Derviš i smrt (Dio II – XIV)

Reci: došla je Istina!

Mogao sam gledati u sat i tacno pogadjati: sad je Mula-Jusuf kod kadije, sad su sejmeni pred hadzi Sinanudinovim ducanom, sad je sve gotovo. Uzeo sam u racun njihove stecene navike, osjecaj sigurnosti, zelju za odmazdom, zato sam znao da nisam uzalud bacio mamac. Stecene navike gone na ponavljanje postupaka, osjecaj sigurnosti oduzima razbor, zelja za odmazdom ubrzava odluke. Ako ništa ne ucine, treba da ocekujem smak svijeta.
A zacudo, caršija je mirna, iznad nje se dize svakodnevni huk isturenih rijeci, topola, otkucaja, udaraca, uzvika, ljudi rade ili razgovaraju, umrtvljeni obicnošcu.
Cak i golubovi mirno hodaju po kaldrmi.
Ništa nisam pokrenuo. Šta se desilo? U cemu sam pogriješio?
Jesam li više ocekivao od ovih ljudi? Hoce li ocutati, kao i onda, kad su mene zatvorili? Jesam li se prevario, bacivši mamac, mozda im se probudio razbor? Jesu li ga odveli od kuce, i ovi ljudi još ne znaju, ili im je svejedno?
Ali to je nemoguce. Drugo sam ja, naš red nas pušta niz vodu kad nam se desi nesreca, jer smo nevazni dijelovi mocne cjeline, bespomocni kad smo napušteni. A hadzi Sinanudin je isto što i caršija, ako se njemu nešto desi, svako ce smatrati da je i sam ugrozen. I oni su cjelina, u kojoj je svako za sebe vazan, i opasnost nad jednim, lebdi nad svima, kao oblak.
Ili sam pozurio, gonjen nestrpljenjem koje rdjavo racuna?
Ili se ne usudjuju da udare po njemu?
Ili me Mula-Jusuf prevario?
Ili se sav svijet okrenuo naglavce.
Polako sam išao sokakom izmedju isturenih cefenaka, slušajuci mirni šum zivota, koji nikad nisam teze podnosio.
Malocas sam bio bodar i siguran, upravljao sam dogadjajima i cinilo mi se da sam iznad njih. Stvari i ljudi izgledali su manji, a ja kao da sam lebdio iznad njih. Prvi put sam to dozivio, a bio mi je prirodan taj osjecaj nadmocnosti. Jedva sam ga i zapazao dok je trajao, zracio je iz mene kao miris, kao snaga, kao pravo, kojim se cak i ne ponosim, jer je neodvojivo od mene, jedno je od mojih svojstava. A sad mi to izgleda cudno i daleko; ljudi i zivot nisu ispod mene vec oko mene, zakljucani, zatvoreni, kao zid, kao neizlaz. Ne znam da li ima pobjeda u zivotu, poraza sigurno ima.
Ne mogu da odredim koliko je trajala ta pogruzenost u meni, ni da li sam odmah primijetio promjenu, cim je nastala, ili su me cula upozorila kad je postao cudno.
Prvo sam cuo tišinu. U krugu oko mene odjednom su umrli glasovi, prestalo je struganje, kuckanje, udaranje, a onda se taj muk poceo da širi dalje. Licilo je na zaprepaštenost, na stegnuto grlo. Potrajalo je samo tren, i ma koliko da je bilo neobicno, i strašno, kao da je krv prestala da kola u nekom velikom tijelu, znao sam šta se desilo. Odahnuo sam.
Nisam pogriješio, Harune! Mnogo me je muke stalo, ali sam upoznao ljude.
Onda su se ponovo javili glasovi, samo drukciji nego malocas, drukciji nego svaki dan, mukli i opasni, slicni teškom uzdahu, pa prituljenom rezanju. Cuo sam u njima iznenadjenja, strah, ljutinu, cuo sam potmulu grmljavinu, kao pred oluju, pred smak svijeta, cuo sam sve što sam htio.
Opet mi se vratio osjecaj lakoce i sigurnosti.
Pošao sam za caršinlijama, pomiješan s njima, osjecajuci njihovu jaru i ljut miris njihovih tijela (to je miris iznenadnog zaprepaštenja i bijesa koji se još nije odredio: u boju ljudski miris je oporo sladak, na krv), slušao jedva razumljiva pitanja, kao vracanje, suludo mrmorenje, klokotanje duboke vode, podzemni tutanj, i nisu bile vazne rijeci vec to zmijski piskavo siktanje, ti mutni trbušni glasovi koji su ih pretvorili u nešto nepoznato, i opasno, cega se više nisu ni sami sjecali.
Valjali smo se caršijom, u jednom pravcu, s glavom podignutom prema necemu što cekamo, naprijed, dodirujuci se ramenima, stisnuti, a ne videci jedan drugoga, istiskujuci slabije, ali nas je bilo sve više, neraspoznatih, pretvorenih u mnoštvo, pretopljenih u njihov strah i snagu. S mukom sam se odupirao cudnoj i snaznoj potrebi da budem nerazumna razbješnjela cestica, cuo sam svoje vlastito rezanje i osjecao omaglicu od neke opasnosti koja je i mene ugrozila. Ozivljavao sam svoj osjecaj nadmocnosti, da se ne bih prepustio prastaroj potrebi da jurišam s ugrozenim plemenom.
Hadzi-Sinanudinov ducan je širom otvoren, i pust.
Potrcali smo u drugi sokak, u treci, i u Kazazima se zaustavili pred gomilom što je stala. Probio sam se s mukom.
Sredinom sokaka, na slobodnom prostoru, izmedju ljudi što su zastali, i onih naprijed, što su se razmicali, sejmeni su vodili hadzi-Sinanudina.
Razmahnuo sam ramenima i izašao ispred prvih, koje je zaustavio strah. Ne mogu više biti jedan od mnogih, moj cas je došao.
Iskoracio sam na slobodan prostor, uzbudjen, znajuci da me gleda stotinu uzagrenih ociju, i pošao za sejmenima.
– Stanite! – viknuo sam.
Gomila je zatvorila sokak.
Sejmeni su zastali, pogledali me, zacudeni. Pogledao me i hadzi Sinanudin. Lice mu je mirno, ucinio mi se da se osmjehnuo, prijateljski, ili sam zelio da tako bude, u uzbudjenju, da me ohrabri, a bio sam zaista uzbudjen, zbog ovih ljudi, zbog njega okruzenog sejmenima, zbog vaznosti ovoga što cinim, zbog onih koje mrzim, zbog svega što sam cekao cijelu dugu vjecnost.
U tišini, koju sam ocekivao, a opet me zapljusnula kao vrela voda, sejmeni su skinuli puške i okrenuli ih prema gomili. Peti, nepoznat, nenaoruzan, upitao me ljutito:
– Šta hoceš?
Stajali smo jedan prema drugome, kao dva rvaca.
– Kuda ga vodite?
– Šta te se tice?
– Ja sam šejh Ahmed Nurudin, bozji rob i prijatelj tog dobrog covjeka što ga vodite. Kuda ga vodite? Pitam u ime ovih ljudi koji ga poznaju, pitam u ime prijateljstva koje me veze za njega, pitam u njegovo ime, jer on sad ne moze da se brani. Ako je išta rdjavo receno o njemu, laz je. Svi smo mu jamci, i svi smo svjedoci da je to najcestitiji covjek u kasabi. Ako njega zatvorite, ko treba da ostane na slobodi!
– Zreo si – rekao je covjek mracno – i ne bi trebalo da te savjetujem. Ali bi bolje bilo da se ne miješaš.
– Idi kuci, šejh Ahmede – rekao je hadzi Sinanudin, za cudo vedro. – Hvala ti na prijateljskim rijecima. I vi, dobri ljudi, razidjite se. Ovo je neka greška i ispravice se, sigurno.
Svi tako misle: greška. A greške nema, postoji samo ono što ne znamo.
Ljudski grozd se razmaknuo, i sejmeni su odveli hadzi-Sinanudina. Gledao sam za njima, stojeci u mjestu, i mene su tako vodili, i Haruna, samo niko nije izašao da rekne lijepu rijec za nas. Ja sam rekao, i znao sam da sam viši od njih. Nije me uznemirio osjecaj krivice što je zatvoren dobar covjek, jer da je drukcije, sve ovo ne bi imalo nikakva smisla, ne bi nicemu posluzilo. Ako i strada, posluzilo bi to vecem i vaznijem cilju nego što je zivot ili smrt jednog covjeka. Sve cu uciniti za njega što budem mogao, a Bog neka odredi kako hoce. Srecom, nije se desilo ono što je bilo najbesmislenije od svega: da su ga odmah pustili.
Ljudi su otišli za hadzi-Sinanudinom i sejmenima, i dok su posljednji zamicali za cošak, vidio sam Mula-Jusufa kako stoji pred jednim praznim ducanom. Nisam ga pozvao, a on je prišao, kao opcinjen, sa strahom u nesigurnim ocima. Cega se boji? Ucinilo mi se da njegov pogled i njegova misao ne idu za hadzi-Sinanudinom, vec se zadrzavaju na meni, ukoceni, uzasnuti, ne usudjujuci se ni da me izbjegnu.
– Jesi li ovdje cijelo vrijeme?
– Jesam.
– Zašto me tako gledaš? Uplašen si. Šta se desilo?
– Ništa.
Pokušao je da se osmijehne, s naporom, ali je to licilo na trzaj, na grc, i opet je onaj izraz straha, koji uzalud zeli da prikrije, sledio njegovo lice što je pocelo da gubi svjezinu.
Krenuo sam sokakom, a on za mnom, moja sjenka.
– Zašto si uplašen? – upitao sam ponovo, tiho, ne okrecuci se. – Da se nije desilo štogod nepredvidjeno?
Pozurio je da se izravna sa mnom, kako ne bi propustio nijednu moju rijec. Ne iz ljubavi.
– Sve sam ucinio kako si rekao. Obecao sam i ucinio.
– I sad ti je krivo?
– Ne, nije mi krivo, nije mi nimalo krivo. Ucinio sam kako si naredio, vidio si i sam.
– Pa šta je onda?
Okrenuo sam se prema njemu, mozda suviše naglo, zacuden njegovim nesigurnim glasom i batrgavim rijecima, ljut na sebe što me se to tice i što ga pitam, ali sam htio da znam da li se desilo nešto što ne smije da prizna, jer bi sad svaka greška bila opasna. Ali kad sam ga tako iznenada pogledao, mozda i zbog neocekivane kretnje, ili zbog prijetnje u glasu, on se trgao, nesvjesno zastao, kao da izmice od udarca, ili ga je strah ukocio, a lice mu se pretvorilo u masku strave. Tada sam znao: mene se boji. Uvjerila su me njegova otvorena usta, obamrli mišici nisu mogli da ih pokrenu i uoblice, zgrceno tijelo, koje se u jednom trenu izdalo, i samo zateceno i prestravljeno. Sve je trajalo kratko, sasvim kratko, i stisnute zile su propustile zaustavljenu krv, usta su dobila svoj obicni oblik, mala plava kruznica u sredini ociju pocela je da se krece.
– Bojiš se mene?
– Ne bojim. Zašto bih se bojao? Bijes me obuzimao, nicim ga više nisam mogao zadrzati.
– Slao si ljude u smrt, a sad ti grc zaplice crijeva, zato što si vidio da umijem biti i opasan. Ne podnosim taj tvoj strah, on je put do izdaje. Pricuvaj se. Sam si pristao, ne mozeš više nazad. Dok te ja ne otjeram.
Provalilo je iz mene neocekivano, kao potreba da se rasteretim, istutnjim, poslije dugih casova napetosti. Silovito se izlivao iz mene mutan talog, kome razum i opreznost nisu dopuštali da se ranije pokrene. Mozda ni sad nije bilo pametno ni oprezno da ovako postupim, ali dok sam mladica bicevao rijecima koje su se davno rodile u meni, osjecao sam kako nezaustavno lipte iz mojih zila, ispunjavajuci me slašcu koju sam jedva mogao i da slutim. Kad je prva snaga praznjenja oslabila, i kad sam vidio kakav porazavajuci utisak ostavlja na mladicevu licu ova otvorena provala mrznje i prezira, došlo mi je do svijesti da njegov strah moze da bude i koristan: vezace ga uza me jace nego ljubav.
Pricinjavala mi je zadovoljstvo i njegova zaprepaštenost što pred sobom vidi sasvim drukcijeg covjeka nego što je bio onaj raniji šejh Nurudin. Ovaj mladic je pomagao da se ubije taj mirni i blagi covjek, koji je vjerovao u svijet koji ne postoji. Ovaj sadašnji se rodio u mukama, i samo je lik ostao isti.
On misli da se svetim. Ne tice me se. Samo sam ja znao da je ovaj novi šejh Nurudin veoma slican onom mladom dervišu što je s golom sabljom u zubima preplivavao rijeku da napadne neprijatelje vjere, onom ludom dervišu, drukcijem od ovog današnjeg po tome što je bio bez lukavstva i bez mudrosti, koje nam samo tezak zivot moze da daruje.
Pokoj ti vjecni, davni neiskusni mladicu u kome je cista vatra gorjela, i potreba za zrtvom.
Pokoj vjecni i tebi, casni i plemeniti šejh-Nurudine, koji si vjerovao u snagu blagosti i bozje rijeci.
Palim vam svijecu u sjecanju i u srcu, vama koji ste bili dobri i naivni.
Sad onaj koji nosi vaše ime nastavlja vaše djelo, ne odricuci se nicega vašeg, osim naivnosti.

Vrijeme je do sad bilo more što se polako giba medju velikim obalama trajanja. Sad je licilo na brzi tok rijeke koja nepovratno odnosi trenutke. Nijedan ne smijem izgubiti, za svaki je vezana jedna mogucnost. Uplašio bih se da sam ranije mislio tako, izbezumio bi me taj siloviti huk i nezaustavno kretanje, a sada sam prisiljen da ga sustizem, pripremljen u sebi, jer mi se zuri. Ali nisam brzoplet, dobro sam izmjerio svaki tren što ce naici iz mraka buducnosti, i cin kojim cu ga oploditi, da se desi ono što cekam, kad se sve spoji u lanac uzroka i posljedica.
Znao sam šta ce mi Alijaga reci kad cuje, a prvo sam otišao njemu. A on je vec sve cuo, glas je došao prije mene. I slušao sam ono što sam mislio da cu cuti sutra, ili poslije podne, bilo je samo socnije nego što sam pretpostavljao. Pridigao se na postelji, zut, providan, mršav, i grdio, prijetio, psovao, a trebalo je, veli, i ja tako da im kazem, da im pomenem oca i mater, iako je to, doduše, za mene nezgodno, zbog cina i polozaja, ali svejedno, ponio sam se ljudski, cast mi svaka i rekao im ono što treba da kaze pošten covjek za poštena covjeka.
Stajao sam i cekao da ta gomila rijeci izljulja iz njega, uzbudice sam sebe još više, neka se samo ljute, i mislio kako se svi brinu za njega, kako su uzbudjeni i pozlijedjeni, a niko se nije rastuzio ni rasrdio kad su mene odveli, niko nije rekao ono što pošten covjek treba da kaze za poštena covjeka. Ko nije pošten, ja ili oni? Ili mozda i ne treba govoriti o poštenju, svakome je pošteno ono što se njega tice. A ja nisam njihov, nisam niciji, i moram sve da svršim sam. Sam, kao i onda, ali ce sad oni biti moja vojska, a nicim me nece obavezati. Nisam njihov, i ne ticu me se. Pustio sam niz vodu njihova covjeka, i oni ce ga vaditi, ne znajuci da rade za mene. I za pravdu, jer sam na bozijoj strani, pa neka budu i oni, nehotice.
Duznost mi je bila da to ucinim (rekao sam starcu, umanjujuci svoj cin), a bice mi duznost da ucinim i više. Ako ne zaštitimo pravdu, pravde nece biti. Ne ustajem protiv vlasti, ali bi me stigla kazna bozija kad ne bih progovorio protiv neprijatelja vjere, a to je svako ko joj ruši temelje. Ako ih ne sprijecimo, ohrabrice ih naš strah, pa ce ciniti sve vece zlo, preziruci i nas i bozji zakon. A mozemo li, smijemo li to dopustiti?
Ne znam mnogo o neprijateljima vjere, rekao je Alijaga, ali ne smijemo dopustiti da se vrši zulum nad dobrim ljudima. A i sami smo krivi što smo pustili da nas taru kojekakvi hrsuzi i nikogovici. Gledamo ih s visoka, postalo nam svejedno, pa se osilili, zaboravili ko su. Ali neka, ne bismo se probudili da su bili pametniji. – Pošalji po kadiju – naredio mi je, zaboravljajuci na obzire, kao i svaki covjek kome bogatstvo da pravo da vlada ljudima.
Bojao sam se da ce to reci, i pripremao sam se unaprijed, ne znajuci šta bi kadija mogao da ucini. Ako bi ga odbio, to bi bilo dobro, razbjesnio bi i njega i caršiju. Ali ako bi on pristao, ako bi ga starac uplašio ili potkupio da pusti hadzi-Sinanudina, sve bi se završilo jadno, prije nego što je i pocelo. Zato sam se suprotstavio njegovoj namjeri, zbog onog djelica mogucnosti koja bi me ucinila smiješnim. Ostalo bi mi samo beznadno cekanje druge prilike.
Upitao sam mirno, uvjeren u svoj razlog:
– Zašto ti je potreban kadija? Od svega što bi mogao da mu ponudiš, ili cime bi mogao da mu zaprijetiš, njemu je vaznija njegova sigurnost. Ako ga pusti, sebe je optuzio.
– Šta hoceš? Da cekamo i gledamo u bob? Da ucimo dove?
– Treba poslati pismo u Carigrad, Mustafi, sinu hadzi-Sinanudinovu, neka spasava oca kako zna.
– Kasno ce biti dok pismo stigne. Moramo ga izvuci prije.
– Ucinimo oboje. Ako ga ne spasemo, neka ih bar kazna ne mimoidje.
Pogledao me nesigurno, kao da ga je porazila mogucnost prijateljeve pogibije.
– Pošten covjek, kao on, nikakvo zlo nije mogao da ucini. Šta bi onda moglo da mu se desi?
– I ja sam tako mislio za brata. A znas šta mu se desilo.
– To je drugo, zaboga!
– Šta je drugo, Alijaga? Hadzi Sinanudin nije sitan i beznacajan kao moj brat, za njega ima ko da se zauzme. Jesi li to htio da kazes? Mozda je tako, ali to znaju i kadija i muselim. Zašto su ga onda zatvorili? Da ga puste kad vi zaprijetite? Ne budite naivni, ako boga znate!
– Šta ti hoceš? Da se osvetiš?
– Zelim da stanem na put zlu.
– Dobro – rekao je hripavo – neka bude oboje. Ko ce napisati pismo?
– Vec sam ga napisao. Stavi i ti svoj pecat, ako hoceš. I treba naci nekoga da odnese, što brze moze. Treba i platiti. Ja nemam.
– Platicu. Daj pismo.
– Ja cu odnijeti.
– Ne vjeruješ nikome? Mozda imaš pravo. Menzilhana je cudno mjesto, pamtio sam je po jakom mirisu konja i konjskog djubreta, po cudnom svijetu što izvire odnekle i odlazi nekuda, po rastresenom pogledu putnika u ispraznjenim ocima, s mislima što ih šalju kao prethodnice, ili vuku sa sobom, kao prtljag, izgubljeni, slicni prognanicima.
Sad su, zacudo, svi gledali u mene, radoznalo i sumnjicavo.
– Je li pismo vazno? – pitao me menzilhandzija.
– Ne znam.
– Koliko je novaca Alijaga dao? Pokazao sam.
– Izgleda da je vazno. Hoceš li da ja svršim s tatarom?
– Moram da mu kazem kome ce predati.
– Kako hoceš.
Uveo je tatara u sobu, i izašao. Tataru se zurilo.
– Pismo bez imena? Malo placaš.
Drsko me gledao sitnim ocima, lice mu je grubo od vjetra, od sunca, od kiše, nešto je nemilosrdno u izrazu tog covjeka što juri dalekim drumovima, noseci poruke o tudjim srecama i nesrecama, a ne ticu ga se ni suze ni radost.
– Ne placam ja. Samo prenosim tudju poruku.
– Meni je svejedno. Plati mi odmah sve. Bakšiš kad se vratim.
– Pola sad, pola kad se vratiš. A bakšiš ceš dobiti od onoga kome nosiš.
– To nikad nije sigurno. Ako je vijest dobra, zaborave da daju, zbog srece. Ako je loša, naljute se, i opet zaborave.
– Ovaj kome nosiš pismo, na visokom je polozaju.
– To je još gore. Takvi misle da nam je cast što ih sluzimo. Plati sve odjednom.
– Izgleda da me ucjenjuješ, prijatelju. Drzao je pismo na dlanu, kao da mjeri koliko je teško.
– Mozda i ucjenjujem. Šta misliš koliko bih dobio kad bih ga dao nekom drugome.
– Kome drugom?
– Pa, na primjer, muselimu.
Pretrnuo sam, i osjetio kako me znoj oblio pod košuljom. Nikad covjek ne moze sve da predvidi, igramo na srecu više nego što mislimo. Uzalud sam bio sve proracunao i pripremio; pohlepa jednog tatara mogla je da me upropasti na prvom koraku. Namirisao je odmah moje neiskustvo, a nedostajalo mi je sve cega bi mogao da se boji.
U strahu što me obuzeo, prva moja misao bila je, da se docepam pisma, ma po koju cijenu: ruke su mi vec podrhtavale, spremne da ga uhvate za vrat. Srecom, uspio sam da se savladam, cak sam se i nasmješio, i rekao mimo:
– Ucini kako hoceš. Ne znam šta je u pismu, i ne znam da li bi ti se isplatilo.
– Razmislicu.
– Cuj me, prijatelju. Mozda se i šališ, ali ja ti sad ne vjerujem. Daj mi pismo.
– Šalim se, veliš? Ne šalim. Htio sam da vidim je li opasno, da znam šta nosim. Sad znam, opasno je. Sam si mi kazao.
– Šta sam ja kazao?
– Sve. Sledio si se kad sam pomenuo muselima. Znaš ti dobro šta je u pismu. Evo ti ga. Drugi tatar ide kroz pet dana. Njemu ceš platiti još više.
Platio sam što je trazio, i rekao silahdarevo ime, olakšano misleci kako se glupo šalio i svojim i mojim zivotom.
Izašao sam umoran, gotovo iscrpen od strašne misli da ga ne pustim ziva s opasnim pismom. I predao mu ga opet, kad sam vidio da je samo lukav.
Ali sam to ucinio olako, naglo se oslobadjajuci unutrašnjeg pritiska, a sumnja me opet obuzela cim sam izašao na sokak. Jesam li sam sebe optuzio i upropastio? Jesam li ostavio dokaz protiv sebe u nesigurnim tatarevim rukama? Prije ovoga govorio sam nerazumno: sve cu sam uciniti. A kako covjek moze sve da ucini sam?
Dva puta sam polazio da mu oduzmem pismo, i vracao se, bez prave odlucnosti da izadjem iz igre, a treci put, kad me strah natjerao, došao sam u dvorište menzilhane, da sve prekinem, da iscijepam cage što je vikalo protiv mene. Ali tatara nije bilo. Izašao je u caršiju, niko nije znao zbog cega.
Sad sam mogao samo da cekam. Hodao sam po okolnim sokacima, uznemiren, prezav, ljut na sebe, ne znajuci da li da i dalje ovako glupo kruzim, ili da se sklonim, toliko nesiguran u sebe da sam licio na uplašeno dijete. – Nije trebalo da to ucinim – prekoravao sam se, i ne znajuci tacno u cemu sam pogriješio. Je li trebalo da ništa ne pocinjem, ili da ne pošaljem pismo? Ništa ne poceti znacilo je dici ruke od svega, ne poslati pismo znacilo je ništa ne uciniti, pomiriti se, a to nisam htio. U cemu sam onda pogriješio? Ili sam toliko uznemiren zbog slucajnosti, koje sam zaboravio u svojim racunima, a one su izgleda presudne u zivotu? Ili zbog neizbjezne zavisnosti od mnogih ljudi, a nikome ne mogu da vjerujem?
A onda sam, valjda zbog zamora, osjetio kako se klonulo smirujem i prepuštam cekanju. Ništa više ne zavisi od mene i ništa ne mogu da izmijenim. Bice što Bog odredi. Ali nije pravo. Svejedno je, ali nije pravo. Na tatara ni pomišljao nisam, toliko je nevazan, kako sad da me uništi? A ne moze covjek misliti na sve tatare u zivotu.
Prije podneva sam ga ponovo potrazio, ne znajuci zašto mi je to potrebno; toliko je vremena prošlo, da je mogao uciniti sve što je htio. Ali ga nisam našao, otišao je na svoj dugi put.
Ako je pokazao pismo, uskoro ce sve biti svršeno. Nemam kud da bjezim.
Nisam imao snage da cekam. Smorila me ova dva sata neizvjesnosti. Pošao sam prema muselimatu, da se riješim more. I cim sam se odlucio, bilo mi je lakše. Kraj je isti, i ako me nadju i ako se predam. A opet je sve drukcije, jer sam idem u susret rješenju. Vratila mi se hrabrost, i bodrije raspolozenje, zato što sam izmijenio tezište, prenijevši odluku na sebe. Izgleda sitno i lici na varku ovo okretanje lica prema prijetnji, a sve je u tome. Djeluješ, a ne cekaš. Ucesnik si, a ne zrtva. Mozda je to suština hrabrosti? Zar je trebalo da prodju tolike godine da bih otkrio ovako vaznu tajnu?
Rekao sam strazaru ko sam i zamolio da me muselim primi. Neka kaze: neki derviš, neka zapamti ime i cin, vazno je.
Ako me primi, mnogo šta sam mogao da mu kazem. Da zamolim milost za prijatelja, hadzi-Sinanudina. Da objasnim zašto sam molio strazare da ga puste. Da upozorim na uzbudjenje koje je zavladalo u caršiji. Da kazem bezbroj stvari koje me ne obavezuju a znace dobru volju.
Nisam bio sasvim miran, ali sam znao da je ovo najbolje od svega što mogu da ucinim: ne krijem se, ne bjezim, sam dolazim na razgovor, s dobrim namjerama i cistom savješcu.
Ako je dobio pismo, odmah ce me uvesti, i sve ce se brzo razjasniti. Pa cak i to da se desilo, ima nade. Pismo je Alijagino, ja sam ga samo napisao. I došao sam da mu to kazem.
I dok sam cekao, razmišljajuci o svemu što je mogao da upita, palo mi je na um da cu, osim ovog ruznog cekanja i razgovora punog poluistina, pa i lazi, morati da ucinim mnogo šta što nije lijepo, zbog djela koje je lijepo. Mozda cu biti natjeran na djela kojih bi se stidio u jednom praznom zivotu, zbog pravde koja je vaznija od svih grijehova.
Ali još bih mogao da se zaustavim, ako je to bozja volja.
Boze, šaptao sam u sebi zeljno, gledajuci sivo nebo nad kasabom, otezalo snjeznim oblacima. Boze, je li dobro ovo što cinim? Ako nije dobro, pokolebaj moju cvrstinu, oslabi moju volju, ucini me nesigurnim. Daj mi neki znak, zaljuljaj grane topola, samo daškom vjetra, nikakvo cudo ne bi bilo u ovo jesensko doba. I odustacu, ma kolika bila moja zelja da ovo ucinim.
Nijedna topola na obali rijeke nije se pokrenula. Stajale su mirno, tankim vrhovima zakacene za oblacno nebo, cutljive i hladne. Podsjetile su me na topole moga zavicaja, nad vecom i ljepšom rijekom, nad vecim i ljepšim nebom nego što je ovo. Nije to bila prilika da se vracam u sjecanje, javilo se kao bljesak, kao uzdah. I nestalo. A ostao je siv dan preda mnom, i teški oblaci nad glavom, i nekakav mutan talog u meni.
Hoce li se javiti sjenka Ishakova? Ovo je njegovo vrijeme.
Strazar se vratio. Muselim ne moze da me primi.
– Jesi li rekao ko sam? Da nisi zaboravio moje ime?
– Ahmed Nurudin. Šejh tekije. Nema vremena, kaze. Dodji drugi put.
Nije znao za pismo.
Odjednom je nestalo svih sjenki, zaboravio sam na topole, na mutan dan, na tugu, na uspomene. Imao sam pravo: ništa ne treba cekati, svemu treba ici u susret. Ako covjek nije glup ni kukavica, nije ni bespomocan.
Na Alijaginoj avliji stajala je kadijina sluškinjica u ishodnim haljinama. Zejna mi je šapatom kazala da je kadijinica kod Alijage, dva puta je morala da ide po nju. Aga je trazio da svakako dodje, ona ne zna zašto.
Zastao sam na samom pocetku stepenica. Kroz otvorena vrata odozgo se cuo razgovor. Ne bih ga osluškivao da me nije iznenadio i da mi nfje bio potreban. Starac je trazio od kcerke da mu kadija svakako dodje. Nije odustao od svoje namjere.
– Vazno je – cuo sam kako šišti. – Ucinio je glupost, on ili drugi, ali ce i on biti kriv. Neka dodje, ili neka pusti covjeka. Da se i ja smirim.
– Ne miješam se u njegove poslove, ne ticu me se. Sad ponajmanje. A bolje bi bilo da se ni ti ne miješaš.
– Misliš da zelim da se miješam? Ne zelim. I ne mogu. Star sam, nemocan, bolestan. Kako mogu da se brinem za druge? Ali, moram. Ocekuju to od mene.
Je li to Alijagin glas, placljiv, slabotinjski, gnjecav od samosazaljenja? Jesu li to njegove rijeci? Boze veliki, zar nikad ništa necu saznati o ljudima!
– Ne moraš, vec hoceš. Navikao si da se cuje tvoja rijec. Ti voliš što je tako.
– Ne volim. Necu više, nemam snage nizašto. Nemam snage ni da im to priznam. Pomozi mi, neka ga pusti, zbog mene. Da se ne kaze da sam zaboravio prijatelja, a zaboravio sam. Ovo malo daha što je ostalo u meni, to je za tebe. I za Hasana. A kako da im to kazem?
– Dobro, oce, još cemo razgovarati, nismo preko svijeta.
– Hitno je. Vrlo hitno.
– Doci cu sutra.
– Dodji rano, da mi kazeš šta je rekao. Noc je dobra za razgovore.
Šta je ovo? Prva pukotina se javila gdje sam drzao da je stijena najcvršca. Osjetio sam prezir prema njegovoj slabosti, koju krije, i stid, kao da sam ga zatekao na sramotnu poslu.
Sišao sam do papucluka, kao da sam tek stigao.
Digla je ruku da spusti pecu na lice, ali je odustala kad me prepoznala. Upitao sam kako je otac, odgovorila je, kratko, i htjela da prodje. Morao sam je zadrzati, nisam snebivljiv kao nekad.
– Samo dvije rijeci, ako ti se ne zuri.
– Zuri mi se.
– Proljetos smo poceli jedan razgovor, trebalo bi da ga dovršimo. Brat je, doduše, mrtav, ali ja sam ziv.
– Pusti me da prodjem.
– U prijateljstvu sam s tvojim ocem. U velikom prijateljstvu.
– Šta se to mene tice?
– Pomoci cu ti u onome što zeliš, da te ne zaboravi, pred smrt. A ti nagovori kadiju da pusti hadzi-Sinanudina. Drukcije se ne nadaj nicemu. Nudim ti sporazum, najviše bi tebi koristilo.
– Ti meni nudiš sporazum?
– Nudim. I ne preziri ovo što kazem. Preko blistavih zeninih bionjaca preletjela je sjenka mrznje, ili prezira. Uvrijedio sam je, a to sam i htio. Sad kadija nece pustiti hadzi-Sinanudina, cak da je i namjeravao.
Nije mi bilo lako da budem grub. Pogodila me njena srdzba, kao bic. Potrebna bi mi bila bozija milost kad bi se udostojila da mi bude neprijatelj.
Ušao sam u Alijaginu sobu, misleci više na munju u zeninim ocima nego na njenu ljepotu. Kuda ide njena zatvorena misao, suviše vrela da bi mirovala? U što se ispreda njeno prezrivo cutanje? Bila bi mozda dobra zena i dobra majka, a šta je kad to nije?
– Jesi li predao pismo?
Nesabrano sam gledao u starca, još zasjenjen zeninim prezirom.
– Dolazila ti je kci?
– Svaki dan dolazi. Brine se što malo jedem. Jesi li razgovarao s njom?
– Zar ona i s kim razgovara?
– Pa razgovara, cini mi se. Ti je ne voliš?
– Molio sam je za hadzi-Sinanudina. Neka nagovori kadiju da ga pusti.
– I šta je rekla?
– Ništa.
– Cudna je ponekad.
– Kako se osjecaš? Izgledaš cio. – Tako se dobro osjecam da cu pozeljeti, Boze oprosti, da mi svaki dan zatvaraju prijatelje.
Ovaj glas je bodar i siguran. Zar nisam malocas cuo drukciji, uplašen i placljiv?
Kakvu on to igru igra? S kime? Sa sobom, zbog drugih? Ili s drugima, zbog sebe? I šta je on? Splet navika? Zamišljena slika? Produzeno sjecanje? Je li vaznije ono što drugi od njega ocekuju, ili njegova vlastita nemoc? A oboje u njemu zivi, i odlucuje. Stari ponos ga goni da se umiješa, a odupire se sve njegovo sadašnje. Predsmrtni umor ga tjera da sklopi oci, a pokazuje ljudima privid nekadašnje snage, njenu sjenku. Završava li svaki covjek tako što se bori sa sobom bivšim.
Šta ce prevagnuti?
– Tatar me ucjenjivao – rekao sam, sjedajuci mu podno nogu. – Bio je bezobrazan kad je vidio da je pismo bez imena.
– Što ga nisi poslao u… Oprosti. Trebalo je da platiš. Odmah bi se smekšao.
– Prilicno sam se uplašio. I to me navelo na misao, da li je u redu što sam te opteretio ovom brigom, i što sam te nagovorio da se umiješaš.
– Ne znam o cemu govoriš.
Glas mu je nestrpljiv, gotovo uvrijedjen.
– Nagovoriti mozeš budalu, ili nerazumno dijete, a ne mene. Ti si govorio samo o pismu. Ja sam rekao da moramo uciniti više. Ili me pamet sasvim izdala? A cime si me opteretio? Ustati ne mogu, ali govoriti, srecom, mogu. A niko me ne moze osloboditi brige o prijatelju. To je pitanje moje savjesti.
– Moglo bi da bude opasno.
– Za mene više ništa ne moze biti opasno. Ili ako hoceš, sve je opasno. Smrt cuci za vratima, ceka. Dok nešto cinim, ne mislim na nju, ne tice me se. Zivim.
Govorio je sigurno, i zvucalo je ubjedljivo. Kao i ono drugo, malocas. A nešto od to dvoje mora da je više njegovo, blize onome što misli i zeli.
Uostalom, svejedno. Utvrdjivacu ga u onome što mi je potrebno, vjerujuci mu. Rekao sam, laskajuci:
– Drago mi je što to kazeš. Cijenim hrabre i plemenite ljude.
– I treba. Ako ih nadješ. Samo, stari ljudi nisu ni hrabri ni plemeniti. Nisam ni ja. Mozda sam samo lukav, to je od dugog trajanja. Šta mogu meni, ovakvom? Hoce li zatvoriti ili ubiti covjeka koji je vec stao na svoju posljednju stazu? Ljudi su glupi, poštedjece nekorisnog starca, a uništice mladica pred kojim je zivot. Zato cu uzeti sve na sebe, baš sve, iskoristicu tu prednost, javlja se samo jednom u zivotu.
Smijao se, kašljuci.
– Pakosno, je li? Biti junak bez opasnosti. Pakosno, i šaljivo.
Ne znam je li šaljivo, niti sam siguran da bi ga poštedjeli. Ali neka bude, starce, kako ti hoceš. Zalio bih ako stradaš, a još više bih zalio ako ne uspijem. Nismo više vazni ni ti ni ja. Zacudo, nijednom do sada nije me upitao zašto je hadzi-Sinanudin zatvoren, ni da li je kriv. Rekao sam, kako sam cuo, da je necim umiješan u bjekstvo Posavaca, i da je njegovo hapšenje pocetak hajke na ugledne ljude, zbog sve cešceg odbijanja da se pokore carskim i valijskim naredbama, a povod je neplacena ratna pomoc. To podbijanje zuba treba da posije strah, poslije pobuna u Posavini i Krajini, da zlo djelo ne bude ovdje primjer niko me. Kao što i ne treba da bude. I baš zato, da ne bi bilo vece pometnje, da se ne desi što niko pametan ne bi zelio, treba ukloniti one koji stvaraju smutnju i nezadovoljstvo, koji vrše zulum, toboze pod vidom zakona, i koji bi svojim rdjavim postupcima mogli natjerati ljude na ruzna i krvava djela. Ako hadzi-Sinanudinova nesreca pomogne da ih Bog odstrani od nas, nece biti uzaludna ni ta nesreca, ni naše brige.
Odmahnuo je rukom na hadzi-Sinanudinov toboznji grijeh, ili zato što mu se nije cinio tezak, ili što nije vjerovao, a za hajku je rekao da to uvijek ljudski strah pronosi, a nije ni daleko od pameti, jer nikad nije bolje vec gore, ili nam se tako cini zato što je uvijek teze ono što jest nego ono što je bilo, i uvijek je lakši oduzeni dug nego onaj za vratom. Ne vjeruje da je to iko cuo, jer da misle tako uciniti, ne bi pricali. A ako su pricali, ne misle uciniti, vec plaše ljude. Što se tice vlasti, ona je uvijek teška, uvijek ce nas prisiljavati na ono što nam nije drago. Šta bi se desilo kad bi ovih nestalo? Za njegova vijeka smijenjeno je, otjerano ili ubijeno toliko kadija, muselima, kajmekama, da im ni broja ne zna. Je li se zbog toga štogod mijenjalo? Nije mnogo. Ali ljudi opet vjeruju da ce biti drukcije, i zele promjenu. Sanjaju o dobroj vlasti, a šta je to? Što se njega tice, on sanja o podmitljivima, njih najviše voli, jer ima puta do njih. Najgori su pošteni, kojima ništa ne treba, koji nemaju ljudskih slabosti, a znaju samo za nekakav viši zakon, obicnom covjeku teško shvatljiv. Niko toliko zla ne moze uciniti. Stvore toliko mrznje, da je ima dovoljno za sto godina. A ovi naši? Oni su nikakvi. Sitni u svemu. Ne umiju da budu ni zli ni dobri. S mjerom su i surovi i obazrivi. Kasabu mrze, ali je se boje. Zbog toga su kivni i svete se kad mogu. Ili kad misle da mogu. Bili bi strašni da smiju što zele, ali se uvijek plaše pogreške. A mogu da pogriješe i ako popuste i ako pretjeraju. Najbolje ih smekšava prijetnja, ako se kaze tiho i ako se ne otkrije do kraja, jer nemaju uporišta ni svoje vlastite vrijednosti, uvijek zavise od slucaja i od nekoga višeg, i uvijek mogu da budu kusur u necijem racunu. Sve u svemu, jad, i zato ponekad vrlo opasni. Sve što zeli, to je da pomogne hadzi-Sinanudinu, a svejedno mu je hoce li ovi ostati ili ce ih davo odnijeti.
Njegovo mišljenje je nešto drukcije od moga, ali bi bilo besmisleno da mu protivurjecim, dok mi ne smeta.
Zamolio me da Mula-Jusuf prenoci kod njega. Nema nikog od momaka.
Mladic je poniknuo ocima, da sakrije radost, kad sam mu rekao da ostane.
Mutno predvecerje, oblaci teški i nepomicni, nad kasabom tišina.

Cio dan su ljudi nešto ocekivali, napregnuta sluha, široko otvorenih ociju, nesabrani za obicne razgovore i poslove, suviše je mirno poslije jutrošnjeg uzbudjenja, suviše gluho, kao da su se neprijateljske vojske povukle u svoje tabore, i cekaju noc, ili jutro, da zapocne okršaj. I baš ta tišina, to nekretanje, to pusto bojno polje, bez klika, bez psovke, bez prijetnje, stvaralo je napregnutost, iz casa u cas vecu, i kraj ce biti kad sve prsne. Gledali su jedan u drugoga, gledali u prolaznike, gledali niz sokak, cekali. Sve moze biti znamen. I ja sam gledao niz sokak. Još nije pocelo. Ali cekam, cekamo, nešto ce se desiti, uskoro, pucketaju temelji stare kasabe, jedva cujno huji vjetar s visina, škripi svijet.
S krikom bjeze ptice preko crnoga neba, ljudi cute, krv me boli od cekanja.

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: