. Prepao se bandita. Bjeziš ispred njega u ravnodušnost. Prije umiranja ti si vec leš. Oo, imao je Redzep pravo. Ti se bojiš Avdage.
– Kazi to još jednom!
– Imao je pravo. Šta je, šta se kesiš? Imao je pravo. Cuješ li me dobro? Imao je.
– Dunja.
– Imao je. Zašto buljiš u me? Šta je, neobicno ti ovo što si cuo? Znaš li šta je još primijetio? Pilavija je, kaze, kako ono… produkt klase koja je ekonomski copor. On ne moze da se smiri u klasi koja je ljudska organizacija. Pilavija nema hrabrosti da pripada. Vidjeceš, rekao je, ako ikad stane sam… pred smrt, a ne mogne od toga napraviti paradu… vidjeceš šta ce s njega da bude. Eto, sad si u takvoj prilici. Paa? Imao je pravo. Zašto ne viceš? Zašto ne izazoveš Avdagu da nas pobije? Zašto ne psuješ? Kad neceš to, zašto ne pokušaš da ga prevariš? Radi nešto! Otimaj se! Urlaj! Još ne shvacaš? Još dreljiš u me? Sram te bilo! Oo, majkoo!
Zabezeknut, cekao sam da se napad histerije slegne i smiri. Ali Dunja nije plakala, nije se trzala, gledala je u me ravno i smjelo kao sudija, prezirala me i zalila i, sasvim, sasvim lako krecuci glavom naprijed – natrag, potvrdjivala da se i ono što trenutno sad vidi slaze s onim što je malocas presudila, što je Redzep davno i do u tancine predvidio da ce se desiti.
Imao je pravo?
Nije imao pravo – kaze ili tek zaustim. Ali ne mogu da izdrzim tezinu njenih velikih ociju, tuznih, sazaljivih ociju koje tuze i sude. Uzmicem, uvijam se, vrtim se, ali se ispred presude nema kud, poigravam, smišljam.
ahaa, Redzep! Znaci – on!
ah, bogu li mu njegovog, zar i ovdje?
Zar i ti s njim?
Znaci – još vam nisam dovoljno pokazao, je l’ de, još sam burzujski, begovski, efendijski sin, covjek copora, tako, je li, malo vam što sam ucinio?! Ne date mi ni umrijeti bez trostrukog napora, bez truda za vas, za vaše zadnjice, za vaše hirove što ih nazivate kriterijumi, vi anonimusi,
a gdje ste vi?
a šta radite vi?
Nije,
nije nikad imao pravo, gdje je on da mu to kazem i dokazem? Kurva, bijednik, uvukao se medju nas, meni iza ledja, da se na me nabacuje blatom iz zavisti što nije kadar nikud sa mnom uporedo, jer ja mogu iz inata više nego on kad skupi sve dronjke svojih razloga, blebetalo jedno,
sad ce on… sad ceš vidjeti… vama boga i sunce strašljivo, sad,
slušaj!
– Avdagaaa! – dreknem kao da me deru, a ja najblizeg rodjaka i domacina u pomoc zovem. Mitraljezac se prenu i skoci naglo okrenuvši cijev šarca prema meni. – Avdagaaa! Izidjider da te priupitam! – Poskakujem od nestrpljenja, ali – oo, zašto sam vezan, da mi je samo da skocim, da vidite kako skacem, da vam pokazem šta sam ja, šta je, tjeraš me da izazovem Avdagu da bih ti spasao zivot, zivi ti se, dušo, je li? A meni – ic! Gdje je ta smrt od cije blizine ludite, vi ludite, a ja se smješkam, gdje je da se ponosam s njom po ovoj avliji, makar bila zemlja ili Avdaga, deset Avdaga s po deset mitraljeza u šakama, makar bila zemlja s tri planinska sistema u mišicama, ne bojim se, nije imao pravo, kazem ti. Vidjeceš.
– Avdagaaa! urlao sam, vrištao pomamno, prijetio Avdagi korpusom, cijelom vojskom Narodnooslobodilackom i Kominternom ako nas ne odveze, ako nas ne pusti da pregovaramo, ako ne izadje i makar i ne pregovarali.
Avdaga se pojavi na kucnim vratima, ozlojedjen, nazuljanog obraza, cešuci se ispod obašve.
– Šta se dereš, šta ti je?
– Odvezuj ili ceš druge noci gorjeti!
– Kuš!
– Odvezuj i pocinji pregovore, inace cu ti zatrti rod Hatemica!
– Ne laj, ovo ti je posljjednja icindija.
– Da mu udarim još jednu po zubima? – pita Omer.
– Hm! E baš mi pašce ne dade da zaspim! De, Omere, uzmi još jednog, pa mi njih dvoje prevedi u sobu! Samo pazi, kopile je još jako.
Jedan pored nas, mitraljezac Omer za nama, Dunja i ja se, iduci preko avlije, dodirujemo ramenima, ona zabrinuta i zbunjana naglim obrtom, ja veseo i bezobrazan, pošašavio od zudnje za ruganjem i prkosom. Pred kucnim vratima stanem.
– Izvolite drugarice, samo poslije vas!
– Šta ti je?
– Gospodjice, budite ljubazni, udjite! Gospodi iza nas se zuri.
– Ne pricaj! – opominje mitraljezac.
– Ti, magare, zavezi! – kazem i u trzaju pljunem mu u bradu. On lupa pesnicom po mojim pleckama, a ja nastavljam objašnjavati Dunji:
– …. kao što vidite, drugarice, drug Redzep vas je krivo informisao… da li bi drug Redzep cinio ovo… isto ovako… tvoj uceni revolucionarni Redzep… ta, prestani, zivotinjo, da me udaraš, jer, ako se okrenem pa te samo jednom maznem… aha, tu je znaci, gospodin Avdaga! Zeljela si da pregovaram s njim. No, onda ceš vidjeti kako Pilavija pregovara. Izvolite, izvolite, samo poslije vas! Ali, dok budem pregovarao s njim, nemoj da bi koju izustila, dobiceš po zubima od mene, tri ti ne treba, i tebi i njemu, tom tvom Redzepu, mogao sam mirno umrijeti ne muceci se ovoliko, ali kad vec izazivaš, onda i – gledaj!
Uvode nas u Avdaginu sobu, a meni psovke na usni otezale, cekam samo da stanemo, da se namjestim, da me upita pa da ga zaspem njima kad vec ne mogu batinama.
Avdaga sjedi na seciji, plecke naslonio medju pendzere. U cakširama je, bos, u tankoj od beza košulji otvorenih prsa, pred njim na stolicu u visini secije sahan s cimburom, pecenje, psenicni hljeb, flaša s rakijom, fildzan, duhanska kutija, šibica, noz. Nasmijem se, ali – sebi. Ne izgleda nimalo protivnicki. Uzalud sam se razmetao i galamio. Opasnost ne lezi u tome što je on tvrd beskrupulozan razbojnik. Nije. On je seljak koji je nešta naumio, i nece odustati od te namjere. On je vec donio odluku o našoj sudbini, kao o datumu kosidbe – cetiri sedmice po Djurdjevu. To je prepreka. Neosvojiv bedem. Ne, glupo je vikati. Pred njim, domacinom, mudrim i sigurnim u se, vika je samo vrtnja nemocnog koji vrišti u pomoc.
Ulazim gotov ipak da pocnem psovati, a on još ljut, prelazi dlanom preko golog tjemena, mrk i snazan, tako obican i poznat Avdaga s ocevog cepenka, preplanuo na zetvi, dodvorljiv seljak koji meni sa crnim šakama pruza hrpicu trpkih jabuka, a koljac, lukaviji, prisebniji i pametniji nego ja. Nosnice pozudno uhvate pramen mirisa hljeba i masla, davni opojni miris materinskog ognjišta, – pa skoro da bih Avdagi nazvao selam i pomirljivo kao domacin domacinu, predlozio – de, brate, da se razidjemo kad vec u ovom ruznom šugavom vremenu ne mozemo da se sporazumijemo.
Ali seljak gurne Dunju, ona se odbije o moje rame, posrne, okrene se meni, ne zove da pomognem, ali me gleda još onako kao na direcima – imao je pravo, da znaš! Zazinuh da opsujem Avdagi, ali moradoh sacekati dok onne kaza sve legionaru – vojsku da rasporedi po kosi, taj na strazi kod mlina, taj kod Mustafine pojate, ostali u Kunijin šljivik. I da mu niko ne zaviruje u avliju. Na mitraljesca siknu kako to drzi šarac, ako moradne pucati po sobi najprije bi njega, Avdagu pogodio, tako ga je upravio. Tek pošto legionar izidje, zakrenu se nama.
– Smiješno ti nešta, Pilavijo? – pita rugajuci se.
– Ti.
– Ja smiješan?
– I glup.
– A kao… zašto sam ti takav?
– Tako. Praviš se vazan.
– Hm! Jaci sam…
– To ceš vidjeti kad za koji dan naidje divizija, pa te upita za zdravlje.
– Pilim ja vašim divizijama.
– Nijednu nisi smio docekati.
– Ne laj! Mogao bih ja tebe odmah i objesiti.
– Dunja, cuješ li kako prijeti? Hahaha! E jest budala! Kazi, zar nije lud? Hoceš da me objesiš? Pa, pozuri, i meni se više ne stoji u ovom svinjcu, pozuri!
– Baš hoceš da pozurim? – Gospodine zapovjednice, – kaze Dunja, – moj drug je, naravno, srdit zbog… zbog svega što se od sinoc dogodilo i nije mu lako da normalno pocne pregovore. Predlazem vam da te prijetnje i zadjevice ostavimo, a da…
– Ti, gospodjice, zavezi, tebe cu onako… išibati, majku ti kurvinsku!
– Avdaga, to je moja zena, a Hadzi Numanbegova snaha. Ne izazivaj! Ne psuj!
– Boli mene… cija je ona zena, a cija snaha. Ima da drzi jezik za zubima.
– Jesi li ti nas zvao da vrijedjaš ili da pregovaramo?
– Nešto si mi zivnuo, Pilavijo. Bio sam se obradovao, eno ga – pomislih, lipsace uz direk, ne moram ruke prljati o njega.
– Zeliš li pregovarati?
– Paa, recimo!
– Zeliš li?
– Hajd’ da probamo! Pocni!
– Da pocnem? Pa dobro. Prvo kako se ti to ponašaš prema nama? Misliš li ti, da bih ja – Hadzi Numanbegov sin postao u oslobodilackoj vojsci pukovnik da sam tako, bez obezbjedjenja, padao kojekakvima u ruke, pogotovo takvima? Ne bih, sigurno. Pred onom kucom sjedjeli smo bez ijednog vojnika zaštite i razgovarali kako da dodjemo u kontakt s tobom. Bjeziš, stalno izmiceš. Na savjetovanju komunista iz tri divizije raspravljali smo o tebi nesrecniku, i jednom seoskom jadi, koga su Nijemci i ustaše prevarili, u krv uvalili…
Uzalud.
Pogrešio sam u startu. On nije ovdje zapovjednik legije, on uopšte nije zapovjednik, on je seljak, vlasnik, sav u brizi za zemlju i ljetinu, s njim se ne govori vojnicki, tu, u vojnickim pitanjima, on je samo obican, povremeni ubica.
Ne uspijevam cak ni da ga zainteresujem. Sakrio oci u smedje, od sunca izblijedjele trepavice, dokono zvace, igra se s desnim brkom, ponekad me odozgo gledne posprdno i nakrivi glavu, kao, eto – aa, ljudi, cudna lazova!
Napregnuo sam se sav da ga uvjerim, a strah me razjeda – posrnucu, ugasicu se, ubicu nas dvoje šutnjom i apatijom. Trzam se, namjerno hocu da me bole zglobovi, zatezem konopce. Uspravljam se.
Govorim odmjereno, ponekad zagrcnem od bojazni da ne kazem suvišnu rijec, da me ogromno nisko nebo umora što me pritišce, ne ucini neopreznim za jednu rijec, za jedan mig. Govorim, ali Avdaga noktom cisti zube. Kad mu dojadim, pita:
– Je li vas mnogo izginulo u Crnoj Gori?
– To se tebe ne tice.
– Tice me se. A ti, ne budi balonja iz caršije, i sa starijim tako ne govori. He, ja sam mislio da vam je sva vojska sastavljena od zrelih ljudi. A ono, vidiš li… balavadija neka!
– Zašto ti vjecito bjeziš od ovakve ‘balavadije’?
– Lako je poginuti. Teško je ostati ziv.
– Hoceš li ti da pregovaraš, Avdaga?
– Hahaha, e jesi Pilavija! Pravi! Pa dobro, ako bismo i pregovarali, šta bi ti recimo… kao… kazao?
– E baš si neuk seljak! Da ja, pukovnik Narodnooslobodilacke vojske, stojim tu vezan, a ti komandant stotinjak seljaka u pelengacama… sjediš tako na seciji… pa da pregovaramo? Necu, to je uvreda za me i za one koje predstavljam.
– Hehehe! Šta ceš, sigurniji sam.
– Šta je, Avdaga, bojiš se mene golorukog?
– Ja da se tebe bojim?!
Skoci, nozem razreza konop na mojim rukama.
– Da vidiš da te se ne bojim. De, sad, pocni! Jesi li za rakiju?
– Hvala, ne pijem s protivnicima dok ne potpišem ugovor.
– Aha, paa, da cujem!
– Dakle, u ime štaba našeg korpusa Narodnooslobodilacke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije, mogu tebi kao predstavniku okupatora i njegovih sluga da predlozim pregovore, ali ne – nadmudrivanje o svemu i svacemu, nego – konkretno ili – ili!
– I ja velim ili – ili, druge nejma!
Ceka me radoznao, ne zbog sadrzaja mog prijedloga koliko zboh toga kako cu se ponašati, smješljiv je, pred kikot mudrog domacina na prvu glupost uhvacene zvjerke. Zaplakao bih sad pred njim od nemoci. Ali nasrcem – za inat i njemu i – sebi!
Ne vjerujem da je on ikad i s kim pregovarao, osim mozda sa susjednim vojvodicom cetnickim o nenapadanju, o razmjeni stoke uhvacene u poljskoj šteti, o prohodu s tovarima drva ili sijena. Nije mu baš svejedno što ga Dunja, u ciji ugled više vjeruje nego u moj, gleda s nekim sluzbenim poštovanjem, mada su joj ruke još za ledjima u konopcima. Dvaput mu rekoh da i nju odveze, ali on odbi kretnjom ruke. Nisam insistirao. Gledao sa mu izazivacki u oci, vukao ga sebi igrom, lukavstvom, rijecju, sve odlucnije da ga savladam, da razorim u njemu tu vedru seljacku napregnutost pred nekakav smijeh, pred prolom ruganja i osvete. Razlazem mu opasnosti koje ga za koji dan cekaju od naših divizija ako nas ne bude smatrao parlamentarcima, a on iznenada pita:
– Koliko ti je godina?
– Zar se ti usudjuješ da tako pitaš predstavnika daleko nadmocnije sile? Šta sam ja ovdje? Zarobljenik ili ovlašteni pregovarac?
– Ne laj, mogu te sad ustrijeliti.
– To mozeš ako hoceš da zajedno s tvojom teritorijom druge noci izgoriš.
– De, de, vidi se da si Numanbegov sin. Odmah prijetiš. Ali mene neceš prepasti. De ti najprije prezalogaji! Uzmi mesa! Tako! A sad da mi pravo kazeš: bacaju li vama Englezi hranu i dzebhanu, kako se prica?
– To je vojna tajna.
– A što moje volove vaši batalijuni pojedoše, je li, i to vojna tajna?
– Ne zavirujemo ni mi tebi u kazan!
– Volove, heej, bolan, znaš li ti kakvi su to volovi bili! Neki Meho Suljkanov davao mi je dva konja i kravu za njih i još…
– Slušaj, Avdaga, ko je još vidio da se spominju volovi pri vaznim vojnim i politickim pregovorima?
– Moja politika, – to su moji volovi, moj imetak, moje bašce… moje pare. Eeh! Pa, de, dalje! Pozuri, smrkava se vec!
– Dakle, slazem se s tim da se ne udaljujemo od teme. Predlazem ti da se… ne napadamo. A ne bi ti bilo ruzno i da saradjuješ s nama. Ja bih kod naših uzeo na se da to uredim…
– Da saradjujemo? Da vas ja pustim u selo, biva, pred vas so i hljeb iznesem, a vi mene – na bajunete! Ne budali, tako ti boga! Nije to ni za me ni za vas pametno. Nego, ako ti hoceš da mi uglavimo ovakav mir, ako do mira budemo doprli: kad vi podjete ovuda, da javite po seljaku, mi cemo pušku k nozi! I da prodjete malo podalje od sela, ali kroz selo – jok!
– Samo ti nastavi!
– … kroz selo nikako! I da mi vratite moje volove i ovce, ali da ja izaberem u kakvom vašem selu!
– O tome cemo još morati razmisliti…
– A kad se rat završi, svejedno kako se završi, da se zna dokle je moja teritorija. I da me svakog ljeta pustite s gorosjecama u Bišinu da isijecem bišinske bukovine koliko hocu.
Omer mota cigaru kao na sijelu.
– Avdaga, nemoj same bukovine! Uzmi i koji kubik javorovine!
– Ti, Omere, ne brabonjaj kad ja vodim politiku! Bišinsku bukovinu, rekoh. Ova sela pod mojom komandom neka budu zasebna drzava, a vama eto Birca i Romanije i Majevice ako Kerovica vojvodu istjerate. Ha, je li tako?
Ja bih i bez dozvole Vrhovnog štaba i Centralnog komiteta pristao da se Avdagi obeca još koji kvadratni kilometar naše buduce drzavice samo da nas pusti, samo da se dokopam ravni, da vidim Dunju odvezanu, da Redzepa ponesem pod pazuhom i da mu kljucnem u tjeme – nemaš pravo, rodjo, vidiš li! Pogledaj mene, a pogledaj sebe! Nemaš, nemaš, nisi nikad ni imao! Samo to… ali zašto se Avdaga opet ucutao, zašto je tako vedro napregnut, šta li on sprema, zašto gladi desni brk, i samo me burgija zjenicama što svjetlucaju modro iz zaklona trepavica.
Strah me.
Šta li smjera?
Da nije pijan, pa ne moze da kontroliše izraz lica?
Uze duhansku kutiju, zapali, dokono se nasrka duhanskog dima, gleda me,
vidim,
širi ocne kapke, oci su mu u stvari velike, beonjace bez ijedne mrlje, oci smješljive, bistre, gleda, uziva u mojoj muci i nedoumici, ja gubim prisebnost, moja nadmenost vrtoglavo splašnjava, osjetim – pa on se cijelo vrijeme igrao sa mnom,
oo, ljudi,
pa ja sam ne samo pobijedjen nego i temeljito ismijan, iz smijuljenja širi se i šepuri zdrav smijeh snaznog seljaka. Nagne se meni i, bijuci me pogledom u celo, kaze:
– Majku li ti tvoju pilavicku, ti bi zelio, je l’ de, da ja tako pregovaram? Da se nabijem na prvu udicu? Ti misliš da sam ja toliki kenjac?
– Avdaga, upozoravam te…
– Hahaha, ee, braco, šta se sve cini! E jesi Pilavija! A znaš li ti zašto sam ja tebe zvao u sobu i za sofru?
– Pregovori su u tvom interesu.
– Kakvi pregovori, kakvi bakraci! Ja sam tebe zvao da mogu tvom ocu, najvecem lopovu u tri sreza, kazati: vratio sam ti, Numanbeze, milo za drago. Sina sam ti lijep docekao, napojio, nahranio, popricao s njim i – strijeljao ga… Eto zato.
– Ja sam predstavnik vojne sile…
– Ti si djubre. Ti si Pilavija. Zašto lazeš da si poslat da pregovaraš? Nisi pazio šta govoriš s ovom curom u izbi dok ste lezali. Niste primjetili mog momka u jaslama. Sve znam. Izgubili ste se od svojih. Ti si nosio sina Muje Dermica, onog robijaša. Sakrili ste ga negdje, još nisam otkrio mjesto. Namjeravali ste kod mene da se odmorite i prehranite dok ranjenog ne podignete na noge. Zašto si toliko dugo nosio robijaševog sina? Šta je to on po cinu, pa si ga morao prtiti?
– Šta ako je clan Vrhovnog štaba?
– Hm? Vidiš, ja sam naumio da te strijeljam. I to s velikim zadovoljstvom. Ali mogli bismo i da se nagodimo. Ti meni kazi gdje je robijašev sin, a ja cu pustiti i tebe i ovu djevojku!
– Od mene neceš saznati.
– Mozda cu od nje?
– Ona ne bi znala naci. Ne poznaje teren. Samo ja mogu da se orijentišem. Ali, kurvo šugava, od mene neceš doznati.
– Dobro. – Avdaga podize fildzan, nazdravi mi zajedljivo, varoški uljudno se nakloni Dunji, ispi, slatko se zalozi. – A ti mislio – Avdaga je budala, je li? Ee, moj zelembacu! Kao da ja ne razumijem šta se oko mene zbiva! Kazeš – vi cete pobijediti! Tacno je. Hocete. Uz vas je veca sila. Imate sve srpsko seljaštvo uza se. Do Mitrovdana ce i muslimansko. Ja necu moci s tvojima dugo da se nosam. Ali ima dosta nacina da se izvucem, sebe, porodicu, ovog Omera i njegove. Ali, neka, kriv sam. A da ti sad i objasnim i zašto sam kriv da ne umreš zacudjen kako to da te strijelja baš Avdaga Hatemic.
Odakle su Hatemici, ni otac ni djed nisu mi znali objasniti. Ali su me oba na smrti zakleli – da ne slušam kapetane! Svako doba ima svoje kapetane, ali je amanet – ne slušati ih. Cuvaj se, ne budi njihov seiz, njihov vo, marva. Izmakni se! Brani se od njihove racunice. A ja nisam poslušao amanet. Ja sam dozvolio da me namame kapetani – tvoj otac, tvoj amidza – kotarski predstojnik, pa logornik, pa jedan hauptman, pa zupan… i ostala govna. Poslušao sam lukavo zvjerinje iz caršije. I, eto – platicu. Vi ste jaci.
Ali dok je ove glave na ramenima, ja se predavati necu. I ubijacu i vas i njih. Kako koji vec naleti! Tebe, oo, tebe cu, Pilavijo, uslast!
Doduše, dajem ti priliku da sacuvaš glavu. Kazi, gdje si ostavio robijaševog sina?
– I ti, dzukelo, misliš da sam ja tako naivan?
– Dobro. Ostajemo, znaci, pri strijeljanju. A što se ovog razgovora tice, ja sam pozvao samo… da se malo našalim s tobom. Vrijeme do noci da utucemo. Da ti ne bude teško ceakti smrt. A veliš, pukovnik? Hahaha! E jesi lazov! Kad Miloš Zekic, onakav komandant, još nije pukovnik, kako ceš ti biti, jedan balavi Pilavija iz varoši?
Znaci, neceš da mi kazeš gdje je ranjeni Dermic?
Dobro. Ja cu onda ovu djevojku lijepo otpremiti vašima, sve cu joj oduzeto vratiti, dacu joj i tvoje stvari, neka ima za uspomenu. Ona je hrabra i cestita, ne hvalec’ joj vjere. Samo cu je zadrzati da vidi kako ti dreciš i moliš kad te ja pritisnem, da vidi kakvi ste vi Pilavije kadvas nešto prignjeci. Znaš, moze otici uvjerena da je voljela junaka, a to bi bila šteta. Neka vidi kome se dala, neka joj ne bude zao što te izgubila.
A vrištaceš, oo, kako ceš cviljeti, Pilavijo, i moliti, i sam mi kazivati gdje je ranjeni Dermic, ali ja te onda pustiti necu, da znaš.
Jedva cekam priliku da i tvom ocu rasporim trbušinu, majku li mu lopovsku! On je mene u ovo uvukao, a sad on krišom šalje vašima kola za kolima hrane, odjece i lijekova. I ti se cudiš, otkud Numanbeg s vašima? Mudri su vaši. Okupljaju efendije i gazde, varaju ih visokim titulama, i zasad ih ne pitaju jesu li ili kako su pomagali Nijemce. A mi, budalasti seljaci, treba da platimo? Vidjecemo, vidjecemo. Sad ja treba da budem kusur, je li? Dobro, bicu. Ali ce i tvoj otac biti. Šuft jedan, sram ga bilo Muhamedova groba što ga je obilazio.
Šta je, ne jede ti se?
Omere, evo ti šibica, upali nam lampu. Ova kiša naglo zamraci u pendzerima.
– Avdaga, je li to sve što imaš reci?
– A šta si ti mislio da cu reci? De, de, ne ustrucavaj se, zalozi, ta gdje si vidio da neko svog zarobljenika za sofru zove. Ali ja sam dobre duše.
– Znaci – smrt. Paa, kad je tako…
– Šta kazeš? – pita Avdaga.
– Kazem: paa, kad je tako, da i ja tebi ocitam. Tacno je, nisam pukovnik. I nisam došao radi pregovora. S takvim banditom ja samo pištoljem razgovaram.
– Ee?
– Ti si, Avdaga, sitan poljski razbojnik.
– Oho!
– Ti si koljac koji je za sobom u nesrecu povukao desetak muslimanskih sela. Ubiceš mene. Ali ostace ziv sin Muje Dermica. On ce te naci, odavde do granice, tebe, kukavico, ološu, ubico, hajde, udri, šta cekaš? No?!
Ti si mislio da imaš pred sobom zelenog djaka koji se iz straha pred tobom mota i uvija da se nekako izvuce? Ahmacino, da znaš kakvi su mene ljudi odgajali, povracao bi od straha. Zao mi je samo što necu biti prisutan kad oni tebe budu ispitivali gdje si ostavio mene. Oo, kakav li ceš sitan miš da budeš! Znaš li ti kako sin Muje Dermica ispituje? Ne znaš? Vidjeceš. On samo sjedi i cuti, a ti… ti moraš, shvataš li, moraš da kazeš i ono što te ne pita. Ti ceš se zadaviti vlastitom gukom rijeci koja ce ti navaliti na grlo. No, na što još cekamo, ušljo jedan ušljivi?!
– Hehehe, što volim da vidim da vidim guju u procijepu i Pilaviju kako cici u škripcu! Još malo, još samo malo. Eh, sad sam se neceg sjetio. Tvoj torbak sam pazljivo prerovio. Na jednom listu ima nekoliko upisanih imena. Za jedno ceš mi razjasniti, ali odmah, da ti ne moram usijanim nozem cupati razjašnjenja. Casak samo!
Ustade, gipko, mehko odskoci od secije i prodje mimo mene desnom stranom.
Na širokom celiku noza, po kome je nešto sitno iscrtano ili ispisano, titra crven odsjaj petrolejke, prigušeno, slabo crvenilo kao zive kapi što ce sad išceznuti u bljesku metala ako samo uzmem dršku i pomaknem ga na drugi kraj stolica. Moje oci odjednom panicno zavicu
noz
noz
noz, budalo!
ali ruke su umrle u ramenima, ne mogu, ne znaju kud treba da se pruze.
Noz – šapce Dunja.
Noz – zaklace te, vice, neko, soba, grobovi, kiša za pendzerima.
Pilavijo, noooz!
Avdaga u dnu sobe nekoliko koraka za mojim ledjima strugnu koznom torbom, vjerovatno je skida s rafa, i podje bosim tabanima prema meni. Više sam ga cuo nego vidio kad je krocio pored mog ramena. Sjecivo sam zarinuo u naglom okretu. Suviše nisko. Torba odletje preko sobe, cuh u vrisku –
Alaah!
i vidjeh dvije strašne ruke kako se usremljuju prema mom vratu. Od drugog udarca tijelo mlitavo klonu prema meni. Izmaknuh se. Tijelo prsima svali se po sofri.
Nogom odbacih šarac ispred Omera, koji je još drzao nesmotanu cigaretu medju prstima. Sjecivo je docekao tako – zacudjen, malo nakrivljene glave. Ne stize ni da se odupre, ni da zamoli.
Vrtim se po sobi s nozem u ruci. Kupim što treba za bjezanje, obucu, opasac, pištolj, torbak s municijom. Dunja šapce – odvezi, odvezi!, a ja za inat polako, opremam se, zatezem, mjerkam kako stoji cizma.
– Odvezi! – moli, a ja iz Avdagine kutije izmem “bregavu”, zapalim i, ckiljeci, braneci oko od dima, cerekam se:
– Polako, curice, kud zuriš! Pa ti si s jednim Pilavijom. Nije zgodno da jedan Pilavija prolazi kroz selo nenakicen. Ni nocu. Hehehe!
Tek u avliji, na kiši, u me praznog i valjda zato suludo smirenog sjuri se strah. Zamalo me ne obori na koljena u dno tarabe da zaplacem, da zacvilim za nekim ko ce me za ruku izvesti iz ovog mraka nekud na drum, na svjetlo. Kad se dokopah livade, a za ledjima mi jauknu vjetar vitlajuci pljuskom po pomrcini, kao hajka koja šljapka i pršce po plitkim barama, poletješe moje noge kršeci plotove, zivice i ostruge.
Bjezim kako valjda nikad nijedan Pilavija nije bjezao, a Dunja posrce za mnom i moli:
– Ta, stani, stani da predahnem, heej, ne ostavljaj me, ne ljuti se! Nije Redzep onako govorio. Ja sam kriva, majke mi. On meni kaze… heej, stani da ti objasnim, on meni veli – ako Pilavija podje kad da iznevjeri, pricepi mu muški ponos… tako veli, ponos, heej, ne trci tako! Umrijecu, majkoo!
– Dunja, pozuri! – šapcem njoj ili mozda sebi lizuci zedno kišu s usana, pozuri, kakav muški ponos, kakav muški, boga ti, šta rece – ponos! Šta me briga šta je rekao Redzep, daj da se dokopamo rijeke!
Samo ti – brze!
Jer niti sam Jankovic Stojane, niti si ti kladiška lijepa Fatima i ne bjezimo mi mome bijelom dvoru, pa da se sad osvrcemo i mjerkamo ponosno ili bez ponosa kako zanama izostaju Turci krajišnici, jadan ti bog, brze! Mi smo obicna varoška djeca – komunisti, nisi li cula – za nama su vec alaknuli naoruzani seljaci da nas nasitno kao za bajramski cevap isijeku zbog izmakle nagrade u brašnu i pirincu, zbog nerodne godine, zbog prastare muke seljacke što se rodjenjem donese na svijet. I ne zbog toga što smo mi njima ovo što smo nego što su oni sami sebi ono što su. Brze, molim te, znaš li otkad tamo preko rijeke lezi Redzep u paprati, a kiša… kiša lema po njemu, Dunja, još malo, još samo malo, sad cemo na vodu!
– Ne psuj, molim te! – drma ona mojom rukom u trku.
– Ko psuje?
– Zašto psuješ… tako?
– Nisam psovao. Pozuri!
– Strašno. To je uzasno kako psuješ seljacima.
– Drzi se za moj torbak!
– Stani, da li si cuo?
– Ne. To kiša pljušti.
– Nije, nije, jasno sam cula, tamo oko kuce sazivaju se. Znaš li gdje smo?
– Sad cemo… još malo. Znam gdje su brvna. A on je gore, u paprati, prva smreka… kako li izdrzi, jadnik… draga… prava zolja i klasna sjekira, ala ce se obradovati… i napsovati nas… vidjeceš. Samo pozuri!
– Krenuli su, cuješ li viku?
– Samo se ti drzi za moj torbak! Ne mogu oni nas stici.
– Voda je sigurno nadošla…
– Nije voda nadošla… Cuti!
Kaskam, dašcem i obazirem se, glasove seljacke hajke u širokoj lepezi vec razaznajem, pocikuju, dovikuju se, krilima hoce prije nas da izbiju na rijeku. Mi na vodu natrcimo slijepi od kiše, vjerovatno daleko od brvana. Traziti ih uz i niz rijeku po ovoj noci, bilo bi ludje nego vratiti se i pokušati pobjeci pored Avdagine kuce na sjever. Zagazimo… uhvati nas prvim plicakom do clanaka i odmah nastavi da nas mazi ledenom masom uz listove.
Utrobom osjecam njenu snagu i tezinu, valja se gluha i neprebrodiva, nadošla, ravnodušna što smo krocili u njeno mutno zivo meso, prijeci se, udara me po pojasu i zanosi, prokleta, propinje mi se uz slabine, rebra ledenim zubalima da dohvati.
Stanem.
– Šta je? Ima neko? – pita Dunja.
– Nema. Ali otkud najednom ovolika voda?
– Kiša.
– Aha! A je li voda zaista mutna?
– Ne vidim. Ko ce znati!
– Aha! Ti… drzi se za moj opasac. Ne puštaj!
Ne smijem da pruzim nogu. Zanijece me matica ako joj se ne oduprem objema nogama. Strugnem djonom po dnu. Ono je vrsto i ravno. Još jednu stopu! Voda lazne naviše uz rebra, dah izgoni, vuce, strujom silne tjelesine bije me, gura me hiljadama ruku, plješti i huci, prepada me. Probijem se prsima još stopu-dvije, drzeci šarac i torbak iznad glave. Naslutim drugu obalu, tamniju od vode. Koracim. Voda pocne silaziti niz rebra. Zakrenem se da kazem Dunji da smo minuli maticu. Ali uho prije uhvati s druge obale glas:
– Da bijem?
– Ne, ne još!
Stojim. Drhtim. Spustio sam oruzje i torbak s mecima niza se, zaboravio na njih, Dunja se objema rukama drzi za me, bode me vrhom nosa po obrazu trazeci ustima uho:
– Ima neko?
– Izgleda.
– Šta cemo?
Iza ledja, sasvim blizu rijeke, ciknu puška, ali joj kiša i pomrcina ne dadoše da odjekne. Udaviše je. Druga ulijevo zamrije prije. Neko se prodrije:
– Ovuda suu… evo tragovaa!
Podigoh se na prste. Zizak fenjera vrti se u mraku po strnjiku s kog smo natrcali na rijeku.
– Šta cemo? – šapce Dunja, drhti i tijesni se uza me.
– Naprijed nas cekaju. Ovi otud gone… Kuda cemo?
– Šta kuda cemo? – viknem da cuju i gonioci i ovi u zasjedi, viknem, vicem, psujem, kunem noc, kišu, hajku i vodu, ko izmisli rijeke i ovu ovdje, majku li mu, i sestru, svuda ih isprijecio, sto mu gromova, ko ih izmisli? Sve prepreke na putu ili umilostiviš ili pokolješ, a ono… kad treba još samo jednom, još samo malo… pa da dohvatiš… a šta da dohvatiš? Dunja, ne znam kuda cemo. A ono, pred ciljem, nadohvat… voda, mutna, glibava izmice mi drugu obalu, odnosi ispred nosa… majku vam vašu, ko izmisli drugu obalu?
Zakoracim srdito dva-triput dok mi voda sleti do prepona, gurnem metak u cijev, namjestim šarac za paljbu s nogu i zavrištim, na obalu, na boga, na noc, što se krijete po zasjedama, trista vam majki, de izidjite da vas vidim! Vi mislite da cu vjecito da treperim… hej, izidji, ko je to tamo?
– Nama psuje majku – kaze neko na obali.
– Vici, glasno, majku ti legionarsku, šta šapceš, hajde udri, da te vidim, što se kriješ cijelog zivota… ustani, javi se ako smiješ? Pred tobom je samo jedan Pilavija… aaj, gdje osta citava Treca da ti sad pokazem tvog boga! Sam sam, heej, ovdje je Abdulah Pilavija, sam… pucaj, dušu ti strašljivu!
– Pilavijo, druze! Ovdje komandir Druge.
– Kako? Kakve Druge? Ko si ti?
– Proleteri, ne pucajte, naš jee! – vrišti neko, pa meni: – Hajde, kroci slobodno, Pilavijo! Mi smo… Druga. I Lovcenci iz Prve brigade. Kud u ovo doba da naletiš… aa, ljudi gdje sve neceš sresti ludog Pilaviju! Drugovi, pruzite ruke!
Sedam – osam ruku pograbiše nas s obale i išcupaše iz gliba, iz vode… Dok lezim i derem mokru zemlju noktima i zubima dah da vratim, neko nada mnom mirno govori:
– … ti boga tvoga, pravi si pustolov, to je u tvom stilu: izvuci se s djevojkom, sa šarcem, ljudi, ljudi! Da ne bi Redzepa… da nam kaze… On vas je vidio iz paprati kad ste ušli u selo, kad ste pohvatani, ispuzao je na put, vikao je, pucao, patrolu namamio… aa, ljudi ljudski! Drugovi, dajte im da se presvuku! Dobrovoljci! Dajte i jedno šatorsko krilo! Vladoo, pazi! Gaconje su na drugoj obali. Cekaj naredjenje na paljbu! Aa, iz mrtvih utece!
Prenesu me, prevedu, prepuzem nekud, opet se srušim u mokro lišce. U usta, u grlo s pomamnim dahom navire trunje, trulez zemlje, gorcina izgrizenog korijenja, pršti pijesak pod zubima, gušim se, grebem šakama hladnu sipku crnicu i šapcem:
– Dunja, pomozi, prsnuce mi oci…
– Zašto oci? – pita druga zena.
– Dunja, oci!
– Nije Dunja. Bolnicarka iz Druge. Evo, donijela sam da te presvucem…
– A je li voda bila mutna?
Dolje ispod mene prolome se plotuni, zaglušno, nesnosno pocijepaju rafali svemoc šumne kiše i vode, ja se propnem da pitam, da urlam, strašno mi je stalo da saznam, iz sve snage vrištim:
– Je li voda bila mutna?
– No, no, drug, zašto se otimaš! Moram da te presvucem. Kakvi su ovo zavoji? Stare rane? Cekaj da nadjem flašu sa alkoholom i paketic… budi miran!
– Djevojko, molim te, vidider… pita Dunju je li rijeka bila mutna, ili mi se samo cinilo? Molim te.
– Mislim da je mutna. Ne vidi se dobro. Drug Redzep je cekao da ce cekati u Petrovicima. Jaoo, što je on izmršavio! De, okreni se sad na drugu stranu! Pricao nam je kako si ga nosio. Trebalo je ujutru na Papracu napasti, ali je Redzep natjerao druga Ljubu da podje ovamo… Baš smo se spremali da predjemo rijeku. A sad još carape… tako!
Sjedim.
Poda mnom, kao ledja zmije koja kroz noc puze niz polja, jedva svjetluca rijeka. Zagrabim šaku zemlje i šljunka i izmahnem. Da znam kakvu staru kletvu, da bacim cini na zmijurinu da se više ne prijeci, da je ne bolujem, da na san ne dolazi.
– Drug, nemoj psovati!
– Zar psujem?
– Ruzno… Kome psuješ?
– Ne znam.
– Pa prešao si rijeku, cemu psovka?
– Ne znam…
Vratim se iz planine, sa zasjede ili iz hajke na bandu, prljav, gluh od nesna. Idem sokakom zeleci samo da prekoracim kucni prag, da se srucim na pod u šinjelu i cizmama. Bojim se da ne naidje neko poznat, da ne moradnem dici obamrlu ruku na pozdrav.
Po pustoj kuci pilavijskoj tutnjim teškim hodom domacinskim, razbacujem opremu, perem se bucno, odihujuci lijezem u dušek nasred sobe, kao da sam snazan zreo covjek koji ide na zasluzen pocinak, a u cvrstom i glatkom je dosluhu s vremenom i na javi i u snu. Kao da sam…
A nisam.
Samoca uzgiba podzemlje. Iz njega zapahne studen sumnji i strepnji kojima ne znam ime ni da li su porijeklom u umoru loze u meni ili u mom opasnom i iscrpljujucem poslu. Zaspim brzo kao da pobjegnem u san. Ne sanjam. Samo katkad, jedan isti san. (Mutnu silnu vodu sam prebrodio, pa se verem uz klizavu visoku obalu. Noktima zasijecam, zubima zagrizam johove izdanke da se iskobeljam. Uvrh obale stoji Redzep. Psuje mi koljeno begovsko, pilavijsko, i vice da pozurim. U ruci drzi uze, a nece da mi dobaci drugi kraj. Ceka da ga zamolim. Ja zainat necu da molim. I ne znam cemu se više radujem, toj prilici da se inatim ili – što sam mutnoj vodi umakao. Vodi što se bijesno propinje da me s ledja pograbi. Probudim se oznojen i zadahtan od strasnog ukopavanja noktima i zubima u drugu obalu.) San je kratak. I sve rjedje me pohodi.
Ujutro izbrijan, svjez stanem pred starinsko ogledalo da provjerim je li na meni sve onako kako ja zelim da drugi vide. A zelim da se vidi da ja, Abdulah Pilavija, niti sam gospodar koji se od potajnih bojazni brani grubostima prema drugima, niti sam podanik koji pod ulizickom lojalnošcu krije neizivljene svireposti. Ne sanjam o tome da budem miljokaz vremena. Ali ne dam da budem ni mrvica mesa na njegovoj neprekidnoj gozbi.
Iz velikog rama nad ogledalom posmatra me Hadzi Numan-beg. Gotovo smiješan u zabludi o svojoj moci i velicini. Njegovo desno oko, malo smješljivo, stalno me prati. Ne mogu da odgonetnem – dici li se to moj otac sinom. Ili se iskusan Pilavija samo podsmijeva neiskusnom potomku.

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: