Derviš i smrt (Dio II – XIII)

Lijepa rijec je kao lijepo stablo,
korijen mu je duboko u zemlji,
a grane se pod nebo uzdizu.

Privrzenost mrtvom bratu vratila mi je Hasanovo prijateljstvo. Mozda je u njegovim rijecima i postupcima bilo i neke skrivene namjere, zelje da me zaustavi na putu koji je naslucivao, ili se ja varam, mozda je moja osjetljivost vidjela i ono cega nema. Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati.
Ni on u moje. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio nicemu ma šta da je rekao i ucinio, i što mi je sve njegovo postalo vazno. Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni traziti joj razlog. Pa ipak to cinim, makar samo zato da još jednom pomenem covjeka koji je unio toliko radosti u moj zivot.
Vezao sam se uz njega (dobra rijec: vezao, kao u oluji, na ladi, na klisuri) zato što je rodjen da bude drug ljudima, i što je izabrao baš mene, ali me neprestano i nanovo oduševljavalo što moze da bude takav prijatelj upravo on, toliko pust i podrugljiv naizgled.
Uvijek sam smatrao da je prijatelj covjek koji i sam zeli oslonac, polutina koja trazi dopunu, nesiguran u sebe, pomalo smoljav, nuzno dosadan, mada drag, jer izandja, kao zena. A on je cijelac, uvijek svjez i uvijek drukciji, pametan, smion, nemiran, siguran u svemu što je preduzimao. Ništa mu nisam mogao ni dodati ni oduzeti, i bez mene i sa mnom bio je ono što je, i ja mu nisam bio potreban. A opet se nisam osjecao nizim. Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira, rekao je, ono biva, ko zna zbog cega, kao ljubav. A ništa ja nisam tebi poklonio, vec sebi. Poštujem ljude koji i u nesreci ostanu plemeniti.
Bio sam mu zahvalan na tom priznanju, i vjerovao sam u njegovu istinitost.
Ali mi je njegovo prijateljstvo bilo dragocjeno i zbog mrznje koja je u meni sve više rasla. Ne znam, sigurno bi mogla da zivi i sama, ali ovako je bolje. S jedne strane sam crn, s druge bijel. To sam ja, podijeljen a citav. Nisu se miješale ljubav i mrznja, nisu smetale jedna drugoj, nisu mogle da ubiju jedna drugu. Bile su mi neophodne obadvije.
Ulazio sam u Hasanov zivot po pravu prijateljstva, i po njegovoj dobroj volji, ali ako sam se nadao, ili bojao, da ce mi sve njegovo postati jasno i poznato, prevario sam se. Ne zato što bi ma šta sakrio od mene, vec što je duboki i sjenoviti bunar, cije se dno ne moze lako vidjeti. I ne zato što je baš on takav, vec što su ljudi takvi, nesagledljivi, cim ih bolje upoznamo.
Preveo je oca u svoju kucu, okruzio ga paznjom, pomalo cudnom, veselom, nekako bezbriznom, kao da nije vodio mnogo racuna o starcevoj bolesti, postupao s njim kao da je zdrav, pricao mu o svemu, o caršiji, o ljudima, poslovima, zenidbama, udajama, cak o djevojkama koje svake godine postaju sve ljepše, mozda i zato što je on sve stariji, ali ako je tako, onda je šteta što ih otac ne vidi, ucinile bi mu se kao rajske hurije. Starac se toboze mrštio, ali se vidjelo da je zadovoljan, dosadilo mu je što su ga do tada prepuštali bolesti i pripremali za smrt. – Pred djecom i pred starcima ljudi govore samo gluposti – rekao je ljutito, misleci valjda na veliku mracnu kucu u kojoj je lezao. – Jedino ovaj moj svojeglavi sin postupa sa mnom kao s covjekom, zato što me ne poštuje, srecom.
Hasan se smijao i odgovarao mu ravnom mjerom, kao da je pred njim drug i zdrav covjek.
– Otkad te ne poštujem?
– Odavno.
– Otkako sam napustio Carigrad i vratio se ovamo? Otkako sam postao skitnica, dzelepcija? Nepravedan si, oce. Ja sam mali covjek, obicne pameti, skromnih sposobnosti, djeca u školi nikad ne bi ucila o meni.
– Sposobniji si od mnogih na visokim polozajima.
– To nije teško, oce, mnogo je glupaka na polozajima. A šta bih ja s polozajem, i šta bi polozaj sa mnom? Ovako sam zadovoljan. Ali manimo se toga razgovora, nikad nismo uspijevali da ga dovršimo. Bolje je da te pitam nešto za savjet. Imam posla s jednim covjekom, neugodan, uobrazen, glup, nepošten, prost, gleda me s visoka, vidim da me prezire, samo što ne trazi da mu poljubim papucu, i nije mu dovoljno što cutim o tome da je glup i nepošten, vec se ljuti što ne govorim kako je pametan i cestit, a najgore je što on sam vjeruje u to. Molim te, šta da radim?
– Što me pitaš? Pošalji ga do djavola, eto šta da uradiš!
– Poslao sam ga do djavola, oce, onda, u Carigradu – nasmijao se Hasan – i došao ovamo da postanem dzelepcija.
Voljeli su se cudnom, mušicavom ljubavlju, ali istinski njeznom, kao da su htjeli da nadoknade vrijeme kad ih je odvajala njihova tvrdoglavost.
Starac je zahtijevao da se Hasan ozeni (»Ne mogu prije tebe«, rugao se Hasan), da napusti dzelepcijski posao i duga putovanja, da se ne odvaja od njega. Sluzio se i lukavstvom, pravdajuci se da je teško bolestan i da ga smrtni cas moze zadesiti u svako doba, pa bi mu lakše bilo ako se tada kost njegova nadje uz njega, da mu duša bez muke izadje. – Ko zna ko ce prije – odgovorio je Hasan. Ali je pristao na lišavanja koja namece ljubav, bez velikog oduševljenja, doduše, narocito zbog putovanja; jesen je, vrijeme da putuje, navikao je, kao rode. Lastavice su otišle, uskoro ce i divlje guske zakricati u visinama, leteci svojim putevima, a on ce gledati u nebo za njihovim klinom i zamišljati cudne slasti svojih lutanja, jednom ljubavlju odvojen od druge.
U kuci su se desile vazne promjene. Krupni momak, Fazlija, muz crnooke ljepotice, Zejne, što je zivjela s mladicem, postao je vjerna dadilja starceva. Pokazalo se da su njegove ogromne ruke sposobne za najnjeznije pokrete i najpazljiviju njegu. Hasan je u ocevoj sobi ostavljao novac, jer je poznavao momka i bojao se da njegova privrzenost ne usahne.
Opasnu ljubav prekinuo je odlucno. Njena prividna cvrstina slomila se lakše nego što bi i najpodrugljivija mašta mogla pretpostaviti. Cvrstu tvrdjavu predale su vjecne izdajice ljubavi.
Oporavivši se toliko, da smrt više nije izgledala suviše blizu, otac nije pristao da se sav imetak uvakufi, ali je vakuf ipak bio velik, i uz muteveliju (Jedan pošten i razborit pisar iz mešceme pristao je da primi ponudjenog mutevelijskog vrapca umjesto nesigurnog kadijskog goluba; tada mi se objasnilo ko je Hasana obavijestio o Harunovoj nesreci), trebalo je postaviti i pomocnika. Hasan je pozvao mladjeg momka u svoju sobu, i ponudio mu ugledan i dobro placen polozaj, ako nikad više ne dodje u ovu kucu, osim poslom, do njega, i ako se nikad i nigdje ne susretne sa Zejnom, osim slucajno, pa i to neka prodje bez razgovora. Ako pristane i odrzi rijec, neka cuva priliku koja mu je data; ali ako pristane pa prevari, odmah moze ici kud hoce.
Bio je spreman na mladicev otpor i zaljenje, mislio je cak i da popusti, da ostavi sve da traje i dalje, jer se pokajao što ga je stavio pred takav surov izbor. Ali je mladic odmah pristao. Bio je bistar i sposoban. Hasanu se smucilo.
Onda je zovnuo zenu, da joj kaze, ali je mladic sam rekao sve, da se na zalost više nece moci vidjati, on odlazi za svojom sudbinom, a ona svoju vec ima, neka ga ne pamti po zlu, a on ce zivot u ovoj kuci pamtiti samo po dobru, a eto, Bog hoce da ovako bude.
Trebace paziti na njega, mislio je Hasan gadljivo.
Zejna je stajala kraj vrata, bez rijeci, kroz tamnu boju koze probilo je bljedilo, donja usna je drhtala, kao u djeteta, ruke su visile nemocno niz puna bedra, mlitavo izgubljene u naborima dimija.
Tako je ostala i kad je mladic izašao iz sobe. Tako je ostala i kad joj je Hasan prišao i stavio oko vrata struku majcinih bisera. – Da bolje paziš oca. – rekao je, ne zeleci da otvoreno placa njenu zalost, i ostavljajuci je cistu pred muzem.
Dvije sedmice je hodala po kuci i avliji, s biserom oko vrata, uzdisala i cekala, gledala u nebo i u avlijska vrata. Pa prestala da uzdiše, i pocela opet da se smije. Pregorjela je, ili sakrila.
Muz je zalio duze. – Baš je prazno bez njega, a on, nezahvalnik, zaboravio na nas – govorio je prijekorno, još dugo poslije mladiceva odlaska.
Hasan je bio nezadovoljan i sobom i njima. Sve je ucinio da se tako desi, a kao da je volio da je ispalo drukcije. – Eto, umiješao sam se da razmrsim cvor – rekao je, smijuci se – a šta sam postigao? Podstakao sam mladicevu sebicnost, nju sam unesrecio i oslobodio obzira, muzu sam natovario ozlojedjenu zenu na vrat, sebe još jednom uvjerio da postupam rdjavo cim cinim nešto s namjerom. Do vraga, ništa nije toliko naopako kao dobro ucinjeno s ciljem, ni toliko glupo kao covjek koji nešto hoce po svome kalupu.
– Šta onda nije naopako ni glupo?
– Ne znam.
Cudan covjek, cudan a drag. Nije mi bio sasvim jasan, ali ni sebi, i neprestano se otkrivao i trazio. Samo, nije to cinio s mukom, ni mrzovoljno, kao drugi, vec s nekom djetinjom otvorenošcu, s lakocom podsmješljive sumnje, kojom najcešce osporava sebe.
Volio je da prica, a pricao je lijepo, korijeni njegovih rijeci bili su duboko u zemlji, a grane su im se izvijale u nebo. Postale su mi potreba i zadovoljstvo. Ne znam šta je to bilo u njima što me obasjavalo, nekih prica se jedva i sjecam, ali je ostala nekakva omama od njih, nešto nesvakidašnje, svijetlo i lijepo: price o zivotu, a ljepše od zivota.
– Ja sam nepopravljivi brbljivac, volim rijeci, svejedno kakve, svejedno o cemu. (Biljezim bez reda ono što je govorio, jedne noci, dok je kasaba mirovala, u mraku.) Razgovor je spona medju ljudima, mozda i jedina. To me naucio jedan stari vojnik, zajedno smo zarobljeni, zajedno baceni u tamnicu, zajedno vezani lancem za istu zeljeznu halku u zidu.
– Hocemo li da pricamo ili da cutimo? – pitao je vojnik.
– Šta je bolje?
– Bolje je da pricamo. Lakše cemo trunuti u ovom zindanu. Lakše cemo umrijeti.
– Onda je isto.
– Pa da vidiš, i nije isto. Cinice nam se da nešto radimo, da se nešto dešava, i manje cemo se mrziti, a bice ono što mora, to vec nije u našoj moci. Susrela se tako dva naprijateljska vojnika u šumi, i šta ce kud ce, poceli da rade ono što znaju i što im je zanat. Izbacili puške i ranili se, potegli sablje i sjekli se, ljetni dan do podne, dok ih nisu polomili, i kad su im ostali samo nozevi, jedan vojnik je rekao:
– Cekaj da predahnemo. Evo, i podne je prošlo, nismo vukovi, vec ljudi. Eto, ti sjedi tamo, a ja cu ovdje. Dobar si borac, umorio si me.
– I ti mene.
– Bole li te rane?
– Bole.
– I mene. Stavi duhana, da zaustaviš krv.
– Dobra je i mahovina.
Pa sjeli, popricali o svemu, o porodici, o djeci, o teškom zivotu, sve im slicno, mnogo šta isto, razumjeli se, zblizili, pa ustali, i rekli zadovoljni: E baš se ispricasmo, ko ljudi. Eto, i na rane zaboravismo. Hajde da dovršimo što smo zapoceli. Pa izvadili nozeve i smirili jedan drugoga.
Bio je vedar taj moj drug sa zindanske halke, i razveselio me tom podrugljivom poukom. Razveselio i ohrabrio. Mozda bi neko drugi rekao da su se dva vojnika u šumi rastali kao prijatelji, i to bi bila ruzna laz, cak i da se tako desilo. Ovako, gorki svršetak price je istinit mozda najviše zato što sam se bojao da ih ne prikaze boljim nego što jesu. A opet (ovaj zakljucak nisam mogao ni sam sebi razumno da objasnim), baš zato što je kraj surovo istinit, ostala je u meni djetinja misao, uporna nada, da su se ipak pomirili. Ako ne ova dva vojnika, onda mozda neko drugi, jer i u toj prici umalo da se nije tako desilo. lako to mome vojniku nije vazno; on je pricao, da ne bi bio sam. Prošao je dosta svijeta, svašta je vidio, i umio je da isprica zanimljivo, zivo, nekako prisno, slatko, razbijajuci moj strah da ce mi biti teze s njim nego da tamnujem sam. Budio sam se u noci, osluškivao kako diše.
– Spavaš li? – pitao sam. – Pricaj, ako ne spavaš.
– Šta cemo raditi kad sve ispricamo?
– Pricacemo ponovo, drugim redom, naopako.
– A kad ispricamo i naopako?
– Onda cemo umrijeti.
– Zadovoljni, kao ona dva vojnika.
– Zadovoljni kao dvije budale koje su izvršile duznost.
– Gorak si – rekao je bez prijekora.
– Zar ti nisi?
– Nisam, zašto bih bio? Vidiš, ja sam pošao da ratujem, znaci, pristao sam da budem ranjen, zarobljen, ubijen. Desilo se najlakše od svega, zašto da budem gorak?
Cim bi zazuborio njegov tihi glas, noc bi postala manje pusta. Gradio je izmedju mene i sebe most od paucine, most od rijeci, lepršale su iznad nas, u luku, izvirale i uvirale, on je izvor, ja ušce. Neka tajna se plela medju nama, divna ludost što se zove govor, cinila je cudo: dvije mrtve klade što su lezale jedna pored druge, odjednom su ozivljavale, i nisu bile sasvim odvojene. Kad su nas zamijenili za neprijateljske zarobljenike, rastali smo se, bez zaljenja. On ce uvijek naci slušaoce, jer su mu potrebni, a poceo sam da ih pronalazim i ja. Ljudi su mi postali blizi, zbog govora. Ne svi, naravno. Neki su gluhi za tudje rijeci, oni su nesreca i sebi i drugima. Ali uvijek treba pokušati. Pitaceš: zašto? Nizašto. Da bude manje gluho i pusto. Još u samom pocetku, kad sam krenuo u trgovinu, cuo sam za jednu zenu u Višegradu, udovicu nekog spahije. Nikog nije imala osim sina, mladica od dvadeset godina. Mozeš misliti kako ga je voljela, bio je sin – jedinac, u njemu je bio sav njen zivot. Kad je mladic poginuo u ratu, majka se izbezumila, najprije nije vjerovala, a onda se zatvorila u sobu, jela samo crni hljeb i pila vodu, spavala na golom podu, stavljajuci svako vece na prsa teški crni kamen. Zeljela je da umre, a nije imala snage da se ubije. Ali, kao za pakost, smrt nikako nije dolazila. Dvadeset godina je tako zivjela, o crnom hljebu i vodi, s teškim kamenom na prsima, sama kost i koza, posivjela, pocrnjela, okorjela, na panti da je visila ne bi bila gora, ali je zivjela. Mene je narocito porazio onaj crni kamen što ga je svake noci stavljala na prsa, po tome sam nekako najviše osjetio kolika je njena muka. On me je i odveo do nje, taj kamen. Kuca je bila velika, na sprat, neokrecena, oronula, imanje oko kuce prostrano, zacudo lijepo obradjeno, u kuci samo jedna starica, godinama je posluzivala spahinicu, i sama klonula. Ispricala je da pomoci nema, imanje je veliko, subaša se brine o svemu, ali spahinica nece da svidja s njim racune, nece da primi novac, on ga ostavlja sebi a njima dvjema daje koliko da ostanu u zivotu, a Bog nece da je uzme sebi i da joj prekrati patnje. Slagao sam spahinici da mi je jedan moj prijatelj, i on je poginuo, pricao o njenom sinu, i da sam zato došao da je vidim, jer mi se cini kao da sam i njega poznavao. Slagao sam, jer je to bio jedini nacin da pocne sa mnom razgovor. O sinu, naravno. Godinama je cutala, godinama je cekala smrt, godinama mislila na njega, trujuci se bolom, a sad je mogla da govori o njemu. Ja sam je pokrenuo. Zaboravio sam šta sam rekao u pocetku, laz je veoma nesigurna, pricao sam o njemu kao da ga poznajem. Ali, nisam mogao pogriješiti. Nije vidjela ni to da sam bio dijete kad je on poginuo, mozda je cak mislila da je njen sin mnogo mladji od mene, jer se u njoj nije mijenjao. Rekao sam da je bio lijep, pametan, dobar i plemenit prema svima, njezan prema njoj, da se izdvajao medju hiljadama. Slikao sam njenu misao, i nisam mogao pretjerati. Svaka moja pohvala bila je majci slaba, nedovoljna. Govorila je tiho, šištavo, ali je svaka rijec iz njenih osušenih usta izašla poljubljena, omilovana, istetošena, namirisana ljubavlju, uvijena u ham-pamuk dugog sjecanja. Ja sam bio nov, i nepoznat, vrijedilo mi je ispricati sve o njemu, namiriti se za upomo cutanje. A podsvjesno je zeljela da mi objasni zašto toliko zali, prestavši da zali dok je pricala, jer ga je vidjela savršenog a zivog. Mislim da je to prvi put uspjela u potpunosti; sama, i sa poznatima, ozivljavala je samo toliko da vidi njegovu sjenku, znajuci da je mrtav. Sad je zaboravila na smrt, potisnula je u sebi sve osim dalekog vremena, u kome nije bilo nesrece. Znao sam, nece to dugo trajati, naici ce misao o smrti, ocekivao sam da je poklopi crni oblak, vidjecu to po tami na njenom licu, ali svejedno, bila je bar za trenutak oslobodjena. Otada sam je posjecivao kad god sam nailazio tim krajem, iduci na put, ili se vracajuci, i zena je pronalazila sve nove slike u svome sjecanju, i sin je bivao sve manji, sve mladji, uvijek isti i uvijek ziv. Odvajala ga je u prošlost od crnog casa koji je prekinuo njen zivot. Ocekivala je taj tren uskrsnuca, kao slavlje, kao Bajram, danima me cekala, velika soba se lozila, ako je bila zima, prvi put u toliko godina, pripremala se hrana, koju ona nije jela, sterali su se umoljcani dušeci i pozutjeli caršavi, za mene, ako bih pristao da ostanem koji dan više, da joj produzim praznike. Nije mnogo izmijenila nacin zivota, i dalje je jela samo crni razeni hljeb i pila vodu, i dalje je spavala na golim daskama poda, s crnim kamenom na prsima, ali u njenim ocima nije više bila samo misao o smrti. Nagovorio sam je, i pristala je, da zatrazi od subaše zaostali prihod od imanja, da djeci u selu izgradi mekteb, i da im pomogne u hrani i odijelu, jer bi to sigurno i njen sin ucinio. Podigla je mekteb, dovela hodzu, pomagala siromašnim seljacima da im djeca ne idu gola i gladna u školu, ucinila dobro djelo, olakšala svoju muku.
– I tako, sve se dobro svršilo, i svi su bili srecni, kao u prici – rekao sam, rugajuci se tom Hasanovom kazivanju.
Ucinilo mi se da je ta prica s poukom namijenjena meni, da mi posluzi kao uzor; valjda je trebalo da i ja sakupljam djecu i mladice oko sebe i da ih upucujem u srecan zivot. Zvucalo je naivno, mimo njegova obicaja, suprotno svemu što sam o njemu znao. Ali on je izucio dobru školu kod starog vojnika u zindanu.
Nasmiješio se, ne baš pobjednicki, ali ni malodušno.
– Pa, nije se baš sve dobro svršilo. Seljacima je pomoc za djecu dobro došla, poceli su da piju i da propijaju i svoje. Osjetile su to i njihove zene, jer su pijane seljacke ruke postale teze i ubojitije, pa su seljanke proklinjale udovicu. A proklinjali su je i seljaci, jer je valjalo odvajati djecu od goveda i poljskih poslova. Djeca su rijetko dolazila u mekteb, a ni ucitelj nije bio od najboljih, pa su slabo šta naucila, a i ono što bi naucila, zaboravila bi nakon godinu-dvije, pa su svi u selu govorili: ama kakva škola, straznjicu oguliš dok nauciš, a za godinu sve zaboraviš. Spahinica je dvadeset godina zivjela cekajuci smrt, a umrla je treceg proljeca od našeg vidjenja, išcekujuci me na vjetru i susnjezici, jer sam se na putu duze zadrzao nego što sam mislio.
– Onda je sve ispalo zlo?
– Nije. Zašto? Umrla je ocekujuci prijatelja svoga sina, shvataš li? Puna lijepih rijeci, zeljna da govori o svojoj ljubavi, nije mislila na smrt. Seljaci su ostali na istom, bez rakije i bez pomoci, jer su nasljednici razdijelili imanje. A u selu se sacuvalo lijepo sjecanje na spahinicu, sve drugo se zaboravilo. Ostala je prica: zivjela je u ovoj kuci jedna cudna i dobra zena. Niko od tog, istina, nema ništa, ali je lijepo.
Uznemirila me ta prica, opora i neobicna, kao zivot, i neuhvatljiva, kao zivot. I Hasanovo podmgljivo prihvatanje, ili spokojno neprihvatanje, mucnog zivotnog kovitlanja, koje covjek mora da uzljebi, da ne bi izludio.
Nasmijao sam se, da olakšam mogucu trpkost, i nelagodnost pouke:
– Zastani na necemu, za milog Boga, odredi se, pronadji oslonac. U svemu si nesiguran.
– Imaš pravo, u mnogo cemu sam nesiguran. Je li to zlo?
– Nije ni dobro.
– Znaci, nije dobro, ali nije ni zlo. A biti siguran, to je dobro. A moze li biti i zlo?
– Ne razumijem.
– Postoji li nešto u što si potpuno siguran?
– Siguran sam da ima Boga.
– A vidiš, i oni koji ne vjeruju u Boga, takodje su sigurni. A bilo bi mozda dobro da nisu tako sigurni.
– Da. I šta onda?
– Ništa.
Ali sam se vec pokajao što sam upitao, ne primijetivši zamku podmuklo mudre logike. Kako je to pametna i opasna misao! A naveo me na nju igrajuci se.
Dobro je potkovan u svojoj nesigurnosti.
Nije mi smetalo što je tako, ništa mi njegovo više nije smetalo. Zavolio sam ga toliko, da sam, i prepiruci se, davao mu za pravo. Bog mi je drag, i kad sam mislio da nema pravo.
Jedan jedini dan bez njega izgledao mi je pust i dug. Mirno sam sazrijevao u njegovoj sjenci.
Njegov otac je bez bojazni ocekivao sve što ga moze zadesiti, opsjednut ozivljenom ljubavlju.
Nama dvojici Hasan je bio najpotrebniji covjek na svijetu.
Zato sam se razalostio, saznavši da ide na put.
Otišao sam njegovoj kuci, nisam ga vidio cio dan i noc. Igrao je tavle s ocem, sjedeci uz njegovu postelju.
Starac se ljutio, bacajuci kocke medju crne i bijele trokutove:
– Pu, nalet te bilo, kako to padaš! Fazlija – tuzio se momku – nece me zar.
– Jesi li huknuo u kocke, aga?
– Huknuo sam, ne pomaze. Je li Zejna tu? Da ih samo malo stavi medju prsa.
– Sramota je, oce!
– Šta od mene moze više biti sramota! Je li sramota, Fazlija?
– Nije, aga, Boze sacuvaj.
– Oce, bolje je da ih protrljaš o derviški rukav.
– Zaista? Neceš se ljutiti, Ahmed-efendija? Bogami, pomaze.
– Drago mi je što si došao – nasmijao mi se Hasan.
– Nisam te vidio od juce.
– Pricekajte s razgovorom – ljutio se starac – dok dobijem. Sad me pošlo.
– Otac se oporavio.
– Hoceš da kazeš da sam bijesan? Zaista je dobio, i bio umoran i vedar od srece. Licio je na dijete, licio je na Hasana.
– Idem na put, u Dubrovnik – obavijestio me i Hasan, smješkajuci se na oca, kao toboznji krivac.
– Zašto ideš?
– Zbog trgovine. Idu i moj prijatelji, pa cemo zajedno.
– Ide Latinka, pa ide i on. A trgovinu je izmislio.
– Nisam izmislio.
– Izmislio si. Da je zbog trgovine, uspio bih da te odvratim. Zbog nje ne mogu, preca je.
– Otac je svašta uobrazio.
– Je li? Ako sam ostario, nisam sve pozaboravljao. A što meni ponešto ne ide u glavu, to je druga stvar.
– Zar ima nešto što tebi ne ide u glavu?
– Ima.
Starac je govorio meni, kao da je ljut na Hasana.
– Ima. Ne ide mi u glavu da ce on na put sa ze nom i njenim muzem, zajedno. Ko je sad budala? Moj sin, ili taj Latinin?
– Ili obojica – smijao se Hasan, nimalo uvrijedjen. – Ti, izgleda, ne priznaješ prijateljstvo?
– Prijateljstvo? Sa zenama? Dijete moje od trideset godina, u što ti vijek prodje? Sa zenama je prijatelj samo kulambara.
Umiješao sam se u ovaj nezgodan razgovor, na koji se Hasan samo smijao:
– Mozda prijatelj s muzem.
– Tebi, Ahmed-efendija, ne treba zamjeriti, ti te stvari ne mozeš znati. Kod njih muz uvijek prima zenine prijatelje, zena muzevljeve nikad.
– Oce, uhvatice te zaduha.
– Na tvoju nesrecu, nece me uhvatiti zaduha, danas je vedar dan i lagan vazduh, uzalud me plašiš. Govorio sam mu: ako ti nije stalo do nje, ne gubi vrijeme uzalud; ako te nece, nadji drugu; ako je voliš i ako te voli, otmi je.
– U mog oca sve je jednostavno.
– A zašto ide, krošto ide s njima, neka djavo razumije. Sigurno je samo da vodi naoruzane momke sa sobom, da njegove prijatelje ne napadnu hajduci. A zar njega ne mogu napasti hajduci? U nas je sve jednostavno! Jednostavnije je u vas, spetljani sine: sve vam je nerazumno.
– Kakvu si sad istinu rekao, oce! Od pamtivijeka sinovi su nerazumniji od oceva, i razuma bi tako sasvim nestalo, ali srecom, sinovi postanu razumni cim postanu ocevi.
– Hoceš li ti ikad postati razuman?
– Muka je sa sinovima, oce.
– Nemoj da se rugaš, znam. Koliko ceš ostati na putu?
– Petnaestak dana.
– Zašto toliko, crni moj sine? Znaš li ti koliko je to petnaest dana?
– Mozda i više.
– Dobro, idi. Kad je tebi svejedno, i meni je. Za petnaest dana mogao bi mi i na grob doci. Svejedno, idi.
– Rekao si da ti je bolje.
– U mojim godinama bolje i gore stoje jedno uz drugo i smjenjuju se, kao dan i noc. I svijeci je bolje kad dogorijeva.
– Hoceš li onda da ostanem?
– Da ostaneš? Prvo, lazeš. Drugo, na nos bi mi izašlo kad bi i ostao. Kasno je sad, idi. Ne zadrzavaj se duze. Petnaest dana, to je meni mnogo, tebi dovoljno. I povedi više momaka, ja cu platiti. Bice mi lakše kad znam da si siguran.
– Šejh Ahmed ce te obilaziti dok ja budem na putu.
– Najljepši poklon koji ti je Bog mogao dati, to je ovaj dobri i pametni covjek. Ali nije loše da se malo odmori od tebe, zato za ovih petnaest dana necemo o tebi progovoriti ni rijec.
A svih petnaest dana govorili smo o njemu.
Njegov odlazak oštetio nas je obojicu. Namirili smo se njegovim imenom. Starcu je bilo teze, jer mu je zao svakog dana kad je gubio nanovo stecenog sina, što mu je odgonio misao o smrti. Njegovo zanovijetanje je ljubav, kvrgava i zestoka, ali je i okretanje od bliske sjenke. Crna ptica je kruzila iznad njega. Sad je znao za nju, i plašio se. Da li mu je onda bilo bolje bez ljubavi?
Zalio sam i ja zbog njegova odlaska, jer me naviknuo na sebe, a baš sad mi je potreban.
Moj zivot se ovdje dijelio, na ono što je bilo, i na ono što ne znam šta ce biti. Cekao sam u zasjedi, kao lovac, pazljiv i strpljiv, ali nisam bio siguran da li i mene ne ceka zasjeda, da necu i ja biti ulovljen. Drug pored mene umirio bi mi jezu zbog necujnog koraka koji mi šalje sudbina. Bilo je strave u tom osjecanju mraka i tajne iza svega što ne vidim, tajne što ce se meni otkriti, ali i tihog likovanja što ce se desiti ono što cekam, što sam ja izabran da budem izvršilac volje jace od moje. Ali ja nisam orudje samo, ni tudja ruka, a nisam kamen ni drvo; covjek sam, i ponekad se bojim da mi duša ne bude slabija od zelje, ili da me ne raznese najedrala mrznja, kao zrelo sjeme opnu u kojoj raste. Sa Hasanom mogu mirno cekati, sa Hasanom mogu mirno dozreti do cina, da bude zeleni barjak nad kasabom, a ne mrtvacka caburtija nada mnom.
Cekali smo da se vrati s puta jedini covjek do koga nam je stalo. Starac nije krio da je nemiran. Pocinjao je da grdi sina, staro grubo gospodstvo toboze još nije popustilo, ali se ta nespretno skrivana njeznost uskoro pretvarala u nemocnu jadikovku.
– Djavo odnio i njega i tu Dubrovkinju. Preca mu je od vlastitog oca. Pa bar da je cemu! Drama cestita mesa na njoj nema. Al neka mu bude, neka ga vuce preko bijela svijeta onim svojim zejtinjavim ocima, kad je mamlaz. Petnaest dana, sine moj nesrecni! Kiše mogu da udare, mrazevi mogu da stegnu, hajduci mogu da napadnu. Ništa ne pomaze govoriti budali. Sjedi ti, oce, tu u svom cošku, prislonjen ko cibuk, i cekaj. Premiri kad se vrata otvore i kad neko uz stepenice brze podje, prezaj iz kratkog sna od crnih slika i zlih slutnji. Godinu dana zivota ce mi oduzeti, ako sad i prezivim. A obecao je da nece nikud ici, obecao i nije izdrzao. Rodi ga samo na svoju muku, da ti bude teze. Oh, Boze mi oprosti, šta ja meljem.
Fazlija je nudio da mu dovede prijatelje, na tavlu ili na razgovor, htio da izvede zdrijepca na avliju, pod prozore, pitao da ode u planinu po izvorsku vodu što cisti i jaca krv. Starac je sve odbio i zatrazio samo da mu stave jastuke na seciju do prozora i gledao u avlijska vrata, kao da bi Hasan mogao ranije doci, ili je tako lakše zamišljao njegov povratak.
Kako je proveo tolike godine bez sina? – mislio sam, iznenadjen ovom ljubavlju i tugom zbog rastanka. I padalo mi na um cudno objašnjenje Hasanovo, da baš njihova tvrdoglava svadja opravdava ovu ljubav, cini je ovakvom. Da je postojala oduvijek i uvijek, zamorila bi se, olinjala. A da nije postojala zelja za njom, usahnula bi. Nije me dirala ta ljubav u pocetku, bio sam hladan prema njoj, cak i neraspolozen. – Šta hoceš, starce? – govorio sam u sebi ljutito. – Treba li cio svijet da vidi tu tvoju ljubav? I zar je teško tako je pokazivati? Lakše je uzdisati i cviliti, nego cutati. I šta je tvoja ljubav? Staracka raznjezenost, strah pred smrcu, zelja za produzenjem zivota, sebicnost što se drzi za tudju snagu, vlast roditeljske krvi. A zašto? Za slast sitnog nasilja i za bespomocno hvatanje sinovskih ruku, kad sve ostalo izmakne.
Ali sam se uzalud branio, napadajuci i omalovazavajuci. Porazavala me ta ljubav. Hvatao sam se kako mislim na svoga oca i pokušavam da ga priblizim sebi. Da li bi bilo moguce da sa radošcu ocekujem njegovu rijec, da strepim zbog njegove bolesti, da se zbog njega odricem svega što mi je drago? Oce, šaptao sam, uzivljavajuci se, cijedeci svu muku zivota iz sebe, da sazaljenjem podstaknem potrebu za ljubavlju; oce, babo. Ali drugu rijec nisam nalazio, njeznosti medju nama nije bilo. Mozda sam i oštecen radi toga: ipak je ta vezanost za drugog pristojna strana covjekova. Mozda sam s takvom zedji primio Hasanovo prijateljstvo, da zadovoljim tu ljudsku potrebu, jacu od razuma.
U pocetku me starac primio nepovjerljivo. Pokušao je da govori šta bilo, ali su ga nepotrebne rijeci davile, nije uspijevao da laze. Zacudio sam se koliko Hasan lici na njega, samo je izbrušen, istanjen, omekšan.
– Cudan si ti covjek – rekao mi je. – Malo govoriš, kriješ se.
Pozurio sam da objasnim kako mi je to mozda prirodjena osobina, koju sam u našem redu još i ucvrstio. A ako izgledam cudan, vjerovatno je to posljedica svega što mi se desilo.
– Kriješ se iza rijeci. Ne vidim šta je u tebi. Eto, desila ti se nesreca, zaklali su te da ne moze gore, a ne cuh od tebe ni proklinjanje ni zalost. A govorio si o bratu.
– Što mi se desilo, suviše je teško da bih o tome mogao govoriti. Mogu reci samo onome ko mi je kao i brat.
– Jesi li našao takvog?
– Jesam.
– Oprosti, ne pitam zbog sebe.
– Znam. Obojica smo vezani za njega, ti više, po krvi i po ocinstvu, ja po prijateljstvu, jacem od svega što covjek moze bez grijeha osjecati.
Da je trebalo, i prevario bih ga, lako, jer je sinovljevo ime uspavljivalo njegovo lukavstvo i iskusnu opreznost. Ali nije trebalo, zaista sam tako mislio. A što sam govorio svecano, to je zbog starca, da bude ljepše, i da umirim njegov strah od ljudi koji se kriju.
Zbog sina me lovio, zbog sina me primio. I lukavstvo i povjerenje rasli su iz istog korijena.
Hasanova udaljenost nas je navela da pocnemo stvarati bajku o njemu. Bio jednom jedan carevic.
A sam Hasan je, zacudo, najcešce govorio o svojim porazima, bez zaljenja, smijuci se. Ali, po dejstvu suprotne misli, što je veoma pronicljivo zapazio, njegovi porazi nisu izgledali ni teški ni uvjerljivi. Cak su se carolijom njegove vedre iskrenosti pretvarali u uspjehe o kojima nece da govori i do kojih mu nije narocito stalo.
Poslije sam pokušavao da odvojim bajku od stvarnosti, ali ma koliko da sam znao istinu, teško sam uspijevao da se oslobodim opcinjenosti, u kojoj cesto sami sebe ulovimo, zeleci da imamo svoga junaka.
Po onome što nije bajka, izgleda da niceg neobicnog u njemu nije bilo. Prošavši u školi kroz vatni vjerskog zanosa, a još mlad izucivši Abu Sinaovu prirodnu i kriticku filozofiju kod nekog slobodoumnog siromašnog mislioca, kakvih je na Istoku bilo mnogo, a koga je cesto pominjao sa ljubavlju i podsmijehom, ušao je u zivot sa teretom koji vecina nas nosi: s primjerom velikih ljudi pred ocima i sa zeljom da ih slijedimo, a bez ikakvih znanja o sitnim ljudima s kojima cemo se jedino susretati. Neko se brze otarasi tih nepogodnih uzroka, neko sporije, neko nikad. Hasan se rdjavo prilagodio, preosjetljiv zbog svega što je njegovo licno i zavicajno, uvjeren u ljudske vrijednosti koje ce svugdje steci priznanje. Našavši se u bogatom carskom gradu, sa slozenim vezama i odnosima medju ljudima, nuzno nemilosrdnim, kao medju ajkulama u debelom moru, lazno pristojnim, ugladjeno licemjernim, isprepletenim kao paukove niti i mreze, neiskusna cestitost jednog mladica zaplela se u pravo vješticije kolo. Sa svojom starudijom, s kojom je pokušavao da se probije kroz carigradski cestar, s naivnom vjerom u poštenje, licio je na covjeka koji goloruk ulazi u borbu protiv vještih gusara naoruzanih najopasnijim oruzjem. Sa svojom nezlobivom vedrinom, cestitošcu i stecenim znanjem, Hasan je ušao u taj zvjerinjak sigurnim korakom neznalice. Ali kako nije glup, ubrzo je vidio na kakvo je ugljevlje nagazio. Mogao je ili da pristane na sve, ili da ostane neprimijecen, ili da ode. A on je, neobican kao uvijek, odbijajuci carigradsku surovost, poceo sve više da misli na svoju kasabu, i da njen tihi zivot suprotstavlja ovom uzburkanom. Rugali su mu se, prezrivo govorili o tom zabacenom, zaostalom vilajetu. – O cemu to govorite, – pitao je zacudeno. – Ni sahat hoda odavdje postoji zaostali vilajet kakav je teško i zamisliti. Tu, pored vas, nedaleko od ovog vizantijskog sjaja i bogatstva koje se sakuplja iz cijelog carstva, zive vaša vlastita braca, kao prosjaci. A mi nismo niciji, uvijek smo na nekoj medji, uvijek neciji miraz. Zar je onda cudo što smo siromašni? Stoljecima mi se trazimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ni ko smo, zaboravljamo vec da nešto i hocemo, drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odsluzimo, najtuzniji vilajet na svijetu, najnesrecniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice, a tudje ne mozemo da primimo, otkinuti a neprihvaceni, strani svakome, i onima ciji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Zivimo na razmedju svijetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa. Vi ste bezobzirni iz bijesa. Ko je onda zaostao?
Jedni su ga mrzili, jedni prezirali, jedni izbjegavali, i on je osjecao sve vecu usamljenost i ceznju za zavicajem. Jednog dana udario je nekog svog zemljaka koji je pricao ruzne šale o Bosancima, i izašao na ulicu, tuzan i postiden, i zbog zemljaka i zbog sebe. Tada je cuo Dubrovkinju i njenog muza, pored jednog bazara, govorili su njegovim jezikom. Nikad mu se ljudski jezik nije ucinio ljepšim, niti mu je iko bio miliji od te vitke zene gospodskog izgleda i debelog dubrovackog trgovca.
Vec mjesecima Hasan ništa nije radio, prilicno rastocen besposlicom i zaludnošcu svog bazanja po velikom gradu, a otac je štedro slao novac, ponosan na carsku sluzbu svog sina. I dok je Dubrovcanin svršavao svoje poslove, Hasan je pratio njegovu zenu po najljepšim mjestima Carigrada, najljepši jezik slušao iz najljepših usta, zaboravljajuci na svoje smiješne muke, a izgleda da ni zena nije nastojala da pobjegne od njega. Ono što je najviše privuklo njeznu dubrovacku gospu, vaspitanu u Maloj braci, ovom mladom Bosancu, nije bilo to što je naocit, ugladjen, obrazovan, vec što je sve to a što je Bosanac. Zamišljala je da je svijet iz tih dalekih provincija grub, lud, pust, zadrt, da ima u njemu junaštva koje pametan covjek ne cijeni suviše, ni uvijek, i nekog smiješnog ponosa zbog vjerne sluzbe onome ko mu nije prijatelj. A ovaj mladic nije ni grub, ni pust, ni neuk, ravan je svakom dubrovackom plemicu po drzanju, ugodan sabesjednik, koristan pratilac, oduševljen njome (to je podiglo vrijednost svih njegovih osobina) i toliko uzdrzan, da se sa sumnjom gledala u ogledalu kod kuce. Nije ni pomišljala na ljubav, ali je bila navikla na udvaranje. Ocekivala ga je sa zebnjom i nelagodnošcu, a kad je izostao, zacudila se i pocela da ga gleda s vecom paznjom. Hasan, sasvim mlad, i pošten, nije znao za laku rijec, koja ne obavezuje ni njega ni zenu, a ni on nije mislio na ljubav, dovoljno mu je bilo oduševljenje zbog ovog susreta. Ali je ljubav mislila na njega: uskoro je bio zaljubljen. Kad je to otkrio pred sobom, sakrio je pred njom, nastojeci da se ne oda ni pogledom. Ali je zena saznala odmah, cim su se plahe vatre pojavile u njegovim ocima (morala je priznati da su lijepe) i pocela da se štiti pojacanim prijateljstvom, ponašajuci se kao sestra, bez ustrucavanja. Hasan je sve više tonuo u ljubav, ili se sve više dizao na njenom talasu, i niko ne treba tome da se cudi, bila je lijepa (to kazem usput, jer to u ljubavi nije vazno), bila je njezno ljupka, a to je u ljubavi vazno, bila je prvo stvorenje koje je odagnalo njegovu mutnu uznemirenost i uvjerilo ga da ima stvari koje mlad covjek ne moze nekaznjeno zaboravljati.
Pomogao je Dubrovcaninu kod jednog Bosanca, sina zlatara Sinanudina, da brze svrši posao zbog kojeg je došao, da dobije dozvolu i povlastice za trgovinu s Bosnom. Time je pridobio njegovo prijateljstvo, ali je skratio njihov boravak, srecan zbog njegovog povjerenja, kojim kao da mu je oprošten grijeh ljubavi, nesrecan zbog skorog rastanka, koji bi ga ostavio u cami, goroj od one ranije. A da li je Dubrovcanin osjecao povjerenje, ili mu je vezivao ruke njime, jer je poznavao ljude, ili je toliko vjerovao svojoj zeni, ili nije imao mašte, ili mu je bilo svejedno, teško je reci, ali on nije ni vazan u toj smiješnoj ljubavi. Kazem: smiješnoj, i kazem: ljubavi, jer je bila i jedno i drugo. Uplašen, ili ohrabren, zato što ce brzo otici, Hasan je rekao Mariji (to joj je bilo ime: Mejrema) da je voli. Da li zbog njenog bljedila, iako je cula samo ono što je znala, ili zbog svoje naivnosti, Hasan je rekao, što mudar i iskusan covjek ne bi ni pomislio da kaze, da mu je zao, zbog njenog muza, jer mu je prijatelj, a mozda ce i nju uvrijediti, jer je cestita zena, ali morao je da joj to prizna, i ne zna šta ce biti od njega kad ona ode. Tako je i zena bila prisiljena da se zakloni za muza i za cestitost, i da ga vrati na bezopasno mjesto prijatelja porodice. Za divno cudo, kao da je ta Hasanova naivnost pobijedila njenu strogost: izgleda da ga je tada zavoljela. Ali su katolicka vjernost ove fratarske šticenice i njen istinski strah od grijeha zakopali ljubav u njoj u najtajnije predjele srca, obavezavši i njega da je ne sili na otkrivanje, presrecan što je znao da postoji. Kako joj je on sve ispricao o sebi, otkrivši i ono što nije nikome, predlozila mu je da zajedno s njima, ladjom, podje u Bosnu, preko Dubrovnika, kad ga ionako ništa ne drzi u Carigradu. Htjela je da pokaze i sebi i njemu da se ne boji ni sebe ni njega. Malo je »la route des ecoliers«, rekla je, objasnivši, jer on nije znao francuski, da je to duzi put, kojim se djeca vracaju kuci iz škole, ali je sigurniji. Branila se i francuskim, jer je osjecala da ga oduševljava poznavanjem tog cudnog francuskog jezika, stvorenog za zene. Zaboravila je da bi ga oduševila i kad bi govorila gurbetski. Kao što je zaboravljala da se slabo brani time što ga oduševljava. Na ladji su se rjede vidjali nego što se Hasan nadao. Trgovac je teško podnosio uzburkano more, i gotovo cio put prelezao u postelji, muceci se i povracajuci. Hasan je vidio kako to izgleda, osjetio tezak vonj, zbog koga se kabina satima morala vjetriti, da bi u trenutku, kad je sve oprano i prozraceno, ponovo sve bilo opoganjeno i usmradeno, a jadni covjek je bio zut i modar, kao na samrti, Mozda ce i umrijeti, mislio je sa strahom, i s nadom, a poslije se kajao zbog te surovosti. Marija je, s nekim ruznim smislom za zrtvu i trpljenje, provodila s muzem najviše vremena, cistila i vjetrila kabinu, tješila ga i drzala za ruku, pridrzavala mu glavu kad se grcio od povracanja, što njegove muke nije umanjilo, niti je ta ruzna slika njenu ljubav prema muzu uvecala. Kad bi zaspao, izlazila bi na palubu, gdje je Hasan nestrpljivo ocekivao da vidi njenu talasavu vitku priliku, a onda sa strahom brojao minute kad ce je njena duznost pozvati u smradnu kabinu, da – ganuta svojom zrtvom – misli na cisti morski vjetar i njezan glas koji je govorio o ljubavi. Nisu govorili o svojoj ljubavi, vec o tudoj, a to je isto. Ona je govorila evropske ljubavne stihove, on istocne, a to je isto. Nikad im tudje rijeci nisu bile potrebnije, a to je isto, kao da su izmišljali svoje. Zaklonjeni od vjetra iza kapetanske kucice, ili iza sanduka i denjkova na palubi, zaklanjali su se i za poeziju, i poezija je tada našla svoje puno opravdanje, ma šta se o njoj govorilo. A kad bi zena postala svjesna grijeha, kad bi osjetila da je suviše lijepo, kaznjavala se muzem i zrtvom. – Marija – šaptao je mladic, koristeci se njenim dopuštenjem da je zove imenom, što mu je licilo na najvišu milost – hocete li izaci veceras?
– Ne, dragi prijatelju, mnogo stihova najedanput, to nije dobro, moglo bi da postane otuzno. A i vjetar je hladan, nikad sebi ne bih oprostila ako nazebete.
– Marija – gušio se mladic. – Marija.
– Šta je, dragi prijatelju?
– Onda vas necu vidjeti do sutra?
Puštala je da joj drzi ruku i slušala udaranje talasa i kuckanje njegova bila, zeleci mozda da zaboravi vrijeme, a onda se budila:
– Dodjite u našu kabinu.
I odlazio je u njihovu kabinu, da se guši u kiselom vazduhu i uskom prostoru, i da s cudjenjem gleda s kakvom privrzenošcu Marija njeguje muza. Plašio se da od toga i njega ne spopadne morska bolest.
Nadomak Dubrovnika, posljednje noci, stisnula mu je ruku, bez uspjeha je pokušao da je zadrzi, i rekla:
– Uvijek cu pamtiti ovo putovanje.
Mozda zbog Hasana i stihova, a mozda zbog muza i povracanja.
U Dubrovniku je dva puta bio drag gost u njihovoj kuci, u mnoštvu tetaka, strina, rodjaka, poznanika, prijatelja, i oba puta je jedva cekao da pobjegne od tog nepoznatog svijeta, koji je na ulicama grada jedva obracao paznju na njegovo istocnjacko odijelo, a u salonu gospar Luka i gospe Marije gledao u njega kao u cudo. Kao da je bilo necega neprilicnog u tom njegovom dolazenju, pa je i on bio usplahiren i neprirodan. Kad se još susreo s Marijinom hladnom paznjom, zbog cega mu se ucinila gotovo sasvim strana, daleka, lazno nasmiješena, postalo mu je jasno da se baš u njenoj kuci vidi njihova stvarna odvojenost. Ovdje su oni bili dvoje stranaca, koje je sve rastavljalo, ne od juce. Navike, obicaji, nacin kako se razgovara, nacin kako se cuti, ono što su od ranije mislili jedno o drugome, i ne znajuci se, sve je to provalija medju njima. Shvatio je da je Marija u ovom gradu zašticena i odbranjena, kucama, zidinama, crkvama, nebom, mirisom mora, ljudima, sobom ovakvom kakva nigdje nije. I to baš od njega, mozda baš samo od njega. Mozda cak i on od nje. Jer se ledio od pomisli da zivi u ovom divnom mjestu, i sam, i s njom, u dušu mu se uvukla tuga kakvu nikad nije osjetio, i sa radošcu se oprostio kad je naišao na jedan trgovacki karavan koji je s Ploca, u Taboru polazio u Bosnu. Radost ga je drzala i kad je vidio ivanplaninski snijeg, i bosansku maglu, i osjetio ljuti igmanski vjetar, i ušao razdragan u namracenu kasabu, stisnutu izmedju brda, i ljubio se sa zemljacima. Kasaba mu je izgledala manja, ali je kuca bila veca. Sestra mu je ljubazno rekla da bi bila šteta da majcina kuca propada prazna. Bojala se da se ne useli u veliku ocevu kucu. S ocem se odmah posvadjao, mozda najviše zato što je starac bio raznio glas o njegovoj slavi i uspjesima u Stambolu, da napakosti zetu kadiji, koga nije trpio, i sad se osjecao licno prevaren i osramocen. Mještani su njegov dolazak protumacili kao neuspjeh, jer niko pametan ne bi iz Carigrada došao u kasabu, niti bi napustio visoku carsku sluzbu, da nije morao. Ozenio se, zbog Marije, zbog sjecanja, zbog praznih odaja, zbog tudjeg navaljivanja, jedva jednu zimu izdrzao sa zenom, glupom, brbljivom, gramzivom, oslobodio se i nje i njene porodice, poklonivši im imanje u okolini grada i novac, dat toboze u zajam. I onda poceo da se smije. Njegov zavicaj nije zemlja iz snova, njegovi zemljaci nisu andjeli. A on ih ne moze više ni popraviti ni pokvariti. Ogovarali su ga, sumnjicili, zajedali, rodjaci su ga ocerupali kao kurjaci, koristeci njegovu zelju da se što prije otarasi zene, dugo nije silazio s tudjih jezika, bio im je dobrodošao da njime ubiju camu. Sjetio se kako je u Carigradu govorio o plemenitosti svojih zemljaka, i smijao se. Srecom po sebe, nikome nije ništa zamjerao, nije se ni zalostio, sve što mu se desilo primio je kao zestoku šalu. Drugi su još gori, rekao je, braneci, cini mi se, više svoj raniji zanos nego istinu. Za dvije-tri godine opet ih je zavolio, navikao se on na njih i oni na njega, poceo i da ih cijeni, na svoj nacin, s podsmijehom ali bez zlobe, poštujuci više zivot i ono što postoji u njemu nego svoje zelje o njemu. – Pametni su ovi ljudi – rekao mi je jednom, s onom cudnom mješavinom podrugljivosti, i ozbiljnosti, koja me cesto zbunjivala. – Primaju nerad od Istoka, ugodan zivot od Zapada; nikad ne zure, jer sam zivot zuri; ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doci ce što je odredjeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da cesto budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom rijeci; ne lice na junake, a najteze ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrcu ni na što, svejedno im je šta se oko njih dešava, a onda, odjednom, sve pocne da ih se tice, sve isprevrcu i okrenu na glavu, pa opet postanu spavaci, i ne vole da se sjecaju niceg što se desilo; boje se promjena jer su im cesto donosile zlo, a lako im dosadi jedan covjek, makar im cinio i dobro. Cudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, zivi inadom i sevapom i ne znaš šta nadjaca i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni, i sve izmedju toga. A povrh svega, moji su i ja sam njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao da o sebi govorim. Hiljadu zamjerki im je nalazio, a volio ih je. Volio i grdio. Poceo je da vodi karavane na istok i zapad, nešto iz prkosa, da pokaze prezir prema zanimanjima koja je vršio, naljucen prijekorima uglednih ljudi, a najviše mozda zato da se odmori od kasabe i zemljaka, da ih ne zamrzi, da ih se zazeli, da vidi zlo i u drugim zemljama. I to neprestano kruzenje, sa jednom tackom na zemlji koja odredjuje smisao tom kretanju, koja ga cini odlazenjem i vracanjem a ne lutanjem, znacilo je za njega stvarnu ili zamišljenu slobodu, što je svejedno, na kraju krajeva. – Bez te tacke, za koju si vezan, ne bi volio ni drugi svijet, ne bi imao kud da odeš, jer ne bi bio nigdje.
Ta Hasanova misao, koja mi nije bila sasvim jasna, ta neminovnost vezivanja i napor oslobadjanja, ta neophodnost ljubavi prema svome i potreba razumijevanja tudjeg, je li to nevoljno mirenje s malim prostorom i utazivanje ceznje za vecim? Ili je mijenjanje mjera da svoje ne postanu jedine? Ili zalosno, ograniceno bjezanje, i još zalosnije vracanje. (Teško mi je bilo da to shvatim i radi toga što je moja misao sasvim drukcija: postoji svijet s pravom vjerom, i svijet bez nje; druge razlike su manje vazne, i svugdje bi bilo moje mjesto gdje bih mogao biti potreban).
U proljece, prve godine poslije Hasanova povratka iz Carigrada, došao je u kasabu gospar Luko sa zenom, Dubrovkinjom, i opet se sve obnovilo, s novom snagom i novim ogranicenjima.
Ni kasaba nije bila pogodna za njihovu ljubav. Jedno od njih dvoje uvijek je negdje stranac. U koliko su i razbijali ograde Latinluka i muslimanske kasabe, ostajale su njihove vlastite ograde. Zena se sigurno nije više mogla zavaravati prijateljstvom. Ali, osim pogleda i ljubaznih rijeci, tako je bar izgledalo, ništa više nije sebi dopuštala. Pa i svoju griješnu misao o ljubavi prema Hasanu vjerovatno je na ispovijesti pokajnicki priznavala. A Hasan je odlazio na svoja putovanja i vracao se sa zeljom što je rasla za dugih mjeseci odsustvovanja. Je li ta cudna ljubav odredjivala smisao njegovu kretanju? Je li zbog nje osjecao kob vezanosti i neprestano cinio napor oslobadjanja?
To je djelimicna istina o Hasanu, ono što sam cuo, saznao, domislio, upotpunio, povezao u mutnu cjelinu. Malo gurava prica o covjeku bez pravog zavicaja, bez prave ljubavi, bez prave misli, koji je nesigurnost svoga zivotnog puta primio kao ljudsku sudbinu, ne kukajuci što je tako. Mozda ima neke prijatne vedrine, i hrabrosti, u tom mirenju, ali to je promašenost.
Dragocjeno mi je to saznanje, vidim da nije jaci od mene.
Ali tada sam bio opcinjen, i radije sam o svom velikom prijatelju zamišljao bajke: bio jednom jedan junak. Znanjem i umom zasjenjivao je sve muderise u Stambolu, da je htio bio bi mula carigradski ili vezir carski. Ali on je volio svoju slobodu i puštao je svoju nesputanu rijec da kazuje njegovu misao. Nikome nije laskao, nikad nije govorio laz, nikad nije tvrdio što ne zna, nikad nije precutao što zna, i nije se bojao lala i velikaša. Volio je filozofe, pjesnike, usamljenike, dobre ljude i lijepe zene. S jednom je napustio Carigrad i otišao u Dubrovnik, a ona je za njim došla u kasabu. Prezire novac, i polozaje, i moc, prezire opasnosti, i trazi ih po mracnim bogazama i pustim planinama. Kad htjedne, ucinice ono što zazeli, cuce se o njemu daleko.
Zaista, smiješno je kako se malom prepravkom, zaboravljanjem sitnica, izostavljanjem uzroka, neznatnim prekrajanjem stvarnih dogadjaja, porazi mogu pretvoriti u pobjede, promašenost u junaštvo.
Samo, moram priznati, da Hasan nema nikakva udjela u tom stvaranju bajke. Ona je bila potrebna nama a ne njemu. Hocemo da vjerujemo da ima ljudi koji mogu više od onog što je obicno. I bio je takav, u izvjesnom smislu, mogao je, bar po tome kako je primao sve što mu se dešavalo. Osmijehom se namirivao za gubitke, stvorio svoje unutrašnje bogatstvo, vjerovao da u zivotu nema samo pobjeda i poraza, da postoji i disanje, i gledanje, i slušanje, i rijec i ljubav, i prijateljstvo, i obican zivot, koji mnogo zavisi samo od nas.
Pa dobro, postoji, izgleda da postoji, i pored svega, ali je prilicno smiješno, lici na djetinju misao.
Tri dana pred Hasanov povratak Alijaga je postao toliko nemiran, da nije mogao ni razgovarati, ni igrati tavle, ni jesti, ni spavati.
– Je li se šta culo za hajduke? – pitao je neprestano, slao mene i Fazliju da se raspitamo u hanovima, kod kiridzija, i mi smo donosili povoljne vijesti, kojima nije vjerovao, ili ih je tumacio prema svojoj brizi:
– Ako odavno nisu napadali, to je još gore. Osilili su se, niko ih ne goni, mogli bi baš sad zasjesti na drumu. Fazlija! – naredio je momku iznenada, ne osvrnuvši se kad je u sobu ušla njegova kci, kadijinica, ovo mu je bilo vaznije. – Nadji deset naoruzanih ljudi, iznajmi konje, idi pred njega. Sacekaj ga u Trebinju.
– Naljutice se, aga.
– Neka se ljuti! Nadji neki razlog. Kupuj smokve, ili šta hoceš, samo se ne vracaj bez njega. Evo ti novac. Placaj, ne cjenkaj se, polomi konje, ali moraš stici.
– A šta ceš ti, aga?
– Cekacu vas, eto šta cu. I ne pitaj više, hajde!
– Imaš li dosta novaca? – upitala je kci. – Da ja dam?
– Imam. Sjedi.
Sjela je na seciju, do ocevih nogu.
Htio sam da izadjem za momkom. Starac me zaustavio, kao da nije htio da ostane sam sa kcerkom:
– Kuda ceš?
– Htio sam u tekiju.
– Moze tekija i bez tebe. Kad ovako oboliš, kao ja, vidjeceš da sve moze bez nas.
– Samo mi ne mozemo bez svega, cak i kad obolimo – rekla je zena mirno, bez osmijeha, prigovarajuci ocu zbog Hasana.
– Zašto se cudiš? Jesam li umro, da bih mogao bez svega?
– Nisi, ne dao Bog, i ne cudim se.
Bilo mi je neugodno, zbog nje. Još sam pamtio onaj razgovor o izdaji, i sklanjao pogled, da nam se oci ne susretnu. Ona je gledala mirno, lijepa i sigurna kao i u onom razgovoru koji ne zaboravljam. Kao u sjecanjima što su se javljala bez moje volje.
Okretao sam pogled u stranu, a vidio sam je, neki bljesak je u meni, i nemir. Ispunila je sav prostor, izmijenila ga, postalo je cudno uzbudljivo, grijeh se desio medju nama, tajnu smo nosili oboje, kao preljubu.
Ali kako je ona mima?
– Treba li ti štogod? – pitala je oca brizno. – Je li ti teško što si sam?
– Odavno sam sam. Navikao sam.
– Zar Hasan nije mogao da odgodi put?
– Ja sam ga poslao. Zbog nekih poslova.
Osmjehnula se zbog te lazi.
– Drago mi je što je s prijateljima. U društvu je lakše. I oni ce se njemu naci na ruci, i on njima. Tek danas sam doznala da je otputovao, i pozurila sam da vidim kako si.
– Mogla si doci i kad Hasan nije na putu.
– Malocas sam ustala iz postelje.
– Jesi li bolesna?
– Nisam.
– Zašto si onda lezala?
– Boze, zar moram sve da kazem? Izgleda da ceš postati djed.
Sedefni zubi su joj blistali u smijehu: nije se na njoj vidjela ni zbunjenost, ni stid.
Starac se digao na lakat i gledao je iznenadjeno, malo uznemiren, cini mi se.
– Trudna si?
– Izgleda.
– Jesi, ili izgleda?
– Jesam.
– Ah. Neka je sa srecom.
Prišla mu je i poljubila ga u ruku. I opet sjela na svoje mjesto, podno starcevih nogu.
– Voljela bih i zbog tebe. Sigurno bi se radovao unuku.
Starac je uporno gledao u nju, kao da nije vjerovao, ili ga je vijest suviše uzbudila.
Rekao je tiho, pobijeden:
– Radovao bih se. Još kako bih se radovao.
– A Hasan? Hoce li se zeniti?
– Nece, cini mi se.
– Šteta. Milije bi ti bilo sinovljevo dijete nego kcerino.
Nasmijala se, kao da je to rekla u šali, iako ni jednu rijec nije rekla bez razloga.
– Zelim unuka, kceri. Od tebe ili od njega, svejedno. Od kceri je sigurnije da je moje krvi, tu varke nema. Vec sam se pobojao da ga necu docekati.
– Molila sam se Bogu da me ne ostavi bezdjetnu, i eto, hvala mu, pomoglo je.
Kako da ne, mnogo tu pomaze molitva!
Slušao sam ovaj razgovor, porazen njenom hladnom promišljenošcu, zacuden bezobzirnošcu skrivenom pod mir lijepog lica, oduševljen muškom sigurnošcu. Niceg Hasanovog ni ocevog u njoj nije bilo, ni njenog u njima. Je li krv oceva omanula, ili je samo prenijala što u njima dvojici nije moglo da se razvije? Ili se svetila zbog praznog zivota, zbog neimanja ljubavi, zbog potopa djevojackih snova? Prevarena u ocekivanju, i surova, kakva je postala, sad je mirno svidala racune s cijelim svijetom, bez zaljenja i kajanja, bez milosti. Kako je samo mirno gledala u mene, kao da me nema, kao da nikad nismo vodili onaj ruzni razgovor u staroj kuci. Ili me toliko prezire da moze sve da zaboravi, ili ne umije više da se stidi. Nisam joj oprostio mrtvog brata, a nisam znao šta cu s njom u sebi, nju jedinu nisam svrstao ni na jednu stranu, ni u malobrojne prijatelje, ni u neprijatelje koje mrzim. Mozda zbog upornosti kojom misli samo na sebe, i niko drugi je se ne tice. Zivi sobom, mozda i ne znajuci da je bezobzirna. Kao voda, kao oblak, kao oluja. A mozda i zbog njene ljepote. Nisam slab prema zenama, ali se njeno lice ne zaboravlja lako.
Kad je otišla, starac je dugo gledao u vrata, pa u mene.
– Trudna – rekao je zamišljeno. – Trudna. Šta ti kazeš?
– Šta bih ja imao da kazem!
– Šta bi imao da kazeš! Da mi cestitaš! Ali sad više nemoj, dockan je. Propustio si; znaci, ne vjeruješ. Cekaj, ni meni nije jasno. Tolike godine moj valjani zet ne uspje ništa da posije, a starost mu, beli, nije donijela snagu. Zelja i molitva tu slabo pomazu. Jedino ako nije kogod mladji, Boze mi oprosti, preskocio tarabu, baš me briga, svejedno mi je, još bih i volio da je tako, da se ne produzi trula kadijska loza, ali teško je vjerovati, ko je poznaje. Nikome ona ne da vlast nad sobom, zbog ponosa, i opasnosti. Jedino ako bi ga ubila poslije. A ne cusmo da je iko ubijen. I zašto je došla da kaze? To se ne moze sakriti, znace se je li ili nije. Bila je sigurna da ce me obradovati. Jesam li se obradovao?
– Ne znam. Nicim je nisi darovao.
– Eto vidiš. Ja nju nisam darovao, ti meni nisi cestitao, nešto nije u redu.
– Sigurno si se uzbudio, i zato zaboravio.
– Pa uzbudio sam se. Ali da sam ucvrsto povjerovao, ne bih zaboravio. Više me zabrinula nego obradovala. Ne razumijem.
– Zašto te zabrinula?
– Nešto hoce, ali ne znam šta hoce. Sutradan, kad sam došao, iza icindije, docekao me neuobicajeno zivo, usiljeno veseo, ponudio me jabukama i grozdjem, kcerka mu poslala. – Pitala šta zelim da mi spremi, i ja sam njoj poslao dar, struku šorvana.
– Dobro si ucinio.
– Juce sam bio zbunjen. A sinoc nisam spavao, i mislio sam, mislio. Zašto bi mi lagala, šta ima od toga? Ako je zbog imetka, zna da ce i njoj ostati, necu ponijeti na onaj svijet. A mozda je i onaj moj zlosrecni zet, kadija, planuo pred posljednji izdisaj, ko svijeca, i ucinio jedino pošteno djelo u zivotu. Ili je Alah dao na neki drugi nacin, hvala mu na koji god je, samo vjerujem da je istina, nikakav razlog ne mogu da smislim zbog kojeg bi lagala.
– Ni ja.
– Ni ti? Eto, vidiš! Mene bi još mogla roditeljska ljubav da prevari, tebe ne moze.
Povjeravao je, jer je tako htio, ali ce Hasan pojesti još dosta muke zbog ove oceve srece, kakva je da je.
Mislio sam da ostanem duze s Alijagom, bio je uznemiren kcerkinom viješcu, u koju ja nisam vjerovao, ali mu to ne bih rekao, i uzbudjen Hasanovim skorim povratkom, zbog koga je i meni premiralo srce, kad bih se sjetio. Ali je došao Mula-Jusuf i pozvao me u tekiju: ceka me miralaj Osman-beg, na prolazu je s vojskom, i hoce da prenoci u tekiji.
Starac je slušao sa zanimanjem.
– Cuveni Osman-beg? Poznaješ li ga?
– Samo sam cuo za njega.
– Ako je kod tebe tijesno, i ako miralajbeg hoce, pozovi ga u moje ime da dodje ovamo. Prostrano je, a ima mjesta i za njega i za pratnju. Bila bi cast za moju kucu ako mi bude gost.
Ponudio je gostoprimstvo naviknuto, ali se izrazavao svecano, na starinski nacin. Bio je slab prema slavnim ljudima, zato se i naljutio na Hasana što to nije postao.
Ali se odjednom predomislio:
– A mozda je bolje da ostane u tekiji. Fazlija je otišao pred Hasana, Zejni je dosta da se brine o meni, ne bih ga mogao docekati kako treba.
Znao sam zašto je odustao, zbog Hasana. Umirio sam ga.
– Ne vjerujem ni da bi došao. Carski ljudi svracaju u tekiju kad nece nikome da se zamjere u jednom mjestu. Ili kad nikome ne vjeruju.
– A kuda ce s vojskom?
– Ne znam.
– Ništa mu ne govori. Mozda ni Hasanu ne bi bilo pravo da miralaj prenoci u našoj kuci. A ne bi ni meni – dodao je, velikodušno se saglašavajuci sa sinom. – Ako ti šta treba od posteljine, hrane, posudja, pošalji.
– Moze li neko od derviša prenociti kod tebe, ako bude potrebno?
– Mozete svi.
Na sokaku sam susreo Jusufa Sinanudina, zlatara. Išao je Alijagi, kao i svako vece, ali je sad stajao na raskršcu, kao da je nešto osluškivao. Krenuo je kad me ugledao.
– Imaš cuvenog gosta – rekao mi je, cudno nesabran.
– Sad mi javiše.
– Upitaj ga kako se osjeca. Slavu je stekao ratujuci protiv neprijatelja carevine, a sad ide da ubija naše ljude. U Posavini. Ruzna starost. Kamo srece da je umro na vrijeme.
– Nije moje da ga to pitam, Sinanudin-aga.
– Znam da nije, ne bih ni ja. Ali je teško ne pomisliti.
Na kapiji se zaustavio, ucinilo mi se da je nešto osluškivao.
Hafiz-Muhameda i Mula-Jusufa poslao sam na konak Alijagi, ja sam se smjestio u hafiz-Muhamedovu sobu, svoju sam dao Osman-begu, a u Mula-Jusufovu su se smjestili strazari.
Iznenadio sam se kako je miralaj star, bjelobrad, umoran, cudljiv. Ali nije bio grub, kako sam ocekivao. Izvinio se što mi smeta, ali u kasabi ne poznaje nikoga, i cinilo mu se najzgodnije da dodje u tekiju, najzgodnije njemu, nama sigurno nije, ali se nada da smo navikli na putnike namjernike, a ostace samo ovu noc, i rano ujutro ce na put. Mogao je da prenoci i s vojskom, u polju, ali u ovim godinama više voli pod krovom. Mislio je da ode i do ovdašnjeg zlatara hadzi-Jusufa Sinanudina, prijatelj je s njegovim sinom, ali ne zna kome bi bilo pravo kome krivo, i zato je odlucio ovako. Iako bi imao da isporuci hadzi-Sinanudinu vijesti o sinu: baš uoci njegova polaska ovamo postao je carski silahdar. Mogao bih i ja da mu to javim, mozda ce se obradovati.
– Kako se ne bi obradovao! – rekao sam gotovo zgranut. – Niko iz naše kasabe nije dospio do tako visokog polozaja.
Ali serasker je potrošio sve svoje rijeci i svu svoju paznju, i cutao je, umoran, bez osmijeha, zeljan da ostane sam.
Otišao sam u sobu i stao kraj prozora, razbuden i silno uznemiren.
Carski silahdar, jedan od najmocnijih ljudi u carevini!
Ne znam zašto me ta vijest toliko uzbudila, ranije bi mi bilo svejedno, mozda bih se zacudio, ili obradovao njegovoj sreci, mozda bih ga i pozalio. Sad me gotovo otrovala! Blago njemu, mislio sam, blago njemu. Došao je cas da plati svojim neprijateljima, a imao ih je, sigurno. I oni sad strepe, cekajuci da se na njih spusti njegova ruka što je preko noci postala teška kao olovo, trudna mnogim smrtima. Izgleda nevjerovatno, slicno snu, lelujavo, suvise lijepo. Boze, kakva je to nepojamna sreca – moci uciniti. Covjek je jadan s pustom mišlju, s ceznjom u oblacima. Nemoc ga unizava. Silahdar Mustafa ne spava veceras, kao ni ja, u njemu je sve uzburkano od srece na koju se još nije navikao, pod njim je Stambol, na mjesecini, utihnuo, u zlato okovan. Ko još ne spava ove noci, zbog njega? Zna ih on sve, napamet, bolje nego svoje krvne rodjake. – Kako vam je? – pita tiho, bez nestrpljenja – Kako se osjecate veceras? Nije ga sudbina uzdigla njih radi, da ih kazni ili uplaši, vazniji poslovi njega cekaju, ali baš zbog tih poslova ne moze ih ostaviti na miru. Oh, i zbog mrznje sigurno. Ne moze biti da je ne osjeca, ne moze biti da je nije krio u sebi, noseci je kao maglu, kao otrov u krvi, ne moze biti da nije cekao ovu noc kao svetu, da plati za sva zla, i za bivšu nemoc.
Bio sam dvostruk ove noci, znao sam kako je silno silahdarevo likovanje, cak sam ga i osjetio, kao da je moje, a bilo mi je još teze što su moje zelje samo vazduh, i svjetlo, koje samo mene ozarava i pali, tješeci me i muceci.
Dolazilo mi je da zaurlicem u noc: zašto baš on? Je li njemu bilo najpotrebnije da se namiri? Zar je moja zelja manja od njegove? Kojem to šejtanu treba da zapišem svoju ucvijeljenu dušu da me obasja takva sreca.
Ali sam se uzalud mucio, sudbina je gluha na vajkanja, slijepa kad bira izvršioce.
Da nije bila noc, otišao bih do zlatara Jusufa Sinanudina, da mu kazem radosnu vijest za sina, on još ne zna, ne sluti. Ostavljena mi je, kao dragocjenost, da je cuvam i da uzivam u njoj, tudjoj. Ne bi mu smetalo što je noc, bio bi mi zahvalan i kad bih ga iza sna probudio, zaboravio bi da je prekoravao miralaja i pozurio bi da mu zahvali. Nisam otišao, mozda ne bih ni mogao, zbog straze na vratima, bilo bi mucno da me zaustavljaju, ili vrate, bilo bi mozda sumnjivo, i opasno, a nisam htio da ulazim u miralajevu sobu, da trazim dopuštenje, zacudio bi se: zar je tako vazno i hitno?
Zaista, zašto mi je toliko vazno?
Uzbudio sam se, zbog zavisti, zbog mrznje, zbog sazivljavanja s tudjom srecom. I ni zbog ceg drugog, jer me se to ne tice. Nisam pozurio da tu vijest odnesem onome cija je, ostao sam u tekiji.
Ni sanjao nisam koliko ce ta sitna odluka biti presudna.
Da sam otišao hadzi-Sinanudinu i rekao mu ono što sam doznao, makar samo zato da ga obradujem, ili da zajedno provedemo besanu noc, moj zivot bi pošao drugim putem. Ne kazem da bi bio bolji ili gori, ali bi sigurno bio sasvim drukciji.
Prignjecena snom, kasaba je tiho tinjala jesenskom mjesecinom, glasova nema, nikakvih, ljudi su pomrli, ptice odletjele, rijeka presušila, zivot zgasnuo, tamo negdje buja, daleko, tamo negdje se dešava ono što ljudi ovdje zele, oko nas je pustoš i tama, šta treba uciniti da izadjemo iz pustoši ove duge noci? O Boze, zašto me nisi ostavio u mome sljepilu, da mirujem u mraku mirnog nevidjela? I zašto me sad drziš u kljusama nemoci, obogaljenog? Oslobodi me, ili utuli nepotrebnu zraku u meni, razriješi me ma cime.
Srecom, nisam izgubio razbor, iako je moja molitva licila na buncanje, slabost je potrajala kratko, a pred zoru pocelo je u meni da svice. Moj mrak se polako razilazio, pomaljala se jedna misao, nejasna, nesigurna, daleka, pa sve bliza, jasnija, odredjenija, dok me nije obasjala kao jutamje sunce. Misao? Ne! Bozije otkrovenje.
Nije bila bezrazlozna moja uznemirenost, legao je u mene razlog a ja ga još nisam bio shvatio, ali je sjeme isklijalo.
Brze, vrijeme, moj cas je došao. Jedini, jer sutra bi vec moglo biti kasno.
U ranu zoru cuo se nemiran topot konjskih kopita na sokaku. Miralaj je odmah izašao iz sobe, kao da nije ni spavao. Izašao sam i ja. U mutnom jutarnjem svjetlu izgledao je star, kao oslijepio zbog otecenih ocnih kapaka, siv, klonuo. Kakva mu je bila ova noc?
– Oprosti zbog dima u sobi. Pušio sam mnogo. Nisam spavao. A ni ti, cuo sam kako hodaš.
– Da si me pozvao, mogli smo da razgovaramo.
– Šteta.
Rekao je to mnvo, i nisam znao da li je šteta što nismo razgovarali, ili bi bila šteta gubiti vrijeme na razgovor.
Dva vojnika su ga popela na konja. Odjahao je niz pusti sokak, poguren u sedlu.

Vracajuci se iz dzamije, vidio sam Mula-Jusufa pred pekarom, kako prica s pasvandzijom i pekarskim kalfom. Pozurio je i stigao me, objasnivši da nije došao u dzamiju, jer je klanjao sabah s Alijagom i hafiz-Muhamedom, a onda su ga zaustavili ovi ljudi, pricaju da su nocas neki Posavci pobjegli iz tvrdjave.
Tri sejmena su zureci prošla ulicom, muselim sigurno nije spavao ove noci, ni kadija. Mnogo nas je provelo noc bez sna. Bili smo odvojeni jedan od drugog, a sudbina je medju nama isplela cvrstu predju. Za sve se pobrinula, i sad mi je dala konacno rjesenje. Cekao sam, znajuci da ce doci. A kad sam ga vidio, koljena su mi zadrhtala, drob me zabolio, mozak se uzario, ali nisam ispuštao ono što sam uhvatio.
Stajali smo kraj Harunova mezara. Gledao sam u nišan pokapan voskom izgorjelih svijeca i proucio dovu bratu za dušu.
I Mula-Jusuf je digao ruke, šapcuci molitvu.
– Cesto vidim kako se moliš nad ovim grobom. Ciniš li to zbog svijeta, ili zbog sebe?
– Nije zbog svijeta.
– Ako je zbog njega i zbog sebe, onda nisi sasvim pokvaren.
– Sve bih dao da zaboravim.
– Ucinio si veliko zlo, i njemu i meni. Meni više nego njemu, jer sam ostao ziv, da pamtim, da me boli. Znaš li?
– Znam.
Glas mu je umoran, potonuo negdje u dubinu grla.
– Znaš li za moje besane noci, za mrak u koji si me gurnuo? Natjerao si me da mislim kako da uništim tebe i zlo u tebi, da li da te predam zakonu reda, ili da te zadavim svojim rukama.
– Imao bi pravo, šejh-Ahmede.
– Da sam znao šta je pravo, ucinio bih to. Ali nisam. Ostavio sam sve Bogu i tebi. A znao sam da ima i vecih krivaca. Ti si bio kamen u njihovoj ruci, zamka kojom su hvatali glupake. Zalio sam te. A mozda si i ti zalio nas.
– Zalio sam, šejh-Ahmede, Bog mi je svjedok, zalio sam, i zalim.
– Zašto?
– Prvi put je neko tako stradao zbog moje poslušnosti. Prvi put, što znam.
– Kazeš da zališ. Je li to samo rijec?
– Nije samo rijec. Mislio sam da ceš me ubiti, nocima sam cekao, osluškivao tvoje korake, siguran da ce te mrznja dovesti u moju sobu. Ni rukom ne bih mahnuo da se odbranim, bozjim imenom ti se kunem, ni usta ne bih otvorio da nekoga dozovem.
– Da sam tad zatrazio da nešto uciniš za mene, šta bi rekao?
– Ucinio bih, sve.
– A sada?
– I sada.
– Onda te pitam: hoceš li uciniti sve, zaista sve što ti kazem? Razmisli prije nego što odgovoriš. Ako neceš, idi mirno svojim putem, necu te ni prekoriti. Ali ako pristaneš, ne smiješ ništa da pitaš. Niti smije ko znati, samo ti i ja, i Bog koji me naputio.
– Ucinicu.
– Odgovaraš prebrzo. Nisi ni razmislio. Mozda nije lako.
– Razmislio sam davno.
– Mozda trazim da nekoga ubiješ.
Pogledao me prestravljeno, nepripremljen u sebi, rijec pristanka prebrzo mu se otela, sjecanje i ovaj grob natjerali su ga na poslušnost. Rekao je: sve, ali to je imalo njegovu mjeru. Sad nije htio da odustane.
– Neka bude, ako je potrebno.
– Još mozeš da odustaneš. Trazicu mnogo. Poslije nema vracanja.
– Svejedno. Pristajem. Što moze tvoja savjest, neka primi i moja.
– Dobro. Onda, zakuni se pred ovim mezarom, koji si ti iskopao: neka me Alah osudi na najteze muke ako ikome išta kazem.
Ponovio je, ozbiljno i svecano, kao molitvu.
– Pazi, Mula-Jusufe, ako kazeš, i sad i poslije, ili ako ne uciniš, ako izdaš, ništa te više nece moci spasiti. Bicu primoran da se branim.
– Neceš imati od cega da se braniš. Šta treba da ucinim?
– Idi kadiji, sad odmah.
– Više ne idem kadiji. Dobro, otici cu.
– Reci mu: hadzi Jusuf Sinanudin je pomogao Posavcima da pobjegnu iz tvrdjave.
Mladiceve plave oci su se raširile od straha i zaprepaštenja. Kao da bi ga manje iznenadio zahtjev da nekog ubije.
– Jesi li razumio?
– Jesam.
– Ako upita ko ti je rekao, cuo si slucajno, od nepoznatih ljudi u hanu, ili ti je neko šapnuo u mraku, ili ne mozeš da kazeš ko je. Izmisli nešto. Mene ne pominji. Ni tebe neka ne pominju. Dosta im je ime koje im poklanjaš.
– Stradace.
– Rekao sam da ništa ne pitaš. Nece stradati. Pobrinucemo se da mu ništa ne bude. Hadzi Sinanudin mi je prijatelj.
Nije izgledao pametno, s licem što je izrazavalo krajnju zbunjenost. Uzaludno se mucio da pronadje ma kakav smisao u svemu što je cuo.
– Idi.
Još je stajao.
– A onda? Poslije?
– Ništa. Vrati se u tekiju. Ništa više ne treba. Pazi da te niko ne vidi s kadijom.
Otišao je, kao slijep, ne znajuci šta nosi ni cemu sluzi.
Odapeo sam njihovu strijelu. Nekoga ce pogoditi.
Zuto rebrasto lišce pada s drveca, ono isto što sam ga dodirivao proljetos, zeleci da me protoci svojim tokovima, da postanem neosjetljiv kao biljka, da venem svake jeseni i cvjetam svakog proljeca. A eto, desilo se drukcije, svenuo sam u proljece a cvjetam u jesen.
Pocelo je, brate Harune. Dolazi zudjeni cas.

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: