Jesen u mojoj kasabi (Prosanjane jeseni)

Kiša. Nestvarni kao mrlje na sivoj hartiji izgledaju ljudski likovi što rijetko i slučajno pretrče čaršijom. Sipljivo disanje jeseni obuhvatilo je kasabu i samo jedan očajno dug, uporan i beskonačan zvuk prisutan je svuda, zvuk jeseni. Pod Hašeminom strehom stoji Ganija, očiju široko otvorenih i uprtih u jednu tačku na zemlji, bosu nogu pružio tako da mu kapi sa strehe padaju tačno među prste, pa ukočen stoji i bulji. Teku čaršijom potoci i potočići i odvlače izgubljeni pogled dječiji nekud u magle i kroz ravnomjerno kapanje odvijaju se događaji koje nikad niko nije doživio. Na gredi pod krovom siv golub stao na jednu nogu i rezignirano ćuti.

“Prozor
ovde danas prispjela morska žena ufaćena u jadranskom Moru stara 700 godina teška 120 kila šira neg dulja su dvije noge i su dvije
Ruke
ulaznica šta daš”
Kiša spira crvena slova a “morska žena” proviruje kroz prozor i sa izrazom beznadne ravnodušnosti zuri u blato. Nikoga nema. Tako prolaze, lutaju sati kasabom. Prokislo vrijeme čami po rahinjama i sokacima, djeca s ispruženim rukama dočekuju kapljice na dlanove i u rasprsnutoj kiši gledaju čudesne slike. Negdje jednolično zapijevaju čobanski glasovi: “Cakli, cakli, caklilo, vedri, vedri, vedrilo, puno polje ovaca, jedna ovca sirotica – daj Bože sunca!” Podne se s minareta kao s drugog svijeta jedva čuje i svi se ti zvuci utapaju u moćni, jesenski bezbojni ton kiše.
Niko nije primijetio onaj plakat sa crvenim slovima i čovjeka koji je doveo morsku ženu. Izgledalo je kao da je i njih progutala pustoš kasabske jeseni i kao da se ništa neće promijeniti. Došao je neko s vjetrovima i mokrinama, smjestio se u Perinoj praznoj magazi, prilijepio na zid crvenim slovima išarano ćage, i ništa. Prenoćio taj neko u napuštenom hanu iz kojeg je posljednji sapun prodat prije godinu dana (otada Pero uzalud prodaje taj svoj kućerak i priča svakom kako bi ga dao za hiljadarku), osvanuo, čekao, gledao, osluškivao, a mir pun nekog olovnog, nepodnošljivog zujanja širio se po prostoru i činilo se da grad bezglasno živi. Crvena slova nisu razderala tu tišinu i niko nije svratio da vidi to čudo od žene. I kad je poslije podne do izblijeđenog plakata stao pred šator sam vlasnik sa nesrazmjerno golemim šeširom na glavi i počeo nešto da viče, izgledalo je to prije očajnički vrisak, borba, otimanje od ovog svemoćnog mrtvila, od kiše, od toga jednog jedinog zvuka, negoli namamljivanje mušterija, i ljudi su se iz čuđenja zgledali tamo.
Ona morska žena pretvorila se u kornjaču u onom drugom oglašavanju. Dugo trubi taj čovjek na nekakav olupan lijevak izmišljajući najnevjerovatnije stvari, kreveljeći se silom i zaglušujući vlastiti glas što je zvučao nesnosno, prazno, a kod oglasa o toj nepoznatoj žabi, zaustavi se kakvo dijete ili besposlen seljak, zine u trubu, nasmije se smeteno ili vragolasto i vrteći sumnjivo glavom odlazi.
– He, dinar kila kukuruza, a ja njemu da dam…
– Morebit’ da imaš šta i vidjet'…
– Jah.
I opet kiša i jesen. U suton čovjek sa golemim šeširom izbrojao je petnaest i po dinara zarade.
Došao i drugi dan. Polako glas cirkusantov gubio oštrinu i sve lakše i sve dublje tonuo. Umorno su izlazile iz lijevka riječi i nikog više nije čudilo što je ta žaba ili žena stara sedam stotina godina, niko to nije ni primjećivao. Samo su djeca bogzna odakle došla do novca i sa uzbuđenjem u široko otvorenim očima ulazila u tajanstvenu sobu s kornjačom. U noći “majstor” se jadao “kornjači”:
– Eto, danas je palo svega devet dinara. Džabe dođosmo… A kako ćeš se dofatit’ Kupresa po ovim božijim kišama, de? A kako ‘š prezimit’?
Morska žena oborila glavu.
– Da nam se je kakogod dograbit’ Dalmacije! Ovdje svijet ne more ni da se nasmije, niti paru ima.
– Eh…
Treći dan “majstor” je kroz lijevak naručivao kahvu od Suljage prijeko i dozivao nekakvo dijete.
– Mali, hej, hoćeš li mi kupit’ cigara.
Pa je onda taj lijevak stajao položen pred vratima čitav dan. Kiše šibaju, krovovi se cijede i propuštaju, i brico Malik podmetnuo stari sahan da mu kišnica ne prokapljuje na sto, a čovjek iz cirkusa sjedi i hoće da se brije.
– Što ne vičeš na onu trubu, majstore.
– A što ću vikat’ kad niko ne prilazi.
– Jah, ove kiše, i voće slabo rodilo, pa svijetu nije ni do čega.
Sutradan je “majstor” još jednom pokušao svojom vikom da oživi jesen. Glas mu je bio običan kao najobičnija stvar i ništa se nije promijenilo, pa je usred rečenice stao i ostavio trubu.
A onda ga jedno jutro nije bilo: u zoru skupio ceradu i otišao.
I niko to ni primijetio nije.

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: