Derviš i smrt (Dio II – XV)

Istina je moja. Istinu ja govorim.

Dugo nisam zaspao te noci. A onda sam se uspavljivao i budio, u kratkim razmacima, nastavljajuci istu misao i u snu i na javi, ne uspijevajuci da ih odvojim, uvjeren da nisam ni oka sklopio, i da cu probdjeti cijelu noc tako, poluodjeven, da me dogadjaji ne bi docekali nespremna.
Nisam mogao da razmišljam postupno, mozda zbog sna, što je kidao nit i rušio red, ili zbog nestrpljenja koje me tjeralo da što prije dodjem do najvaznijeg, pa sam neprestano dozivljavao susrete s njima trojicom, s kadijom najviše, polako, bez zurbe, prateci im svaki pokret iznenadjenja, straha, nade, produzavajuci taj trenutak koliko god je moguce, taj divni trenutak kad se sve lomi: tek je korijen otkinut a potpune svijesti o tome nema, zive starom navikom, i nisu još izgubljeni ni ponizni. Strah njihov, to je ono što je lijepo. Ne pomirenost s padom. Strah, neizvjesnost, tracak uzdanja, nemir u ocima. Ili još bolje (vracam ih u igru, natjerujem da pocnu iznova): sve je za njih svršeno, a oni ne znaju, ne vjeruju, i stoje uspravni, drski, sigurni, kao i onda, kao i uvijek do tad. Ne volim da ih vidim uništene, mrznja mi klone kad moja misao, i nehotice, ne slušajuci me, ode dalje nego što zelim. I mrznji, kao i ljubavi, potrebni su zivi ljudi.
Iz sna me trgla jaka pucnjava negdje u kasabi. Je li to pocelo?
Još se vukla mrkla noc. Upalio sam svijecu i pogledao na pendil-sat na zidu. Skoro ce zora.
Obukao sam se i izašao u hodnik.
Hafiz Muhamed je stajao na vratima svoje sobe, ogrnut curkom. Zar on nikad ne spava?
– Cuo sam kako se oblaciš. Kuda ceš tako rano?
– Kakva je ono pucnjava?
– Nije prvi put što pucaju. Šta te se tice.
– Da nije zbog hadzi-Sinanudina?
– Zašto bi pucali zbog hadzi-Sinanudina?
– Ne znam.
– Nemoj da ideš. Saznacemo kad svane.
– Vraticu se odmah.
– Mracno je, opasno, svakakvih ljudi ima. Boze milostivi, zar te je toliko pogodila njegova nesreca! Zar zbog svoje dobrote treba i ti da stradaš!
– Moram da vidim.
– Šta ocekuješ?
Išao sam pored taraba, pored zidova, sklonio sam se u mrak kad su protrcali neki vojnici, poslije zatvora mucio me nerazuman strah od brzih tudjih koraka i usplahirenog trcanja, bojao sam se svega što se iznenada dogadja. Sad sam volio da znam šta se dogadja. Htio sam da stignem, da vidim, da se umiješam.
U što da se umiješam?
Zaista, šta ocekujem, cemu se nadam?
Sve moje uzdanje bilo je u pismu koje je tatar odnio silahdaru Mustafi u Carigrad. Ako otud skoro ne stigne katul-ferman, ili makar pismo o smjenjivanju krivaca, onda više nema ni sinovske ljubavi, ni poštenja. A o tome ne vrijedi ni misliti, jer zivot tada ne bi vrijedio ni bakrenog groša.
Ali ako cak ni toga nema, vjerujem u oholost mocnih ljudi. To ne moze izdati. Zar ce carski silahdar zbog sebe dopustiti da mu kasabalijski sitnez vuce oca po zatvorima? Borio bi se protiv svoje sramote i da neko jaci stoji prema njemu, a od ovih ce poletjeti perje na sve strane; cud mu sigurno nije andjeoska, ni ruka laka, cim se uspeo do tog mjesta.
Sve ce on svršiti za mene. Ostalo bi mi samo da cekam, i to bi bilo najbolje i najsigurnije. Ali nikako nisam mogao da izbjegnem caršinlije. Cim sam izabrao hadzi-Sinanudina da bude mamac, i njih sam umiješao. Oni bi mogli sve da pokvare, ali šta sam drugo mogao da ucinim? Ako bi hadzi-Sinanudina oslobodili prerano, bez buke i bez štete, sve bi bilo uzaludno. Ocekivao sam ipak da ce preduzeti nešto više i teze. Ne znam šta. Mozda je njihov glasnik vec otišao valiji s tuzbom. Mozda ce potplatiti kavgadzije i bivše vojnike da otmu zatvorenika. Mozda ce nahuškati janjicare da ih svrgnu s vlasti. Njihove poslove malo ko zna, ali sam se nadao da ništa nece proci tiho. Treba da se cuje što dalje. A ne bih zelio da se išta desi mimo mene. Moram da namirim svoje racune.
Kod kamene cuprije sam se susreo s pasvandzijom.
– Kuda si poranio, šejh-efendija?
– Prevario me sahat.
– Boze moj, što ti je zivot. Kome se moze, on ne spava, a kome se neprestano spava, sudjeno mu je da lunja cijelu noc.
– Ima li šta novo?
– Kako ne bi bilo! Uvijek se nešto novo dešava. Samo, meni niko ništa ne prica, pa ne znam.
– Negdje je pucalo maloprije.
– Srecom, nije u mome kraju.
– Bi li mogao da se raspitaš?
– Mene se ne tice.
– Platicu.
– Nisi platio ni za ono što ti je vaznije. Ili ti je ovo vaznije? Cekaj, što se ljutiš? Reci cu ti besplatno. Pitao sam komšiju, pasvandziju. Ne zna ni on. A kad on ne zna, to je isto kao da se nije ni desilo. Nemam kud dalje pitati.
Svjetla su se palila u prozorima, kuce su otvarale oci.
Kad se sasvim razdanilo, Mula-Jusuf mi je donio dvije vijesti, jednu, da se Hasan vratio kuci jutros rano, putovao je cijelu noc, i drugu, cudniju, da je caršija zatvorena.
Zaista, radnje i trgovine su bile zamandaljene, kapci spušteni, lokoti cvrsto uglavljeni, ni za najsvecanijeg blagdana nije tako pusto.
Mladi terzija, došljak, brzo je sklapao kanate, osvrcuci se uplašeno.
– Zašto je caršija zatvorena?
– Ne znam. Došao sam rano, i radio, kad, nešto pogledam, niko nije otvorio.
Cimnuo je vratima, kljuc sklonio u dzep, kao da ga krije, i zurno otišao niz sokak.
Naišla su dva trgovca, koracali su neuzurbano, kao straza, i mirno gledali za terzijom.
Upitao sam:
– Niste mu rekli da ce caršija biti zatvorena?
– A ko je kome rekao?
– Zar se niste dogovorili? Pogledali su se, zacudeno:
– Zbog cega bismo se dogovarali?
– Zašto ste onda zatvorili radnje?
– Ja sam mislio: hajde da danas ne otvaram. Bice da su tako i drugi.
– A zašto?
– Zašto? A šta znamo zašto.
– Zar se zaista niste dogovorili?
– Efendija, bolan, kako bi se cijela caršija dogovorila?
– Pa evo, sve je zatvoreno.
– Pa baš zato je zatvoreno.
– Zašto?
– Zato što nije bilo dogovora.
– Dobro, da nije zbog onog juce?
– Pa, i zbog onog juce.
– Ili zbog jutrošnje pucnjave?
– Pa, i zbog pucnjave.
– Ili zbog neceg drugog?
– Pa, i zbog drugog.
– Šta se to dešava u kasabi?
– Ne znamo. Zato i zatvaramo.
Gledaju mimo mene, ozbiljni, odsutni, zabrinuti, neuhvatljivi.
– I šta ce sad biti?
– Ništa, s bozjom pomoci.
– A ako bude?
– Pa eto, mi smo zatvorili.
Da li ovim caršinlijama naši derviški razlozi izgledaju isto ovako nerazumljivi kao nama njihovi?
A ne bih rekao da su neiskreni, ni oprezni. Samo predosjecaju neku opasnost: tada svako ima svoj jezik.
Pricao sam Hasanu o tom razgovoru. Cudan utisak ostavila su na mene dvojica trgovaca, što su se preko noci pretvorili u strance, zbog onog što sam ja pokrenuo. Zar nije trebalo da mi postanu blizi? Rekao sam to Hasanu, drukcije: zar nije trebalo da mislimo slicnije, kad nas je uznemirio isti razlog.
Hasan se oblacio u svojoj sobi. Okupao se, vec drugi put, kaze, umoran je, zurili su, zbog oca, njegov prijatelj Dubrovcanin je klonuo, sigurno ce spavati dva dana i dvije noci. On nije izgledao umoran, vec rastresen. Izgubljeno vedri izraz na licu cinio ga je snenim, odvojenim od svega. Nešto mjesecinasto, smiješno srecno, ne narocito pametno, što ga je obasjavalo iznutra, osljepljivalo ga je za svijet izvan njega. Odgovarao je: da, svakako, ali se cinilo da me ne razumije, kao ni ja trgovce.
– Još nisi stigao u kasabu – rekao sam, pomalo zbunjen, pomalo razveseljen njegovom rastresenošcu.
– Šta? A, to! Pa, stigao sam, i vec se ukljucio u sve: otac je teško bolestan, hadzi Sinanudin je zatvoren, miralaj Osman-beg otišao je da kolje Posavce, ima li još štogod?
Smiješio se srecno, kao da su to najveselije novosti koje je ikad mogao cuti.
– Kako to da je Alijaga teško bolestan? Sinoc je bio dobro.
– Uznemirilo ga je hadzi-Sinanudinovo hapšenje.
– Svi smo uznemireni. Bojimo se za njega.
– Zašto? Pustice ga. Vec su se našli ljudi koji vole novac. Zamisli, ima i takvih!
Za njega ovog jutra nije bilo teških stvari. Smijao se:
– Cijelog zivota se brinuo za zatvorenike, dok se i sam nije pretvorio u zatvorenika. Baš cudno: pretvoriti se u svoju ljubav.
– Mi ga veoma zalimo.
Bio je to prigovor. Htio sam da ga odvratim od njegovih cudnih misli. Ali on se nije dao smesti.
– I ja ga zalim. I mislim kako je cijelog zivota hvatao sevap na drugima, a sad drugi hvataju sevap na njemu. Mozda je i pravo.
Znam da ne voli raznjezavanje, ali ovo zvuci suviše tvrdo. A mozda mnogo trazim od njega, on danas moze da misli samo na svoju srecu.
– Kako ti je bilo u Dubrovniku.
– Lijepo. Tamo je još ljeto. Cudo da nije proljece.
Otvorila su se avlijska vrata, i Hasan je prišao prozoru.
Momak Fazlija, koji je došao sa sokaka, dao mu je znak da sidje.
– Mozeš li ostati kod oca? – upitao me.
– Nemam mnogo vremena.
– Ostani bar malo. Brzo cu se vratiti. Alijaga je bio isti kao i sinoc, cak i zivlji.
– Kuda je otišao Hasan? – pitao me.
– Ne znam. Rekao je da ce se brzo vratiti. Pitao me šta se dešava u kasabi, cudio se što je caršija zatvorena, molio me da nagovorim Hasana da ostane u kuci, zbog njega, ko zna šta se u bolesti moze desiti.
– Zašto si rekao Hasanu da ti je gore?
– To je istina. Gore mi je.
– Otkad? Sinoc si bio kao tica. Baš sam to htio da kazem Hasanu, pa ne stigoh.
– Zar nemate ništa pametnije da govorite? Bilo mi je bolje, sad je gore, i htio bih da bude pored mene, šta je u tome cudno?
– Ništa. U stvari, hoceš da zadrziš Hasana uz svoju postelju, dok sve ovo ne prodje. Zar nije tako?
– Za njega je bolje. Znaš kako je nagao. Ucinice ono što nikad ne ocekuješ. Pogledaj, je li se vratio.
Tada mi se sve objasnilo, i njegovo cudno ponašanje, i cviljenje pred kcerkom, i molba da kadija pusti zatvorenika, i jutrošnja bolest, sve je to zbog Hasana, da ga zakloni od opasnosti, da ga sprijeci da ne ucini štogod nepromišljeno. Zato obavezuje sina svojom bolešcu, zato je igrao onu cudnu igru koju nisam razumio. Zelio je da spase hadzi-Sinanudina što prije, da to ne bi ucinio Hasan. Ljubav ga je darovala strahom, preduzimljivošcu, maštom.
Umirio sam ga:
– Za Hasana se ne brini. Nece uciniti ništa nerazmišljeno.
– Zašto?
– On misli samo na Dubrovkinju. Ševe mu pjevaju u srcu. Cini mi se da im cujem cvrkut.
– Misliš da ja ne cujem? Toga se i bojim, prijatelju.
– Cega se bojiš?
– Toga cvrkuta. Zbog njega ce i uciniti glupost. Tada je svako dobar, i zali druge.
– Zali, ali ništa ne cini. Ljubav je sebicna.
– Eh, dervišu, šta ti znaš o ljubavi! Sebe sam isturio, zbog njega. Je li to sebicnost?
Htio sam da upitam starca, i upitacu ga, jednom, šta bi sve ucinio za sina, i šta bi sve izdao zbog njega; i u šta bi se izvrgla njegova ljubav kad bi mu sin stradao. Bila bi to najteza mrznja koju znam.
Za njega u zivotu postoji samo ta ljubav, i ništa više. Cak i pred smrt, cekajuci da izdahne, on je cuva. Mozda i ona njega cuva, odrzavajuci ga u zivotu. Mozda je to duboko i slozeno lukavstvo starosti, strah od smrti pretvoren u ljubav, da bi posljednji cvjetovi procvjetali u ostarjelom srcu. Sinovljevo srce je bokor, i ne treba ga toriti da bi bujalo; oceva ljubav mu je jedna od mnogih, mozda mu je to i smetnja, muka nametnuta duznošcu. Starcu je to jedina kotva.
Kazem: mozda, jer ne znam.

Kasaba je mirna. Kao da polako zamire, diše sve usporenije, zivi sve tiše.
Sjedio sam u dvorištu dzamije, na kamenu, pored cesme, dok su caršijom i sokacima hodali ljudi, po jedan ili nekoliko njih, hodali, kao u snu, zaneseni, jedva budni, zbog necega nesrecni, iznevjereni, prazni, hodali da prodje vijeme, ili da dodje vrijeme, zamotavajuci me svojim snenim kruzenjima i gustom mrezom tragova.
Pitao sam:
– Šta se to dešava?
Nisu me culi.
Zar ih je toliko uzbudilo hadzi-Sinanudinovo hapšenje? Kakvim su to cudnim vezama vezani medju sobom, u kakvom su to krugu zatvoreni, meni nepoznatom i nepristupnom? Šta se to desilo s njima? Nisu bijesni, nisu ni potišteni, izgledaju samo izdvojeni iz svega. Kao da kasabu i svijet posmatraju s nekom mrtvom radoznalošcu, pospanom ali upornom, cekaju. Izgubili su svoje crte, vlastite. i stekli zajednicke, neuhvatljive.
Treba nešto da ucinim, jer mi se cinilo da zametak raste, nevidljiv, a vrijeme je prazno, odvaja me od mene, i od njih, ali nisam znao gdje je moje mjesto.
Kao da sam zašao u nepoznat kraj, medju nepoznate ljude.
Sklanjao sam pogled od njih, i gledao u tanak mlaz vode, što se na kamenu razbijao u roj kapljica, bez boje, jer sunca nema: mislio sam da ce me umiriti ono što zivi samo za sebe, i uvijek. Ali je tjeskoba rasla.
Onda sam vidio kako su zastali, slušali nešto što ja nisam cuo, i krenuli u jednom pravcu.
– Kuda? – pitao sam jednoga.
– Tamo.
– Zbog cega?
– Svi idu.
Od Kuršumli-dzamije dopirala je vika.
Ljudi su ozivjeli i pošli brze.
Sokaci su zakrceni, ništa ne mogu da vidim, ne mogu da cujem, pokušao sam da se proguram i iznenada upao u talasavu gomilu, kao u vir. Gnjecila me, vukla, naprijed i nazad, od jednog zida do drugog, ne puštajuci me ni casa sebi samom, drzeci me cvrsto u zagrljaju, vrelom, nemirnom, prisnom, neugodnom, bilo je ruzno, bilo je smiješno, kao da se sam davo pobrinuo da me zaplete u vrezu stotina ljudskih nogu i ruku, i da me tako odvoji od svega što se dešavalo. Zgnjecen u gomili ljudi, mogao sam se gurati, kao i oni, mogao sam vikati, prijetiti, ali nisam mogao odlucivati. Tako nepovratno spleten, bio sam jedan od mnogih, besmislena i strašna snaga koja se izgubila.
Onda mi se dešavala cudna stvar: zaboravljao sam koliko je moj polozaj nemoguc, neprihvatljiv, i na citave trenutke su me korijen i otpretano sjecanje vracali medju njih, izjednacujuci nas. Nisam više bio uhvacen. Nije me vrijedalo što me guraju, nije mi bio neugodan miris oznojenih ljudi, zaboravljao sam da treba nekud da se probijem, da stignem na pravo mjesto, da nešto riješim. Ovdje je bilo moje pravo mjesto, isto sam što i oni, uzbudjen mnoštvom, uzbudjen vikom, uzbudjen zajednickom snagom, oslanjao sam se ramenima na ljude oko sebe, dizao ruke, prijetio nekome ko nije tu, osloboden svih strahova, uvjeren da je došlo vrijeme kad se krivice naplacuju, cak i prastare, u krvi prenesene, i vikao, glasno kao i ostali. Šta sam vikao? Ne znam. Mozda: smrt! Mislio sam tako. Ili sam pripajao svoj bezoblicni glas drugima, kao krik, kao prijetnju, da bude jaca, jer sam njihov. Ne! Bio sam svoj, stoglasan, storuk, stoglav, hiljadu muka je bilo u meni, svacijih a mojih. Urlikao sam: aaa! Misleci: osveta! Misleci: krv! Misleci: kraj! Cemu kraj? Oh, svemu što ne valja, što nije za ljude. Znao sam to, i ne misleci. Svijetlo nebo se otvaralo preda mnom.
A onda sam se ponovo izdvajao, otrzao se od svoga korijena, osjecao laktove, i znoj, i ljutio se što urlicu, i što ne mogu da izadem. – Pustite me! – vikao sam, mrzeci ih, zatvoren i onemogucen, potpuno im stran.
Tada sam cuo šta vicu, na što se tuze, kome prijete. Niko nije pomenuo hadzi-Sinanudina, niko ga se nije sjetio, cak ni slucajno. Pominjali su samo ono što se nih ticalo, samo što je njih tištalo. A tištalo ih je mnogo šta, nestašica, skupoca, strah, velike i male nepravde, prazna obecanja, puste godine, iznevjerene zelje, suviše ceste noci, rane starosti, male ljubavi, velike mrznje, nesigurnost, ponizenja, sav onaj jad što se zove zivot.
Kupilo se, i skupilo, mnogo tih prnja, i sad su svoja nezadovoljstva izvikivali, kao na vašaru, ogorceno pokazujuci to svoje bogatstvo; poklanjali, da primi ko hoce, ili nudili u zamjenu, za mrznju, ili za krv.
U predasima, izmedju dva krika, kao na bojištu izmedju dva pušcana metka, pricali su zadihano, u malo rijeci, kako je sinoc ubijen strazar na kuli, bez puške i bez noza, i ostao na nogama, mrtav; kako se u Karanfil-mahali rodilo dijete s jednim okom na celu. Htjeli su da nešto sudbinsko bude iznad ove njihove ljutnje.
Postalo je nesnosno. Sve je toplije, sve gušce, sve ludje, gomila me vuce, gomila me okrece, kao voda, iver sam, trunka, vrte me u kovitlac, upirem se laktovima u necija rebra, vicem, vicu i ostali, gazim po nekome, huci bujica, posrcem, zgazice i mene, hvatam se za neciji vrat, kao davljenik, sad voda nadire na drugu stranu, podavicemo se, protutnjalo je drugim sokakom, ustava je popustila, dišem lakše, jurim za ostalima, pokušavam da ih zaustavim, da ih smirim, strah me obuzeo, ne znaju više kuda jure ni šta hoce, oni su otisnuto kamenje, oni su divlja bujica.
Pred muselimatom se cula pucnjava.
– Šta je to?
– Sejmeni pucaju.
Niko se nije zaustavio.
Kad sam dojurio, zasopljen, na kaldrmi je lezao mladic, u okrvavljenoj beznoj košulji. Oko njega je stajalo nekoliko ljudi, u krugu, a neko, kome nisam vidio lice, klecao je pored ubijenog, pokušavajuci da mu digne glavu.
Gomila je provalila u zgradu, culo se kako prevrce i uništava.
Muselima i sejmena nije bilo, pobjegli su.
Prišao sam covjeku što je cucao nagnut nad okrvavljenim mladicem. Obojica su u seljackom odijelu, i bilo mi je zao što nije drukcije.
– Je li mrtav?
Drzao mu je glavu kao djetetu, na lijevoj ruci, i sa strahom gledao u lice bijelo kao zid, ocekujuci da se vrati crvenilo, da zadršcu usta, da sve bude kao malocas.
Mladi su obojica.
– Je li ti to brat?
– Došli smo na pazar – govorio je smeteno, sazivajuci nas nemirnim ocima, još u onome što je bilo, ne usudjujuci se da pridje ovom casu. – Da kupimo soli.
– Spusti ga na zemlju.
– I klinaca. Kucu pravimo.
– Spusti ga, mrtav je.
– Ja mu kazem: dzaba smo došli, zatvoreno je. A on veli…
Debelim tezackim prstima je njezno dodirnuo mrtvacevo lice, i poceo tiho da ga doziva:
– Ševkija! Ševkija!
Otac ce se ljutiti što ste dugo ostali, otac ce te grditi što neceš s njim doci kuci, ustani, Ševkija, probudi se.
Ševkija, gdje si?
Gdje si, Harune?
Gdje ste, sva braco izgubljena i pobijena?
Zašto nas razdvajaju, kad smo razdvojeni svakako? Da li zato da to saznamo? Ili da zamrzimo, kad nismo znali voljeti?
– Ubili su ti brata. Hoceš li da ga ovdje sahranimo?
Sad mu je grijao obraz citavim dlanom.
– Ponesi ga. Neka mu bar dzenaza bude lijepa. Ponio je mrtvaca. Kao dijete, kao presavijenu mahramu, kao snop pšenice, široko gazeci po caršijskoj kaldrmi, navikom sa oranica, još gledajuci u bratovljevo lice s ludom nadom.
Išao sam ispred mladog mejta i glasno govorio molitve.
Cuo sam ljude kako vicu, mnogo ih je, bijes im još nije klonuo.
Na raskršcu, kod mešceme, stao sam u stranu, da svi vide mrtvaca na mladicevim rukama.
Uokvirili su ga u polukrugu i gledali, cuteci.
Proucio sam dovu, i pošao prema dzamiji.
Iza mene, iza nas, cuo se urlik, prasak dzamova, bubnjanje udaraca.
Nisam se okrenuo.
Blizu dzamije sreo sam hafiz-Muhameda i zamolio ga da se pobrine za mrtvog i zivog brata, a ja sam pošao niz sokak.
– Kuda ceš?
Odmahnuo sam rukom. Zaista nisam znao.
– Trazio te Hasan.
Kao da me obasjalo to ime. Umorilo me ovo vrijeme bez njega. Danas, sad, odmah, potrebniji mi je nego ikad. Ali cu još cekati.
Koracao sam uz brdo, da osjetim penjanje, da me zamori napor. Zelim da se iskljucim, od jutros sam napregnut, prisutan u svakom trenutku.
Neka vrijeme traje bez mene, neka posvršava što hoce, samo.
Morao sam da se udaljim od caršije, baš u tom casu, da se odmaknem, kao od vatre, da ne budem ni krivac ni svjedok.
Pokušavam da se izdvojim.
Jesen je, stabla šljiva su gola, i mrka, vrhovi kamenih brda su u magli. U prosjeklinama izmedju mahalskih kuca tiho fijuce vjetar.
Skoro ce snijeg, kazem sam sebi.
I ne tice me se.
Pokušavam da koracam kao dokoni šetac.
Odavno nisam bio ovdje, kazem.
I svejedno mi.
Vidim: djeca se igraju klisa. Cudno, kazem, djeca se igraju klisa.
I gle, to me se ticalo.
Djeca se igraju, a dolje, u caršiji, njihovi ocevi ruzno bjesne.
Pogledam: kasaba u dolini, tiha i neuzbudjena. Ljudi prolaze sokacima, sitni, neuzurbani, bezazleni. Lice na ovu djecu, ovako iz daljine, s visine. A nisu djeca. Nikad im nisam vidio tako izbezumljena lica, ni tako surove oci, nisam mogao da ih prepoznam, zbog krvavih bionjaca i iskezenih zuba, kao što se maškare o Bozuku unakaze. Ovo je njihov strašni blagdan.
Necu da mislim o njima, necu da mislim ni o cemu, vrijeme tece, vrijeme svršava sve, bez mene. Ne mogu ga ni zaustaviti ni pozuriti.
Vrijeme kaplje, kao ova kiša, kap po kap.
Sklonio sam se pod strehu trošne mahalske dzamije, uza zid.
I djeca su se razbjezala.
Stari hodza, bijele brade, pognut nad štapom u drhtavoj ruci, nestvaran u ovoj tišini, polako je išao prema dzamiji, sam, bez ijednog vjernika. Oni su dole, u kasabi, a njega se to nije ticalo. Njegova strast vidi vaznije stvari. Pred dzamijomje proucio ezan: uzaludan, jedva cujan doziv nekome koga nema.
To je podne.
Od ranog jutra sam na nogama. Osjetio sam umor, kao da me pritisnulo to izmjereno vrijeme.
Oslonjen ledjima o zid dzamije, gledam pred sobom sve gušce rojte kiše, što me odvaja od svijeta, i slušam nejaki mrmor hodzine molitve. Glas je zagrobni, beznadno tuzan, potpuno usamljen, i gore je što ga cujem, jer govori i o mojoj usamljenosti. Ne mogu mu pomoci, zidom odvojen od njega, ni on meni.
Sam. Sam. Sam.
Sam, kao pod krivicom.
Ali, zašto bih ja bio kriv? Zar sam mogao nešto uciniti? Niko ih jutros nije mogao zaustaviti. Došlo je njihovo vrijeme namijenjeno zlu, kao mjeseceva mijena, jace od moje, jace i od njihove volje.
Mogao sam ih odvracati ili nagovarati, svejedno bi bilo.
Što se dole dešava? Ili se vec desilo? Ne znam, ne tice me se. Bura je poznjevena, jer je vjetar sijan.
Zar je moralo išta da se desi? Sigurno se vec sve smirilo, razišli su se kucama, postidjeni i nezadovoljni, zenama ce pokloniti ono bijesa i zuci što im je preostalo, i ja bez ikakve potrebe pokušavam da se odvojim, uzalud vezuci rastresenu paznju uz jesen, gola stabla šljiva, kamene vrhove brda, skori snijeg, uzalud, jer je moja misao dole, u kasabi. Mozda se nije desilo ništa, i ono što sam ucinio ostalo je bez posljedica.
Ali ako sam i osjecao tjeskobu, mozda i stid, što sam ubijenog mladica pokazao razjarenim ljudima, nisam se mirio s mogucnošcu da se nije desilo ništa. Zelio sam da se desi, i pristajao da pred Bogom primim svoj dio krivice.
Ova nedoumica je mucna, ali mi pricinjava i zadovoljstvo: savjest mi je ziva, cak kad su i oni u pitanju.
Derviš je surov kao kobac i osjetljiv kao usidjelica. To je rekao Hasan, jednom, rugajuci se, kao i obicno. Mozda ima pravo, jer me osjecanje mucnine ne napušta.
Dok su tako preko mene prelazile tamne i svijetle sjenke, dok sam se branio od krivice kojoj nisam htio da dam ime, sokakom je naišlo pet konjanika, u trku, pod dugim kabanicama, s puškama u terkijama.
Prepoznao sam muselima i njegove momke.
Prepoznao je i on mene i zaustavio konja, gledajuci me iznenadjeno i zlurado.
Uplašio sam se u prvi mah, zbog nenadanosti susreta i zbog osamljenog mjesta. Niko mi ne bi mogao pomoci, niko cak ne bi ni vidio kad bi mi se nešto desilo. A danas je dan zlih djela.
Sigurno se i on ne malo zacudio, vidjevši me na ovom mjestu gdje me nije mogao ni u snu ocekivati. Je li mislio da sam mu kob, ili nahajkana divljac? Bio sam izazovna meta, razapet na bijeloj površini dzamijskog zida.
Zacudo, strah me brzo minuo. Gledao sam u njega, ravno, uspravljen odbojnošcu. Sve sam znao, svega sam se sjetio, kao da je bilo cas ranije. Nisam se ni sjetio: bilo je spremno u meni, kao nagonska prepreka, kao odvratnost o kojoj se ne razmišlja. I u njegova cetiri pratioca sam gledao, oni su me napali u uskom tekijskom sokaku, onda, kad je sve pocelo. Ne znam šta bih sve ucinio da su pošli na mene, kao nekad, ali me nije uplašilo toliko ociju, okrenutih u mene, kao kubure. Spasonosna mrznja me okrijepila, kao vino.
Da se muselim odlucio, za cas bih bio njegov kurban. I da je znao kako ce pozaliti ovu propuštenu priliku.
– Još cemo se vidjeti, dervišu.
Mislio sam: daj Boze, a nisam ništa rekao. Ne bih mogao izgovoriti ništa drugo osim oporu rijec, a onda ne bih više vidio ni njega ni ikoga drugog.
Okrenuli su konje i odjurili pored dzamije.
Bjezali su iz kasabe!
Da sam imao vremena, izašao bih na drum i gledao za muselimom, proklinjuci, i uzivajuci u casu koji ce nas opet sastaviti. Ali nisam imao ni trena za gubljenje, isteklo je moje cekanje. Muselim bjezi. Onda se desilo. Nisam uzalud bacio sjeme.
Nestalo je stida, nelagodnosti, kajanja. Nemam zašto da se stidim i kajem, mogu da se ponosim, mogu da se radujem što nisam na strani zla. Bog je presudio, narod je izvršio: moja mrznja nije samo moja. Nisam sam, nisam u sumnji, bodar sam, kao svaki dobar vjernik, koji zna da je na bozijoj strani.
Pozurio sam u kasabu, susrecuci se s rijetkim prolaznicima, cudno zbunjenim, kao slucajno zaostalim poslije lude guzve što je zapalila ove sokake.
Na caršiji nije bilo nikoga. Ni pred mešcemom. Vrata su izvaljena, prozori porazbijani, uza zidove razbacane hartije.
Cuceci, Ali-hodza je skupljao deftere, spise, odluke, bezbrojne zapise, što su se gomilali kao svjedocanstva o grijesima i surovosti. Ljudi zapisuju sve što urade. Ili ne misle da su surovi?
Sagnuo sam se i poceo da prebirem. Ovdje je zabiljezen i zlocin koji me se najviše tice.
– Šta to trazis?
– Da vidim šta su napisali o mome bratu.
– Zašto? Da bi imao opravdanje za mrznju. Sve cu ovo spaliti. Vi ste kurjaci, kopali biste po ovom dubretu da nadjete razloga za nove zlocine.
– Ako hoceš da uvrijediš, to je lako. Treba samo biti bezobziran.
– Ne vrijedjam. Govorim neprijatnosti. Zato što mi je muka.
– Zbog cega?
– Smiluj se, prodi. Od ljudi mi je muka. Ostavi me na miru.
Ostavio sam ga na miru, to je najpametnije. Zašticen ludošcu, jaci je od svih nas.
Ušao sam u mešcemu. Nije bilo nikoga, kao ni onda kad sam dolazio zbog brata. Ista je i ona teška tišina, što pocne da zuji u ušima, kao tihi pisak. Isto je i nespokojstvo zbog nevidljivih ljudskih sjena što se kriju po zakucima. Samo je zagušljivosti nestalo, kroz razbijene prozore i izvaljena vrata vjetar je jurio slobodno.
U kadijinoj sobi cuo se poluglasan razgovor, neko je bio kod njega.
Stupio sam u opustošenu sudnicu, i zastao u praznom okviru vrata, uzbudjen: kadija je lezao na podu, mrtav.
Niko mi nije rekao, ali sam znao da je mrtav. Znao sam i prije nego što sam došao ovamo. Znao sam i dok sam cekao pod strehom stare mahalske dzamije. Zbog ovoga sam i otišao na kraj kasabe, da bi se desilo bez mene.
Nekoliko ljudi stajalo je nasred sobe. Gledali su saucesno: ne znam da li sam i ja spadao u krug koji zali.
Prešao sam preko sobe i zastao nad mrtvacem. Sagnuo sam se i odgurnuo dzube kojim mu je pokrivena glava.
Lice mu je zuto, kao i uvijek, samo je celo modro i okrvavljeno. Kapci su, zacudo, spušteni i nikakva izraza nema, skriven je pred svakim, kao i u zivotu.
– Jadnice – pomislio sam, ne osjecajuci ni mrznju ni likovanje – ucinio si mi mnogo zla. Neka ti Bog oprosti, ako hoce.
Smrt ga je odijelila od mene, ni ruzno sjeeanje ga više ne zadrzava, ali to je sve što sam mogao da pomislim. Ne zalim, ne pamtim, ne praštam. Nema ga, to je sve.
Nisam htio da ga poljubim, za oproštaj, po obicaju. Bilo bi to suvišno licemjerje: ovi ljudi znaju šta mi je ucinio.
Proucio sam molitvu za mrtve, toliko mogu. Tada sam cuo korake i okrenuo se. Kadijina zena je prilazila mrtvacu.
Odmaknuo sam se, da joj napravim mjesta, bez pakosti, bez znatizelje cak. Mrzio sam ga dok je bio ziv, i bilo bi mi cudno da ga je neko zalio. Ali je nekako mucno što ce ga i njegova zena ozaliti, lazuci, reda radi, da zadovolji lijepe obicaje.
Otkrila se, ne osvrcuci se na nas, i kleknula nad mejtom. Gledala ga je dugo, bez pokreta, bez uzdaha, bez rijeci, pa se sagla i poljubila ga u rame i u celo. Pazljivo mu obrisavši lice svilenom mahramom, zadrzala je ruku na njegovom zutom obrazu. Prsti su joj drhtali.
Zar ga je zaista zalila? Ocekivao sam stav zalosti, duboku pogruzenost, cak i plac, ali nikako drhtave prste na mrtvacevu licu. Porazila me i njeznost s kojom mu je otirala krv, kao djetetu, meko, da ga ne povrijedi, da ga ne zaboli.
Prišao sam joj kad je ustala.
– Hoceš li da se odmah prenese kuci?
Okrenula je glavu prema meni tako naglo, kao da sam je udario. Tek docnije sam se sjetio da su joj oci bile podvucene surmom i pune suza. Je li joj bilo lakše kad je cula nego kad je vidjela? Ali tada na to nisam obratio paznju, jer me zacudio pogled kojim me odgurnula, opekla, probola, pogled smrtnog neprijatelja.
Zbunila me i ta prijetnja i ta neocekivana tuga. Mozda nije bilo tako gluho u onoj pustoj kuci, mozda ce tek sada biti. Ne znajuci zašto, nemajuci nikakva stvarnog razloga, pozalio sam i nju i sebe. Osjecao sam se prazan i usamljen, kao i ona. Mozda zbog umora što je pao po meni, kao sumrak.
Docnije sam se sjetio kako mi se ucinila lijepa, ljepša nego i one veceri u velikoj kuci, zbog ociju blistavih od suza, i zbog izraza lica zanesenog mrznjom. Jedna ruka, uznemirena, zaboravljena, ispuzala je ispod peševa feredze i zastala na tom bijegu, zbunjena tišinom.
Osjetio sam zelju da podmetnem celo pod tu ruku što je nešto trazila, i da, zatvorenih ociju, zaboravim na umor i na današnji dan. I da se izmirim s njom. I sa svijetom.
Drzalo me to mutno raspolozenje i kad sam izašao na sokak, u siv kišni dan, prošaran mokrim pahuljicama snijega, stiješnjen gomilom crnih oblaka, što su poklopili svijet.
Vjetar je hujao kroza me, bio sam pusta špilja.
Kako se lijeci prazno srce, Ishace, prikazo, što je uvijek nanovo izmišlja moja nemoc?
Hodao sam bez cilja, stajao pred hanom, dugo gledajuci karavan što je tek prispio, i nisam znao je li dobro ili rdjavo biti putnik, zaustavio se nad Harunovim grobom, i nisam imao ništa da mu kazem, cak ni to kako se osjeca pobjednik.
Trebalo je da odem u tekiju, da ostanem sam, da vratim snagu. Ali nisam mogao ni na to da se odlucim.
Tada je naišao Mula-Jusuf, i moje bezvoljnosti je nestalo, kao da se magla digla. Dok je vazniji dio posla bio preda mnom, nisam mislio o njemu. Sad je izronio, kao iz vode i neugodno me podsjetio na sebe.
Hasan me trazi, rekao je, i moli da dodjem hadzi-Sinanudinovoj kuci.
I na hadzi-Sinanudina sam zaboravio. Zar je vec kod kuce?
Ispricao je, kratko, više zato što sam ja trazio nego što je sam zelio, kako je jutros Hasan saznao da je muselim poslao hadzi-Sinanudina pod strazom u vranducki grad, odakle se malo ko vraca, i sa svojim momcima odjurio prema Vranduku, ali bi uzalud satrli konje da voda nije odnijela neki most pred gradom, pa su stigli strazu i oteli hadzi-Sinanudina. Sklonili su ga u jedno selo i poslali po njega cim su culi šta se desilo.
U drugoj prilici i iz drugih usta više bi me zanimala ova prica. Sad sam sumnjicavo posmatrao mladica. Ucinio mi se hladan i uzdrzan. Govorio je nevoljko, kao da se mene sve to ne tice.
Rekao sam, u srdzbi koju teško savladavam pred njim:
– Ne volim kako me gledaš, ne volim kako mi govoriš.
– Kako gledam? Kako govorim?
– Drziš se na odstojanju. I mene drziš na odstojanju. Dobro bi bilo da zaboraviš ono što znaš.
– Zaboravio sam. Ne tice me se.
– Ne tako! Tice te se, ali treba da zaboraviš. Sve što sam ucinio, nije samo moje.
Iznenadio me odgovorom i natjerao da se ponovo naoruzam opreznošcu i cvrstinom, koja me malocas bila napustila.
– Pusti me da odem iz tekije – rekao je naglo, ne iznoseci molbu vec zahtjev. – Dok me budeš gledao, stalno cu te podsjecati na mogucu izdaju.
– Podsjecaceš me i na bol koji si mi nanio.
– Utoliko gore. Pusti me da odem, da zaboravimo jedan drugoga. Da se oslobodimo straha.
– Bojiš me se?
– Bojim. Kao i ti mene.
– Ne mogu da te pustim. Vezani smo istim lancem.
– Upropasticeš i svoj i moj zivot.
– Idi u tekiju.
– Ne moze se ovako zivjeti. Idemo jedan drugome iza peta, kao smrt. Zašto me nisi pustio da umrem?
– Idi u tekiju.
Otišao je, pogruzen.

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: