Derviš i smrt (Dio II – X)

Bice nesrecan
koji svoju dušu okalja.

Jedno dijete je govorilo o svome strahu, davno.
Licilo je na pjesmicu:
Na tavanu
ima jedna greda koja udara u glavu,
ima jedan vjetar koji lupa kapkom,
ima jedan miš koji viri iz coška.
Bilo mu je šest godina, veselim plavim ocima gledao je zadivljeno u vojnike, i u mene, mladog derviša-askera, bili smo drugovi, i prijatelji, ne znam da li je ikog u zivotu toliko volio, jer sam ga docekivao radosno i nisam pokazivao da sam stariji.
Ljeto je bilo, smjenjivala se kiša i vrelina, stanovali smo u cadorima, na ravnici punoj komaraca i kreketa zaba, sat hoda od Save, uz nekadašnji han, gdje je mališan stanovao s majkom i poluslijepom bakom.
Od proljeca smo se tu zadrzali, vec treci mjesec, napadajuci ponekad neprijatelja koji se ucvrstio na obali rijeke. U pocetku smo izgubili mnogo ljudi, pa smo se primirili, znajuci da im s ovim snagama ne mozemo ništa, a druge su se borile na bogzna kojim ratištima prostranog carstva, i zastali smo na ravnici, kao prepreka i smetnja jedni drugima.
Postalo je mucno i dugocasno. Noci su bile sparne, ravnica je tiho disala na mjesecini, kao more, bezbroj zaba u nevidljivim pištalinama odvajalo nas je prodornim glasovima od ostalog svijeta, potapajuci nas strašnim brujanjem koje su stišavale tek maglene zore, dok su se bijela i siva isparenja vukla nad nama kao u samom pocetku svijeta. Najteza od svega bila je tacnost tog izmjenjivanja, njegova neizmjenljivost.
U jutro su magle bivale ruzicaste, i nastajao je najprijatniji dio dana, bez vlazne sparine, bez komaraca, bez polubudnih nocnih mucenja. Upadali smo u dubok san, kao u bunar.
Ako je padala kiša, bilo je još gore, vidik se zatvarao, cucali smo zbijeni i cutali, izmuceni hladnocom, kao da je zima tek pocinjala, ili pricali, ma šta, ili pjevali, razdrazljivi i opasni kao vukovi. Cadori su prokišnjavali i škropili nas sivom kišom, voda je izvirala ispod naših lezaja, zemlja se pretvarala u neprohodno blatište, i bili smo ulovljeni u svojoj nevolji, kao uvijek.
Vojnici su pili, bacali kocku ispod natkriljenog cebeta, svadjali se, tukli, bio je to pasji zivot, koji sam provodio naoko mirno, nicim ne pokazujuci da mi je teško, nepomican i kad me kiša mocila, nepomican i kad se cador pretvarao u ludnicu, u kavez divljih zvijeri, prisiljavao sam se da podnosim bez rijeci sve ruzno i teško, bio sam mlad i mislio da je to dio zrtve, ali sam znao da je ruzno i teško. Seljak i softa, ja sam se trzao na svaku psovku i svaku ruznu rijec, dok nisam shvatio da ih vojnici upotrebljavaju i ne primjecujuci da u njima ima nešto nedolicno. A kad su htjeli namjerno da opsuju, kad su htjeli da kazu sramnu rijec, pripremajuci se i uzivajuci, bivalo je istinski nepodnošljivo. Cinili su to s mirnim bijesom, s drskom nasladom, zaustavljajuci se i izazovno osluškujuci odjek tog neprirodnog parenja rijeci. Dolazilo mi je da placem od muke.
Cuo sam i mnogo šta o zivotu i ljudima što dotad nisam znao. Ponešto sam primao sa razdoznalošcu, ponešto sa zaprepaštenjem, i tako sam sticao iskustvo, gubeci naivnost a ne prestajuci da zalim.
Sjedio sam s vojnicima sve dok mi je bilo mucno, a dopuštao sam sebi da se odvojim tek kad bih se primirio, otupio ili udaljio u mislima, primajuci sve kao nuznost koja se zove zivot, a nije uvijek lijepa. Rijetko sam kad pokušavao da ih urazumim. Nekoliko puta su me tako svirepo ismijali (jer sam, izuzev zvanja, bio što i oni, nisam imao cina koji bi me branio), te sam, i zbog sebe i zbog njih, odustao od uplitanja u ono što cine, ogranicavajuci se na molitve, koje su uvrštene u vojnicke duznosti, kao marševi ili strazarenja. Tada mi je padala na um cudna, obeshrabrujuca misao da je u teškom polozaju covjek koji je duhovno razvijeniji od drugih, ukoliko ga ne štiti polozaj, i strah koji taj polozaj daje. Postaje usamljenik: njegova su mjerila drukcija, i nikome ne koriste a njega izdvajaju.
Tako sam najcešce ostajao sam, s knjigom ili sa svojim mislima, ne uspijevajuci da uocim ni jednog jedinog covjeka s kojim bih zelio da se zblizim. Sve sam ih gledao kao cjelinu, kao skup, neobican, surov, jak, cak i zanimljiv. Pojedinacno bili su nepojmljivo beznacajni. Nisam ih prezirao kad sam mislio o njima kao o mnoštvu, cak sam pomalo i volio to stoglavo stvorenje, surovo i mocno, ali pojedince nisam podnosio. Moja ljubav, ili nešto manje od toga, ticala se svih, a ne jednoga, i bila mi je dovoljna.
Jednom, dok sam sjedio u polju, na trulom panju, u gruboj slakovini do koljena, sam, zaglušen cikom zrikavaca pod vrelim suncem (uvijek je nešto cicalo, pištalo, pjevalo na ovoj ravnici), smucen onim što sam cuo od vojnika o maloj zeni u hanu, vidio sam djecaka kako je zastao u travi, utonuo gotovo do grla. Javio mi se s povjerenjem. Bili smo vec poznanici.
Volio bih da me nije našao. Kao da sam se bojao da ce mi procitati u ocima ono što sam cuo o njegovoj majci.
Nije nevjerovatno to što su vojnici ispricali. Bila je jedina mlada zena u našoj blizini, prva sela su se tek nazirala na dalekom rubu ravnice, pa i tamo su odlazili, narocito nocu, znao sam, zbog zena najviše, a niko nije bezobziran kao vojnik, koji zna da moze svakoga casa poginuti, a nece da misli na smrt, nece da misli ninašto i mirno ostavlja iza sebe pustoš. A i zene su prema njima blaze, zbog starog zaljenja koje prati vojnike, i zbog stida koji odnose na svoja daleka lutanja. Kud vojska prodje, trava ne nice, ali nicu djeca. Ali za majku djecakovu teško mi je bilo da to primim. Svaka zena, samo ne jedna odredjena. Toliko sam svijet uopštavao, da sam ga gubio.
Sitna, slaba na izgled, još mlada, nije izazivala paznju odmah, ali su njen sabran pogled i mirni pokreti i sigurnost ponašanja natjerivali covjeka da ne prodje mimo nju ravnodušno. Tada bi mogao da otkrije oci koje nisu gledale rastreseno, lijepa usta, pomalo podsmješljiva i prkosna, i skladnost kretanja koje ima samo zdravo i gipko tijelo. Hrabro se borila s nevoljama u zivotu. Ostavši udovica, odlucila je da nekako sacuva han i imanje oko kuce, koje je rat postepeno uništavao, pa je pocelo da lici na groblje i pustolinu. Nije otišla, cuvala je jedino što je imala, pokušavajuci da nevolju okrene u svoju korist. Prodavala je vojnicima hranu i pice, puštala ih da u hanu kockaju, izvlacila je zlehudu vojnicku paru, dajuci im ono što nisu imali. Nastojala je da sina ukloni iz kuce i od vojnika, kad god je mogla, ali nije uvijek mogla. Razgovarao sam s njom o tome. »Zbog njega i radim«, rekla mi je mirno. »Zivot ce mu biti tezak ako pocne ni od cega.«
I eto, sad sam saznao da zivi s vojnicima. Mozda je morala, mozda se nije mogla odbraniti, mozda je jednom pristala a poslije su je ucjenjivali pa se navikla, ne znam, nikoga nisam htio da pitam, ali me mucilo to što sam cuo. Zbog djecaka. Da li zna ili ce saznati? I zbog sebe. Dok nisam cuo, cijenio sam njenu hrabrost, a poslije sam mislio kao svaki mlad covjek, iako sam se stidio svoje misli. Ali sad je bila voda koja slobodno tece, hrana koja se nudi, nadohvat ruke. Ništa je više nije branilo, osim moga stida, a znao sam da stid nije suviše velika prepreka. Zato sam se još više vezao za djecaka, da odbranim i sebe i njega.
Puštao sam da me vodi svojim djetinjim putevima, da razgovaramo djetinjim jezikom, da mislimo na djetinji nacin, srecan kad mi je to uspijevalo potpuno, jer sam osjecao da sam tako obogacen. Pravili smo svirale od trave sabljarke i uzivali u oštrom piskavom zvuku koji je nastajao kad je zeleno sjecivo sjeklo vazduh iz usta. Pazljivo smo djeljali zovino drvo, izbacujuci vlaznu srciku, da dobijemo šupljinu punu skrivenih glasova. Nizali smo u vijenac plave i zute barske cvjetove da ih odnese majci, poslije sam ga nagovorio da kiti topoline grane, da ne bih mislio ništa ruzno.
– Hoce li na granama niknuti cvijece? – pitao me.
– Mozda i hoce – rekao sam, pomalo i sam vjerujuci u to cvjetno ozivljavanje sivog drveta.
– Gdje je sunce – pitao me jednom.
– Iza oblaka.
– Je li uvijek tamo? I kad je oblacno?
– Uvijek.
– Mozemo li ga vidjeti kad se popnemo na vrh topole?
– Ne mozemo.
– A na munaru?
– Ne mozemo. Iznad munare je oblak.
– A kad bi se probila rupa u oblaku?
Zaista, zašto ljudi ne probiju rupu u oblaku, zbog djecaka koji vole sunce?
Kad je padala kiša, sjedio sam s njim u jednoj od soba prostrane kuce, vodio me i na tavan, i jedna greda me zaista udarila u glavu, pricao mi je svoje lijepe price o velikom – velikom camcu, kao ova kuca, koji plovi po rijeci-ravnici, o ljubimcu golubu koji u sparnim nocima leprša iznad njegove postelje dok ona spava, o baki koja ne vidi ali zna sve price na svijetu.
– I o zlatnoj ptici?
– I o zlatnoj ptici.
– Šta je to zlatna ptica?
– Zar ne znaš? – cudio se moj mali ucitelj. – To je ptica od zlata. Nju je teško naci.
Poslije sam u kucu išao rjedje, misli mi nisu bile ciste, i teško sam govorio njegovim jezikom. A kad sam išao, bio sam neprirodan. Sjedili smo u kuhinji, njegova majka je ulazila i izlazila, smiješeci se na nas, kao na dva djeteta. Skrivao sam oci. Nisam htio da jedem, ni da pijem, odbio sam kad me nudila, htio sam da budem drukciji od ostalih, zato što sam bio isti.
– Ostani kod nas – predlozio mi je djecak. – Zašto da ideš po kiši?
Zena se nasmijala kad je vidjela kako sam pocrvenio.
Jedne noci, u samu zoru, neprijatelj je napao i istjerao nas iz naših cadora. Iznenadjeni, pruzili smo slab otpor, jedva smo pokupili oruzje i najnuznije stvari, i perjali ravnicom u bijelim rubinama, punih ruku jadnog vojnickog imetka, i zaustavili se tek kad je svanuo dan i nikoga iza nas nije bilo.
Neprijatelj je zauzeo naše mjesto i han. Iskopali su rovove i docekali nas bez straha.
Vratili smo ih na obalu rijeke tek sedam dana kasnije, i opet zaposjeli mjesto oko hana.
Tada su iz kuce izašla naša dva vojnika, iznenadni napad ih je zatekao u hanu, ili su se sklonili, i tu su, skriveni, proveli svih sedam mucnih dana, dok je neprijatelj vršljao po hanu i oko hana. Zena ih je hranila.
Bili smo joj zahvalni, sve dok nisu ispricali da je zivjela i sa neprijateljskim vojnicima.
Nastalo je cutanje.
Zamolio sam starješine da se djecak i njegova slijepa baka kolima prebace u neko obliznje selo.
– A majka? – pitao me mališan.
– Doci ce poslije.
Strijeljali su je, cim su kola postala sitna na prostranoj ravnici.
Sigurno je saznao šta se desilo njegovoj majci, i sigurno je njegova pjesmica o tavanu postala gorca.
Sjetio sam se djecaka i njegova straha, sjedeci u svojoj sobi i vracajuci se u mislima unazad, u svoje djetinjstvo.
I u mojoj kuci bio je tavan. Sjedio sam šcucuren na starom bacenom sedlu, sam u tom svijetu neupotrebljivih stvari što su izgubile raniji oblik i poprimale novi, prema dobu dana i mojim raspolozenjima, prema jacoj ili slabijoj svjetlosti što ih je preoblicavala, prema tuzi ili radosti u meni. Jašuci na sedlu u susret zelji da nešto bude, da se desi nešto iz maglovitih djecijih maštanja što su se hirovito mijenjala, nestvarna kao i stvari u tavanskoj polutami.
Taj tavan me stvarao, kao što me stvaralo i bezbroj drugih mjesta i prilika, susreta, ljudi, nastajao sam u hiljadama izmjena, i uvijek mi se cinilo da je sve ranije nestajalo sa novom promjenom, da se gubilo kao beznacajno u maglama proteklog vremena. A onda sam, uvijek nanovo, i neocekivano, nalazio tragove svega što je bivalo, kao zive iskopine, kao svoje vlastite naslage, i mada stare i ruzne, postajale su drage i lijepe. Taj ponovo otkriveni neizgubljeni dio mene, što nije samo sjecanje, vrijeme je uljepšalo i vracalo iz nedohvatnih daljina, spajajuci me s njim. Tako je postojao dvojako, kao djelic moje sadašnje licnosti, i kao sjecanje. Kao sadašnjost, i kao pocetak.
Na tom tavanu, gdje sam trazio samocu, saznavajuci se, i pribjezište od otvorenih širina zavicaja, iako sam ga volio više nego majku, mislio sam cesto o zlatnoj ptici iz neninih prica. Nisam znao šta je ta zlatna ptica, ali dok sam slušao kako pada kiša po krovu od šindre, i otvoreni kapak lupa na vjetru, i bezbroj ociju viri iz coškova, zamišljao sam kako pronalazim svoju zlatnu pticu, kao junak iz neninih zubornih kazivanja, znajuci da se tako, na neki cudan, neobjašnjiv nacin, ostvaruje sreca.
Zaboravio sam na nju docnije, zivot je raspršio snatrenja mladosti, moguca u vrelom zamišljanju bez prepreka, u slobodi zeljenja bez granica, rodjena u neiskustvu. A javila se ponovo, kao podsmijeh, kad mi je bilo najteze.
Bio jednom jedan djecak, u ocevoj kuci, nad rijekom, koji je sanjao zlatne snove, jer ništa nije znao o zivotu.
Bio je i jedan drugi djecak, u hanu, na ravnici, koji je mislio o zlatnoj ptici. Ubili su mu majku, bila je griješna, a njega otjerali u svijet.
Bilo nas je cetvoro brace, i sva cetvorica su trazila zlatnu pticu srece. Jedan je poginuo u ratu, jedan je umro od sušice, jednog su ubili u tvrdavi. Ja svoju više ne trazim.
Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko kojih se to bezbrojnih mora i vrletnih planina do njih dolazi? Da li nam se ta duboka ceznja djetinje nerazumnosti posigurno javlja samo kao tuzni znak izvezen na mahramama i na safijanskim koricama nepotrebnih knjiga?
Pokušao sam da citam Abul-Faradza, natjerao sam se, bez mnogo volje, bez unutarnje potrebe, htio sam da cujem i tudje misli a ne samo svoje.
Otvorio sam knjigu nasumce i naišao na pricu o Aleksandru Makedonskom. Car je, prica se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. – Zašto? Zar nije lijepo? – pitali su ga. – Baš zato – odgovorio je on. – Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih zalio više nego sad.
Prica je naivna, a opet me zaprepastila. Smisao je gorak: covjek treba da se odrece svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razocarenje neizbjezni. Moramo se odreci ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreci svakog vezivanja, zbog moguceg zaljenja.
Misao je surovo beznadna. Ne mozemo uništiti sve što volimo; uvijek ce ostati mogucnost da nam to unište drugi.
Zašto se smatra da su knjige pametne ako su gorke?
Nicija mudrost mi ne moze pomoci. Radije se vracam na pocetke. Cinim to bez napora i prisiljavanja. Ne trazim ništa, samo se trazi i nalazi.
Kiša pada danima, zlobno skakuce po ceramidi starog tekijskog krova, vidik je zamracen, nejasan, po tavanu iznad moje glave hodaju nevidljive noge, ima jedna greda koja udara u glavu, ima jedan vjetar koji lupa kapkom, i jedan miš koji viri iz coška. Ima jedno djetinjstvo koje tuznim ocima gledam iz mraka.
Na trenutak uspijevam da mislim kao taj daleki usamljeni djecak, da osjecam i strepim kao on. Sve je lijepa tajna, i sve ima samo buducnost ili neko bezgranicno trajanje, oko svega su jaki odsjaji, duboka radost ili duboka tuga. To nisu dogadaji, vec raspolozenja, ponekad su dolazila sama, kao blag vjetar, kao tihi sumrak, kao nejasno svjetlucanje, kao opojnost. Ili su se javljale iskidane slike, lica što u magnovenju planu u tami, neciji smijeh u suncano jutro, odsjev mjeseca na tihoj rijeci, cvornovato drvo na okuci, nisam ni slutio da postoje u meni te cestice bivšeg zivota, niti sam znao zašto su se zadrzale toliko vremena. Je li moguce da su znacile mnogo nekad, zato su se i upile u pamcenje, pa se zaturile, kao stare igracke. Zaboravio sam sebe bivšeg, utopljenog u vrijeme, i sad su isplivavali razbijeni ostaci i olupine.
Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadica, od odsjaja, probljesaka, sav od slucajnosti, od neraspoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sada više ne znam šta sam u tom kršu.
Poceo sam da licim na mjesecara.
Sjedio sam dugo nocu, nepomican, dvije zapaljene svijece gorjele su na dva kraja sobe, da uklonim mrak. Pritajen, utišan, kao noc oko mene, kao svijet u noci, gledao sam u cmi dzam prozora što me odvajao od tame, u sive zidove što su me odvajali od svega, ne usudjujuci se da sklonim pogled, kao da bi se zidovi razmaknuli zbog jednog jedinog trenutka moje nepaznje. Ne ustajuci, ne micuci se iz coška gdje sam sjedio, da bi cijela soba bila preda mnom, slušao sam kako kiša pljušti, i drveni oluk klokoce, zagušen, i golubovi grebu nozicama i javljaju se pospanim gukanjem, i svi ti tihi jednolicni glasovi postajali su dio noci koja ne prolazi i svijeta koji ne zivi.
Nisam više trazio razloge, cjelinu, neprekinute tokove.
Na kraju svega što sam pokušavao da odredim, da ulancim, omedjim smislom, stajala je duga crna noc i vode što neprestano rastu.
I ostajao je djecak sa ravnice, kao mucno znamenje.
Pronašao sam ga docnije i doveo u medresu i u tekiju. Jedva smo se prepoznali, zato što su nam se duše izmijenile.
Baka mu je umrla, bio je sam na svijetu. Cobanin u selu gdje su ga ostavili, siroce cija je majka stradala u ratu, ostavivši mu svoje sumnjive zasluge u sjecanje. I crni teret u duši.
Licio je na barski cvijet prenesen u brda, licio je na skakavca kome su djecaci otkinuli krila, licio je na djecaka sa ravnice kome su ljudi oteli bezbriznost. Sve je bilo njegovo, i lice, i tijelo, i glas, a to nije bio on.
Nikad necu zaboraviti kako je sjedio prema meni, na kamenu, ugašen, nijem, dalek, bez traga one pticje radosti što je ranije zracila iz njega, cak i bez tuge, bez icega, razbijen. Biceš sa mnom, brinucu se o tebi, uciceš školu, govorio sam, a htio da zavapim: nasmij se, potrci za leptirom, govori o golubu što leprša nad tvojim snom. Ali on više ni o cemu nije govorio.
Sad, dok je kiša padala, dok sam se u praznini, što se otvorila preda mnom, davljenicki hvatao za djetinjstvo, za knjige, za utvare, ulazio je tiho u moju sobu, ponekad sam ga zaticao i pred vratima, kad bi mi se ucinilo da je tišina postajala drukcija.
Stao bi uza zid, bez rijeci.
– Sjedi, Mula-Jusufe.
– Svejedno.
– Šta zeliš?
– Treba li da ti nešto prepišem?
– Ne treba.
Ostajao je još neko vrijeme, nismo znali kako da razgovaramo, neugodno je bilo i njemu i meni, i odlazio bez rijeci.
Ne bih znao da kazem šta se to isprijecilo izmedju nas, kakve su nas veze još spajale a kakve muke razdvajale. Nekad sam ga volio, i on mene, a sad smo se gledali mrtvo. Vezivala nas je ravnica, prije nesrece, i ona radost što je sijala nad onim vremenom, kao suncana svjetlost. A opet, neprestano smo podsjecali jedan drugoga da radost ne moze dugo da traje.
Nikad nije govorio o svome djetinjstvu, ni o ravnici, ni o hanu, ali mi se cinilo da u njegovim ocima, uvijek kad me pogleda, vidim sjecanje na majcinu smrt. Kao da sam se nerazdvojno spojio s tom njegovom najtezom uspomenom. Mozda je i zaboravio kako je bilo, pa i mene smatra krivcem, jer sam bio što i ostali. Jednom sam pokušao da mu objasnim, a on me prekinuo, uplašen: – Znam.
Nikome nije dopuštao da ulazi u to zabranjeno podrucje, ni da remeti mracni red koji je u sebi stvorio. I tako smo se sve više odvajali, prikriveno ogorceni, on zbog sumnje, ozlojedjenosti, nesrece, ja zbog njegove nezahvalnosti.

Hasan se pomirio s ocem, i govorio o tome šaljivo, kako je stekao tutora, svekrvu i razmazeno dijete u istoj osobi, ali je radost vrcala iz njega. Dogovorio se s ocem da svoj i njegov dio imetka zavješta u vakuf, za dušu i za spomen, u korist siromaha i beskucnika, trcao po cio dan, svršavao poslove oko ugovora i sudskih potvrda, trazio pogodnog covjeka za muteveliju, poštenog, pametnog i spretnog, ako i toga ima, govorio je, smijuci se. Nisam bio siguran da li se više raduje što se pomirio s ocem, ili što je njegovu zetu, Ajni-efendiji, izmakao toliki imetak. – Ako mu srce ne pukne – govorio je veselo – onda je od kamena.
Kupio je Kur'an koji je Mula-Jusuf pisao, da ga pokloni ocu. Jusuf nije htio da primi novac, ali je Hasanov razlog bio ubjedljiv:
– Dvije godine rada ne poklanja se lako.
– Šta ce mi novac?
– Daj ga kome je potreban.
Cudio se, gledajuci Kur'an: – On je umjetnik, šejh-Ahmede, a ti cutiš i kriješ ga, bojiš se da ti ga ne uzmu. Podsjeca me na cuvenog Muberida. Mozda je cak i ljepše. Strašnije, iskrenije. Jesi li cuo za Muberida, Mula-Jusufe?
– Nisam.
– Postao je bogat i ugledan zbog dara kakav je i tvoj. A za tebe u našoj kasabi niko ne zna. Cak ni oni koji dolaze u tekiju. Naši ljudi odlaze s darom u Carigrad ili Misir, a drugi nam vracaju glas o njima. Mi ne znamo, ne tice nas se, ili ne vjerujemo sebi.
– Ovdašnja slava je malena, svejedno iz kog razloga – rekao sam, ne primajuci prijekor. – Htio sam da ga pošaljemo u Carigrad, nije pristao.
Mladic se zbunio, kao i prvi put. Samo s manje straha nego onda.
– Ja ovo radim zbog sebe – rekao je tiho. – I nisam ni mislio da li vrijedi. Hasan se nasmijao:
– Ako govoriš iskreno, trebalo bi da ustanem na noge pred tobom.
Gledao je za mladicem, kad je otišao zbunjen zbog pohvala.
– Još ima stidljivih i osjetljivih, prijatelju moj. Zar ti to nije cudno?
– Uvijek ce ih biti.
– Hvala Bogu. Suviše nas je koji više i ne znamo šta je to. Ovakve bi trebalo cuvati, za sjeme. Izgleda da te se on malo tice – dodao je nenadano.
– Cutljiv je, zatvoren.
– Stidljiv, cutljiv, zatvoren. Neka mu je Alah u pomoci.
– Zašto?
– Vaše derviško zanimanje je cudno, vi prodajete rijeci, koje svijet kupuje, iz straha, ili iz navike.
On ne zeli, ili ne umije da prodaje rijeci. Ne umije da proda ni cutanje. Ni dar. I nije mu stalo do uspjeha. Do cega mu je onda stalo?
Uzalud, teško sa je zaustaviti kad neko probudi njegovu paznju. Cesto bez razloga, ili zbog razloga koji je samo njemu vazan.
– Zašto se toliko raspituješ za njega?
– Ne raspitujem se. Razgovaramo.
– Ti imaš cudnu sposobnost da osjetiš nesrecna covjeka.
– Zar je nesrecan?
Ispricao sam sve što sam znao, ili gotovo sve, o ravnici, djecaku, o njegovoj majci, i dok sam pricao, postajalo mi je sve jasnije da je mladic zrtva. Kao i ja. I nisam znao cija je muka veca, njega je sustigla na pocetku zivota, mene na kraju. Nisam to rekao, ali sam i sam osjecao kako suviše zalim tu nesrecu: udvajao sam se, govoreci i o sebi.
Hasan je slušao, gledajuci u stranu, ne prekidajuci me, uzbudjen, ali dovoljno trijezan da pogodi suštinu:
– Izgleda da si ga tek sad shvatio. Trebalo mu je pomoci.
– Ne zeli niciju pomoc, ne dopušta da mu se iko pribriblizi, ne vjeruje nikome.
– Povjerovao bi ljubavi. Bio je dijete.
– Volio sam ga. Ja sam ga i doveo ovamo.
– Ne krivim tebe. Svi smo takvi. Krijemo ljubav, tako je i ugušimo. Šteta, i za tebe i za njega.
Znam šta je nrislio: mogao mi je sada zamijeniti brata. Ali niko mi brata ne moze zamijeniti.
Nisam pomogao Jusufu! A ko je meni pomogao!
Govorio sam o sebi, on je cuo samo mladicevo ime. Pricanjem o njemu istisnuo sam sebe. Da li zato što je Jusuf mlad? Ili što sam ja ponosan, i jak? Snazne niko ne zali.
– A sad? Kako je sad? Cutite o svemu?
– Nesrecni ljudi su suviše osjetljivi. Mogli bismo pozlijediti jedan drugoga.
Nije vrijedilo govoriti o onome što je teško objasniti, da volim sjecanje na ravnicu, a mrzim njegovu hladnu izdvojenost i mracno cutanje, koje ubija nadu. Uprostio sam taj slozeni odnos, rekavši djelimicnu istinu, da se pomalo tudjimo, ali da je veza medju nama ipak jaka, jer covjek se ne odvaja lako od onoga kome je pomogao, cuva lijepu uspomenu o sebi. Ja i Jusuf smo kao najblizi rod, pa i nesporazumi su nam rodjacki, uvijek su blizu ljubavi.
– Postoji i rodjacka mrznja – nasmijao se Hasan. Nije me iznenadio. Dugo je i bio ozbiljan.
Odgovorio sam šalom:
– Nismo stigli dotle.

Otada su se cešce vidjali. Hasan je dolazio u tekiju, ili ga pozivao kuci. Zurili su zajedno za Hasanovim poslovima, pisali ugovore i pravili nekakve racune, šetali u predvecerje pored rijeke. Mula-Jusuf se vidljivo mijenjao: znao sam, oko njega lebdi Hasanova neposrednost, kao omaglica. Još je nosio poslušno izgubljeni izraz, kojim se odvajao od ljudi, ali nije više bio beznadan i tezak. Kao da je ozivljavao onaj daleki djecak, sporo, doduše, još prekriven sjenkom.
Postojao je nemiran ako Hasan ne bi došao, gledao bi u njega ozaren kad bi se pojavio, radovao se njegovoj vedrini i prijateljskoj rijeci, nije odlazio, kao ranije, kad bismo Hasan i ja poceli razgovor, ostajao je uz nas, gotovo zaboravljajuci duzni obzir, s pravom koje mu je davalo novo prijateljstvo. I Hasan je bio zadovoljan zbog te cutljive privrzenosti, i zbog radosti s kojom ga je mladic sacekivao.
A onda se sve izmijenilo. Suviše brzo, suviše iznenadno. Hasan je prestao da dolazi u tekiju, nije više pozivao Jusufa, nisu se više vidjali.
Pitao sam ga, zacudjen:
– Šta je s Hasanom?
– Ne znam – rekao je zbunjeno.
– Otkad nije dolazio?
– Vec pet dana.
Izgledao je utucen. Pogled mu je opet postao nesiguran, teška sjenka se navukla na lice, što je bilo pocelo da se razgaljuje.
– Zašto nisi otišao do njega?
Poniknuo je glavom i s mukom odgovorio:
– Išao sam. Nisu me pustili.
I ja sam jedva uspio da vidim Hasana.
Mala zena, što je u svakog gledala rastreseno, tiho se osmjehujuci svome sjecanju ili ocekivanju, sa cvijetom u kosi, dotjerana i namirisana (muz je sigurno mislio da je to zbog njega, i bio je srecan), pustila me u strahu, zamolivši da kazem kako sam vrata našao otvorena, lakše ce se opravdati što je zaboravila da zakljuca, nego što me propustila. Tri dana i tri noci ne izlaze, rekla je, bez prijekora. Sve joj izgleda veselo.
Našao sam ga u prostranoj divanhani, s drugovima. Bacali su kocku.
Soba je u neredu, puna duhanskog dima što se vukao kao magla u polutami, zbog spuštenih debelih zavjesa, svijece su još gorjele, iako je jutro, lica su blijeda, izmucena. Oko njih sahani i caše. I gomile novca.
Hasanov izraz je krut, nesabran, gotovo zao.
Pogledao me zacudjeno, nimalo ljubazno. Pokajao sam se što sam došao.
– Htio sam da govorim s tobom.
– Sad sam u poslu.
Drzao je u ruci kocku od slonovace i bacio je na cilim, zauzet igrom.
– Sjedi, ako hoceš.
– Nemam vremena.
– O cemu si htio da govoriš?
– Nije vazno. Drugi put.
Izašao sam, uvrijedjen. I zacudjen. Ko je ovaj covjek? Prazna pricalica? Aprilsko sunce? Slabic koga poroci svladavaju?
Bio sam zlovoljan, tezak od misli da nema ljudi koji su uvijek dobri. On rasipa lijepe rijeci, i odmah ih zaboravlja.
A kad sam stigao do kraja dugog hodnika, Hasan je izašao iz sobe.
Prvi put sam vidio da je neuredan, nemaran prema sebi. Kao da nije on. Oci mu nisu vedre, ni jasne, vec mutne i upale, smorene picem i dugim bdijenjem. Ruzno je treptao na svjetlu.
Gledali smo se bez osmijeha.
– Oprosti – rekao je tmurno. – Došao si u nezgodan cas.
– Vidim.
– Nije loše da znaš sve o meni.
– Nema te vec danima. Htio sam da vidim šta je s tobom.
– Imao sam poslova. Osim ovih.
– I zbog Jusufa sam došao. Je li se nešto desilo? Trazio te, nisi ga pustio u kucu.
– Nisam uvijek raspolozen za razgovor.
– Navikao se na tebe. Zavolio te.
– Zavolio, to je previše. Navikao, to nije ništa. A nisam kriv ni za jedno ni za drugo.
– Pruzio si mu ruku, izvukao ga iz samoce, i onda ga ostavio. Zašto?
– Ne mogu ni s kim da se vezem za cio zivot. To je i moja nesreca. Pokušavam i ne uspijevam. Šta je u tome cudno?
– Htio bih da znam razlog.
– Razlog je u meni.
– Pa, ništa. Oprosti.
– Rekao si da si ga volio. Jesi li siguran u to?
– Ne znam.
– Onda nisi. Zašto si ga dovodio ovamo kad nisi htio da ga prihvatiš?
– Prihvatio sam ga.
– Vršio si samo duznost, cekajuci njegovu zahvalnost. A on se sve više izdvajao i utvrdjivao u mrznji.
– U mrznji? Prema kome?
– Prema svakome. Mozda i prema tebi.
– Zašto bi me mrzio? – upitao sam, zaprepašten tom mogucnošcu, iako sam o njoj mislio i ranije.
– Trebalo je da od njega stvoriš prijatelja, ili da ga otjeraš. Ovako ste se spetljali kao dvije zmije koje su jedna drugoj progutale rep i ne mogu više da se odvoje.
– Nadao sam se da ceš ti uciniti ono što nisam ja.
– I ja bih volio da to ucini neko drugi. I svi ljudi isto tako. Zato i ne cinimo ništa. Je li sad dosta? Cekaju me.
Od njega se osjecao zadah rakije i duhana, bio je prijek i opor, spreman na svadju, neugodan.
– Je li ti Jusuf to sve rekao?
Okrenuo se i otišao, bez rijeci.
Dobro je što sam ga vidio i ovakvog.
Hasan je nedosljedan. Hasan ne zna šta hoce, ili zna a ne moze, Hasan je dobronamjeran ali neizdrzljiv, Hasan pokušava a ne uspijeva, i mozda je zaista njegova nesreca u tom beznadnom zapocinjanju, u tom gradjenju mostova preko kojih ne prelazi. To je prokletstvo zelje koja se ne gasi, ali se ne ostvaruje. Neprestano trazi, s oduševljenjem, pa se brzo povlaci, prazan i neoplodjen. Kao da ga vuce misao, a odbija covjek. To je cudno oštecenje, i muka, ne zato što odustaje, vec što uvijek nanovo pokušava. Onda je sve u njemu, a ne u drugome.
A opet sam trazio uzrok izvan njega.
Kriv je što je otjerao Jusufa. A ipak sam se pitao, sasvim nelogicno: zašto? Ne uvidjajuci da tako prebacujem krivicu na drugoga.
Trazio sam razlog što se Hasanovo oduševljenje brzo ugasilo. Šta je Jusuf ucinio? Htio sam da mi to Hasan kaze, a on je optuzio samo sebe. Ubiljezio sam tu samooptuzbu na njegov raboš, ali sam pitao i dalje: šta je Jusuf ucinio?
Pitao sam sebe, pitao sam Hasana, zbog sebe. Mucila me tajna, kao mrak, opsjednuto sam je vezao, kao i sve, za svoju nesrecu, što se sklopila oko mene postavši mi hrana i vazduh, srcika i jezgro zivota. Morao sam da je riješim, od toga je sve zavisilo, i mucio sam se groznicavo, ponovo pretresajuci svakog covjeka, svaki dogadjaj, svaku rijec koja se ticala mene i moga mrtvog brata. Zar moze da ostane potpuna tajna ono što se medju ljudima desi?
Ovaj raskid me natjerao da podjem unazad.
Sve se ponavljalo u mome sjecanju bezbroj puta, i sve mi je bilo poznato, a opet sam, ponovo, razvijavao ono što se sleglo, sve dok u toj mucnoj igri nisu pocele da se stvaraju neocekivane veze i mutan nagovještaj rješenja. U razloznijim trenucima cinilo mi se da nikakve svrhe nema to zamorno preplitanje, da mi ništa ne moze donijeti to traganje za skrivenim smislom najbeznacajnijeg pokreta ili necije rijeci, ali nisam mogao da odustanem, prepuštao sam se, kao sudbini. Kad sve sastavim, vidjecu šta sam otkrio. Licilo je na kockanje, isto toliko beznadno i isto toliko strasno. Nisam ocekivao siguran dobitak, ali je i neizvjesnost imala drazi. Bodrila su me zlatna zrnca na koja sam nailazio, tjerajuci me da trazim zilu.
A mozda je to bila i odbrana od straha koji me mogao napasti. Nije bilo daleko, palucao je oko mene, kao vatreni obruc. Štitio sam se varkom da se necim bavim, da se necim branim, da nisam sasvim bespomocan. Nije bilo lako ozivljavati u sebi ljude s kojima sam se nekad susretao, i prisiljavati ih da ponovo govore poznate rijeci, Ali sam u tom avetnom kretanju, brujanju, šaptanju, zbrci, u tom ponekad bezumnom spajanju, uspijevao da se privezem uz jednu misao, kao mornar uz krmu, da ga ne odnese talas u oluji.
A kad raspletem cvorove, kad sam ucinim izbor, znacu da li sam slucajno bacen u mutnu maticu, ili postoje uzroci i vinovnici.
U izdvojenom svijetu, omedjenom nezaustavnim šumom kiše, gukanjem golubova, sivilom oblacnog dana ili tamom mrkle noci, moju sobu su naseljavali svjedoci, nevicni u pocetku, usplahireni kao i ja, ali sam postepeno uspijevao da ih privolim na red, odvajajuci ih jednog po jednog, kao na saslušanju. Dijelio sam ih na znacajne i beznacajne. Beznacajni su oni koji su mi krivi, jer su jasni. Znacajni su oni koji nisu sve rekli.
A kad sam obnovio što se moglo, u razgovorima u kojima smo bili ja i njihove sjenke, i njihove rijeci, morao sam da provjerim sumnje i slutnje. Nisam to mogao da ucinim sa sjenkama i rijecima, što su ostajale uvijek iste. Pošao sam u susret razrješenju tajne, medju zive ljude.
Cekao sam samo da prodje izvjesno vrijeme, i da po svemu padne zaborav. Srecom, ljudi lako zaboravljaju ono što ih se ne tice. Nastojao sam da svakoga uvjerim kako sam i ja zaboravio, ili prezalio, uplašio se, povukao u molitvu. Neka uzme ko šta hoce.
Pozvao sam Mula-Jusufa. I njega sam na usamljenim nocnim saslušanjima prisiljavao da ponavlja sve što je govorio i cinio. Bio sam uzbudjen, jer je razgovor vazan. Priznao sam da sam pogriješio, pred Bogom i pred ljudima, ponašajuci se u nesreci nerazumno, nimalo dostojno zvanja koje vršim. Zaslijepila me tuga, i ljubav, i to mi je jedino opravdanje. Zaboravio sam da je Bog tako htio, i da je kaznio brata ili mene, ili obojicu, zbog grijehova koje ne znamo. Tudjom rukom, ali svojom voljom.
Slušao je usredsredjeno, bez opreznosti kojom se obicno cuvao. Da li zbog mog smirenog govora i tihog glasa, ili što ga je zaboljelo sjecanje na vlastitu nesrecu, gledao me slobodno i otvoreno. A opet bio je uznemiren, gotovo razdrazen.
– Kakvih grijehova? – upitao je odbojno.
– Saznacemo ih na sudnjem danu.
– Daleko je sudnji dan. Šta dotle da radimo?
– Da cekamo.
– A je li kriva ta tudja ruka kojom nas Bog kaznjava?
Iznenadio sam se. Nikada nije tako oštro govorio i ljutito pitao. Prekinuo je moju ispovijest i poceo razgovor o sebi. Misli na vojnike koji su mu ubili majku, zbog njenih cudnih grijehova, i njega, bez ikakva grijeha. Sam je ubrzao ono što sam ja zelio.
– Ne znam, sine moj – rekao sam mirno. – Znam samo da ce svako odgovarati pred Bogom za sve što ucini. I znam da nisu svi ljudi krivi, vec samo oni koji su krivi.
– Ne pitam zbog onih koji su ucinili zlo, vec zbog onih kojima je ucinjeno zlo..
– Pitaš zbog sebe. Tebi je ucinjeno zlo. Zato i ne znam da odgovorim. Ako kazem da nisu krivi, naljutio bih te, a nije ni pravo. Ako kazem da su krivi, podrzao bih te u mrznji.
– Kakvoj mrznji? Koga ja mrzim?
– Ne znam. Mozda i mene.
Sjedio je do prozora, zagledan u svoje sklopljene prste, iza njega je siv dan i oblacno nebo, slicno njemu. Kad je cuo Hasanove rijeci, naglo se okrenuo i pogledao me unezvijereno, iznenadjeno, oštro, zaista s mrznjom. A onda je skrenuo pogled i rekao gotovo šapatom:
– Ja te ne mrzim.
– Hvala Bogu – rekao sam, zureci da ga smirim, bojeci se da ne ode, kao što je cinio ranije. – Hvala Bogu. Zelio bih da vratim tvoje povjerenje, ako je nestalo. Ako nije, još bolje. Cijenim nova prijateljstva, ona su ljubav koja nam je uvijek potrebna, ali stara prijateljstva su više nego ljubav, jer su dio nas samih. Ti i ja smo srasli, kao dvije biljke, oštetile bi se obadvije kad bi se odvojile, zile su nam isprepletene, i grane. A opet, mogli smo više nego da rastemo na istom busenu sjecanja, ziveci svako svoj zivot. Mogli smo da budemo jedno. Zao mi je sad, zbog svega što smo propustili. Zašto smo cutali? A znali smo da svaki od nas misli o onome što se desilo, to se ne moze zaboraviti. Sebi zamjeram više nego tebi, stariji sam, s više iskustva. Brani me samo to što sam znao da je moja ljubav prema tebi uvijek ista. Na odstojanju me drzala tvoja izdvojenost. Ljubomorno si cuvao svoju nesrecu za sebe, kao što majmunica nosi svoje mrtvo dijete na prsima. Mrtve treba sahraniti, zbog sebe. Samo sam ti ja mogao u tome pomoci. Zašto me nikad nisi pitao o majci? Ja jedini znam sve o njoj. Nemoj da se grciš, nemoj da se zatvaraš, necu reci ništa što bi te zaboljelo, volio sam i nju i tebe.
– Volio si je?
Glas mu je mutan, hripav, opasan.
– Ne boj se. Volio sam je kao sestru.
– Zašto kao sestru? Bila je kurva.
Uplašio me njegov izraz, nepoznat mi dotad, oštar, nemilosrdan, spreman na sve, iako sam znao da je grub i da muci sebe zbog tuge ozivljene ovim prvim razgovorom o majci. Iznenadila me i divljina s kojom je raskopavao svoje rane. Zar toliko pati?
Rekao sam, smirujuci ga:
– Surov si zato što ti je teško. Tvoja majka je bila dobra zena, zrtva a ne griješnica.
– Zašto su je onda ubili?
– Zato što su glupi.
Cutao je, gledajuci u pod, mogao sam da zamislim koliko mu je teško, iako sam, najezen, samo naslucivao strahotu njegove muke. A onda je upitao, pogledavši me neprijateljski, s posljednjom nadom da se necu odbraniti:
– A šta si ti ucinio?
– Molio sam za nju uzalud. I odveo tebe, u drugo selo, da ne vidiš. Poslije plakao, skriven, sam, zgadjen na ljude, a zaleci ih, jer su cio dan skrivali oci jedan od drugoga, zbog stida.
– Jedan dan nije mnogo. Ko je… Kako su je ubili?
– Ne znam. Nisam mogao da gledam. A nisam htio da pitam.
– Šta su poslije govorili o njoj?
– Ništa. Ljudi lako zaboravljaju ono cime se ne ponose.
– A ti?
– Otišao sam, uskoro. Stidio sam se, zbog njih. I zalio tebe, i nju, dugo. Tebe narocito. Bili smo prijatelji, boljeg nikad nisam imao.
Zatvorio je oci i poceo da se njiše, kao u nesvjestici.
– Mogu li da idem? – rekao je tiho, ne gledajuci me.
– Jesi li bolestan?
– Nisam bolestan.
Stavio sam mu ruku na celo, s naporom ucinivši taj obicni pokret, gotovo sam odustao, osjecajuci kako mi dlan gori prije nego što sam ga i spustio. A kad sam mu dodirnuo vrelu kozu, jedva se uzdrzao da ne odmakne glavu, neprirodno ukocen, kao da ceka noz.
– Idi – rekao sam. – Izmucili smo se ovim razgovorom i ti i ja. Treba da se naviknemo.
Izašao je, posrcuci.
Naredio sam Mustafi da mu nabavi med, slao ga u šetnju, nagovarao da se ponovo prihvati prepisivanja Kur'ana, nudio da porucimo zlatnu i crvenu boju, a on je odbijao, postajuci sve cudniji, i zatvoreniji nego ranije. Kao da mu je moja paznja postala prava muka.
– Razmaziceš ga – rekao je hafiz Muhamed, toboze s prijekorom, ali nije bilo teško vidjeti da je zadovoljan. Uzbudjivala ga je tudja dobrota, iako i nikad nije htio sam da se veze za nekoga. Dobrota je za njega kao izlazak sunca: za gledanje. – Oslabio je – rekao sam, braneci se. – Nešto se s njim dešava. – Oslabio je, zaista. Da nije zaljubljen?
– Zaljubljen?
– Zašto se cudiš? Mlad je. Bilo bi najbolje da se ozeni i da izadje iz tekije.
– Koga da uzme? Tu u koju je zaljubljen?
– Ne, nikako! Zar je malo djevojaka u kasabi?
– Vidim da nešto znaš. Zašto puštaš da pogadjam?
– Pa ne znam mnogo.
– Reci ono što znaš.
– Mozda nije pošteno da govorim. Mozda samo ja tako mislim.
Nisam navaljivao, znao sam da je u zabludi, a znao sam i da ce reci. Njegovo toboznje oklijevanje je smiješno, i poceo je razgovor da bi sve rekao. A bogzna šta je vidio i šta je u svojoj naivnosti zamislio. Nisam mnogo ocekivao od njegova obavještenja.
Ali kad je ispricao, ucinilo mi se cudno. Išao je Hasanovu ocu, rekao je, i pred kapijom kadijine kuce vidio je Mula-Jusufa. Stajao je, neodlucan, gledao u prozore, pošao prema vratima i zaustavio se, pa polako, osvrcuci se, krenuo od kuce. Nešto je htio, nešto je ocekivao, nekog je trazio. A kad su se susreli, hafiz Muhamed ga ništa nije pitao, a mladic je rekao da je slucajno naišao ovuda, u šetnji. I eto, baš to što je rekao, probudilo je u njemu sumnju, i brigu, jer nije naišao slucajno, ni u šetnji. I volio bi da nije ono što je pomislio. Zato je i cutao, sve dosad.
– Šta si pomislio? – upitao sam usplahiren, iznenadno doveden pred rješenje tajne.
– Pa, stid me i da pomenem. Ali, ponašao se cudno. A onda, slagao je, da se opravda, znaci da se osjecao kriv. Pomislio sam da se zaljubio.
– U koga se zaljubio? U Hasanovu sestru?
– Eto, i ti si pomislio. A ako nije istina, neka me Bog pokara zbog griješne misli.
– Moze biti – rekao sam mracno. – Svašta se ljudima dešava.
– Trebalo bi s njim govoriti. Samo ce se uzalud izmuciti.
– Misliš?
Pogledao me zacudeno, ne shvativši moje pitanje, ne shvativši ni da je pakost, i rekao da mu je zao mladica, izgrišce ga kao rdja ta ljubav bez ikakva izgleda, a bice sramota i za njega i za nas. Sramota pred svijetom i pred njom, udatom i poštenom zenom. A on, hafiz Muhamed ce moliti Boga da mladica skrene s tog puta, a njemu da oprosti grijeh ako je pogrešno vidio i rdjavo pomislio.
Bio je potišten kad je sve rekao, kajao se. A pojelo bi ga da je cutao.
Kamo srece da je istina što govori ovaj covjek koji se boji grijeha i ondje gdje ga nema. A mozda i ima? Zašto bi bilo nemoguce?
Zagrijala me ta ruzna misao, razvio sam je u casu, dao joj krila, otkrivši velicanstvene mogucnosti koje krije. Pamtio sam zenine lijepe ruke što su se nesvjesno milovale, zeljno se stiskajuci, i neistrošenu snagu kojom su zracile njene hladne oci, kao duboka voda, i njenu mirnu bezobzirnost kojom se svetila za nešto. A pamtio sam i to da se vec sve desilo, da je Harun bio ubijen, kad je trazila da izdam Hasana. Sigurno nije znala za moga brata, mozda mu ni ime nikad cula nije, ali ja sam to zaboravljao, u mome sjecanju ostala je surova, kao i njen muz, kadija, bili su za mene dvije krvozedne škorpije, i moje srce nije im moglo pozeljeti nikakvo dobro. Zato je mrznja kliktala u meni: kamo srece! U jednom trenutku slabosti vidio sam je potcinjenu mladošcu Jusufovom, a kadiju osramocena prastarom pravdom grijeha.
Ali sam brzo potisnuo tu misao, znao sam da je ruzna i da me unizila zeljom za sitnom osvetom. A otkrila mi je i vazniju stvar: to se pokazala moja nemoc i strah pred njima, a strah i nemoc radjaju niske nagone. U mislima sam prepustio bitku drugima, i makar za cas, iz prikrajka uzivao u njihovom porazu. A kakav je to poraz, kakvo izravnanje prema onome što sam ja izgubio?
Postidio sam se, i uplašio. Ne, rekao sam, cvrsto riješen, necu tako. Na što god se odlucim, moracu da ucinim ja, sam. Bilo da oprostim, bilo da se namirim. To je pošteno.
Zovnuo sam opet Mula-Jusufa, poslije razgovora s hafiz-Muhamedom. Docekao sam ga, razgledajuci Hasanov poklon, Abul-Faradzovu knjigu u safijanskom povezu, sa cetiri zlatne ptice na koricama.
– Jesi li vidio ovo? Poklon od Hasana.
– Kako je lijepo!
Pipao je prstima safijan, i raširena krila zlatnih ptica, gledao cudesne inicijale i raskošna slova, odjednom preobrazen. Ova ljepota, koja ga je cudno uzbudjivala, stišala je njegovu uznemirenost s kojom je ušao u sobu.
Znao sam da bih stekao znacajnu prednost ako bih ga ostavio da išcekuje, da se boji, zamišljajuci naš razgovor, da groznicavo kopa po riznici svojih grijehova, jer ih svako ima. Ali sam se odrekao tog dobitka koji bi mi donio njegov strah. Više sam volio povjerenje.
Rekao sam da namjerno obnavljam razgovor koji smo vodili, jer njegova uznemirenost traje, a to je najgore stanje, to znam po sebi, kad se ne odlucujemo, kad stojimo razapeti na mukama a ponekad ne mozemo tacno ni da ih odredimo, i kad nas svaki dašak vjetra ljulja, cupajuci nas iz korijena. Zelio bih da mu pomognem, koliko mogu, i koliko on hoce da primi. Cinim to zbog njega, ali i zbog sebe, mozda sam kriv pred njim, propustio sam da ga jace privezem uza se, i da mu tako vratim osjecaj sigurnosti. Izgubio sam brata, neka mi bude umjesto njega. Ne trazim da mi kaze šta se s njim dešava, svako ima pravo da cuva svoju misao, ma kakva da je, a nije uvijek lako ni reci, cesto se vrtimo kao vjetrokaz, i ne mozemo da odredimo svoj polozaj, izbezumljeni nesigurnošcu. Vrtimo se izmedju ocajanja i zelje za smirenjem, i ne znamo šta je naše. Zaustaviti se u jednoj tacki, okrenuti se prema jednoj strani, to je ono što treba a što je teško uciniti. Ma kakva odluka, osim one koja ce uznemiravati našu savjest, bolja je od izgubljenosti kojom nas daruje neriješenost. Ali odluku ne treba pozurivati, treba joj samo pomoci da se rodi, kad joj dodje vrijeme. Muke odlucivanja mogu olakšati prijatelji, ali samo olakšati, nikako odstraniti. I, opet su neophodni, kao babica pri porodaju. I to znam iz vlastitog iskustva. Kad mi je bilo najteze, kad sam mislio da je izlaz da dignem ruku na sebe, Bog je poslao Hasana, da me ohrabri i podigne. Njegova paznja i dobrota, a mozda smijem da kazem: i ljubav, vratili su mi vjeru u sebe i u zivot. Znaci te paznje mogu nekome izgledati sitni, ali su za mene imali neprocjenjivu vrijednost. Moje sumanuto okretanje se zaustavilo, moj uzas se stišao, u ledu što me bio okovao osjetio sam topli vjetar ljudske dobrote, neka mi oprosti on, Mula-Jusuf, što se i sad uzbudujem zbog tog dragog sjecanja, ali vecu milost od te niko mi u zivotu nije pruzio. Bio sam usamljen, napušten od svih ljudi, ostavljen u praznoj tišini svoje nesrece, da se nepravda izvrši na meni do kraja, na granici da posumnjam u sve što sam vjerovao, jer se sve rušilo, zatrpavajuci me. Ali eto, bilo je dovoljno da znam kako postoji jedan dobar covjek na svijetu, pa neka je i jedini, da bi me pomirio s ostalim ljudima. Mozda je i cudno što njegovom postupku, koji bi trebalo da je obican medju nama, dajem toliki znacaj, i što sam toliko zahvalan. Ali sam vidio da takav postupak nije nimalo obican i da je tog covjeka izdvojio izmedju ostalih ljudi. A još sam bio kriv, i njegova pomoc mi je postala još draza.
Mula-Jusuf je digao glavu.
Da, kriv. Ucinio sam mu ruznu stvar, veoma ruznu. Svejedno kakvu, svejedno zašto. Mogao bih naci razlog, i opravdanje mozda, ali to nije vazno. Njegovo prijateljstvo mi je bilo potrebno, kao vazduh, a bio sam spreman da ga se lišim, jer pred njim nisam mogao da skrivam laz. Zelio sam da mi oprosti, ali on je ucinio i više: poklonio mi je još vecu ljubav.
– Jesi li mu nanio zlo? – upitao je Mula-Jusuf s naporom.
– Izdao sam ga.
– A da te prezreo? Da te odbacio? Da je razglasio tvoju izdaju?
– Opet bih ga poštovao. Još jednom me poucio da se prava plemenitost ne cjenka. Pomogao mi je dvostruko i dvostruko se obogatio. Rekao sam Hasanu da su ljudi, kao što je on, prava blagodat, poklon koji nam sam Bog šalje, i zaista mislim tako. On nekim nepoznatim culom osjeti kome je pomoc potrebna i pruza je kao lijek. Carobnjak, jer je covjek. I nikad ne napušta onoga kome je pomogao, vjerniji nego brat. Najljepše je što njegovu ljubav ne treba ni zasluziti. Da je trebalo da je zasluzim, ne bih je ni imao, ili bih je davno izgubio.
On je cuva sam, on je poklanja, ne trazeci drugi razlog osim potrebe koju sam osjeca, ni druge naknade osim svoga zadovoljstva, i tudje srece. Prihvatio sam nauk koji mi je dao, da covjek dobija kad daje. A nisam više ni rovit, njegova ljubav me izvidala, osposobila me da i sam budem oslonac drugome. Osposobila me za ljubav, dacu je njemu, Mula-Jusufu, ako mu moze biti od pomoci.
Smiješio sam se tiho i toplo, mozda s mukom drzeci na okupu sve što sam htio da kazem a što mi je izgledalo vazno, ponešto nespokojan i zbog misli da Hasan ne bi ovoliko objašnjavao svoje prijateljstvo. Ali, svako ima svoj nacin, a moj zadatak je tezi.
Mula-Jusuf je bio povuceniji i nerazgovorljiviji nego u prvom razgovoru. Ali nije manje uznemiren. Sjedio je preda mnom na koljenima, stegnut, groznicav, u neprestanom nastojanju da olabavi grc prstiju koje je zarivao u bedra, nemocno sklapajuci i otvarajuci vrele oci, dizuci ih prema meni, u muci. Nije mogao da sakrije koliko moje smirene rijeci olujno pustoše po njemu. U jednom casu, kad mi se ucinilo da ce zaridati, htio sam da ga otpustim, da ne mucim ni njega ni sebe, ali sam se prisilio da završim što sam zapoceo. Nad nama se izvršavala sudbina.
Rekao sam, da su me Hasanovo prijateljstvo, i ovaj poklon, kojim je sve pocelo medju nama, naveli na spasonosna razmišljanja i odluke. Jedna jedina stvar koja mi je ostala od kuce, od majke, to je mahrama sa cetiri izvezene zlatne ptice, cuvam je u sehari. Hasan ih je prenio na korice knjige, i raznjezio me kao dijete, kao budalu. I tada sam shvatio ono najvaznije. Sjeca li se, i njega sam pitao, nekad, o zlatnoj ptici koja znaci srecu. Sad, sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo moze da prevari, to ne moze. Sve drugo moze da izmakne i ostavi nas puste, to ne moze, jer zavisi od nas.
Ne mogu da mu kazem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kazem: bicu ti prijatelj. Blizeg od njega, Jusufa, nemam. Neka mi bude umjesto sina, koga nisam stekao: neka mi bude umjesto brata, koga sam izgubio. A i ja cu njemu biti sve što zeli i što nema. Sad smo jednaki, unesrecili su nas zli ljudi. Zašto ne bismo jedan drugome bili zaštita i utjeha? Meni ce mozda biti lakše, jer mi je uvijek u srcu djecak sa ravnice, cak i kad mi je moja nesreca bila vaznija od svega. A nadam se da ni njemu nece biti teško: bicu strpljiv, cekacu da ponovo ozivi prijateljstvo koje je, znam to dobro, osjecao prema meni.
Je li se povio? Je li jeknuo? Je li zaustavio vapaj na samom rubu suhih usana?
Uzalud je, nema nam spasa, nesudjeni prijatelju.
Zato mogu da mu kazem (nastavio sam neumoljivo) i ono što ne bih rekao, da mi nije stalo do njega. Ili bih rekao drukcije, sa drugom namjerom, s ciljem da se zaštiti ugled našeg reda. Ovako, neka to bude prijateljski razgovor, koji se tice samo mene i njega. Nece mi biti lako da kazem, a ni njemu da cuje, ali bi bilo još gore ako bismo cutali.
Da, rekao je jedva dišuci, uplašen i uznemireno radoznao, ošamucen vec onim što je cuo, a ne znajuci da li je to sve, jer je njegova napregnutost pokazivala da neprestano nešto ocekuje, nešto vazno, od svega najvaznije: konacni razlog ovog razgovora. Dao sam mu ga, ne otkrivši ništa, pustio sam da se on otkriva.
Rekao sam:
Ne ispitujem kuda ide i šta radi, saznao sam slucajno, i zao mi je što sam saznao, ako je istina ono cega se bojim. (Cinilo se da ce mu oci iskociti, gledao je u mene kao u zmiju, opcinjen, pozurivao moje rijeci, a plašio ih se.) Šta je trazio pred vratima kadijine kuce? Zašto blijedi? Zašto drhti? Mozda je bolje da prekinem razgovor, ako ga toliko uzbudjuje, a opet, baš me to nagoni da nastavim, jer izgleda da stvar nije nevina. Znam o njemu dosta, znam ili pretpostavljam šta se s njim dešava, i mada je sve ruzno, njegova uznemirenost je svjedok da mu je savjest ziva i da ga prekorava.
Mladiceva glava padala je sve nize, povijao se pod teretom straha koji ga je lomio, kao da su mu kicmeni pršljenovi pucali.
Pokušao je nemocno da ponovi, kako je naišao slucajno, ali ja sam odmahnuo rukom, odbivši i razgovor o tome.
Cekao je, ne dišuci, cekao sam i ja, jedva dišuci. Do posljednjeg casa nisam znao da li cu reci ono što je jedino vazno, zbog cega bih ga na vatri pekao, da prizna. Vikalo je to u meni, izbezumljeno, okrvavljeno, ali sam optuzbu zadrzavao usnama što su se grizle, boreci se da je ne puste. Ako ga savlada potpuni strah i natjera da sve odrece, ostacu u nedoumici.
Ovako sam ga zategao, napeo do kraja, izludio: gotovo sam cekao da iskezi zube, da zarezi, da me rastrgne, kako bi vidio šta je skriveno u mome srcu.
To je ucvršcivalo moju sumnju, ali još nije bilo dokaza.
Sad treba naglo popustiti, sve uciniti smiješnim. Ako mu se na licu pojavi izraz olakšanja, onda sam na pravom putu. Kriv je.
Savladavši buku u sebi, i zaglušni huk krvi, ponovio sam hafiz-Muhamedovu naivnu pretpostavku, da je mozda zaljubljen u Hasanovu sestru. Zao bi mi bilo, jer bi njegovo srce, zedno ljubavi, ostalo cmo i sasušeno zbog te griješne i beznadne zeIje. To bi ga dotuklo i udaljilo od ljudi, a mozda i od mene. I neka mi ne zamjeri, govorim mu kao bratu što bih govorio, kome moji savjeti više ne mogu pomoci. A što placem, razumjece, nadam se, mozda i sad, ili docnije, kad veci dio zivota bude iza njega, kad bude morao misliti samo na gubitke, i boriti se da sacuva ljubav prijatelja koji su mu još ostali.
Plakao sam zaista, suzama tuge i bijesa, uzbudjen koliko i ovaj zbunjeni mladic. Još je samo trebalo da zagrljajem završimo ovaj strašni razgovor. Toliko ne bih mogao da se pretvaram. A da je on to ucinio, bojim se da bih ga zadavio, jer sam vec sve znao.
Znao sam sve. Kad sam izašao iz gustiša nagovještaja, koji su bili hiljadu izmahnutih nozeva, a jedan je smrtonosan, i on ga je ocekivao, kad sam ga izveo na cistinu, odvezavši bezbrojne uzlove kojima sam ga krvnicki vezao, kad sam ga oslobodio zivotinjskog straha blagom opomenom, nad njim se nenadano otvorilo vedro nebo, bez prijetnje, i na izmucenom licu je planulo divlje iznenadjenje, bezumna radost zbog poklonjenog zivota.
Budala, mislio sam, gledajuci ga s mrznjom, misli da je iskocio iz zamke.
Ali se tada desilo ono što nisam ocekivao, što nisam predvidio. Radost oslobodjenja obasjala ga je samo na tren, i zadrzala se sasvim kratko, izgubivši odmah pocetnu snagu i svjezinu. Gotovo u istom casu ujela ga je neka druga misao, lice mu je izgubilo svaku zivost, otezavši bespomocnom tugom.
Zašto? Je li se postidio svoga likovanja? Je li ga oborila nagla radost? Je li me pozalio zbog djetinje naivnosti? Ili se sjetio koliko je opasno ovo odricanje?
Polako, zacudo sporim pokretima, sagnuo se celom do poda, kao da se klanja, kao da pada, teško se oslonio na ruke, cinilo se da ga nece odrzati, i ustao, kao u snu. I izišao kao u snu, potpuno izgubljen.
Bio sam surov prema njemu, i prema sebi. Ali nisam imao drugog puta. Htio sam da saznam. Hasan je zivio sa drukcijim ljudima, u drugom svijetu, i sve mu se lako otkrivalo. Meni niko ništa nije govorio, i morao sam da izvrcem svoju i Jusufovu dušu naopako, da bih došao do istine. Dug je bio taj put, doznavao sam malo-pomalo, dio po dio. Trebalo mi je mnogo vremena da saznam ono što dva obicna covjeka šapnu jedan drugome na cošku sokaka, u kratkom susretu. Porazila me misao koja mi se tada otkrila: koliko sam odvojen od ljudi, koliko sam usamljen. Ili sam je odgodio, razmislicu o njoj kasnije, kad se sve ovo svrši.

* * *

Kiše su prestale, naišlo je toplo suncano vrijeme, gotovo bez ikakva prelaza. Izašao sam na sokak i dugo koracao pored rijeke, gledao kako se isparava zemlja pod bujnom travom, zaustavljao oci na širokoj vedrini neba, isto je takvo nad ravnicom i nad mojim zavicajem, ne vuce me zelja da odem, nestalo je straha i prijeteceg huka nabujalih voda u mraku, nestalo je i moje nemoci. Evo me! – govorio sam nekome zlurado, znajuci da je prijetnja vec to što sam ziv. Osjecao sam potrebu da se krecem, da ucinim nešto odredjeno i korisno.
Imao sam cilj.
Pošao sam medju ljude, smiren, tih, snabdjeven strpljenjem. Zahvalno sam primao sve što su mogli da mi pruze, i grdnju, i porugu, i obavještenje.
Nisam išao nasumce. Ako sam i skretao s pravca, ako sam i lutao bespucima, uvijek bih se vratio na put koji sam trazio. Putokaz mi je bila moja upomost, i necija rijec, nagovještaj, uzivanje nad mojom nesrecom, cudjenje zbog moje promjene, i koracao sam sve sigurnije u traganju za tajnom, sve bogatiji i sve siromašniji od tog paljetkovanja, od te milostinje tudih rijeci, mrznje, samilosti.
Razgovarao sam sa pasvandzijom, Kara-Zaimom, strazarima, softama, dervišima, sa ozlojedjenima, nezadovoljnima, sumnjivima, sa ljudima koji su pojedinacno znali malo, ali su zajedno znali sve, pokazivao sam blago lice covjeka koji ne trazi ni osvetu ni pravdu, vec koji hoce da uspostavi pokidane veze sa svijetom i smiri se u ljubavi prema Bogu, što nam ostaje i kad sve izgubimo. Mnogi su bili nepovjerljivi, mnogi surovi, i bezobzirni, ali sam ostajao smjeran i kad su me obasipali pogrdama, nastojeci da, pognute glave, uhvatim makar i trun istine, u prelivu glasa, u psovci, u likovanju, u toboznjem ili istinskom sazaljenju, u plemenitosti cak, koja me iznenadjivala više nego pakost. I sve sam pamtio.
Kad sam prošao taj mucni put, doznavši i ono što mi nije bilo potrebno, moja naivnost je umrla, od stida.
Tako sam završio posljednju školu i došao na kraj. Trebalo je da se desi ono što sam ocekivao. Ali ništa više nije imalo da se desi, niti sam išta više ocekivao. Bio sam porazen, to je sve što sam postigao. A medju ljudima je ostala lijepa prica o jednom smiješnom dervišu, koji je s njima smireno razgovarao o njihovom i o svome zivotu, pozivajuci ih na ljubav i opraštanje, kao što je i on oprostio, i koji je i sebe i njih tješio Bogom i vjerom, i onim svijetom, ljepšim od ovoga.
Vrativši se od Abdulah-efendije, šejha Sinanove tekije (i do njega sam dospio: ispostavilo se da smo sumnjali jedan u drugoga, i da smo se obojica prevarili, a bogzna koliko je on meni zla nanio, zbog te prazne sumnje, a koliko ja njemu), vidio sam Mula-Jusufa u bašci, pored rijeke. Trgao se kad sam otvorio kapiju i ušao; gledao me uznemireno, bolesno uzagrenih ociju.
Znao je kuda odlazim i šta trazim.
Nismo se pozdravili. Otišao sam u svoju sobu, izgledala je mracna i hladna, zamišljao sam da ce biti velika i svijetla sudnica, kad ovaj cas dodje, a nije ni ono što je bila. Odbijala me svojom pustoši, zaboravili smo se dok sam tragao za tajnom, izgubio sam njenu naklonost, a ništa nisam našao na drugom mjestu.
Stao sam uz prozor i nesabrano gledao u dan blještav od sunca. To je sve što sam mogao da ucinim, iako sam znao da je besmisleno.
Kad su se vrata otvorila, znao sam ko je ušao. Ništa nisam rekao. Ni on. Cinilo mi se da cujem njegovo teško disanje pored vrata.
Dugo je trajalo to mucno cutanje, dugo je stajao iza mene, kao moja crna misao. Znao sam da ce doci, ovako, bez poziva. Odavno sam cekao ovaj cas. A sad sam samo zelio da ode. Ali nije odlazio.
Progovorio je prvi, glas mu je tih i jasan.
– Znam kuda si išao, i šta si trazio.
– Šta onda hoceš?
– Nisi uzalud trazio. Presudi, ili oprosti, ako mozeš.
– Idi, Mula-Jusufe.
– Mrziš li me?
– Idi.
– Lakše bih podnio da me mrziš.
– Znam. Osjecao bi da i ti imaš pravo na mrznju.
– Ne kaznjavaj me cutanjem. Pljuni me, ili oprosti. Nije mi lako.
– Ne mogu ni jedno ni drugo.
– Zašto si mi govorio o prijateljstvu? Sve si znao vec tada.
– Mislio sam da si ucinio slucajno, ili iz straha.
– Ne otpuštaj me ovako.
Nije molio ponizno, zahtijevao je. Licilo je na hrabrost ocajanja. A onda je zacutao, obeshrabren mojom hladnocom, i pošao prema vratima. Pa zastao i okrenuo se. Izgledao je bodar, gotovo veseo.
– Zelio bih da znaš koliko si me izmucio govoreci mi o prijateljstvu. Znao sam da ne moze biti istina, a htio sam da bude. Zelio sam da se desi cudo. A cuda nema. Sad je lakše.
– Idi, Jusufe.
– Mogu li da te poljubim u ruku?
– Molim te, idi. Htio bih da ostanem sam.
– Dobro, idem.
Prišao sam prozoru i zurio u suncev zalazak, ne znajuci šta gledam, nisam cuo kad je izašao, ni kad su se vrata zatvorila. Opet je tih i ponizan, zadovoljan što se sve ovako svršilo. Pustio sam pacova iz klopke, ne osjecajuci ni velikodušnost ni prezir.
Pogled mi je lutao po brdima iznad kasabe i po prozorima kuca, na kojima je gorjelo predvecernje sunce.
Eto tako. I šta onda? Ništa. Sumrak, i noc, i svitanje, i dan, i sumrak, i noc. Ništa.
Znao sam da mi misao nije mnogo pametna, a bilo mi je svejedno. Cak sam gledao sebe nekako podsmješijivo, kao drugog: bolje bi bilo da traganje traje, bez prestanka, imao bih cilj.
Tada je u sobu ušao hafiz Muhamed, nahrupio zapravo, uzbuden i uplašen. Gotovo sasvim izvan sebe. Pomislio sam, da bi trebalo samo da ga uhvati napad kašlja, kao i uvijek kad je uznemiren, pa bih morao sam da rješavam tajnu njegovog prestravljenog lica. Srecom, odlozio je kašalj za docnije, i nekako izmucao da se Mula-Jusuf objesio u svojoj sobi, i da ga je Mustafa skinuo s konopca.
Pošli smo dolje.
Lezao je na postelji, modrocrvenog lica, zatvorenih ociju, hripava daha.
Mustafa je cucao pored njega i napajao ga vodom, otvarajuci mu stisnuta usta kašikom i debelim prstima lijeve ruke.Glavom nam je davao znak da izadjemo. Poslušali smo ga i pošli u bašcu.
– Nesrecni mladic – uzdisao je hafiz Muhamed.
– Ostao je ziv.
– Hvala Bogu, hvala Bogu. Ali zašto je to ucinio? Zbog ljubavi?
– Nije zbog ljubavi.
– Upravo je izašao iz tvoje sobe. Šta ste razgovarali?
– Izdao je moga brata, Haruna. Drugovao je s njim, i izdao ga. Sam je priznao.
– Zašto bi on izdao tvoga brata?
– Bio je špijun kadijin.
– Oh, gospode Boze!
Ovaj cestiti starac, koji je svoju cestitost hranio neiskustvom, lakše bi podnio da sam ga udario u lice, nego što sam mu iskustvo obogatio ovom prljavštinom.
Sjeo je na klupu, prihvativši se nemocno za naslon, i tiho zaplakao.
Mozda je tako i najbolje. Mozda je to od svega što se moze uciniti.

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: