Plaćenik (Pobune)

Bi ruzno proljece.

Dvije nedjelje poslije ravnodnevice, po kiši i susnjezici, vrati se Ostoja Dobrisalic s duga puta kuci pod Borogovo.
Umjesto kuce nadje hladno zgarište. Leševe mlade zene, dva brata, njihovih zena i djece prozdro plamen i psi i vuci razvukli. Ostale lobanje i bedrene kosti.
Rekoše mu – bila je necija vojska, ali ne znadoše – jesu li Ugri od Srebrenika uletjeli, stoku da otjeraju, ili je kraljevska vojska od Sutjeske pošla da satre nevjernog plemica Zlatonosovica, pa uz put pobila i njegove seljake, ili je Zlatonosovic ovim kaznio Dobrisalice što mu vec drugu godinu ne isplacuju povecane dazbine.
Vrišteci i valjajuci se po ugljevlju, Ostoja odbolova zalost za mrtvima. Drugog jutra izbezumljen, sa sjekirom u ruci, otetura uz planinu.
U Kovanju kod Rogatice naidje na tursku izvidnicu. Tri konjanika potjeraše ga pred sobom. Oštrim povikom zaustaviše ga pred cadorom skrivenim u gustom smrecanju. Zapovjednik, mlad, bezbrk poturcenjak od Kruševca, imao je vec iskustva sa prebjezima. Dopusti mu da sjedne pred njega. Migom, naredi, te jedan vojnik trkom donese komad jecmenog hljeba i u bakracu pilava i stavi pred Ostoju.
Tu gdje je jeo, Ostoja primi islam.
Sjeo je Ostoja, a ustao Abdulah.
Iz jedne vrece izvadiše sablju, kratki pancir i torbak za vojnicku poputninu. Nakitiše Ostoju, cestitajuci mu. Uvrstiše ga najprije u odjeljenje pješaka izvidnika da tu pokaze šta zna. A obecaše mu ono što dotle nije smio ni dosniti – zlato, cin i slavu. Dozvoliše mu da se sveti dok se ne zasiti.
Ne prevari se zapovjednik. Ostoja – Abdulah Dobrisalic nije mu bio ni prvi ni posljednji nesrecnik – prebjeg. Samo se cudio: u svemu što je novajlija cinio bilo je neke gladi i strasti, nasrtljivosti i pohlepe, bjezanja od neceg nekome.
Za opkladu, jednom Abdulah pojede bakrac pilava i ništa mu ne bi. Tad dobi nadimak – Pilavija.
Nekoliko godina poslije prelaska Turcima, jedne kasne prljave jeseni, u podne, posrtao je Abdulah Pilavija ravnicom, ranjen, gologlav, s posjekotinama po glavi i pleckama.
Golom sabljom se podupire da se ne sruši u mokru travuljinu. Kadikad stane, poluslijep zuri u beskraj pred sobom i nadlanicom skine s usana tanku skramu sukrvice.
Cetvrtog jutra dopuza do rijeke. Pruzen po zitkom obalnom glibu, srkao je mutnu i tešku vodu i povremeno zaranjao glavu i dlanom prelazio preko zagnojenih posjekotina. Bi mu lakše od studenog melema. S naporom se skupi i sjede.
Na drugoj obali izlezavala se magla. Vidio je kako se vrbe i pavit igraju po zutoj površini rijeke, koja je nadošla i razbacila se silno preko starog korita. Podju grancice s lišcem niz vodu, zaigraju, reklo bi se – gotovo je, odoše, ali ih gibak trzaj vrati, vraca ih stalno, one skakucu, polaze i vracaju se. Ah, da se dohvatiti druge obale, pa s nje zamociti prste u brz tok zute vode i igrati se tako… Ne, dokopati se strasno tih grana, iskociti na obalu, i bjezati, bjezati uza stranu u draga mocna brda, kuci, kuci, ognjištu, sigurnosti, daleko od vrištavih hajki!
Ali je rijeka bila bez broda. Sa druge obale niti se ko pomaljao, niti se cuo ljudski glas, ni poj pijetla, ni muk goveceta bar.
Nemocan, pokri ranjavo tjeme šakama i zaplaka. Neko vrijeme sjedio je mlavljen kišom i zalivan jezicima vode, koja je nadolazila. I jecao.
Nije imao kud.
Ostane li ovdje, stici ce hajka. Podje li samo korak naprijed, ponijece ga mutna rijeka, zavitlati njime, bacakati se njime od obale do obale, a niko nece cuti zov i jauk. Plakao je nad sobom neko vrijeme. Kad za placom naidje tupa ravnodušnost, on pipnu oko sebe trazeci sablju. Sablja je ostala u travi. Poslije pijenja i ispiranja rana, nije joj se vratio. Da je tu pod rukom, zaklao bi se. Ovako – nema snage ni po nju da otpuze.
A voda prljava, bijesna, raste, hvata ga, oblizuje mu slabine.
Odnekud naidje gomilica izvidnika. Posadiše ga na konja i provedoše daleko niz rijeku do skele.
Išao je Abdulah Pilavija i dalje u pohod, na zov carske ili vezirske zapovijesti. A kod kuce – kosio je, kopao, nadgledao, ali uvijek cutke, pod teretom neceg neizrecivog, ali vrlo primjetnog u tezini kretnje i pogleda. S jeseni, kad naidju duge studene kiše i susnjezice, dane i noci provodio bi nijem i blijed na seciji kraj prozora. Ni zov najdrazeg djeteta nije ga mogao istrgnuti iz uzasa što se tada ljuljao u njemu i oko njega: iz zitkog gliba u kome nemocan sjedi, dok se pred njim valja silna mutna voda, a s druge obale niko se ne odziva.
Jednom dade da se sagradi zidana cuprija na rijeci koja je ispod varoši tekla – ljeti tanka kao priuza, a u proljece i u jesen široka – deruci obale i pustošeci po usjevima. Ali kad stade nasred cuprije i pogleda u vodu, odmahnu rukom. I vrati se prije nego što svecanost i poce.
Jer nije mogao prevariti strah kamenom. Mutna voda tekla je kroz njega, cijepala ga na dvije zive bale mesa koje se uzalud traze i dozivaju.
Nikad nikom ne rece o svojoj stravi što ga je spopadala kad se s jeseni pomahnitale vode pocnu razbacivati silom i srdzbom. Slijep, dušu je ispustio u teškim trzajima i kricima o nekakvoj mutnoj rijeci koju nikako ne moze da prebrodi i premosti. Mnogobrojno potomstvo, prisutno tom umiranju, nije znalo što znace ti krici i vapaji.

Davno prije nego što ce Abdulah Pilavija umrijeti, u vrijeme jednog od njegovih boravaka na vojni, na sjeveru, njegov srednji sin Muzafer poce da krpi staro sedlo, potkiva konja, da zaplice zicom rupe na starom ocevom panciru. Majka Zejneba znala je šta to znaci. Cucnula je kraj njega, zagrlila ga. I stala moliti:
»Nemoj, sine Abdulahov, nemoj, ljubi te tvoja majka i moli, ne mazi remenje voskom, i lojem, ne oštri sjecivo na glatkom kamenu, baci to gvozdje! De, rastjeraj taj mrak ispod obrva, sincino moja namrgodjena, i osmijehni se majci!
Ostavi!
Heej, vrati ruku!
Baci bic!
Sinee, zar bi majku svoju bicem?
De smiri se! Pa šta sam ti ruzno rekla?
Za taj bic mogla bih da te prokunem: sisu desnu iz njedara suncu da otkrijem i jauknem – sazezi ga sunce za hator materin! Pa bi tebi, sine, ili sreca ili zjenice tvoje izgorjele. A ja eto, ne kunem, svejedno što si na mene bicem potegnuo. Vidiš, ja se samo smiješim. De, sjedi!
Daj mi glavu u krilo da te pobištem, kosa ti je kao gust trnjak kraj Drinjace, vakat je tjeme da briješ i percin majka da ti plete.
Tako!
Ja te, sine Muzafere, svjetovati necu, ali juce si me o tvom babi Abdulahu pitao, pa cu ti kazati što dosad nisi znao.
Ja sam bila cetvrta kci u matere, a otac moj cuvar lovišta u njegove svjetlosti grofa Varadija. I baš kad mi nasta šesnaesta, u vrijeme kad zecice odbacuju drugi proljetni porod, navališe Turci. Selo zapališe, muškinje pobiše, zensku djecu na koplja ponabadaše, a mušku nekud odvedoše. Nas stasitije podijeliše najhrabrijima, a šta s drugima bi, ne umijem ti reci. Ja dopadoh tvom ocu Abdulahu Pilaviji. Posadi on mene pod cador, pa me stade obilaziti, golem, cupav, a na njemu bojna oprema škripi i zvekece. Hoda on oko mene, a ja placem. Dok ti on jednom ne stade preda me, pa ce:
»Ih, kakva si!«
Mislila sam da ce mi usta razvrnuti i noge i ruke prebiti, a on cucnu, baci mi u krilo šaku suha hošafa i nagna me da sve pojedem. Zato ti ja, sine, i sad u pedeset i nekoj u neznan padam kad suh hošaf vidim.
Tvom ocu bila je tada dvadeset i cetvrta. A bijaše strahota od snage. Kad se naljuti, kad se pomami pola vojske kojekud se posakriva. A prema meni je i u pohodu i u postelji, da oprostiš, bio kao da sam ptice tek iz jajeta prokljuvalo.
Navikoh se na njega, na duga zimovanja, kad od mene po sedmicu nije odmicao, navikoh se na vojne pohode, na prašinu, na smrad bezbrojne ordije u pokretu, na zedj, na muku, a na njega najprije i najbolje. Upoznah mu svaku naviku i jezero mozdano iz kojeg se misli kote.
I vidjeh sine, i uvidjeh, tvoj otac je samo jedan nesrecnik.
Ne, ne ustaj, cekaj da dokrajcim!
Ne samo nesrecnik, nego i strašljivo celjade. Cudiš se kako je onda mogao biti junak? Ja ne znam, ali slutim – ako je vojnicka hrabrost jedna strana zlatne madzarije, strah je onda druga.
Bojao se groma. Na prvu svjetlicu bjezao je pod cador i zamotovao glavu ovnujskim kozama. Bojao se i guje, i pod pazuhom je na kajasu nosao dva psecja zuba, kazu – na njih guja nece. Bojao se uroka. Bojao se tudjih ociju. Ja ne pamtim kad je kome ravno u oci pogledao. Cesto je s vriskom skakao iz sna. Morala sam tada da mu milujem tjeme, da ga smirujem. Bojao se starješina i modrio je od straha da mu zbog cega ne zamjere. Mnijem da je zbog toga straha bio u sluzbi revnosniji od drugih. A jednom, kad nam camac savska matica zanese, cuh ga kako unezvijeren moli stare hrišcanske molitve što ih je naucio još dok se Ostoja zvao.
Na bojištu, sa sjekirom ili krivošijom u ruci, bio je neman s onog svijeta, harao je po dušmanskim buljucima kao pošast, starješine su bodrile vojsku pokazujuci na njega, bubnjevi su ordijski tukli za njim preko otkosa isjecenih tjelesa.
Ja sam se cudila i pitala i jedva jednom dokucila, sine, što je i kakav je tvoj babo. Njemu je neko, pred Bogom cist i cestit, o desno koljeno tešku kletvu svezao. I kud god on hodio, kletva ga sustizala. Svako junaštvo grdnim strahom je platio. Svaki dar u novcu, u zemlji i u malu, zešca je zudnja za još – zapoganila. A kad je najljepši spahiluk dobio da se smiri i potomstvo zasnuje, svrbez za skitnjom ga je iz kuce istjerivao. Kad god je odjezdio, za kucom, zenom i djecom je ridao.
Heej, sine, kuda?
Stani!
Ta i bez tebe ce se granice carstva razmicati. Vojnicka slava nije dostojna zrtve ni koliko je ranica od zuba na usni. Vojnicku slavu su izmislili veziri i placeni tabor – imami, sine, ne idi!
Molim te.
Sacekaj dok se vrati tvoj otac Abdulah Pilavija sa pohoda da cuješ šta ce ti on reci, pa onda cini šta hoceš, sinee,
ooh,
sinee,
zar i ti?

Ooj, ko prokle mene, Abdulaha Pilaviju, pa mi bijelo, bijelo, bjelina me zabljesnula pa ostala, bjelkasto platno mi je neko navukao preko glave, svijeta nema, samo zvuk i šum i tvrdo ili meko pod prstima, zvuk i šum, a boje se pretopile u bijeli neprobojan loj premazan po ocima,
oo svemoguci,
molim ti se, ja ili Ostoja ili Abdulah Pilavija, svejedno, na sedzdu ti padam i jaucuci o gluhu zemlju udaram, molim te,
casak jedan vrati mi vid da vidim sina Muzafera kako se sa pohoda vraca.
Sine, o sine Muzafere, da te babo zagrli i u oba ramena poljubi… Mmmmm, ali mirišeš na znoj muški i vojnicki! Šta ti je ovo na obrazu? Brazda? Ah, ah, vršak maca? Cekaj, to ti je od kratkog noza, sredina je mnogo dublja od krajeva, zar nije kratki noz?
Eej, blago meni!
Kazuj!
Dokle ste granice carstva na sjever i na zapad pomaknuli? Je li prokleti Frenk Maksimilijanoš uhvacen i konjima za repove vezan? Kazi, jesu li horvacki i franacki gradovi još bogati robom i robljem, sine, ohohoho, ali ti je krivošija teška… ili je samo moja desnica zanemocala?
Kazuj!
Pod kojim ste pašom vojevali? Pod Jahja-pašom? Zar je Jahja dogurao dotle? U moje vrijeme bio je samo mlad sokolar. Ah, ah, kurvin sin, kako se prozmijao uvrh’.
Šta je, što cutiš?
Umoran li si?
Ili si malo zlata zasluzio?
Ti, zeno, odbij, šta mi tu sliniš! Ziv ti je i zdrav ti je i šta hoceš više? Šta je, što cutiš? Štaaa? Vracaš se odmah sutra?
Ne.
Neceš.
Ne smiješ.
Nee.
Sine, ne slušaj ova staracka trabunjanja. Htio sam samo da ti docek ucinim svecanijim i vedrijim pa se raskakotao. Ne smiješ… govorim ti kao otac, heej, govorim ti kao isluzen carski konj. Vidiš li mene? A da mi mozeš zavirit u dušu, spopala bi te strava od koje se jezik mrzne. Znaš li ti kolika je rijeka kad se o Mitrovu zamuti i preko glibavih obala razmahne? Jesi li kad stao sam i ranjav na njenu obalu i zvao, a s druge obale ti se niko ne odziva? A znaš li ti koliko je takvih voda u vojnickom zivotopisu?
Zapali zudnja stegna i tabane, pa ili poci u svijet, ili se odreci i kuce i svijeta. Mozdane se uspušile, misliš – ceka sultan da te daruje srmali tokama i celenkom. Drumovi zovu da ih blagosloviš tabanima, a oni da ti pod noge zlato i slavu u pregrštima prospu. Otac kune da se ne ide, ali kletva razgorijeva inat i pozuruje odluku.
Podješ,
kad ono… radi slave drugih, u crva se pretvoriš. Radi imetka nadredjenih, ostaneš gladan kao dzamijski golub. Dodješ pameti i zazeliš kucu i zemlju. Ili lipšeš prije nego što pameti dodješ. Vratiš se ili se ne vratiš. Ako se vratiš kuci, ili sebi – svejedno, ne nadješ je i ne nadješ se baš posve. Zemlja te zaboravila, a kad te pozna, srdito se svadi s tvojim rukama i odbije ih. U dosadi ponekad zazališ za drumovima, pa kuca postane tijesna kao samica u zindanu. Zakoraciš da podješ, ali ti padne na um: otac je vrištao u ropcu o nekakvim vodama. Uhvati te strah od koga noge obamru.
Kad se misao propne iznad prizemlja, vidiš – carevi su strašni i smiješni, a srmali toke i celenke bijedni mamci za neobaviještene. I uvidiš – tvrd i siguran je samo kraj. I ništa više. Ali, dok ima druma, i dok mi oko niz njega moze pogledati, brizdi zudnja da se podje, da se pobjegne ili nekome ili necemu dobjegne.
Ja, Muzafer, sin Abdulaha Pilavije, molim ljude da mi oproste. Ja praštam svima, cak i onima koji mozda imaju namjeru da me ubiju. Prokunite silu, jer ona je sredstvo slabih. Snazni i cestiti nemaju potrebe za njom.
I ne vjerujte bajracima i bubnjevima! Jer šta se sa mnom zbi, oo ljudi, oo braco!
Što je zlo vece, mamci su mu sjajniji. Istina nema potrebe za kicenjem.
Sluzio sam vezira Mehmed-pašu Sokolovica. Vezir ce ostati ubiljezen u sve pohvale i pokude svog vremena, a ja ni u popis stanovništva. Izmakla mi se potvrda i o najobicnijem prisustvu na zemlji, dotle sam bio dotjerao. Meni, koji sam mnoge posjekao prije nego što su stizali do vezira sa zlim namjerama i prikrivenim sjecivima.
Jedino cime se mogu pohvaliti je podatak da je jedan covjek mogao mirno raditi, jesti i spavati dok sam ja bdio nad njim i njegovom sigurnošcu. To je sve što je ostalo od mojih silnih pohlepa za zadovoljstvima, slavom i zlatom. Od moje nade da cu nesnosni teret vojevanja zamijeniti necim boljim.
Kunem se majcinim ocima i travom bosiokom da ovu pricu nije rodila ni taština pijetla da svoje grlo objavi, ni navika nedoucenog da poducava, ni svrbez neodgovornog da se poigra svetinjama prošlosti pošto mu ove ne mogu vratiti milo za drago, ni sujeta što se rugalicom sveti za bespomocnost, ni nesuvislo govorenje ocajnika koji uzalud bjezi od šutnje.
Suviše je zbilje izmedju zemlje i neba, u tjesnacu mozdana, u sepetu rebara, u pruzenoj ruci, u osmijehu a i u podsmijehu – toj lešini smijeha, suviše – kazem, a da bi se moje ruke prihvatile pisma što sprdnjom zbilju blati.
Ovo je kazivanje o Bajici, kog su isti ljudi od Bajice istesali u Mehmed-pašu, a ubili ga da to više ne bude. I o meni, njegovom tjelohranitelju, koji je podvizima, lukavstvom i licemjerjem uspio da se probije do tog poziva.

Molio sam:
ti, sudbino,
ucini da ne moram nositi nesnosni teret akindzijski, da ne moram jutrom – dok konjica stoji u bojnom poretku, dok tabor-imami naglas izvijaju molitve za srecan ishod – bitke, da ne moram ceptjeti od straha i uzasa, a uvece prebrojavati mrtve drugove i starješine i pokopavati u krecom poprskane jame,
ti svemocna i samovoljna, ti što ljudima daješ, daj, promakni me malo blize Mehmed-paši, da i ja sa slatke trpeze koju mrvicu zobnem, da i ja zlatnim tokama svoja prsa zakitim, da i moje oci napasaju svoje zudnje po bljesku i bogatstvu stambolskih odaja, molim ti se…
a za ostalo cemo lako.
Tako molim ja, jednog dana, sit vojevanja, ne znajuci u stvari da zelim jedno, da mi treba drugo, a da je jedini izlaz u trecem.
Junak erdeljski Andraš stoji s palošem u ruci i na mejdan zove. Niko iz turske ordije ne smije da iskoraci. Ja svezah konja i u lještak se sakrih, jer, ljudi i braco, ja kavgadzija nisam, ja volim samo niz šefteli-sokak sabljom da zveckam, djevojke da me cuju. Meni je i tabor-imama i mejdana i skitnje dosta.
Ušutio se tako u lještaku, ne bi li me još jedna sjeca mimoišla. Ali su tabor-imami pašcad placena i naucena, namirisaše me, nadjoše me, oo, ljudi, oo braco, i na rukama me iznesoše lazuci vojsci da sam junak lagan san usnio, san usnio pod jelom zelenom.
Alaknuše tabor-imami, zavikaše ajani i buljubaše,
hajde, Pilavijo, krilo sokolovo, hajde, ne drijemaj, junace,
hajde, gazijo,
poleti, ruko devletova,
pozuri, kurvo, ovo je vojna, a ne krcma, a ne han u Sarajevu,
pohitaj, mrcino, zar se tako carski groš zaradjuje?
Izidjem, izguraju me prijatelji, iznesu me tabor-imami s molitvom i kliktavim podbadanjima. A meni se od straha utroba na donju stranu otvara. Jer Andraš je od Karakuma do Mletaka poznat junak. Da je vitez, hajd makar! Nego odbjegli kmet od Kanjize. Pa mu ruka od zedi za turskom krvi triput brze izmahuje i triput jace sablja zasijeca.
Dok predjoh stotinjak aršina, nekako se oporavih. Malo-pomalo, ja se i nakostriješih kao dobro nahuškan pas. Mi mejdandzije, mi najsvirepije budale ovog i onog svijeta, nosimo na obrazu prljavih postupaka više nego ijedna uhoda stambolska, a sve zbog najgadnije bolesti, zbog zudnje straha da se podvigom oglasi. Pa stadoh pred Andraša. On momacku kosu na pleci zabacuje i koznom trakom povezuje da mu na oci ne pada. I smije mi se: aha, ti si taj Muzafer Pilavija, sin Abdulahov? Paa, pridji, junace, da se ogledamo!
Obidjosmo jedan oko drugog koliko da se odmjerimo i svaki sebe glasnom psovkom ohrabrimo.
Onda ja, da dvije vojske ne vide, iz visine kuka hitnuh kratak dzilit i zabodoh ga lijepom Andrašu u mjehur mokracni, a to je najprljaviji udarac u ovakvom krvavom nadmetanju. Priskocih da ga posijecem. On lijevom trza dzilit iz rane, a desnom – paloš uprijecio, pa mi ne da prici, i veli mi da vojske ne cuju:
»Sram te bilo, Muzafere Pilavijo, zar se tako slava junacka zasluzuje!?«
Oci mu zabijelješe i desna ruka posrnu zemlji. Prišunjah se sa strane i izmahnuh sabljom.
Alaknuše tabor-imami, pritrcaše prijatelji i starješine, udariše bubnjevi po ordiji slaveci Muzafera Pilaviju. Za moje junaštvo moj ajan dobi kesu dukata, dvjesta dunuma i cetrdeset i dva kmeta u valjevskoj nahiji, a tabor-imam kesu i kucu s baštom u Undjuriji, a ja slavu, komad pecene ovnovine i oštriju sablju. I savjet da drugi put ne spavam junak pod jelom zelenom kad djaur turskoj vojsci na obraz udara.

Ja svu noc prelezah pod cadorom placuci i psujuci. I pred zoru zazeljeh da umrem, i kad u zemlju legnem – da mi se na zatravljenoj humci mahalska djeca kadgod poigraju hvatajuci se za moj bijel i citko ispisan nišan, a ja junak odozdo da se smješkam, da ih na igru podbadam i rumene im tabane travicom škakljivim. Da mi se svakog predvecerja umorna krava hraniteljka o nišan oceše zudeci nabreklim vimenom za slatkim srsima muze. Da mi seoski rundov više glave zajaukne na mjesecini zazivajuci najdrazu kuju na sveti obred parenja.

Prvog jutra poslije mejdana banuše cauši u moje leglo, dokopaše me i usplahireno izguraše.
Mehmed-paša zvao me sebi.
Doceka me stojecke, zagrli, pa posadi kraj sebe. Raspitivao se o mom porijeklu, pamtio je poizdalje mog oca, rece mi da ga je vidjao na Mohacu, a i sjecao se da je – dok je Ebu Suud efendija ucio pobjednicku molitvu u tek zauzetom Budimu – moj otac digao samo jednu ruku nebu. Druga mu je bila u dašcicama i zavoju. Iz njegovih pitanja ja razabrah da on u stvari o meni više zna nego što to prosjecna vezirska radoznalost moze sakupiti i da su moji odgovori njemu otkrivali nešto drugo nego što pitanja iziskuju neposredno. Iskušavao je moju sposobnost da tacno odgovorim, na turskom i bošnjackom, pazljivo osluškivao ariju recenice – da li motam duge konce ulizice i covjeka tanka poštenja ili sakivam smirene a kratke i cvrste cjeline smisla.
Pošto mu napricah hineci dovoljno stida pred starješinom da povjeruje u moju iskrenu i cistu ucivost, ali i dovoljno bistrine i otvorenosti da uvidi da se ne radi o obicnom mamlazu glavosjeci, rece mi da ustanem, obidje oko mene, pipnu mi mišice, bedra, listove, zaviri u beonjace, pregleda boju noktiju…
Zatim me izvede pred cador i naredi nekom iz svite da pusti sokola, a meni – da ga strijelom gadjam. Nije ptica ni peti put mahnula krilima, a vec je strmoglavice sa strijelom u grlu medju nas pala.
Onda najslavniji naredi da izvedu najbrze zdrijebe i da ga bicem natjeraju u trk ispred nas. Veselo dijete neke jadne kobile iz pratnje zaigra niz pusto polje, a revnosna bulumenta beshljebovica i izjelica vriskom i zvizdanjem uplaši ga toliko da je njuškicom od kadife nasrtalo da preskoci zbijen krug tjelesa. Mehmed-paša naredi – kad zdrijebe bjezeci uporedi s hrastom – da se hitim sabljom. Vršak mora proci zdrijebetu izmedju rebara i zabosti se u hrast.
Ljudi, cetiri puta sam izmahivao, cetiri puta sam mogao uciniti kako je zapovijedjeno, ali se ruka vracala, noge drhtale, iz utrobe navirao uzas i gadjenje. Jednom spustih ruku i okrenuh se – da kazem veziru,
ne mogu,
necu,
ne znam.
On se smješkao, on se, u stvari, podsmjehivao mojoj neodlucnosti znajuci da od podsmijeha te vrste gore uvrede ratniku – nema. Osjetio je da se ja ljuljam u sebi. Pobojavši se valjda da pred svjetinom izgubi jednog mejdandziju, zgodan primjer za podsticanje drugih, rece mi da samo ja i Feridun-bej cujemo:
»Eeh, Pilavijo, koliko si ljudi uslast posjekao, a zao ti beskorisne zivotinje!«
Za kose, za uši izvuce iz mene krvave nagone i sabi ih u prokletu zelju za podvigom. Raskoracih se i kad zdrijebe natrca, ja hitnuh sablju. Vrh se zabode u hrast. Zivotinjica vrisnu i sleze se u dva drhtava komada što su se još dugo zatim svaki za se vrtjeli i trazili. Klicava i besposlena svjetina uzavrije oko mene.
Meni se noge oduzeše. Napojiše me studenom sirutkom, ponesoše me, dokazaše mi da treba da se radujem. Opraše me preda mnom. Odagnah kajanja. Tome pripomoze i moj strah da me s pola puta do uspjeha ne vrati vezir u ortu, u muku vojnicke svakodnevice. Taj strah izmisli još vazdan opravdanja za prljavi cin. Pa se uskoro osjetih stvarno kao covjek koji je ucinio podvig.
Trebalo je izdrzati još jedno ispitivanje.
Stoji preda mnom Mehmed-paša i pita me:
»Kazi, Pilavijo, po cemu se razlikuje pokret ruke ka balcaku kod ubojice od istog pokreta kod dokonjaka?«
»Pokret moze biti isti, ali se namjera razaznaje ovako: ubica se prije trzaja dobro namjestio nogama, a dokonjak se ne obzire kako stoji«.
»Hm! A kazi mi kad bi ti po jednu zenu poklanjali sultan, veliki vezir i tvoj starješina u buljuku, od koga bi uzeo s tim da samo jednu smiješ uzeti?«
»Uzeo bih onu koja nije nocila s Bošnjakom«.
»Hahaha! Ehehe! Ah, pasji sine, ko te tome nauci! Hohoho! E jesi edepsuz! Ne pitam te koju bi primio s tog stanovišta, nego ciji bi poklon uzeo?«
»Onu koju mi vezir daje. Sultanovu srdzbu što sam odbio izbjeci cu jer ce mi vezir pomoci. Ako mi vezir jednom pomogne, starješina u buljuku ne smije mi ništa, jer se boji mog zaštitnika vezira…«
»Vješta laska, mada grubo stesana. Hajde sad u svoj buljuk i oprosti se od svojih! Vi, ostali, slušajte! Muzafer Pilavija, sin slavnog Abdulaha, Bog da mu slavu uveca, sluzice odsad mene. Bice moja sjena i moja isukana sablja. Ukoliko opozovem ovu svoju odluku, cucete na vrijeme. Hajd sad! Pozuri!«
Nagrnuše moji jarani da se izljube sa mnom, da me naštipaju i medju plecke naudaraju, da me kroz smijeh, bez zle namjere napsuju kako sam –
kurvino kopile, koje je izmaklo jurišima na bedeme i tankom tainu vojnickom, drhtanju na strazi od studeni, i kletvi grla od zedi progorjelog, i obavezama prema teškoj zakletvi ratnickoj,
nego cu –
ah, ulizice pilavijska,
u svili i kadifi s dvorskim lizisahanima i guzicarima da se druzim, zlopnjak da dolmim slatkim mrvama s pašinske sofre i kese punim zlatnicima puzanjem i lizanjem tabana paši i višima od njega.
Uplakan i raznjezen, podjoh natrag, ali me moj starješina u buljuku Osman Krupalija uhvati pod ruku, Osman – krivovrat jer su ga katane dvaput klale, a on im izmicao, jednook, jer mu je franacki dzilit oko izbio, besprst jer su mu na obje šake po jedan, po dva prsta nedostajali, isjeceni – što u bici, što na opkladama. Uze mene Krupalija svjetovati:
»Pamet u glavu, Pilavijo! Ti si slavan mejdandzija, ali ja znam kako se slava zasluzuje. Ti si u dzigari, u mozdini – gladan Bošnjak. Pamet u glavu i pripazi se.
Oko paše se vrti copor stoput vještijih i hiljadu puta bezobraznijih od tebe, ne daj da te prevare! Provrti sebi na potiljku rupu za još jedno oko, Pilavijo! Trebace ti i danju i nocu. A kad se najedeš i napiješ, kad ti otezaju svila i kadifa, sjeti se nas, ovih hiljada zemljaka i prijatelja. Ne uci hair-dove za nas! To ne pomaze. Nego, ako hoceš sva svoja nepoštenja da iskupiš, ucini sljedece: kad mi, koji prezivimo bitke, jednom na stambolske kapije udarimo, placu neisplacenu da ištemo, patnje svoje da naplatimo, da uhranjeni i obijesni Stambol popalimo i u pepeo razvijemo, otvori nam kapije! Oprosticemo ti što nisi s nama patio. Obecaj!«
»Obecavam.«
Pljesnu me po plecki i vrati se vojsci, koja je vrvjela oko vatara, uvjeren da je moja rijec cvrsta kao, recimo, i njegova. A ja sam tada, lud od radosti što me je sreca obasula neizmjernim obiljem sutrašnjice, bio spreman da svakome obecam šta hoce. Da je Krupalija zaiskao – naljepšu sultaniju da mu je kroz prozor izbacim iz dvora, obecao bih. Samo da me ne zaustavlja. Samo da me pusti što prije da stanem uz vezira.
Da izadjem iz pakla na svjetlost slave i uzitka.
Zato… oo, kako sam zurio da što prije kleknem pred Mehmed-pašu i da mu poljubim skut i vrh cizme. A što se Krupalijine molbe tice, mislio sam – to je umornom Bošnjaku zivot u vojsci dodijao, pa mu se usljed srdzbe što je rada neprekidna oskudica zakotila u mozgu nekakva zunzara u vezi s paljevinom Stambola, muhurina koja ce izici cim ajani podviknu da se na sljedece bedeme udara.

Bilo je to pod gradom Konjom, godine 966. po Hidzri (1558). U vrijeme kad Mehmed-paša Visoki sa tri hiljade janjicara, s buljukom silahdara i cetrdeset topova, pripremaše bitku protiv Bajazita, mladjeg sina Sulejmanovog. Jer Bajazit hotijaše na prijesto. A po nasljedstvu prijesto je pripadao starijem bratu Selimu.
Prije svitanja udariše bubnjevi kroz vojsku, i tabor se galameci i mokreci po vatrama opremi i postroji. Pratnja savi cador. Ja natjerah konja da gubicom cuva sapi pašinom bijelcu. Jahao sam ukrucen, ne osjecajuci da sam noc probdio na nogama.
Na prvom raskršcu sacekasmo da prodju janjicari. Iznenada poznadoh neke svoje stare drugove.
Uzvrtjeh se. Nisam mogao odoljeti da im se ne javim, da ih ne upozorim na svoju blistavu odjecu, na konja, na ugled svoj pošto stojim uporedo sa Sokolovicem.
»Heej!« dreknem, a od moje vike konj se pod pašom poplaši, skoknu u stranu i zamalo ne obori pašu. On, ljut, kao Bošnjak domacin na mahalskog bezobraznika, pozva mene prstom. Pritjerah konja ocekujuci psovku. Ali vezir izmahnu. Iz sve snage udari me pesnicom medju oci i ukinu me iz sedla. Sva vojska se grohotom nasmija, pa i sam paša, koji je, dok sam ustajao i hvatao uzde, kroz smijeh psovao meni majku i sestru budalastu. Da sam bio janjicar, ne bi me smio udariti. Da me smatrao covjekom, naredio bi da me išiba drugi. Da me volio kao svog, udario bi me roditeljski po obrazu, a ne pesnicom. Nemadoh hrabrosti da isucem sablju i da ga prepolovim.
Osramocen i popljuvan, kaskao sam za njim, zadovoljan što se sve svršilo na jednom udarcu. Najviše me vrijedjalo to što se paša više ne osvrnu da provjeri idem li ja za njim. Bio je siguran da idem.

Ja sam lezao za njegovim vratima. I samo se preko mene moglo k njemu. Pa, mada sam skitnica vojnicka i ucesnik u tolikim sjecama i strahobama, meni se pihtija u kicmi ledila zbog blizine ovog zemljaka i bosanskog seljaka. Zacudo, i pored toga straha i poštovanja, bio sam zaljubljen u njega, pod njegovim skutom ja sam prestao da bolujem od nemira i osame i onih strahova što spopadaju samce i izgubljenu ovcu. Slijegao sam se i u sebi dozrijevao i sve se cešce privijao uz njegovu nogu kao najsigurnije pribjezište.
Moja revnost poistovjetila je sve moje vrline i sposobnosti s njegovim zeljama. Upoznah mu navike i savršeno se prilagodih njima. Ja postadoh on, ali onaj koji sluzi onom koji ce postati vezir pod kupulom. Ja još nisam znao šta znaci izgubiti se u prašini tudjih zelja, htijenja i potreba. Nisam znao kako se skupo placa osjecaj sigurnosti u blizini jace licnosti.
Još su uvijek blistava odora, skupocjeno oruzje, sjaj dvora i miris i bljesak svecanosti bili za mene nagrada sudbine za koju bih hiljadu puta na dan pao nicice pred svojim dobrotvorom, pred slavnim, najslavnijim, Mehmed-pašom. Još sam bio sam sebi velik i znacajan, još sam poredio sebe s Bošnjacima iz moje orte koji su kao akindzije lipsavali po zapadnim i sjevernim granicama.
Mudar je bio Visoki, ali je njegova lukavstva moja opreznost izdrzala. Ujutru pred pragom nagazim na prosut sitniš. Pokupim i sve njemu predam rekavši da je mozda još koji novcic ostao, ali da nisam mogao više otkriti. On saspe pare u kesu, nasmiješi se i kaze:
»Dobro!«
Zaokupi mene Ismail cauš, kao… ugledna licnost iz sultanove blizine mrzi Mehmed-pašu, pa eto, ako hocu, mogao bih zaraditi hiljadu sindzirli-altuna i nasljedno imanje u Undurovini samo da ošinem kud treba. Prebijem, izgnjecim cauša i bacim ga veziru pred noge. A paša naredi da cauša od mojih šaka lijeci njegov lijecnik. Cauša kasnije sretnem na vezirskoj ladji. Smije se i odihuje:
»Pilavijo, ja skupo platih vezirovu šalu.«
Iskušavao me na stotinu nacina, uz put, brzo, iznenada, ali sam se uvijek drzao tako da je smiješkom morao priznati da se prevario. U svemu sam ostao siguran i cvrst. Kad je shvatio da sam mu vjerniji pratilac od sjenke, prestao je da sumnja. I to u vrijeme kad ga ja više nisam ni volio, ni mrzio, kad sam vec bio samo pouzdana, ali ravnodušna alatljika njegove bezbjednosti.
Ja više nisam ni o cemu razmišljao. Mozda oni koji razmišljaju o svemu ne mogu nikome biti vjerni. Jer je, kako Bakija kaze, pola zrele misli – sumnja.
Veseli Feridun-bej, Mehmed-pašin sluzbenik i miljenik, rekao je da bih ja ostao vjeran paši i kad bi paša sam sebe iznevjerio. Pošto sam jednom cuo kako ovaj uceni a raspojasani ljepotan govori o meni s podsmijehom kao o psu šarplanincu, dragom, ali – psu, ne zelim da ga spominjem. Bojim se da bih, iz osvete, o njemu vec mrtvom govorio crnje nego što zasluzuje. Time bih pogriješio prema Mehmed-paši i njegovom mjerilu izbora prijatelja. A on je u tome bio nepogrešiv. Cini mi cast da sam jedan od dokaza te tvrdnje.
Jeo sam šta bi iza njega na sofri ostalo. On je volio dobro peceno meso, jabuku, kiselo mlijeko i romanijsku jecmenu mandru sa sirom. Poceh debljati, poceše mi udovi mlitaviti. Izmolih da, kad god ne moram da sjedim ili lezim za njegovim vratima, mogu otici u polje da se vjezbam.
Prelazeci jednom trgom na konju, vidjeh trgovca robljem. Vitka i cutljiva Rumunka u tankoj košulji bijaše zacijenjena mnogo, premnogo za okupljene kupce. Ja pipnuh listove, dojke i mišice i zagledah joj se u oci: i zignu me duboko, pod lijevom sisom, od njene ljepote. Rekoh trgovcu da je skine s cepenka, a ja otrcah u dvor i zamolih pašu:
dozvoli mi da dovedem sebi zenu, nece se ziva cuti u sobi!
Paša se nasmija i baci mi kesu da je platim, da je okupam, uredim i odjenem. Ja je okupah tepajuci joj zaljubljen i drhtav i gladan njenog tijela. Kao molitvu šaptao sam njeno ime milujuci joj ledja i lopatice. A kad je odjenuh i posadih u krilo, viknu Sokolovic iz svoje odaje da je dovedem, veli, da vidi kakvu sam zdrebicu sebi odabrao. Ja mu je, ponosan i zaljubljen i u nju i u njega, privedoh, a on je okrenu, obrnu, razgleda, opipa, smace joj jašmak, uzviknu kad vidje kakvo lice ima, i poceša se, slavni, najslavniji, iza uha, i nakon dugog uvrtanja brkova rece:
»Muzafere, šta ce tebi ovakva zena! Nadji ti sebi štogod jednostavnije i deblje! Nije ovo za te. Neka nju odvedu u moj harem. A ja cu tebi na onu kesu srebra dodati još jednu, pa da smo – kvit!«
Mene ošinu nesvjestica, zaljuljah se na nogama, i zamalo ne pogibe Mehmed-paša Visoki. Ali – Bog ubio moju gramzivost! Ja sracunah – šta dobijam kesom i zahvalnošcu pašinom, a šta gubim zenom i – poklonih se…
Slavni, najslavniji, Mehmed-paša popljeska je po zadnjici i cokcuci isprati je do vrata prijeteci evnusima da je pripaze dobro. Te noci ja sam plakao u svojoj sobi, jer je vezir spavao s Rumunkom u haremu. Ujutru me rano probudiše, vele, zove te Mehmed-paša.
On je sjedio na šiljtetu mrk i neispavan.
»Hodider ovamo!« rece strogo, pograbi moje uho i dugo ga je cimao udarajuci drugom šakom po obrazu, iza vrata, po zubima i po ocima. »Psino bošnjacka, kad prije stize da je opoganiš! Što nisi cekao?! Evo ti… ti… drugi put najprije mene da pitaš… ah, zvijere pohlepno, zar si je vec u hamamu pritisnuo… pa da mi bar ona rece odmah, nego pred zoru… kurva, ah, magarcino! Sad je ti j… i, ne treba mi više! Oo, na šta sam spao! Da pobirem otpatke iza Muzafera Pilavije, oo, ljudi! Ubicu te, mrcino!«
Ja padoh na koljena pred njega i poljubih mu papucu, pa skut, pa ruku, jer ja sam vec bio skot i ništica što je imala neku vrijednost samo dodata njemu – osnovnoj brojci i odredbenici. I priznadoh i od srca se pokajah što sam prije njega mudrog, najmudrijeg, volio i milovao moju dragu vitku Rumunku i obecah mu da to više nikad necu ciniti.
A kad me on otpusti, ja se u svojoj sobi bacih na asuru. Valjao sam se, ridao, pjenio i kidao odjecu sa sebe, grizao podnice i svoje mišice od ljubomore, od zalosti za ocima lijepe Rumunke, od uvrede, od obecanja koje sam mu ja, bijednik i ništarija, ulizicki zadao. Umjesto da ga janjicarski darujem nozem u rebra!
Deset dana kasnije on mi u prolazu rece da je Rumunku dao nekom plemicu sa Rodosa, kao kusur u nekom vecem drzavnom racunu.
Ja pohvalih njegovu mudrost i ne otkrih mu rezak bol za dragom zenom.
Je li carstvo bilo krivo ili je on bio toliko sposoban, ne znam, ali njegov uspon slican je lijetu zvijezde kad iza maglicastog horizonta poleti nebu u visine sve viša i sve sjajnija. Kad umrije Hajrudin Barbarosa, najveci morski vuk svih vremena, Sokolovic bijaše jedini koji ga je mogao naslijediti, ili jedini na koga je milost sultana Sulejmana mogla u tom pogledu da padne. Jer – Mehmed-paša je bio mnogo omilio sultanu kao mudar i dovitljiv u svakoj prilici, a narocito na carskim svecanostima kojima niko kao on nije znao dati takav raskoš i sjaj.
Kad se ozenio Selimovom kcerkom, a Sulejmanovom unukom Esmihanom, ni on sam nije mogao upratiti odakle mu sve dolazi i pritice. Ni Selimova zena Nurbanu, rodjena Mlecanka iz kuce Bafo, koju je zarobio rahmetli Hajrudin-paša Barbarosa i poklonio Selimu, ni Mihrimah, sestra Selimova, ni svi oni koji su njih slušali a Mehmed-pašu mrzili, nisu mogli zaustaviti njegov uspon ni zaskociti njegove namjere, ni omesti njegove poduhvate. On je uza se imao sve Sokolovice koje je poturcio, školovao i na najosjetljivija mjesta u carevini postavio, on je imao uza se ucenog i mlakog a uticajnog Ebusuud efendiju, Pijale-pašu, Sinana Mimara, vecina begler-beja mu je iz ljubavi ili straha bila privrzena, a sultan Sulejman, vec star, bolešljiv, strašljiv najprije od svoje zene, a poslije njene smrti drhtav od nepostojecih ubojica, samo je ovom dovitljivom, brzom, nemilosrdnom a sigurnom slugi vjerovao.
Kako sam ja, onda, Muzafer Pilavija, gladni prljavi akindzija mogao da ga ne postavim sebi odmah poslije Boga, daleko prije majke, a o ocu i da ne govorim!
Slijepio sam od blizine zivog sunca. Ja sam bio samo njegov svjetlac, hitar noz u njegovoj snaznoj ruci.
Njemu se nije moglo odoljeti. Kraj njega moglo se biti samo rob ili zakleti protivnik.
Da je Ješildze Mehmed-beg znao koga kao hrišcansko momce vodi u Jedrene, u adzami-oglan, ili bi tukao celom o kamen dok mu lobanja ne bi prsnula, ili bi brze od Tatarina poletio sultanu da mu uzme muštuluk.
Kad nam jednoc u putu prema Sofiji stize glasnik s viješcu da je veliki vezir Semiz Ali-paša umro od gušobolje, desetine ulizica poletješe Visokom da mu lizu cizmu i dlanove: znalo se, sultan Sulejman moze samo Mehmed-paši predati pecat velikog vezira.
Cudio sam se: ovu titulu je Visoki primio razdrazen i ljut. Za svecanosti, što potrajaše neprekidno dva dana i dvije noci, bi ljubazan samo tamo gdje je morao: pred carem i njegovim sinom Selimom. A pred drugima ili studeno prijazan ili srdit i nestrpljiv da im što prije vidi ledja.
Tvrdim bez straha da cu slagati: Visoki se ljutio i što na ovaj polozaj velikog vezira nije ranije postavljen i što ljudi i sredstva ne mogu da ucine svecanosti još sjajnije, dovoljno blistave da zadovolje njegov sud o znacaju trenutka.
Bilo mu je malo priznanja.
Kad se prašina sleze a svecanosti i imenovanja iscrpoše, i njega dopratiše iz zenine odaje na kapiju gdje sam ga cekao, on me premjeri od nogu do kalpaka.
»Odsad nosi ljepšu odjecu! Ali janjicarsku sablju ne mijenjaj! Moji protivnici su se od jucer utrostrucili!«
Pa mi obrvama naredi da sastavim šake i poturim pod njegovu lijevu nogu kako bi lakše uzjahao.

Sultan Sulejman izdahnu, a janjicari su i dalje nasrtali na Siget-grad spominjuci bozje i Sulejmanovo ime. Grad Siget pade, a mudri, najmudriji ne dade da vojska sazna za sultanovu smrt. Meni nepoznat lijecnik pod strogim nadzorom Mehmed-paše i njegovog prvog prijatelja Feridun-beja dugo je petljao oko leša. Onda u caršafu dva nijema cauša iznesoše utrobu i negdje je u mraku zakopaše. A tijelo ponesosmo.
U kocijama je sjedio mrtav Sulejman i klimao vojsci zutom glavom starca na umoru. Veliki vezir se naginjao ponekad na prozorce kocije i kao – sašaptavao se nešto sa sultanom pa se okretao vojsci i smješkao se. Vojska je klicala.
Bio sam ravnodušan prema carevoj smrti. Ali, ako se vezir uzbudjivao, i ja sam svaki cas šibao konja, a pritezao mu dizgin. I ja sam kao i on lagao vedrinom vojsci u prolazu. I psovkom pozurivao glasonoše koje je vezir vec dovoljno hitno otpremio. A od sve te guzve mene se ništa nije ticalo, osim – sigurnosti njegove, koja je, u stvari, bila moja sigurnost.
Na putu kroz Slavoniju, na šumskim raskršcima, Mehmed-paša raspusti mnoge bajrake samo zato da bi bilo što manje ucesnika nereda što ga je ocekivao kad se sazna da je sultan Sulejman mrtav. U kišnoj noci, na glibavom ravnicarskom drumu, on iznenada naredi da kociju opkole slavni Selanigija, hafiz Mahmut, mujezin Murat-paša, Spahi Zade Mula Kasim, silahdar Mustafa i spahija Ahmed i da naglas uce suru Ja'sin. Vojsci bi jasno da je sultan Sulejman mrtav.
Sokolovic je zurio da dovede Selima na prijesto. S njim zajedno nekoliko noci jednim okom sam spavao i trzao se iz polusna od brige – hoce li Selim poslušati vezirov savjet. Glasnici se vratiše: Selim je postupio suprotno od uputstva iskusnog drzavnika. Umjesto da saceka u Carigradu, on se opkoljen ulizicama, proglasi sam sultanom i podje Beogradu, u susret vojsci. Psovao sam i ja zajedno s Mehmed-pašom uobrazene, pohlepne, glupe Stambolije, ni ja nisam mogao da jedem, boljela me crvotocina na vrhu turskog carstva, a – da se Mehmed-paša smijao, i ja bih se nasmijao. Da je zapjevao, i ja bih gurnuo prst u uho, pa podvrisnuo, veseo što gnjije ovo isto carstvo.
Ja nisam bio – ja.
Brinuo sam da li ce vojska mirno primiti novog sultana i njegovu svitu. I provjeravao na svojoj bradi da li sijedim tako brzo kao veliki vezir.
Kad pred Beogradom umorna i izranavljena vojska vidje mrtvog Sulejmana, a zivog Selima sa stotinama cankoliza ugojenih i u svilu odjevenih, uznemiri se, poremeti redove. Cuše se prve psovke i siktanje sabalja što srdito izlijecu iz korica. Tad se u sedlu prope golem ratnik i povika:
»Gdje su bakšiši? Heej, vii, stambolske poguzije, pare na biljeg!«
Poznadoh Osmana Krupaliju, mog negdašnjeg starješinu. Vrat, glava i lijeva ruka još su mu bili u krvavim zavojima od Sigeta.
»Bracoo, oni se kitee, a mi ni rucali nismo. Pare neka nam dajuu!«
Radoznalo sam ocekivao tok sukoba. Otkud se u meni zakoti ta radoznalost, ne znam. Bljesnu najprije kao zrnce pijeska na suncu, kao iznenadjenje u djetetu pred blistavom zeljenom igrackom. Zaboravih vezira, a pozeljeh da Krupalija obode konja i sa pruzenom sabljom poleti u gomilu mekog sipljivog dvorskog mesa, da razbuca svilu, da skaši, da pogazi, u zemlju da sabije svecano odjevenu rulju. Ratnici nagnaše konje, neko pored Krupalije, nogom u uzengiji, udari debelog dvoranina u prsa, turban sletje i nestade pod konjskim kopitama, po obrijanoj glavi zviznu bic jednom, dvaput,
tjeme šiknu krvlju iz tri brazde,
ooh, ja bih vještije udario, tako mi Boga,
udri onog malog! – viknem ili samo zazelim, ali tog trena vezirova pesnica zacrnje mi pred ocima, zatamni nebo, zavnje Sava i Beograd preda mnom, pocijepa nosne i vilicne kosti, i sasu mi ih u grlo – ucini mi se, jedva se stiskom koljena odrzah u sedlu i oporavih. Vidim vezir me gleda gotovo da me ujede, da me razdere:
»Šta ti je, magarce?« vice.
Ja ne pognuh glavu. Obrisah krvave usne i rekoh:
»Dobro!« ili ne rekoh. Ne znam.
Nisam više pratio sukob.
Nocu, sjedim u mraku sam u sobi, kvasim krpe u loncu i na prsnute i otecene usne privijam, i stenjem –
ti mene baš udari, Mehmed-pašo?
a zašto, molicu lijepo?
zato što sam se propeo u sedlu da vidim šta vojska radi? zato što sam se radovao gledajuci kako lete kape, je l’ zato? a kako bi bilo da ja tebi vratim, ali po naški, dvaput jace? I da i ja tebi viknem.
sestru li ti, i nevjestu ti pod duvakom, hocu da gledam, hocu da vicem, sutra cu odbjeci vojsci, a onda – stisni, pa mi šta nazao ucini! Ako sam ja marva, seljacka, bošnjacka, jer ne znam da sluzim, ti si veca – jer znaš, i jer goniš druge da to nauce. Ja nisam dijete oteto iz ruku materinih i po školama – pricom, štapom i obecanjem prekovano u janjicara koji se stidi hrišcanskog porijekla… Ja nisam kmet koji bi tri boga promijenio da nadje cetvrtog ako ce mu pod njim nameti biti snošljiviji, a na grbaci teret uprave lakši. Ja sam Muzafer Pilavija, jedan i neponovljiv, pripazi se ti Mehmed-pašo! Zaboravio sam patnje i zalijecio rane što su me cinile snishodljivim puzavcem. Uspravio sam se na dvije noge i oslobodio ruke. A oštra sablja u srditoj ruci ne boluje od obzira.
Privijam hladne mokre krpe na otekline, bol se smiri, polako progovori iskustvo, opomene bojazan na poslušnost naviklog:
polako, polako, Pilavijo, ne daj srdzbi da se otme, uzmi u racun šta gubiš, a šta dobijaš, dug je zivot, ljekovit zaborav ucinice da opet osjetiš radost što si kao zaštitnik – zašticen, kao podredjeni – ugledan, kao besposlicar – koristan. Razmisli, ako obican udarac starješine boli toliko, kakva li je tek strahoba kad krvnik kliještima pricepi, meso da otkine i drhtavu ranu solju natrlja! Kako bi se kajao kad bi usijan šiljak krenuo tebi pod obrvu, u mekotu i rskavicu, oko da sprzi! U pamet, Pilavijo!
U pamet, Pilavijo, patnja je prevelika cijena za sumnjivu radost pobune. Da nije tako, pobune bi pocinjali oni koji su u zivljenju najiskusniji. A iskustvo kaze da se bune uglavnom oni koji su u nesreci ili usljed poremecenog razbora izgubili moc razlikovanja zeljenog od moguceg. Ustani, udji na prstima u drugu sobu i vidi da li su se Mehmed-paša i Feridun-bej dobro pokrili. Ako jesu, uzmi vezirove cizme ispred praga, operi ih, namazi mirisnom mašcu, poljubi im vrhove i ostavi gdje si ih našao. Pa se vrati i moli Boga da te nagradi lakim snom i vedrim sutrašnjim danom.
Necu.
E baš to necu.
Necu – za inat!
Pokušavam da zaspim… Još u mekotama predvorja sna vodim nekakve vojske i mlatim nekog, svetim se, a ipak, priseban, radujem se što sam otkrio da se, i davno prije sablje, sama misao moze pobuniti ne odajuci se, lukavo odgodivši pocetak do povoljnije prilike. Harao sam po turskom carstvu toreci njive truplima paša i kadija i sandzak-begova, dijelio vojsci zelene bajrake da nacini obojke, darivao kosmate i nepovjerljive romanijske kmetove ljepoticama iz harema, bijednim, u carevini najbjednijim irgatima na tuzlanskim sonim kazanima naticao dvoranske kape na glave i posadjivao ih jednog po jednog u carska ucilišta da kazuju svoja mišljenja o Bogu, hljebu, o covjeku i o pravednoj nagradi za znoj i muku ljudsku.
Zaspim.
Ustanem prvi i veziru spremim šerbet. Ali mu se ne poklonim dovoljno duboko. Niti mu zazelim dobro zdravlje i vedar dan, ulagljivo, kako sam bio navikao.
On vidje otekline po mom licu. Ne rece ništa. Još se srdio na me. Veseli i zajedljiv Feridun-bej, pašin miljenik, namignu mi i iskesi se.
»Pilavijo, nešto si mi podbuhnuo. Da nisi na vlaznoj asuri nocio?«
Cutim. Gledam ga.
Da li da ga posijecem?
»Ne diraj ga!« rece vezir. »Nije ni njemu lako. Njegovi se bune, a on batine dobija.«
»Oni koji se bune nisu moji, nego tvoji, pašo!« kazem i naklonim se malo.
»Hajde, hajde, bjezi u sobu i meci obloge! Ako te na sokaku vide takvog, mislice da si ucestvovao u pobuni, posjeci ce te. Izidji, magarce!«
Izidjoh nasmiješen. A kad vezir podje na dug razgovor sa sultanom, opasah se i nakitih i pozurih da nadjem i zagrlim svog negdašnjeg starješinu Krupaliju.
Samo je poštovanje prema mrtvom Sulejmanu sprijecilo vojsku da ne napravi pokolj. Ali su ratnici obecali da ce u Stambolu na Jedren-kapiji opet upitati dvor za zdravlje, za svoje bakšiše, za nekakvu pravdu.
Tako i bi.
Sav Carigrad stajao je da doceka zivog cara, a mrtvi se vec zaboravljao, kad se kod Šehzade -dzamije isprijeciše janjicari. Prijetili su, mahali sabljama i trazili novac. Pertev-paša izidje iz pratnje Selimove i stade da ih smiruje, ali Krupalija istrze jednom janjicaru sjekiru na dugom drzalju i njome udari pašu. Tjelesina se splaza s konja. Tad iskoci Pejale-paša, zapovjednik nad morskim galijama, da i on pokuša umiriti pobunjene, ali Krupalija nasrnu i na njega:
»Šta hoceš ti? Ti si obican ladjarski aga, što ti imaš s nama? Gubi se!« i izmahnu sjekirom. Prije nego što ce pašu sjecivo ošinuti, gomila pobunjenih svuce ga s konja i baci pod noge.
Krijem lice kapom otud odakle me vezir moze vidjeti i smijem se, smijem se sultanu, koji drhturi i moli Mehmed-pašu da brzo, što brze ucini nešto…. Smijem se Mehmed-paši i njegovom carstvu: izgurao ga je na vrh sjaja i bljeska vojnickim glavama i hrptenjacama. A sad, sad se eto zaljuljao najcvršci stub. Škole i strogost i teške zakletve samo su ovlaš zaodjenule krv, navike, nasljedje ovih grubih ljudi pod oruzjem. Sad provaljuje iz njih otac, djed, pretucen kmet, dijete oteto od matere, neisplacen placenik, napola lud prezivjeli sa Sigeta, neko ko je strasno vjerovao, pa najednom postao bezbozan ocajnik, Bog zna ko sve urla i psuje i izmahuje.
Smijem se sebi kako to da sad tek vidim i nešto drugo osim vezirovog miga, osim svoje blistave odore, pune kese, i ubijeljenih ruku od dokolice.
»Cuješ li, skote?« vrisnu Sokolovic i uhvati me za rame. »Koga vec treci put zovem, pasji sine? Brzo, trci na Drugu kapiju, pogini, ali ne daj nikom u dvor dok ja ne dodjem. Trci!«
Uhvati me iznenadjenjem,pokoleba me, savi me, podbodoh konja i mašuci sabljetinom protukoh se kroz zaljuljane gomile.
Pred kapijom još je vladao mir. Sazvah dvadestak cauša i naredih da dobro utvrde oba krila kapije i da se rasporede po dvorištu. Jednog sa lukom postavih na zid. A ja se raskoracim pred kapijom, spreman da po zapovijesti poginem, još nemocan da upitam od koga i zašto.
Da pobunjenici nasrnuše odmah, sigurno bih poginuo kao Muzafer Pilavija, tjelohranitelj velikog vezira, vjeran sluga, o cijoj su se sablji i vjernosti vec price pricale.
Ali tišina potraja taman toliko da se priberem, da se opet otmem, otkinem od vezira, da isplivam iz sna ništice koja sluzi drugoj brojci za potvrdu velicine.
Cuh urlike i tutanj izdaleka. Iz jednog sokaka grunu gomila konjanika na širok prostor pred kapijom. Osman Krupalija dojaha preda me.
»Hvala Bogu, Pilavijo, da sam na tebe naišao. Deder otvori kapiju da prošetam po carskim odajama!«
»Bolje bi bilo da se vratiš!« kazem neodlucno.
»Šta kazeš?«
»Meni je naredjeno da Vas zaustavim.«
»Pa, dušu ti tvoju dvoransku, zar se ne sjecas obecanja?«
»Sjecam. Ali nemojte, ljudi, znate valjda kad vezir nešto naredi… nemojte bar zbog mene, ja cu nastradati.«
»De se ti skloni!«
»Ne prilazite, ljudi, ne trazite belaja!« molim ja pruzajuci ruke.
Ne podjoše pobunjenici prema meni. Mozda zato što su me još pamtili kao ratnika i mejdandziju. Ili što su se na casak smilovali na me bijednika koji moze ostati bez sluzbe, a i bez glave, ako podju. Pa ostadosmo tako išcekujuci. Krupalija me gleda, šmrce od nedoumice, useknjuje se, ja ne smijem ocima dalje od njegove brade, stid me, oo, ljudi, ne kaznjavajte zlocince odsijecanjem glave, naucite ih da se stide, bice manje zlocina i na dvoru i u kolibi.
Bjezeci zjenicama od Krupalijina lica, vidjeh kako onaj kosooki na zidu nišani strijelom. Pogodio bi Krupaliju negdje pod grlo. Koliko sam mogao brze, cucnuh i u zaokretu bacih sablju gore. Kosooki vrisnu i sa sjecivom u rebrima nestade sa zida.
Krupalija iskrivio vrat. Cudi se.
»Šta to ucini, Pilavijo?«
»Budalo, zar nisi vidio da je nanišanio na te?«
»Ne. Ljudi, vidjeste li onaj udarac? Ma gdje to nauci, ako za Boga znaš? Aaa, braco, to još nisam vidio. Aferim! Aferim. Pilavijo! Bogme, nije se s tobom šaliti. Pa, dobro, kad si mi spasio glavu, zašto me ne propustiš?«
»Prolazi!«
»Da prodjem? Neceš me s ledja…?«
»Prolazi?« dreknem. »Prolazite, razbojnici, ubice, magarcine, prolazite! Kad hocete slavu i cinove da zaradite, radite, ni rodjena vas sisa materina ne moze da zaustavi. A kad vam ko stane na rep, sablje na cara dizete! Prolazite, kopilani…!«
»Šta ti je, budalo? De, odbij, sebi ruke, ošinuce te! Aa, braco, šta mu najednom bi?!«
»De, proci cemo, ne gicaj se! Hvala ti, Pilavijo. ali ne maši rukama, ne vrti se, plašiš mi konja. Braco, na kapiju, jallah!«
Prodjoše, alaknuše po avlijama i bašcama dvorskim, a ja… ja se prepadoh da nisam od kakve hrane ili potajne boleštine zavrnuo pamecu, jer mi nešto iz utrobe u klobucima ka grlu udari, ispravi me, zapjeni u meni vedrinom, opi me brzo i snazno kao resko vino sa Rodosa. Mada strepim za nekim poznatim u meni, nekim ko se gubi, vjetri iz mene, ushicen sam nastajanjem i uspravljanjem nekog novog u meni, drugog i drukcijeg, opijenog zanesenjaka, ne mogu mi mozdane da podnesu naglo narastanje mene neobicnog.
Poklaše straze i, gladni i razjareni, nasrnuše u odaje. Ja se sakrih u kulu nad kapijom da odatle uzivam u neredu kom sam jedan od vinovnika. Zaletio bih se rado i ja da istutnjim uvredu. Ali se bojim, pobuna je ipak nejako zamahnula. Odrezace mi paša glavu, a necu stici da se potpuno nauzivam svoje moci i ponizenja oholih dvorana.
Dok je uprava gore, dronjav zitelj dolje, a vojska grdna zvijer na tankom lancu, bice buna i pohara. Mehmed-pašo, skupo ceš platiti udarac po Bošnjakovim zubima.
Sljepila nema.
Ja sam progledao.
Oni se poigraše sile. Ruše, mokre po mermeru, biju sabljama pljoštimice od straha izludjelu poslugu, štipaju dvorkinje, trgaju im struke s biserom i prstenje i dukate i trpaju u njedra. Dok se ne pobiše oko tepsija halvapita i hurmašica spremljenih sultanu za docek.
Tu ih zatece buljuk hitrih mornara i isijece. Krupalija se, krvav, probi natrag na kapiju i išceze. Ja se namazah krvlju tek poginulih i doteturah pred vezira.
On povjerova da su janjicari preko mene premlacenog prodrli u dvor. On povjerova i zbog toga se krnjatak mog sunca na njegovom celu ugasi. Vezir naglo splasnu na prizemne mjere ljudskog, jer otkri slabost da moze biti lako obmanut.
Prestraših se otkrica.
Mene je drzala slijepa vjera da sluzim svetinji. Ako sam se dosad svetio, cinio sam to kao jeretik glup od nemoci pred velicinom. Ova uspjela prevara vezira otkri u meni sumnju u njegovu svemoc. Sumnja se razmahnu i zacas zatrova krvotok hiljadama pitanja – gdje sam dosad bio i u šta sam vjerovao, kuda cu sad i dokle smijem… U zabuni, posegnuh za picem. Ali me u prvom mamurluku spopade uzas od pomisli da u pijanstvu mogu nekom izbrbljati tajnu. Strah od kazne pade mi na glavu kao najteza kazna.
Cutao sam.
Vezir smiri pobunu. Premlacene paše dogovoriše se, poceše zivkati janjicarske starješine na veceru. Nahraniše ih i napojiše nazdravljajuci najhrabrijima u carevini. Oni najbuntovniji iznenada poumiraše i biše kriomice sahranjeni. Oni – samo sumnjivi moradoše otici u akindzijske druzine na granice da junaštvima i svojim mrtvim glavama iskupljuju poljuljanu vjeru u carsku upravu.

Dani i mjeseci uhodane sluzbe bez uzbuna i uzbudjenja smiriše me. Slegoh se u strpljivu šutnju covjeka s tajnom, još sposobnog da se ponekad raduje, makar i nagorko. Slegoh se i pomirih s otkricem da ja u stvari ne sluzim vezira, nego svoju zebnju da ne lipšem negdje u stepi sam, s prosutom utrobom u šakama. Osjecao sam da je ova šutnja sumnjive cvrstine, nekakav privremen mir i da cu morati opet zaigrati opasnu igru osvete i inata cim naidje vjetar koji ce oploditi tuckove moje tajne neodoljivom zudnjom za djelom.
Dvije godine poslije pobune janjicara, jedne noci posla me vezir da mu iz tamnice, od Djuzel Mehmedage, dovedem dvojicu Bošnjaka, okovanih jer su namjeravali ubiti Sokolovica. A tu namjeru i priznali u istrazi.
Udjoh na mrsku kapiju, više srdit na zapovijest što me iz dušeka digla nego na tamnicu i razloge ljudskih muka u njoj.
»Nije svako carstvo tamnica, ali nijedno nije bez nje. Pravde carstva ucinile su više nepravdi nego svi krvnici zajedno. Iz podruma pravosudja uvijek je dopirao jauk, smijeh nikad. I dok se iz memle zindana cuje ijedan vrisak, ijedan uzdah, dok neko nad nekim ostvaruje svoju ili tudju pravicnost, bice jasno da je do pravde još daleko.
Kad dodje vrijeme da nijedan covjek ne mogne biti u rukama drugog predmet, broj ili sredstvo, onda ce palate sudstva biti izlišne i po njima mogu da ojnaju i piške djecica.
Ali tek u dalekim visinama buducnosti ljudska istorija dozrijeva razrješenjima. Naše je da djelima ubrzavamo uspone. Proklet neka je ko zaustavlja!«
Nasmijani Djuzel Mehmedaga savi svitak papira, baci ga uvrh sobe i uze meni kazivati:
»Eto, to, to sam našao kod jednog od njih dvojice. Ah, kurvin sin, gdje li je tu mudrost pozobao?
Priznao mi je da je iz roda Hamzevija. I još se, pas, ponosi time. Kako ga ne smakosmo prošli put! Vidiš, Muzafere, zivot nas ucini da više treba pitati koga si ostavio nego koga si poslao na onaj svijet! Hm! a Mehmed-paša, da ga Allah pozivi još dva i po stoljeca, hoce da ih obojicu vidi? Pa, dobro, vidjece svoje zemljake koji su se spremili da ga ubiju. Samo, pošto ih nece ostaviti na zivotu, cekni malo tu… da ih pogledamo bolje. Sjedi tu! Sve ceš vidjeti«!
Djuzel Mehmedaga pljesnu tankim šakama. Uletje vitak i nijem dvoranin, sasluša šapat i kao štakor opet necujno izletje. Vrhovni krvnik, nakindjuren i zenski namazan guzicar, spusti se kraj mene i pomilova me po bedru i koljenu.
U prostranu odaju, kroz cilime, kroz bljesak i neobicno šarenilo, uviru mem, smrad tamnice, strujice od znoja, lešina, gnoja, miševine, djeriza i nikakav cabenski miris ni mirišljava trava ne mogu nadbiti taj uzasni dah najnesrecnijeg prebivališta ljudskog. A tanki veseli Djuzel Mehmedaga je blijed, zelenkast, brz i opako nasmiješen, biljka što je valjda i mogla izrasti iz ovog otrovnog tla i kamena, kaze meni:
»Zacas ce to biti, Muzafere! Malo cemo otefericiti, pa ih vodi! Kako mi je presvijetli vezir…«
»To ti znaš koliko i ja.«
»Eh, eh, pa ne zabadam ja nos baš i u vezirske odaje.«
»Ne vjerujem da nisi znao za onog crnog s otrovnom strijelom kog sam na vrijeme posjekao!«
»Muzafere, dragi, pa neceš valjda reci, ne dao dragi Allah, da sam i ja tu upetljan?!«
»I luk i strijela su iz trece dvorske radionice. A spisak izdate robe i tebi dolazi do ruku!«
»Oh, oh, pobogu, pobogu, kakvu sumnju cujem! Muzafere, dragi, neceš mi vjerovati, ali… ako ti se zakunem svojim poštenjem i obrazom…« i prvi krvnik u carevini poce da pjeni i da se vrti i sipa rijeci i… uz put me ispipa od clanka do vrata. Morao sam nekoliko puta da odgonim te pogane ruke od sebe.
I veliki vezir i sva carska uprava i svako ko je od carske hazne zivio, smatrao je Djuzel Mehmedagu neminovnom ogavnošcu o kojoj ne treba mnogo raspravljati.Tamo gdje je on podupirao, carstvo je bilo sigurno. I sultana je hvatala mala jeza pri pomenu tog imena, kamoli ne podanika. Oni koji su ga poznavali hvalili su mu vrline, a praštali mu tri krupne mane: ljubav prema mladicima, zudnju za kicenjem i obicaj da uglednije osudjenike ponizi toliko da sami zazele smrtnu kaznu od sramote dokle su doprli.
Odgurnu prljavu zavjesu i pomace drven kapak. Desno ispod nas ukaza se rupa. U nju utrca nekoliko momaka s bakljama. Zacas zeleno kamenje bljesnu i oboji se ljubicastim jezicima i tecnim treperavim srebrom. Dva Bošnjaka, pocrnjeli, u kose i brade zarasli, posakrivaše oci od bljeska. Na rukama im gvozdje, lanci na dugo drugim krajem ukovani u zid. Noge u okovima. Pod njima glib. U glibu – lobanje pomrlih, krpe nekadašnjih kaftana, cakšira, komadi cizama i jemenija.
Momci unesoše siniju. Na siniji peceno jagnje, pogaca i noz. Ostaviše sofru u suh ugao kod vrata i izidjoše ne rekavši ništa, ne pogledavši na smrt osudjene.
Prvi smace ruke s ociju covjek u vojnickim dronjcima.
Zamalo ne dreknuh poznavši Kasima Dalkilica. Zar je carstvo došlo dotle da mu se temelji propinju protiv vrha? Šta je nagnalo ovog nesrecnika da nasrne oštricom na sisu koja ga je othranila?
Rodom od Osata, kod grada Srebrenice, od dvadesete godine Kasim je stalno na granici, obdan u sedlu, obnoc s glavom na sedlu i konjem pripetim za nogu da ne odvrlja daleko. Otkud jedan od najvjernijih ovdje? Je li carstvo pocelo vjeme iznevjeravati toliko da ne mogu sacekati ni pobunu, nego udara svaki za se?
»Kasime, brate, šta te dovede ovamo?« pitam na otvor. On me ne cuje. Zvjerski pohlepno ustremi se na jelo, ali na pedalj od sinije lanci zategoše, raširiše ruke. Gladni osudjenik osta razapet rezeci i trzajuci se. Nije još shvacao varku. Borio se za taj pedalj nogama, ramenima, trbuhom, ali su lanci bili prokleto kratki i cvrsti. Osta tako neko vrijeme razapet, strašan i jadan u isti mah, golem kao najkošcatiji drvosjeca romanijski, niska cela koje zna samo nekoliko osnovnih ljudskih misli o odnosima, ubica i zvijer i covjek, zalosno sitan medju debelim mokrim zidovima. Gore mu sitne oci u gnijezdu zapuštene kose i obrve.
Teško carstvu ako se sad otme.
Poteze ocajnicki još jednom desnom pa lijevom nogom, ali sofra osta za pedalj nedostizna, kao prsa mlade robinje kad ispred gladnih muških ruku bjeguca kroz san.
Za tankim dzambezom Djuzel Mehmedaga se zakocenuo, tapše me, miluje me ne obziruci se na moje otimanje i gadjenje.
»Hihihi, jesi li vidio, tako ti Boga, hihihi! Slavni Kasim Dalkilic! Hihihi! Eto ti slave! Eto ti junaštva! Crvic… crvic… kazem ti… znam ja njih. Hihi-hihi!«
Koliko je puta iza ledja kakvog velikog dostojanstvenika morao kao rastrešen noktojed sopstvenim dzigericama da hrani zavist kad kroz prijestonicu naidju, poslije uspjela pohoda, ovakvi dalkilici, bašeskije, levente, bijesni i obijesni, a klicava svjetina im se cvijecem na prsa i konjima pod noge nabacuje. Kad oni, bezobraznici, pijani i neumiveni, nagrnu pred dvor, a sultan mora da sidje iz nosiljke i prema njima pješice podje i mora da im laska, da im se klanja, da ih – pogance i pogancere – bracom i sinovima naziva, a oni – kurve – ne sjahuju s konja, nego pjevaju, pocikuju i kikocu…
Oo, sveznajuci i svemoguci, molilo je tada oko i uho carevine, izmisli neki drugi nacin širenja carstva i dobijanja bitaka, svijet ce ovaj propasti od razmetljivih junaka. Cemu njihova junaštva ako se nicim ne mogu platiti?!
»Hihihi, vidiš, vidiš, Kasim Dalkilic je, eto, jedan od najcuvenijih na sjevernim granicama, a gledaj kako je sapet i smiješan… hihihi! Kakva bijeda oo, Ti i što sve vidiš i sve znaš, pa i najprljaviji uhoda koji bi majku svoju za groš na smrt opanjkao, ljepše bi izgledao! Boze, kako nisko padaju vojnici od zanata! hihihi?«
Drugi osudjenik, mladi hamzevija, miruje u svom uglu.
Shvatio je igru sile s njihovom mukom i odgovorio joj najnepovoljnijim za nju odgovorom: nipodaštavanjem. Gleda u svoje duge prste i rumene nokte, zamišljen, kao da završava tihu molitvu za sebe i za sav svijet. Kad vidje da Kasim Dalkilic gubi pamet, on progovori kao svetac koji s visine svoje blagosti naglas umuje i svoje posrnule sljedbenike svjetuje:
»Nemoj, prijatelju, ne gubi razbor zbog ove pakosti što nam je namijenjena da nam zagorca posljednji dan i sat! To je necija sita utroba izmislila, sita utroba i srce što se hrani ponizenjima drugih. To je cvijet na djubrištu necijeg dubokog kukavicluka. Sjedi, stišaj se, pa razmišljanjem pretvori ovo blato i mokro kamenje u prijestolje na kojem ce i meni i tebi pakosnik pozavidjeti. Sve zemaljsko odavno je vec za nama.«
»Jesi li cuo… jesi li cuo?« cupa mene Djuzel Mehmedaga za rukav jednom rukom, a drugom me pipka poiznad koljena. »Svašta sam ja u zivotu vidio… kakve ja djidije ovdje nisam samljeo… kmecali su, puzali… a ovaj… jesi li vidio?! Ah, pasji sin! Sad cemo malo dalje!« Opet pljesnu rukama i naredi da pocnu neku drugu svirepu zabavu s jadnicima. Okrenem se drhteci.
»Uzivaš, a?«
»Hehe, golubicu, zabavljam se… Tako ja njih, majcine sinove, gnjecim.«
»Majku li ti razbojnicku!«
»Kako, kako?«
»Naprijed!«
»Šta ti je Pilavijo? Šta ti je, budalo?«
»Naprijed! A vikneš li na strazu, sve cu vas u sitne cevapcice izrezati. Polazi preda mnom! I ne zvjeraj ni desno ni lijevo! Provedi me dolje u rupu!«
»Aa, pobogu, šta mu bi?!«
Sidjosmo u zindan, ljudi zamalo se ne onesvijestih od silnog smrada. Sredinom jame tece jarak od tamnickih zahoda, po njemu okovani gaze, na kamenju oko njega sjede, jedu i spavaju. Pod nogama krckaju kosti i lobanje pomrlih. Dva ugojena štakora šmugnuše ispred nas u usjeklinu medju kamenjem.
Isjekoh meso i hljeb i pruzih Kasimu, a zatim i hamzeviji.
Kasim zagrize, ali hamzevija odbi:
»Sigurno je otrovno.«
»Je li otrovno?« pitam Djuzel Mehmedagu.
On se smješka.
»Ne znam. Probaj.«
Pobojah se da se jadnici ne potruju, i da ja ne ponesem grijeh na svojoj duši, pa naredih da ih odmah otkuju. Sacekah u avliji dok ih ne dovedoše vezane u tanje i lakše lance. Dva pratioca pojahaše konje i proturiše okovane medju se.
Kad u prvom sokaku usporismo, Dalkilic najednom zapjeva, muklo, kreštavo, presušenim glasnicama
– aaj, askerlijoo, da mi pravo kazuješ…
Poznajem tu pjesmu dobro i znam kad se pjeva. Iz grla covjeka koji ocekuje skoru smrt, ona je isto što i seljacko bošnjacko zapomaganje bijednika kome su pokazali zašiljen kolac. Zaostanem, konjskim sapima otjeram jednog pratioca natrag da bih uporedio s Dalkilicem.
»Kasime, pobogu, kako dopade tamnice?«
»To tvoja briga nije.«
»Prijatelj sam ti. Zar me se ne sjecaš? Ja sam Muzafer Pilavija.«
»Jedi govna, ko si da si!… aaj, ako si tiii hitrooo kriloo sokolovoooo…«
»Dobro, Kasime. A ti prijatelju, otkud ti s njim?«
»Ja se cudim otkud on sa mnom. Tamnica nas je slucajno sastavila. Cujem, tuze ga za slicnu namjeru.«
»Paa, teško prici Sokolovicu?«
»Koga mnogi mrze, mora se debelim zidom ograditi. A ti, vidim, naše si gore list? Ti si nam nudio hljeb i meso? Pricuvaj se, prijatelju!«
»Cega?«
»Toga što osjecaš.«
»Šta ti znaš?«
»Šta nešta ljudi znaju. Pricuvaj se! A molio bih te da mi kazeš kakav je ovdje obicaj, posijeku li… ili… onako umlate?«
»Molicu vezira da vam oprosti.«
»Trebalo bi da vezir moli nas za oprost. Više je on nama zla nanio nego što bismo mu mi ucinili i da smo ga ubili.«
»Molicu ga da vam poštedi zivot.«
Dalkilic zareza na svog sapatnika, koji je sa mnom vrlo uctivo caskao:
»Šejhefendijo, ne govori s psinom, vidiš li da nas ismijava…«
»Cini mi se cestit covjek…«
»Ko? On cestit? Pilavija? Jedan Pilavija pa cestit? Šta je tebi Šejhefendijo? Znam ja odakle se on ispilio. Pamtim i mejdan s jednim katanom. Pošli na sablje, a on krišom – dzilitom. Tpfu! Ti s njim pricaš, a on je dosad ubio bar dvadesetak ovakvih koji su digli ruku na Sokolovica. Pljuni na mrcinu i cuti! Šta je, Pilavijo? Zašto ne udariš, mater ti dvoransku?… aaj, ako si ti hitroo kriloo sokolovo-oo, aaj, jesam li tii medj ticamaaa najmilijaaa… aaj, aman jaa…«
Mladi isposnik pita ne obziruci se na Kasimovu pjesmu:
»Zaista nas vodiš veziru?«
»Hoce da nas vidi.«
»Jah, šta mozeš!«
Neko vrijeme smiješio se, zatim cudno bodar i krepak, iznenada visokim glasom zauci suru Ja'sin, sam sebi pred smrt i koraknu brze i svecanije, kao da hrli na svetkovinu.
Kasim je prestao pjevati. Nabadao je bolnim tabanima po neravnoj kliskoj kaldrmi i psovao.
Ja jašem, stid me,
braco,
sad bih Kasima išibao kandzijom što mi ne vjeruje. Stid me je razmetljivosti kojom sam im obecao pomoc, ja najbespomocniji medju njima. A stid me nemoci.
Mudri momak oprašta se glasnom molitvom od svijeta i zivota, viši od nas za jedno cvrsto vjerovanje i siguran smisao. Dalkilic glavinja gnjevan i psuje. Ja cutim sitan bijedan pred njihovom nevjericom da im se moze pomoci, što je tacna mjera mojih moci. A tako mi moje mrtve Zejnebe, ucinio bih sve da ih oslobodim.
Bojim se samo da iza moje zelje da ih vidim slobodne ne lezi mozda pilavijska taština što se razmece ugledom i uticajem na dvoru, zelja podmuklo oholog da prisili Kasima da se ponizi zahvalnošcu.
Mladi hamzevija sve strasnije izvija molitvu. Kasim sve glasnije i sve grublje psuje. Konji oprezno, kratkim korakom kuckaju potkovom po kaldrmi. Nad pustom prijestonicom stenje mokar i tezak vjetar. Još se izlezava ruzna noc.

Cuvao sam vezira oštricom i svojim tijelom. Koliko sam ubica posjekao prije nego što su stigli nozem do njegovih rebara! Koliko sam hitro poturao prsa strijeli njemu namijenjenoj! Ja sam vjerovao, jer je moja vjernost bila i moja strasna molitva za nas obojicu. Ali od pobune pred Beogradom ja sam umoran vjernik koga sumnje tiho razaraju. Pa sam eto, došao dotle da – stojeci uza zid i slušajuci vezirov razgovor s ovim njegovim nesudjenim ubicama, zelim samo – ili da oni uspiju, ili da vezir ne uspije.
Sokolovic se bojao susreta sa gnjevnim vojnikom. Velike drzavne svecanosti, koje nisu nikad pravi covjekov praznik, nego najcešce ili blještava smicalica za neobaviještene ili vrh iluzija vlasti o sebi, pretvarale su se pod vezirovom rukom u laskanje osionoj i razularenoj vojsci. A bucnu vrevu razdraganih pijanih buljuka pod oruzjem on je lako prevodio sultanu kao vjernost kruni i oduševljenje što je vide. Time je zaradjivao i naklonost sultana i ljubav vojske. Ali, kad ozlojedjenost vojnicka postane ocita, pa se ne moze nikako tumaciti drukcije nego kako sama o sebi kazuje, vezir je blijedio, grcio se na skok, na ocajan trzaj da izbjegne opasnost, da joj oštricu usmjeri dalje od dvora, vlasti, od svoje glave.
Bojao se razljucenog vojnika, pa – svejedno što je Kasim Dalkilic u lancima, i od gladi i batina na mucilištu iscrpljen do nesvjestice – Sokolovic, ustade, namjesti sablju tako da mu je balcak blize ruci, raskoraci se, rukama uhvati pojas da na njemu smiri ruke, povijen, spreman da vice, da psuje, prijeti, prevari, ubije. Bojao se njih dvojice i zato ih je zvao. Zelio je da se uvjeri da opasnost nije tolika kolikom je snovi i nesanica prikazuju.
Umjesto da se pokloni, na šta su ga pratioci gurkanjem nagonili, Dalkilic osta uspravan i odozdo iskosa zmirnu u Mehmed-pašu Visokog. Mada me je prezirao i dotad isuviše izvrijedjao, ja sam drhtao za njega, prljavog i izubijanog, strepio nad njegovim zivotom, gotovo bih pao na koljena pred pašu da mu oprosti. Ali bih prije, cini mi se, podviknuo nesrecniku da sam ne klekne, da vice, da zapanjuje drskošcu i inatom. Kao da me poslušao, rece podsmješljivo:
»A, ti si taj krvnik! Ja sam mislio da cu pred sobom vidjeti vezira…«
»Ja sam veliki vezir!« rece Sokolovic ne sluteci da Dalkilic to zna i jedva ceka da to cuje kako bi mogao dalje da psuje i vrijedja.
»Ti misliš da si vezir? Ti si obicna bošnjacka drtina koja je zaboravila na cijim je ranama i zivotima vezirstvo zaradila.«
»Ti zuriš da umreš.«
»I ti ceš brzo za mnom. Mnogi te mrze.«
»A zašto ti?«
»Oo, davno je to pocelo… a do smrti se nece završiti… Od Sigeta, kad si Arslan-pašu dao dzelatima da bi na njegovo mjesto budimskog begler-beja postavio svog stricevica Mustafu. Arslan-paša je bio moj poocim. Ja sam ga krvavog dopratio tebi pod Siget. A Budim je morao napustiti jer si ga ti namjerno ostavio bez vojske… ti… kurvo… šta je, što ne udariš?«
»Tako?«
»Tako!«
Zakretao sam se da vezir ne vidi radost mojih ociju. Da ne primijeti zudnju da iskocim, da se izgubim, kako ne bih morao njega, vezira, posjeci ako naredi da ubijem ovu ludu, ovu dragu izubijanu vojnicinu.
Ali ne postaje se veliki vezir s malo pameti. Sokolovic iznenada promijeni drzanje, strah ga natjera na lukavstvo koje granici s hazardom. Neocekivano naredi da Kasima odvezu i pred njega stave hljeb, pecenu ovnovinu i lonac kisela mlijeka. Prevari vojnika, prevari mene u stvari, ja zamalo ne viknuh nesrecniku –
nee!
izdrzi!
ne uzimaj! To je zamka.
Kasim Dalkilic ucuta pred sofrom. Gladne oci obigravale su oko hljeba i mesa ne videci nikog i ništa drugo, ni protivnike. Vezir shvati strašnu nedoumicu u vojniku i vješto mu pomoze da prihvati poraz:
»Sjedi i jedi, junace! Hocu s tobom da popricam. De jedi, ne ustrucavaj se! Nemoj tako naglo, naudice ti. E de ti sad meni reci, kad bi ti bio veliki vezir, šta bi ucinio da vojnici budu uvijek zadovoljni?!«
Neodoljiva potreba za hranom, uzbudjenje, sjaj odaje, tolika dobrota Mehmed-pašina kad je najmanje ocekivao, pogasiše ognjišta mrznje u vojniku, saviše buntovnika, on zaboravi da je u Stambol došao da ubije. On poce da umuje kao podanik koji se zali, a predlaze kako da se jedna, i njegova i drzavna, nevolja otkloni. Mrzio sam ga, bacio bih mrcinu niz stepenište, gladez gladni! Kako ga prvi dvoranin smota i prevari! Kako iznevjeri mene i moja ocekivanja! Neka ga osramote, neka ga ubiju! Bijednik! Eno ga, vec se pravda. Vec moli da mu se oprosti zbog huljenja, jer je bio gladan i izmucen, jer, navodno – nije znao da su njegova glad i muka – samovolja tamnicara, a ne nalog vlasti.
Tanak zracak prezira na vezirovom licu otkrio mi je da ga je strah minuo, da se i sam cudi kako je onakav gnjev i suludu hrabrost lako pretvorio u ništa. Vec se dosadjivao. Nestrpljivo je saslušao Kasimova vajkanja i cim je osudjenik srknuo i posljednju kašiku, naredi haznadaru:
»Daj, neka ga obriju, ošišaju, obuku, u han neka ga smjeste, neka se odmori. Daceš mu deset dukata, konja, sablju, kalpak s celenkom, on je junak, sramota je da ovakav izlazi pred svijet. Slobodan si, Kasime! A ako zeliš još sluziti, javi se sutra Feridun-beju. Mozeš ici.«
Kasim Dalkilic pade na koljena i poljubi veziru cizmu i skut.
Na haznadarovo okolišno upozorenje da je ovo preskupa plemenitost, Sokolovic rece da ce Kasim vec prekosutra biti na granici. I bice vjerniji od najvjernijeg. I lipsavace za carstvo spremnije nego dosad, uzasno kaznjen, a ubijedjen da je nagradjen kao niko od njegovih. Pamtice tamnicu i bice ga strah jeresi. Pamtice vezirov postupak, i bice ga stid dok je ziv. U kadiluku u kome on bude zivio niko nece smjeti ni zucnuti protiv carske uprave. Tako se postaje dobar vojnik. Na takvim carstvo pociva.
Za sudbinu mladog hamzevije gotovo sam bio ravnodušan. Ako je popustio covjek ciji je gnjev mogao biti plodotvorniji od bilo cije mudrosti i vještine postizanja cilja, šta da se ocekuje od jednog bledunjavog hodzice kome su od isposništva i osame zlijezde zapušile mozdane raznim otrovnim osokama, pa zamislio da moze sam rješavati sudbinu carstva? Trebalo bi ga išibati štapicem za djecu, izvuci mu providne malene uši i poslati ga natrag kuci, a kadiju upozoriti da nahrani i ozeni sirotu, ne bi li se smirila.
»Pa ja sam tebe vec sretao« rece Mehmed-paša Visoki kad privedoše mladog zanesenjaka u pohabanom dzubetu i kaljavim razvaljenim kundurama na bosim nogama. »Tri-cetiri puta sam ti i milostinju udijelio. Otkud da tebe osumnjice?«
»Imali su pravo.«
»Zaista si namjeravao da me ubiješ?«
»Birao sam pogodan trenutak.«
»Odvezite ga! Sjedi! Tako! Donesite mu da jede! Kazi – odakle si, pa cu odmah znati šta voliš da jedeš.«
»Ja sam iz Orlovica. Ali neka mi ništa ne donese. Nije potrebno.«
»A ako naredim?«
»Ja pripadam redu Hamzevija. Ti znaš o cemu uci naš red. Pobio si gotovo sve njegove pripadnike. U našem tumacenju svrhe zivota i duznosti covjekove nema rijeci – poslušnost. Ima samo razumijevanja i saglašavanje. Prema tome, nemoj se truditi da naredjuješ. Prijetnje smrcu iskljuci, nece ti ništa pomoci.«
Bio mi je najprije smiješan taj neobicni jadni skitnica. U ovim odajama samo su vojnicka slava, bogatstvo i drzavnicki ugled smjeli da pokazu djelic svog dostojanstva, pa i njega tek koliko dopire veziru do koljena. Smiješio se i Sokolovic, ali on nije pripadao kukavicama koji, da bi ismijali protivnika, drze i huškaju druge da ga unize. Uvjeren da se radi o budali, htio je da se nauziva sopstvene mudrosti i velikodušja.
»Dobro, prijatelju, zašto si baš izabrao mene za zrtvu svoje namjere? Nije li neko drugi kriv za tvoje nesrece o kojima ništa ne znam?«
»Ja nisam nesrecan. Naprotiv!«
»Ostaje još samo jedan razlog – obijest!«
»Imam još mnogo cestitih svjedoka da od obijesti nikad nisam patio.«
»Pa, zašto onda?«
»Duga prica. Mislim da do pogubljenja, kojim obicno završavaš razgovore s protivnicima ne bismo imali vremena ni da pocnemo.«
»Ko ne zna reci kratko, nije smislio dobro!«
»Ti si vezir, a sluziš se olizanim poslovicama iz prvih razreda stilisticke škole. Ja bih znao reci ukratko, ali me veliki vezir ne bi razumio.«
»Znaci, ogranicen sam jer sam veliki vezir?«
»Upravo to.«
»Paa, reci ukratko, mozda ipak shvatim, iako sam veliki vezir! Hehehe!«
»Zašto sam pošao da te ubijem?! Bedemi ovog carstva kite se ljudskim glavama. Ti si taj koji izrice volju ove stravicne gradjevine što je nazivate – carska uprava. Ti si njen mozak i njena ruka koja kaznjava. Ti si najveci krivac. Jesi li shvatio?«
»Jesam.«
»Zadovoljan sam. Mogu li ici?«
»A kad bi ti, mladicu, bio veliki vezir…?«
»Ja mislim da veliki veziri nisu potrebni.«
»Pretpostavimo sultan?«
»Ja mislim da su i sultani suvišni.«
»Rijeci dovoljne da umreš na najstrašnijim mukama. Ali dobre sam volje veceras. Dobro, kako bi ti nazvao predstavnika najneophodnije uprave? «
»Ja mislim da uprava nije neophodna.«
»Ali kako bi se odrzalo carstvo?«
»Cemu carstvo?«
»Ali kako bi se ljudi dogovorili o cuvanju imetka, slobode, vjere da nije uprave?«
»Od koga da cuvaju?«
»Od drugih carstava.«
»Ja sam i njih imao u vidu. Ne samo tursko.«
»Krajnje nepoznavanje zivota! Boze, kakve krvave naivcine razmišljaju o sudbini islamske drzave!«
»Izrekao sam u pocetku bojazan da me veliki vezir nece razumjeti.«
»Ne samo vezir.«
»Uglavnom veziri.«
»Slušaj, mladicu, pojedinac se moze odrzati jedino u snaznoj zajednici. A zaloga pravicnosti lezi u cvrstim jasnim zakonima i snazi izvršioca zakona. Ko osporava veziru veca prava od vodonoše, ili je lud ili zeli postati vezir nezakonitim putem.«
»Kakva skolastika! To je, cini mi se, iz udzbenika za trecu godinu u janjicarskoj školi. Tako se školuju svjesne ubice…«
»Ama, slušaj ti, peksine jedan bezobrazni…!« viknu vezir i podje na njega pesnicama, bijesan, izvrijedjan, porazen, a upravo ta provala srdzbe bila je osudjeniku najbolji dokaz da je pobijedio, pa se smješkao koliko je to moguce covjeku koji poslije silnih patnji vec druguje sa smrcu. Misleci da ce ga vezir sabiti u pod, mladic nas sve još jednom pogleda brzim a toplim svitkom vida, malcice gordo i zajedljivo, ali opršatajuci se i praštajuci nam s pobjednicke visine. Koliko sam mogao brze, ocima, licem, ramenima dodah mu znak da izdrzi, da se ne boji, da sam i ja tu da mu pomognem, a zašto sam to ucinio, ja – koji nikad nisam mnogo cijenio takozvane ucene ljude – ne znam. On se zacudi mom migu, ne povjerova mi odmah, još jednom me dobro pogleda da utvrdi nije li to varka, a kad ga uvjerih, on obori oci valjda da šutnjom i sasredjivanjem savlada uzbudjenje od tog iznenadnog otkrica. Ili mozda da sacuva mene od daljeg opasnog otkrivanja saucesništva.
Vezir ga ne udari. Samo je uzdignutih pesnica obigravao oko njega i grmio o neophodnosti uprave i o tome kako nema dobre uprave bez stepenastog rasporeda odgovornosti, što prirodno dovodi do privilegija koje su, opet, samo pripomoc da bi se viša funkcija šire obavljala, i tako dalje… vikao je, pjenio, citirao Kur'an, zakone, istoriju Osmanovica, pjesnike, navodio visinu poreza i prihoda, a mladi hamzevija je stajao pognute glave, zagledan u rašcepljene kundure s naslagama zelenog tamnickog gliba po kapcima, cutao i odnekud iz dubine sebe, iznutra obasjan tihom radošcu, smješkao se, strpljivo podnoseci gluposti kakvih se on vec podosta, izgleda, naslušao. A i da nije, tamnica je bila dovoljan protivrazlog ovim hvalospjevima vlasti od strane covjeka koji još nijednom nije udaren drzavnim štapom po ledjima. Stajao tako, a ja uhvatih sebe kako i ja stojim pognut, zagledan preda se, kako se smiješim i u isti mah pratim sa zebnjom razbuktavanje vezirovog bijesa. Bojao sam se da sam ne potegne sabljom ili ne dokopa kratko koplje s duvara, potvrdivši tako brigu carske uprave o pojedincu koji o njoj razmišlja mimo njene iluzije o sebi. Blizi mi je u pocetku svoje pobune bio Kasim, jer je govorio jezikom razumljivim za me, bivšeg granicara. Od momka bila je nekakva studen covjeka koji kao da nije od ovog svijeta. Ali podredjivao me je sebi. Ili sam ja hrlio njemu. I zelio sam samo da on pobijedi, to jest da pobijedimo, pa da odemo, a za nama da ostane lom i krš koji ce se dugo pamtiti.
Sokolovic je primijetio tu momkovu bezbrigu, tananu zajedljivost mudrijeg koji strpljivo ceka da se glupost sama od sebe istutnji. Naglo se zaustavi.
»Mladicu, podrugljivost je znak nedostatka dokaza. Ti… i takvi ste za nekakvu slobodu. Sloboda! Šta je to? Svaki vodonoša i svaki hrsuz i svaki seljak zatravljenog mozga imaju svoju definiciju slobode. I svaki misli da je ona njegova – prava. A radi se o zahtjevima za više nego što se ima. Sloboda je sigurnost. A nje nema bez sposobne, na jasnom zakonu postavljene sile. To…« »Filozofija cizme u uzengiji!« »Ništa drugo nemaš da primijetiš?« »Ti, zemljace, vjerovatno patiš od nesanice kakva stize drzavnike neciste savjesti i filozofe kojima sopstveni sistem nije jasan. Pa ubijaš vrijeme zabavljajuci se mojom patnjom. Ne misliš gdje sam do malocas bio…«
»Nudio sam te hranom. Mogu i presvlakom i posteljom.«
»Vrati me tamo odakle su me ovdje doveli! Ne zelim više da govorim.«
»Nisi još sve rekao što sam te pitao.«
»O upravi? Ah, za covjeka koji je dobro proucio Ibni Halduna i šejh-Badredina, to je vec dosadna tema. Ali, kad vec zeliš, da cuješ, onda… Ja mislim: uprava nastaje iz zivotinjskog nagona jednih da druge ucine robovima, pošto je u nama svima prisutan strah da ne budemo robovi. Kad jednom stane na noge, uprava svu svoju silu upotrijebi da se prikaze neminovnom. Kad se osjeti cvrstom, ona se proglasi ovozemaljskim bozanstvom, bez ijedne ljudske obaveze osim da se odrzi nad ljudima. Koliko je ljudskih vratova prerezano dok je nastala ova uprava kojoj si ti na vrhu i na celu? Dok si ziv, ti si odgovoran. Ja sam samo htio da ti nozem u rebro zahvalim za sve blagodati što ih mi zitelji ove carevine uzivamo zaslugom tvojom i onih kojima ti sluziš i koji tebi sluze. I da ti vratim milo za drago što si onako krvnicki postupio prema redu Hamzevija, kome i ja pripadam. I cija pravila necu pogaziti makar me sad na kolac nabijao.«
»Tako?«
»Tako. A sad me pusti da idem ili u tamnicu ili na gubilište! Gadim se mjesta na kome stojim.«
»Muzafere!« viknu vezir, a ja još stojim nesrecan što sam i ovog puta izgubio priliku za nešto, ne znam šta. Mozda za nekakav visok uzlet iz mrtvaje prezivara, za svojim snom i ludom zakletvom nerecenom, ali utvrdjenom one beogradske noci kad sam lijecio otecene naprsle usne mokrim oblozima. »Muzafere, magarce, zar me ne cuješ?« kaze vezir.
»Oprosti, pašo…!«
»Uzeceš trojicu. S njima ceš odvesti ovu mrcinu do zapadne kapije.
Tamo ceš mu odrezati glavu. I ostaviti ga psima. Jesi li razumio?«
»Bih li smio zamoliti za njegovu glavu, pašo? Sluzio sam te dugo, bez pogovora, o nagradi nisam nikad ni pomišljao, kamoli govorio. Molim te, pusti ga!«
»Ne laj! Izvrši što sam naredio!«
Kleknem, dokopam mu skut i u njega lice zarijem moleci, cvileci za zivot momku, kao za svoj, mada za svoj nikad ne bih pao ovako, i nisam nikad pao, kunem se, niti bih, ali sam za njegov, za svoj nedozivljen zivot molio, i preklinjao da ostane ziva ova buna i ova tvrdoglavost, neustrašivost na kakvu se ja nisam mogao zakleti ni one beogradske bolne noci što me poremetila, što me otrovala osjetljivošcu i blagoslovila ponosom. Vukao sam skut sebi, ali me udarac snazne noge u prsa odbaci, otkinu me, poletjeh bez daha natrag, na ledja.
»Polazi kad ti kazem!«
»Dobro.«
»Šta, dobro? Kako to govoriš?«
»Kazem – dobro.«
»Budalo, šta ti je? Idi! Idi, brzo!«
Nedaleko od kapije ostavim pratioce da ne vide šta cu uciniti. Tiho zovnem straze lozinkom, naredim da otvore uski prolaz za pješake, provedem momka, istresem mu u šaku sitniš što sam ga nosio uvijek uza se i zamolim ga da mi da svoje dronjavo i blatnjavo dzube i nasavjetujem da ide – da ide, ali prijekim putem, da se ne osvrce, da nikom ne kazuje ko je ni gdje je bio, potapšem ga po ramenu i vratim se…. Na sokaku jednoj omatorjeloj dzukeli bešumno odrezem glavu, natopim sablju, nakvasim jaku od dzubeta, vratim se u dvor i krvavo dzube bacim veziru pod noge.
»Aferim!« kaze vezir stojeci raširenih ruku, prepuštajuci se posluzi da ga razodjene i spremi za spavanje. »Aferim! Ucinio si bogougodno djelo. Onakvi… onakvi su najopasniji. Ah, kako me, hrsuz jedan, nasekira! Šta je, što stojiš?«
»Daj mi dozvolu da idem!«
»Kud ceš u ovo doba? U skitnju? Svi brlozi za grijeh su zatvoreni.«
»Hocu kuci.«
»Kuci? Kakvoj kuci? U Bosnu? Zauvijek? Da nisi pobenavio?«
»Ako mi ne dadneš dozvolu, otici cu sam.«
»Ne brabonjaj! Vidi ti njega…Reci cu da ti skuhaju trave za smirenje. Neobicno ti što si posjekao jednu ludu? Nije ono bila luda, ne brini! Velikog si din-dušmanina otpravio u pakao. Popij loncic ljekovitog caja, lezi, ispavaj se, sutra ce sve biti u redu.«
»Hocu kuci.«
»Nemoj da te bijem.«
»Nemoj to više pokušavati, Mehmed-pašo.«
»Šta, šta?«
»Ako izmahneš rukom, posjeci cu te.«
»Štaa? Strazaa, ovamo! Šta si rekao? Mene posjeci!? Jašaree, Šabane, Orhane, brzo svezite lopova!«
»Ko pridje, bice kriv za pašinu smrt!«
»Ma šta ti to radiš? Skini bodez s mojih ledja, heej, ne pritišci toliko. Muzafere!«
»Naredi da izidju!«
»Izidjite! Eto, izišli su. Šta hoceš sad?«
»Dozvolu da idem.«
»Hm! De, sjedi! I ti bi mene zbo?«
»Bih.«
»Aaa! Tolike godine ja tebe gledam, bubica jedna, samo što mi ruku ne lizeš, a ono… vidiš li ti, molim te! Drhtiš?«
»Drhtim.«
»Od straha?«
»Od srdzbe.«
»Na me?«
»I na te, pašo!«
»Aa, ljudi, pa ti… kao da traziš da te ubijem.«
»Ne trazim ja da me ubiješ. Meni je moja glava milija nego tebi tvoja. Ali nemoj više ruku na me da dizeš. A najbolje bi meni i sebi ucinio da me pustiš. Jesam li te vjerno sluzio?«
»Jesi. Priznajem.«
»Jesam li mnoge smaknuo prije nego što su stigli do tebe s rdjavim namjerama?«
»Jesi. Ali to ti je zanat.«
»Nije to moj zanat. Nije to niciji zanat. Ja sam to cinio jer si mi bio drugi otac, ako smijem tako reci, jer… jer… ali, ako ne misliš da pravim pokolj po sobama, pusti me!«
»Da te pustim? Kuda?«
»Rekao sam – kuci.«
»A kako bi bilo da ponovo lazneš akindzijskog taina na granici?«
»Pobjeci cu. Vjeru cu promijeniti.«
»Aa, ljudi ah, ljudi ljudski! Da zovnem hecima Celebiju da vidi… s tvojom glavom nešto nije u redu!«
»Meni ne treba hecim. Pusti me kuci!«
»Biva, ne zeliš više da me sluziš?«
»Ne zelim.«
»Uvrijedio sam te?«
»Jesi.«
»Pih, kakav si mi ti prijatelj kad se tako lako vrijedjaš!«
»Ako me ne pustiš, otici cu sam. Ti znaš kakve su naše planine, od Drine do Maglaja. Mogu da zivim trista godina da me ne nadje onaj od kog se krijem.«
»Pa dobro. Na sutrašnjem divanu izdacu ti tapiju…!«
»Ne treba meni nikakva tapija.«
»De, de, srdzbu vojnicku još mogu da razumijem. Ali ne gicaj se, ne inati se, ne pretjeruj! Ne budi bezobrazan! Kako da ti ne treba tapija? Od cega ceš zivjeti? Ti si zaboravio šta je Bosna. Bez carske aspre ili bez razbojnickog noza teško je tamo starost docekati. Hm! A baš ne zeliš više da ostaneš uza me?! «
»Ne.«
»Eeh, luda glavo bošnjacka! Ne razumijem, ne razumijem. Tukao sam te ranije, pljuvao te, nagonio te da puzeš, a sad jednom… ne! Neceš, Muzafere, s takvom pameti mnogo zaimati. Nikad.«
»Ne moram.«
»Ne laj! Mrcino, dabili mrcino. Citavog zivota – šta radim, od cega sijedim… nego – vadeci vas jednog po jednog otud iz nedodjije, iz divljine i mraka, ovamo… na svjetlost, medju svijet, petljam s Osmanlijama i nadbijam se s njima, vas kako na polozaj i u sigurnost da proturim. A vi, magarci, cim se najedete, cim se uspravite, jedan po jedan upirete nogama u brdo, vi… tvrdoglavi, oholi, vi inadzije, vi… razbojnici, dabili razbojnici. Bunite se, na cara nasrcete, vi… koji cešce srljate za srdzbom nego za razborom, a po pameti i okretnosti, mogli biste upravljati kao od šale i vecim i tezim carstvom od ovog Osmanlijskog. Budale! Pa, idi, idi u tri matere svoje, ne zadrzavam te, ali ne cvili kad te pricepe romanijska zima i gladna godina, i ne trazi mene!«
»Necu, ne boj se!«
»Marš, pašce jedno! Nijedne više da ne cujem! Stavi sablju u korice i – na svoje mjesto! Ici ceš. Tapiju ceš sutra dobiti. Na, ovo srebra! Sutra proberi sebi dva konja, uzmi jednog jaceg za teret. Pokupuj ovdje sve što ti je potrebno za put. Ne zaboravi sjekiru i tamburu, to dvoje ce ti u Bosni cesto zatrebati. Hajde, hajde, što zvjeraš? Što me gledaš tako? Nisam od onih koji ubijaju s ledja. Ni niskim udarcem, kao ti onog… onog nevjernika Andraša!«

Legoh na dodijeljenu mi zemlju Brankovinu. Dohvatih motiku, ali se zemlja i moje ruke kao srditi neznanci odmah zavadiše. Zemlja ne primi moje kajanje ni iskrenu namjeru da joj se vratim. Ostadoh dokon vlasnik koji tupoumno obilazi oko njiva kao govece oko avlije bijelim visokim zidom opasane.
Srecom, na moj poziv doseliše stariji brat i njegova celjad.
Ubila bi me camotinja ili bih u rakiji potrošio ostatak godina, ili bih postao sprdnja selu i caršiji hraneci se izmišljotinama o svojim podvizima i druzenju s carem i vezirom. Spasoše me dva tovara knjiga što mi ih posla zahvalni hamzevija iz Orlovica. Bi mi lakše podnijeti kucu – tamnicu i srdzbu zemlje koju sam iznevjerio. I cudne nocne strahove od nekakve nevidljive mutne vode koja dere po sredini mene kad ostanem sam.
Zavidim bratu oracu. On se orodio s biljem i rastinjem. Ne boluje od tezine pitanja ni nedovoljnosti odgovora. Dao sam mu i svoju djecu da ih do medrese školuje trudom i razborom. A on to cini smireno i mudro kao da je vještinu poducavanja donio rodjenjem na svijet.
Ali njegov najstariji sin krišom maze opremu voskom, a oruzje tankom mašcu i u ciste krpe ga zamotava. S proljeca uznemiren gladno niz drum pogleduje. Da ga odam ocu, prestace da me poštuje. Da ga odvracam, nece vjerovati mojim dokazima. Da ga korim, samo cu ubrzati njegovu odluku o bjekstvu. Zato ga pred ocem ucim sablji, a nocu, nasamo, prkosu, tom spasonosnom lijeku za porazene. Trebace mu.

Zima prošla, proljeca nema. Bije jugovina, crne krošnje bore se, otimaju i krše pod teretom olujnog neba. U sobi odzakliji sjedim sam nad knjigom u cija sam skloništa utekao od huka nevidljive vode koja tutnji i huci oko mene i kroza me, izmedju mene i svega ostalog.
Zatvorim knjigu, šapcem molitvu za srecan put svom bratu koji je otišao u Sarajevo. Otjerao je tovare masla, sira i suhog mesa i dzelep volova da proda. Uz put, da se raspita za najstarijeg sina, koji ode prije dvije godine namamljen bubnjem i bajrakom. A i da razabere ko ubi Mehmed-pašu Sokolovica.

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: