Derviš i smrt (Dio II – XI)

Široka zemlja im je postala tijesna,
srca su im osjetila usamljenost i tjeskobu.

Moje nespokojstvo se proširilo, prostrijevši se unazad: mislio sam kako sam opkoljen odavno, kako tudje oci vec dugo vrebaju svaki moj korak, cekajuci da jedan bude pogrešan. A ništa nisam znao, hodao sam kao u snu, uvjeren da se sve moje tice samo mene i moje savjesti. Moj duhovni sin bdio je nada mnom, po tudjem nalogu, ostavljajuci mi od slobode samo prazno uvjerenje da je imam. Godinama sam zarobljenik, bogzna cijih i bogzna kolikih ociju. Osjecao sam se ponizen i stiješnjen, unazad, izgubivši i onaj slobodni prostor koji sam zamišljao kao svoj, prije nesrece. Oduzeli su mi ga, nije se više vrijedilo vracati u sjecanje. Nesreca je pocela mnogo ranije nego što sam je postao svjestan. Ko me sve nije drzao na oku, ko sve nije osluškivao moju rijec, koliko placenih ili dobrovoljnih strazara nije pratilo moj put i pamtilo moje postupke, cineci me svjedokom protiv samoga sebe. Broj im je postajao zastrašujuci. Išao sam kroz zivot bez straha i podozrenja, kao budala pored provalije, sad mi se cini provalijom i ravan put.
Kasaba se pretvorila u veliko uho i oko koje lovi svaciji dah i korak. Izgubio sam prirodnost i sigurnost kad sam se susretao s ljudima. Ako sam se smiješio, izgledalo je da se ulagujem; ako sam govorio o nevaznim stvarima, izgledalo je da se krijem: ako sam govorio o Bogu i njegovoj pravdi, izgledalo je da sam glup.
Nisam znao ni šta da ucinim sa svojim prijateljem Mula-Jusufom. Gorko kazem: prijateljem, a mislim da bi bilo još gore da smo zaista bili prijatelji. Ovako, što se njega tice, ne gubim ništa. Znam, bolje bih mazio svoju pozlijedjenost, kad bih mogao da se pozalim: gle, šta mi prijatelj ucini. Ali nisam htio. Tako bih okrivio jednog covjeka, i sve bi se svelo na racun izmedju njega i mene, jer bih, uvrijedjen prijateljevom izdajom, zaboravio druge. Ovako, otiskujuci ga u hrpu ostalih ljudi, proširivao sam i krivicu i gubitak. Cinio sam to nesvjesno, sa nejasnom zeljom da razmjere budu obuhvatnije, kao i moj bol, kao i moje namirivanje. Kazem: bol, a ne osjecam ga. Kazem: namirivanje, a ne ostvarujem ga. Ljudi su postali moji teški duznici, a ništa od njih ne trazim.
Mula-Jusuf me susrece sa strahom u potamnjelim ocima, ja se smiješim umorno, sav crn iznutra. Ponekad, ali samo ponekad, cinilo mi se da bih mogao da ga zadavim dok spava, ili dok sjedi, zamišljen. Ponekad sam zelio da ga odvojim od sebe, da ga pošaljem u drugu tekiju, u drugi grad. Ali ništa nisam cinio.
Hasan i hafiz-Muhamed bili su ganuti mojom velikodušnošcu i praštanjem, a meni je, zacudo, godilo njihovo priznanje za ono što nije bilo istina. Jer nisam ni zaboravio ni oprostio.
To mi je vratilo Hasana, i teško objašnjivo zadovoljstvo zbog njegova prijateljstva, nekakvu unutrašnju ozarenost, bez razloga, gotovo bez smisla, ali sam je primao kao poklon, i zelio da traje, neprekidno.
– Pametno si ucinio što si ga ostavio na miru – rekao je, ne pominjuci dobrotu vec korist; njegovo priznanje ponekad zvuci oporo. – Ako ga otjeraš, doci ce drugi. Ovaj je manje opasan, kad znaš ko je.
– Niko mi više nije opasan. Ostavicu ga na miru, neka zivi kako zna. Ne mogu ni da ga mrzim. Cak ga i zalim.
– I ja. Neshvatljivo je da covjek zivi samo od svoje i tudje nesrece. Da misli na svoju i priprema tudju. On sigurno zna kako izgleda pakao.
– Zašto mi nisi rekao kada si saznao?
– Ništa ne bih sprijecio. Sve se vec bilo desilo. Pustio sam da traziš i da se navikavaš na tu misao. Bogzna šta bi ucinio da si saznao iznenada.
– Mislio sam da cu nešto uciniti kad pronadjem krivca. A ne mogu da ucinim ništa.
– Ciniš mnogo – rekao je ozbiljno.
– Ne cinim ništa. Puštam da vrijeme prolazi, izgubio sam oslonac, nema više radosti u onome što radim.
– Ne smiješ tako da misliš. Preduzmi nešto, otimaj se.
– Kako?
– Kreni na put. Kud bilo. Kuci, u Johovac, promijeni kraj, ljude, nebo. Vrijeme je kosidbe. Zasuci rukave, stani medju kosce, oznoj se, umori.
– Tuzno je sad kod moje kuce.
– Onda, hajde sa mnom. Spremam se na put, do Save. Konacicemo u hanovima, medju buhama, ili pod bukvama, proputovacemo pola Bosne, preci cemo i u Austriju, ako hoceš.
Nasmijao sam se:
– Ti misliš da je putovanje svakome zadovoljstvo, kao tebi. Cak i lijek.
Taknuo sam u pravo mjesto i zica je zabrujala. – Svakome bi trebalo odrediti da putuje, s vremenom na vrijeme – rekao je, paleci se. – Cak i više: da nikad ne zastane duze nego što je neophodno. Covjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreca, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vezuci se za jedno mjesto, covjek prihvata sve uslove, cak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošcu koja ga ceka. Promjena mu lici na napuštanje, na gubitak ulozenog, neko drugi ce zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on ce pocinjati iznova. Ukopavanje je pravi pocetak starenja, jer je covjek mlad sve dok se ne boji da zapocinje. Ostajuci, covjek trpi ili napada. Odlazeci, cuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smiješiš, znam da nemamo kud. Ali mozemo ponekad, stvarajuci privid slobode. Toboze odlazimo, toboze mijenjamo. I opet se vracamo, smireni, utješljivo prevareni.
Nikad nisam znao kad ce njegova rijec skrenuti u podsmijeh. Je li se plašio odredjene tvrdnje, ili nije vjerovao ni u jednu odredjenu?
– Zato ti neprestano odlaziš? Da sacuvaš privid slobode? Znaci li to da slobode nema?
– Ima i nema. Ja se krecem u krugu, odlazim i vracam se. Slobodan i vezan.
– Onda, treba li da idem ili da ostanem? Jer je svejedno, izgleda. Ako sam vezan, nisam slobodan. A ako je vracanje cilj, cemu onda odlazenje?
– Pa u tome i jeste sve: vracati se. S jedne tacke na zemlji ceznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tacke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao odakle da podješ, jer ne bi bio nigdje. A nisi nigdje ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne cezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da cezneš, da voliš. Onda, spremi se na put. Ostavi tekiju hafiz-Muhamedu, oslobodi se ti njih i oni tebe, i budi spreman da se na mirnom konju, sa ranama na straznjici, nadješ na kapiji drugog carstva.
– Nije baš slavno.
– Rane su rane, dervišino.
– Mjesto je malo nezgodno.
– Mjesto kao i svako drugo. Ne mozeš jahati na glavi, nekome bi moglo izgledati cudno. Licilo bi na pobunu. Onda, jesmo li se sporazumjeli?
– Jesmo. Nikud ne idem.
– Aman! Liciš mi na hirovitu djevojku s kojom nikad ne znaš na cemu si. E pa, bradata mušicava djevojko, tvrdo si, izgleda, odlucio da ostaneš neodlucan. Ali ako promijeniš mišljenje, ako ti dosadi da se rveš s jednom jedinom mišlju, kao sa karandzolozom, potrazi me, znaš gdje ceš me naci.
Nisam htio da idem nikud iz kasabe. Zelio sam da odem, jednom ranije, da odlutam neznanim putevima. Ali to je bila prazna sanjarija, nemocna zelja za oslobadjanjem, misao o onome što ne moze biti. Sad se više ne javlja. Drzi me ovo mjesto nesrecom kojom sam pogodjen. Prikovala me, kao kopljem. Ostalo mi je malo misli, malo pokreta, malo puteva. Sjedio sam u bašci, na suncu, ili u sobi, nad knjigom, ili šetao pored rijeke, znajuci da to cinim po navici, bez volje, bez uzivanja. Ali sam se sve cešce hvatao kako se osjecam ugodno na suncevoj toplini, u onome što citam, u odbljescima vode. Pocelo je da biva obicno, cak lijepo, spokojno. Cinilo se da zaista zaboravljam, u meni je vladala tišina. A onda bi me, neocekivano, bez vidljiva razloga, bez misli koja bi ga izazvala, prostrijelio vatren ubod, kao mucan skriveni bol, kao grc. Šta je to? – pitao sam se, toboze iznenadjen, bojeci se da priznam tu nezeljenu uzbunu, zatrpavajuci je sitnicama što su mi bile nadomak ruke ili misli.
A nešto sam ocekivao.
Bio sam neodredjena i promjenljiva raspolozenja, kao covjek koji nije ni zdrav ni bolestan, i ko; ga povremeni znaci bolesti teze pogadjaju nego da traju bez prekida.
Iz tog mucnog stanja izvukla me mrznja. Ozivjela me i ustalila, razgorjevši se jednog dana, jednog trena, kao plemen. Razgorjela se, kazem, jer je dotle tinjala zapretana, i liznula, bijesna od siline, joprzivši mi srce vrelinom. Bila je u meni, sigurno odavno, nosio sam je kao zišku, kao zmiju, kao gujku što se sad rasprsnula, a nisam znao kako se do tog casa skrivala, zašto je mirovala, i cutala, ni zašto se javila u prilici koja nije bila pogodnija od drugih, ranijih. Sazrijevala je u tišini, kao i svako osjecanje i rodila se jaka i snazna, dugo hranjena cekanjem.
Za divno cudo, bilo mi je drago da mislim kako se javila neocekivano, a osjecao sam je u sebi i ranije, i pravio se da je ne prepoznajem. Bojao sam se da ne ojaca, a sad sam ja ojacao njome, drzeci je pred sobom kao štit, kao oruzje, kao pozar, opijen njome, kao ljubavlju. Mislio sam da znam šta je to, ali sve što sam do tada smatrao mrznjom, bila je njena prazna sjenka. Ovo što me obuzelo, zivi u meni kao mracna i strašna snaga.
Ispricacu, polako, ne zureci, kako se to desilo. Desilo, zaista, kao potres.

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: