Derviš i smrt (Dio I – VIII)

“Moj Boze, ja nemam nikoga
osim tebe i brata mojega.”

(Iz Kur'ana)

Trazio sam Hasana, poslije, nekoliko puta, uzalud. Trazio ga je i njegov momak, onaj stariji, i saznao da je u zatvoru, s drugovima. Izašli su sinoc iz kuce oko ponoci, i u Frenk-mahali izmlatili neke mladice, teško da su i jednome ledja ostala citava, a mladici su krivi, napali su prvi, i sad mladicima privijaju mokre krpe na uboje, a oni leze u zatvoru. Tako se uvijek svršava šenlucenje, zatvore ih i kad nisu krivi, pa ih puste kad plate, a oni se ne sjecaju jesu li krivi, a obicno jesu. Pustice ih i sad, samo traze mnogo, jer su uboji teški, a mladici iz dobrih porodica, ali Hasan ne da toliko, vice da mu je zao sto nije tukao jace, i ucinice to kad izadje, jer takve kopiladi i takvih bezobraznika više nema. Ali on, momak, odnijece pare, nije Hasanu do para vec do inada, ali kakav je to inad lezati u zatvoru. Nisu doduše u zindanu ni u podrumima, vec onako, u nekoj sobi, ali opet, napolju sunce a tamo mracno, mucno je i sat provesti, ako se ne mora, a kamoli više.
Reci ce mu da sam ga trazio, i da odmah dodje do mene, cim se presvuce i okupa, jer zapeksini i zaušljivi h a lj i n k u svaki put, pa se mora skidati na avliji, da ne unese u kucu kakvu poganu baju. A ja da budem u tekiji, ako mi je vazno, da se ne trazimo ko dvije budale, a ako nije vazno, onda svejedno, pa kad se nadjemo. A moze biti da je i bolje da Hasan malo odspava, jer nije trenuo od juce ujutro, iako moze da ne spava po tri dana i tri noci, a moze i da spava isto toliko, samo ga probudiš da štogod pojede, onako u neznani, pa opet nastavi, ko zivince, Boze oprosti. Dzaba, takvog majka jos nije rodila!
Nisam ga trazio bez razloga, niti sam zelio da me utjesi, ili ohrabri. Ne znam kako mi je došla ta misao, zapravo i nije moja vec Hasanova, a ja sam je primio kao svoju, i htio ga nagovoriti da je izvršimo. Rekao sam je Kara-Zaimu, a povukao se kad nije pristao, ali cini mi se da se javila ranije, kad sam vidio kako se gasi muftijino lice, kako je uzaludno sve što cinim i govorim. Treba oteti Haruna, treba platiti cuvarima da pobjegne, treba ga poslati u drugu zemlju, da ga više nikad ne vide. Samo tako ce se osloboditi tvrdjavskih podruma: moje sramotno kreveljenje nece mu pomoci. S Hasanom i Ishakom sve bi bilo moguce. Sa Ishakom sve bi bilo moguce. Mozda Hasan zna gdje se sakrio, a Ishak bi pristao, sigurno. Ishak ne boluje od sjecanja, kao Kara-Zaim, njega ne zaustavljaju uspomene.
Ohrabrila me misao na tog buntovnika, obuzela me neodoljiva potreba da se krecem, da nešto cinim, osjecao sam zdrav nemir i uzbudjenje: sve je moguce, sve je na domak ruke, samo se covjek ne smije predati. Teško je dok se ne odluciš, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoce nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlucnog, kad pobijediš svoju malodušnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet više nije skucen ni pun prijetnji. Smišljao sam smjele podvige, otkrivajuci ne jednu mogucnost za pravu hrabrost, pripremao lukavstva kojima nece odoljeti ni najveca opreznost, uzbudjen i pokrenut sve više što sam sigurnije osjecao u dubini srca, u teško dostupnim vijugama mozga, da je sve to prazna mašta. Ne, nisam svjesno mislio o tome, nisam licemjerno grijao na srcu dva suprotna htijenja. Moja misao je bila nepodijeljena, i iskreno sam se trudio kako da pronadjem najbolji nacin da oslobodim brata. I to sve iskrenije i sve zivlje, kazem, što se negdje u mojoj nutrini, kao nejasan šapat iz mraka, kao izvjesnost o kojoj se ne govori i ne misli ali je prisutna, sve više utvrdjivalo uvjerenje da poduhvat ne moze uspjeti. I Ishaka sam zvao, jer je nedostizan.
Mogao sam ceznuti za njim koliko mi je duša smogla snage, i to bez lazi, jer mi se zelja nije mogla ostvariti. Skriveni zivotni nagon sto me štitio i bez moje svjesne volje, velikodušno mi je dopuštao moju lijepu plemenitost, ne kroteci je: znao je da opasnosti od nje nema, ne moze postati djelo. A pomagala mi je da se svetim zbog stida kojim sam se napunio kod muftije.
Ako bi ovo nekome izgledalo cudno, ili cak nevjerovatno, mogao bih reci samo to da su istine ponekad vrlo cudne, a mi uvjeravamo sebe da ne postoje, jer ih se stidimo, kao gubave djece, iako one zbog toga nisu manje zive i manje istinite. Obicno uljepšavamo svoju misao i krijemo guje što laze u nama. Zar ih zaista nema, ako ih krijemo? Ja ništa ne uljepšavam i ništa ne krijem, govorim kao pred Bogom. I još hocu da kazem, da nisam ni rdjav ni cudan covjek, vec obican, obicniji mozda nego što bih zelio, isti kao i vecina ljudi.
Dobronamjeran citalac mogao bi da mi kaze: suviše razvlaciš, suviše mudruješ. Odgovoricu mu odmah: znam. Raspredam naširoko jednu siromašnu misao, cijedeci je kao prazan bardak, kad se iz njega ni kap više istociti ne moze. Ali cinim to namjerno, da odgodim kazivanje o onome sto me i sad potresa, nekoliko mjeseci poslije svega. Samo, okolišenje ne pomaze. Izbjeci ne mogu, a prekidati necu.
Treba da kazem i ovo. Našao sam pasvandziju kod juce, davno je bio ustao, vec se i iz caršije vratio, a docekao me zlovoljan i namrgodjen, kao da se tek probudio. Ni traga od sinocnje govorljivosti i zelje da me zadrzi, ni traga od paznje i ljubaznosti. Zelio je da me se što prije otrese. Naljutio se kad sam upitao šta je htio sinoc da mi kaze:
– Što sam imao, sve sam rekao. Zašto bih krio?
Zar je moguce da sam se toliko prevario? Mislio sam dugo o onom razgovoru, i ne toliko o rijecima koliko o smislu. Nešto je znao o meni, sigurno. Pomenuo sam mu to, a on se kleo svim i svacim da sam ga krivo shvatio. Noc je noc, a dan je dan. Bogzna šta je on mislio pricajuci koješta, a bogzna šta sam ja mislio slušajuci to koješta, i sad sam zabio sebi u glavu i ono što on ni sanjao nije. Šta on zna? I šta moze da zna covjek – vapio je placnim glasom – koji lunja po svu noc, umoran kao sakadzijski konj, i jedva ceka da se uvuce u svoju siromašnu kucicu i pod svoj poderani jorgan. Cetvoro on hrani, osim sebe, na ovom poganom vaktu, i dosta mu je i predosta, a ne još da vodi brigu o tudjim stvarima. A onda je prestao da se ljuti i neocekivano mirno, cak i ljubazno, rekao da bi volio pomoci meni nego ikome drugome, a neka nevolja me tare sigurno, jer ne bih došao do njega da mi kaze što ne zna, niti zna šta trazim. A ne znam ni ja, izgleda.
Da li sam sinoc u njegovim rijecima cuo ono cega nije bilo, ili se s njim nešto desilo?
Otišao sam ne saznavši ništa, i zaista, imao je pravo, ne znajuci ni šta je trebalo da saznam.
Poslije icindije, umoran i napregnut, izmucen mislima o oslobadjanju, sve tezem po preprekama što su uskrsavale u buljucima, odbacujuci ga vec i mišlju, ostao sam i bez te nade, makar i lazne, i poceo da se mirim sa sutrašnjim ponovnim mucenjem kod muftije. Bio sam slab, loman, iscrpen naporima koje sam cio dan zamišljao, cini mi se da ne bih bio toliko zamoren da sam ih stvarno podnio, ili da sam ih još ocekivao.
Mustafina djeca su ušla u tekijsku bašcu, najprije su se igrala piljaka na plocama pred tekijom, tu su i rucala, a onda su pocela da jure, kao kucici. Skakali su preko ruza, lomili biserak, kidali grane jabuka, vikali, smijali se, vrištali, plakali, i mislio sam kako cemo biti prisiljeni da im ostavimo tekiju i bašcu, a mi se iselimo kud znamo. Viknuo sam nekoliko puta, a onda pozvao Mustafu, kad je izašao iz kuce, i rekao mu da djeca smetaju, suviše galame.
– Cekaju veceru – rekao je, ne cuvši me.
Rekao sam glasnije:
– Smetaju. Reci im da izadju.
– Dvoje je moje, troje njeno, od ranije.
Pokazao sam rukom: istjeraj ih, poludjecu!
Razumio je, i otišao ljutit, gundjajuci:
– Sad im i djeca smetaju!
Kad se graja utišala, pogledao sam štetu, nadajuci se da je veca, zelio sam da se naljutim, oslobodio bih se misli što me ne napustaju danima, i sjeo pod lozu, nad vodom, još svjetlucavom od sunca na smiraju.
Da li od silne zelje da osjetim mir, da li od ljekovite tišine poslije djecije vriske, ili zbog uvijek jednakog toka rjecice što se glasila jedva cujnim grgorenjem, napetost u meni pocela je da popušta. Javila se cak i glad, zaboravio sam kad sam posljednji put jeo. Trebalo je da nešto pojedem, osnazilo bi me, odvratilo mi paznju na drugu stranu, ali sad je nezgodno, mislio sam vedro, Mustafa je ljut, istjerao sam djecu, a mozda nije trebalo da to ucinim. Smirio sam se, doduše, prijala mi je tišina, a opet mi je zao. Ne mnogo, i to je dobro, a dobro je i što mi je zao, vracam se obicnim mislima, obicnom zivotu, kad je covjek pomalo dobar, pomalo zao, sve s onom mjerom koja ne smeta, i kad mislimo da je prilicno dosadno. Moze biti rdjavo kad covjek ne osjeca da je vrijeme dugo. U ratu nije dosadno, ni u nesreci, ni u muci. Kad je teško, nije dosadno.
Tako sam dospio do ugodnog stanja površne misli što se ne grci, ne sudara sama sa sobom, vec klizi po kori stvari, nalazeci laka rješenja koja ništa ne rješavaju. To i nije razmišljanje, vec sanjarenje misli, baškarenje, prijatna lijenost mozga, a ništa nije bilo korisnije u tom casu. Ne, ništa nisam zaboravio od onog što je najveca muka moga zivota, utroba ga je moja nosila, kao kamen, krv ga je vukla na svojim dugim putevima, kao otrov, cucalo je u vijugama moga mozga, kao polip. Ali se smirilo toga trenutka, kao teška bolest, nastupilo je olakšanje, pa izgleda da je nema.To kratko odsustvo tezine, to casovito oslobodjenje od muke, baš zato što je kratko i trenutno, a sve je u meni to znalo, omogucilo je da vidim oko sebe stvari prisno i lijepo. Svoje mirno prisustvo u ovom prirodnom skladu osjecao sam gotovo kao srecu.
Hafiz Muhamed se vratio odnekud, pozdravio i otišao u svoju sobu. Dobar covjek, mislio sam, još obuzet srecom svoga plitkog sazivljavanja i pojednostavljenog mišljenja, izgleda kao da je zivot nepravedan prema njemu, ali to je samo predrasuda, zivot je zivot, jedan kao drugi, svako trazi zadovoljstvo, a nevolje dolaze same. Njegovo zadovoljstvo su knjige, kao drugima ljubav, njegova nevolja bolest, kao drugima siromaštvo, ili prognanstvo. Svi idemo od jedne obale do druge, po tankom konopu svoje zivotne staze, i svakome se zna kraj, razlike nema.
Sjetio sam se stihova Husein-efendije Mostarca, i izgovorio ih polako, sa zadovoljstvom koje ranije nisam osjecao. Cujem ih kao tihi šapat, bez prijetnje, bez tamnog prizvuka:
Gologlav i bosonog, pehlivan Šahin
stade na konop, po kome samo
povjetarac prolazi bez straha.
Šahin, soko, ne uplaši se opasnosti,
pomenu Boga i prodje izmedju dvije obale.
I sokolici, njegovi ucenici,
predjoše preko ponora.
Iznad vode, na kojoj je blještalo sunce,
izgledali su kao biser
nanizan na tankom koncu.
Duboka provalija ispod njih,
daleko nebo iznad njih.
A oni na nesigurnom pehlivanskom konopu,
na opasnom zivotnom putu.
Dobro je odgovarala mome tadašnjem osjecanju sudbine ta slika covjeka usamljenog ali hrabrog na teškoj zivotnoj stazi. Da sam bio u drugom raspolozenju, moglo bi da me potrese nenadanje i osudjenost na mukotrpan hod, ali mi se tada cinilo kao razumno mirenje, cak i kao prkos. Ne znam šta je dobri Husein-efendija zaista mislio, ali se meni cinilo da se pomalo podsmijeva i sebi i drugim ljudima.
Hafiz Muhamed je izašao iz tekije i stao pored ograde nad rijekom. Lice mu je blijedo, uznemireno. Nije me ni pogledao. Je li bolestan?
– Kako se osjecaš danas?
– Ja ? Ne znam. Rdjavo.
Osjecam, ne voli me, ali mu ne zamjeram. I on koraca po pehlivanskom konopu izmedju dvije obale, onako kako zna. Ponekad pokušava da bude i dobar.
Upitao sam ga, smiješeci se, još u svom lijepom raspolozenju, spreman da sve razumijem, spreman da budem zahvalan:
– Reci mi pravo, znao si šta hoce kadijina zena, i zato si mene poslao?
– Kakva kadijina zena?
– Jedan je kadija u gradu. I jedna kadijina zena. Hasanova sestra.
Naljutio se, gotovo zgadjen. Nisam navikao da ga vidim takvog.
– Ne pominji ih zajedno, molim te!
– Onda, znao si. A nisi htio da se miješaš. Je li tako?
– Ostavi to djubre, ako boga znaš! Mislio sam da ti pomognem, eto zašto nisam otišao. Ali ne pominji ih sad.
– Zašto?
– Zar ništa nisi saznao?
– Nisam.
– Onda ja moram da ti kazem.
Po mutnom glasu, po muci prisiljavanja da mi gleda u lice, po nemirnim rukama sto su se neprestano skrivale u duboke dzepove i opet se izvlacile, po svemu što kod njega nisam vidio pa je izgledao kao drugi covjek, po strahu što me obuzeo, znao sam da je teško ono što ima da mi kaze.
Upitao sam, zureci da se utopim u crnu vodu:
– Za brata?
– Jest, za brata.
– Je li ziv?
– Ubijen. Prije tri dana.
Ništa više nije mogao da kaze, niti sam ga pitao. Pogledao sam u njega: plakao je iskrivljenih usta, strahovito ruzan. Znam da sam to zapazio, i znam da sam se cudio što place. Ja nisam plakao. Nije mi cak bilo ni teško. Ono što je rekao planulo je kao osljepljujuci bljesak, a onda je nastao mir.
Voda je zuborila spokojno.
Cuo sam pticu u granju.
Eto, svršeno je, mislio sam.
Osjetio sam olakšanje; svršeno je.
– Tako – rekao sam – znaci, tako. Iznad vode na kojoj blješti zlatno sunce.
– Smiri se – govorio je hafiz Muhamed uzasnut, misleci da sam poremetio umom. – Smiri se. Molicemo se Bogu za njega.
– Da. Jedino to mozemo.
Nisam osjecao cak ni bol. Kao da se nesto otkinulo u meni i sad ga nema, to je sve.
Sasvim je neobicno što ga nema, sasvim nevjerovatno, sasvim nemoguce, ali je više boljelo dok je bilo.
Došao je i Mustafa, sigurno mu je hafiz Muhamed objasnio moju nesrecu, donio je nešto u sahanu, sav razmekšan, još trapaviji nego obicno.
– Treba da jedeš – nudio me, nastojeci da ne vice. – Od juce nisi ništa okusio.
Stavio je preda me, kao lijek, kao znak svoje njeznosti, jeo sam, ne znam šta, njih dvojica su gledali, jedan pored mene, jedan preda mnom, kao nesigurna straza od tuge.
I tada, izmedju dva zalogaja, otkinuti dio poceo je da boli.
Prestao sam da jedem, zapanjen, i polako, polako ustao.
– Kuda ceš? – upitao je hafiz Muhamed.
– Ne znam. Ne znam kuda cu.
– Nemoj nikuda da ideš. Nemoj sad. Ostani sa mnom.
– Ne mogu da ostanem.
– Idi u svoju sobu. Placi, ako mozeš.
– Ne mogu da placem.
Postepeno sam saznavao šta se desilo, i bol me potapao, kao da je tiha voda nadolazila, i dok je još bila do clanaka, uznemireno sam mislio na strah pred sutrašnjim ocajanjem.
A onda sam osjetio naglu navalu bijesa, kao da je brat-krivac stajao preda mnom. Tako ti i treba, siktala je u meni placna ljutina, šta si trazio? Šta si htio? Unesrecio si nas, glupi covjece! Zašto?
Pa je i to prošlo, trajalo je samo tren, ali me pokrenulo.
S brda, iz ciganske mahale, zaglušno je udarao bubanj, u kratkim razmacima, i pištala zurna, neprekidno, bez predaha, još od jutros, od sinoc, oduvijek, strašno djurdjevsko ludilo srucuje se na kasabu kao prkos, kao prijetnja. Slušam i drhtim, bije negdje veliki timpan na uzbunu, zove one kojih nema, svu mrtvu bracu pod zemljom i nad zemljom. Neko je ostao ziv, i zove.
Zove uzalud.
U meni još misli nema, ni suza, ni pravca. Nikud ne treba da idem, a idem, negdje je ostao trag mrtvog Haruna.
Ispod malog kamenog mosta tekla je moja rijeka, preko nje je mrtva zemlja. Nikad ga nisam prešao, osim pogledom, tu se završavala caršija, i kasaba, i zivot, a pocinjao kratak put prema tvrdjavi.
Brat je ovuda otišao, i nije se vratio.
Otada sam cesto u mislima prelazio od kamenog mosta do teških kamenih vrata što prekidaju posivjele zidine. U tim zamišljenim dolascima hodao sam kao u snu, put je uvijek bio pust, oslobodjen za moj pohod, i u mislima mucan, da bih mogao lakše da prodjem. Kapija je cilj svega, put vodi odasvud samo do nje, ona je smisao kobi, slavoluk smrti. Vidio sam je u mislima, u snu, u strahu, osjecao njeno mracno dozivanje i neutoljivu glad.Okretao sam se i bjezao, a ona me gledala u potiljak, mamila, cekala. Kao pomrcina, kao ponor, kao rješenje. Iza nje tajna, ili ništa. Tu pocinju i završavaju pitanja, za zive pocinju, za mrtve završavaju.
Prvi put stvarno prolazim sokakom mojih dugih nocnih mucenja, odavno nesiguran za susret s njim. I zaista je pust, kao što sam zamišljao i zelio, onda, sad mi je svejedno, cak bih volio da nije ovako prazan, kao groblje. Gleda me tmurno, namrgodjen, zloban, kao da kaze: ipak si došao! Obespokojava taj prolaz u ništa, ubija i ono malo zalosne hrabrosti što se zove s v e j e d n o. Htio bih da ne gledam, kako bih umanjio uznemirenost i drhat svega u meni, ali sve vidim, i neprijateljstvo pustog sokaka, i strašna vrata pred tajnom, i oci skrivenog strazara na malom otvoru kapije. Te oci nisam vidio u mislima, onda, kad je trebalo da dodjem, postojala je samo kapija i sokak do nje, konop do druge obale.
– Šta hoceš? – upitao je strazar.
– Je li ovamo iko došao sam?
– Došao si ti. Imaš li koga u tvrdjavi?
– Imam brata. Zatvoren je.
– Šta hoceš?
– Mogu li da ga vidim?
– Vidjeceš ga ako i tebe zatvore.
– Mogu li mu donijeti ponude?
– Mozeš. Ja cu mu predati.
Ludacki sam vracao vrijeme, ozivljavao ubijenog, još nije ubijen tek sam saznao da je zatvoren i došao odmah, da pitam za nega, ljudski je, bratski, nema straha, ni stida, još ima nade, pustice ga uskoro, doci ce mu ponude od mene, znace da nije sam ni ostavljen, pred kapijom je rodjena krv njegova. Ni kule, ni strazari, ni obziri nisu ga zadrzali da ne dodje, došao je, došao sam, petnaest godina je mladji, uvijek sam se brinuo o njemu, doveo sam ga u kasabu, ej ljudi, kako bih ga napustio kad mu je najteze, razvedrice mu se ojadjeno srce kad sazna da sam pitao za njega. Nikog svoga osim mene nema, pa zar i ja da ga obmanem, zašto? U ime cega ? Svi me gledajte krivo, ljutite se, odmahujte glavom, svejedno mi je, ovdje sam, ne odricem se veze od koje nemam blize, raspnite me ako hocete za ovu ljubav, zar se moze protiv nje? Došao sam, brate, nisi sam.
Dockan je. Poslije svega što se desilo, i svega što se nije desilo, mogu samo da mu proucim zaupokojenu molitvu, s nadom da ce ga stici, i zatrebati mu, mozda.
Gorka je bila ta molitva, drukcija nego što sam je govorio nad mrtvacima u tabutima. Ticala se samo mene i njega.
Oprosti, brate, meni griješnome za ovu kasnu ljubav, mislio sam da je postojala dok je bila potrebna, sada se budi kad nikome ne moze pomoci, cak ni meni. I ne znam više je li ljubav ili uzaludno vracanje. Samo si mene imao, osim onih grobova kod kuce, sad više nikog nemamo ni ti ni ja, ti si mene izgubio prije nego ja tebe, ili mozda nisi, mozda si mislio da stojim pred ovom okovanom kapijom, kao što bi ti stajao zbog mene, mozda si se do posljednjeg casa nadao da cu ti pomoci, i kamo srece da si mi toliko vjerovao, ne bi te uhvatio strah od konacne samoce, kad nas svi napuste. A ako si sve znao, neka mi Bog pomogne.
– Šta to šapuceš – upitao je covjek iza kapije.
– Govorim molitvu za mrtve.
– Govori ti za zive, njima je teze.
– Mnogo si vidio, treba ti vjerovati.
– Briga mene hoceš li vjerovati.
– Koliko je ljudi prošlo kroz ovu kapiju?
– Više nego što je izašlo. I opet su svi na broju.
– Gdje su na broju?
– Gore, u groblju.
– Ruzno je što se tako šalis, prijatelju.
– Oni se šale. I ti se šališ. A sad se skloni.
– Zar moraš da budeš grub ako si na tom mjestu?
– Zar moraš da budeš glup ako si na tom mjestu? Udji ovamo, prekoraci prag, samo šaka prostora, i odmah ceš drukcije govoriti.
Šaka prostora, samo toliko, i odmah ce sve biti drukcije.
Trebalo bi dovesti sve ljude da vide tu šaku prostora, da ga zamrze. Ili ne, sakriti ga treba od ljudi, ne dovesti ih nikad ovamo prije nego što ih dovedu, da ne bi zatajili svaku svoju misao i ucinili odvratnom svaku svoju rijec.
Vracao sam se oborenih ociju, trazeci na neravnoj kaldrmi, što ne zarasta u travu, tragove nogu, mjesto gdje je posljednji put stao izvan tvrdjavskih zidova. Nikakva traga od njega nema više na svijetu. Sve što je ostalo to je u meni.
Na potiljku sam osjecao kako me kapija bode prorezom kamenih ociju, prozeci ce me, zeljna.
Bio sam na medji smrti, na vratima sudbine, ne saznavši ništa. Sazna samo ko udje, ali ne moze da isprica.
Mogli bi se ljudi sjetiti da to postane jedina kapija smrti, pa da nas puštaju sve, po redu, u gomilama, cemu cekati slucaj i sudjeni cas.
Ali je ova luda misao bila samo odbrana od neizrecivog uzasa što me obuzeo, pokušaj da se u zajednickoj muci ne vidi svoja vlastita. Pošao sam da trazim posljednji trag ubijenog, a bio sam na njegovoj dzenazi, bez njega, bez ikoga, jedini ja, ne misleci da to ucinim, ne znajuci zašto je bilo potrebno da dodjem na ovo mjesto da ga mrtva pomenem. Mozda zato što je to najtuznije mjesto na svijetu, i pomen mrtvima tu je najpotrebniji. Mozda zato što je to najstrašnije mjesto na svijetu, i potrebno je savladati strah da se tu pomenu ubijeni. Ili zato što je to najodvratnije mjesto na svijetu, i pomen sebi bivšem moze tu da bude uzasnuto progledavanje. Nisam ga trazio, a desilo se; nije mi bilo potrebno, a ne mogu drukcije.
Na ulazu u caršiju stajalo je desetak ljudi, cekaju, kao da se vracam s drugog svijeta. Gledaju me, nepomicni, oci su im mirne, ali ne silaze s mene, opteretile su me, mnogo ih je na mome celu, tu je njihovo rojište, pocecu da posrcem. Ne znam zašto su došli, ne znam zašto su pregradili put, ni šta ocekuju, ne znam šta treba da ucinim.
Dok sam izlazio iz tvrdjavskog sokaka, kao iz noci (opet sam cuo mukli udar timpana, tamo ga nije bilo), medju ljudima što su cekali, zašticeni suncem i odvojeni mostom od ovog puta u ništa, vidio sam bjegunca Ishaka, s jednom nogom obuvenom, drugom bosom, lice mu je tvrdo kao i u ostalih, jedno su, nicim se ni izdvajaju, vidim ih kao umnozenog Ishaka, sa mnogo ociju i jednim jedinim pitanjem. Zbog Ishaka mi se cini da pogadjam zašto stoje na toj medji i šta zele da saznaju. Pogadjam, sasvim neodredjeno, naslucujem, zbog njega i ne smijem da dignem pogled s kaldrme, mozda ce se razmaknuti, mozda cemo se nekako mimoici, pravicu se da sam zamišljen i ne primjecujem da nešto cekaju, svejedno što ce znati da to nije istina, svejedno što ce i oni misliti da izbjegavam njihov pogled. Ali bih volio da on nije s njima. Ne bi ni došli da ih on nije doveo.
A kad se zid nogu isprijecio preda mnom, digao sam oci prema Ishakovom licu, moram da vidim šta hoce, ne mogu izbjeci. Nije ga bilo. Znam gdje je stajao, treci slijeva. A sada je u mene s tog mjesta gledao mršavi mladic, nezacudjen što sam se zaustavio pred njim.
Oci su im uporne, široko otvorene, cekaju. Gdje je? Ni desno od mladica nije, ni lijevo, sve do kraja reda, ne brojim a znam da ih je devet, prelazim pogledom po njihovim licima, vršim smotru zatvorenih usana i napregnuto stegnutih obrva, zaboravio sam da nešto hoce, trazio sam Ishaka. Ne znam zašto mi je potreban, ne znam šta bih mu rekao, a zao mi je što ga nema. A vidio sam ga, izdaleka doduše, dvadeset koraka sam prešao oborenih ociju, i sunce ih je prelilo, kao pozlata, u ovom drugom svijetu, blještali su kao baklje i odbijali pogled, ali svejedno, dušu bih zalozio da sam ga prepoznao. Ovima ne moram ništa da kazem, kad bih i znao šta treba reci.
Prošao sam, odvojili su se da me propuste. Nekoliko trenutaka bilo je tiho, išao sam sam, a onda su noge zastrugale po kaldrmi, krenuli su za mnom. Ubrzao sam korak, da se odvojim, slijedili su me, zureci, nije im smetalo rastojanje. Kao da ih je sve više.
Padao je sumrak, proljetni, sokaci su plavicasti, uznemireno tihi.
Nisam cuo mujezina, ne znam je li vrijeme za molitvu, a dzamija je otvorena, samo jedna svijeca gori u visokom ciraku.
Ušao sam i sjeo na svoje mjesto u procelju. Cuo sam, ne okrecuci se, kako ljudi ulaze i sjedaju iza mene, bez rijeci, bez zamora. Nikad nisu bili tako mirni. I u molitvi su tihi, i svecani, cini mi se. Uzbudjivao me taj ozbiljni mrmor iza mojih ledja.
Dok je obred još trajao, osjecao sam da je cudan, drukciji nego ijedan dosad, vreliji i opasniji, da je priprema za nešto. Znao sam da se ne moze završiti kao uvijek. Amin je pocetak a ne kraj: culo se prigušeno, gusto, bilo je cekanje. Cega? Šta ce se desiti?
U cutanju, u nemicanju, u njihovoj namjeri da ne odu, iako je molitva završena, postalo mi je jasno ovo što nisam htio da znam. Htjeli su da me vide kad sam saznao za nesrecu, zeljeli su da pokazem šta sam u tom casu.
Ni sam ne znam šta sam, i ne znam kakav odgovor da im dam.
Sve je od mene zavisilo.
Mogao sam da ustanem i odem, da pobjegnem od sebe i od njih. I to bi bio odgovor.
Mogao sam da ih zamolim da izadju, da ostanem sam u tišini prazne dzamije. I to bi bio odgovor.
Ali , sve bi tada ostalo u meni. Ništa ne bi doprlo ni do koga. Još pred tvrdjavskom kapijom bojao sam se sutrašnjeg bola i kajanja, mogla bi da me sprzi vatra, uguši tuga, zauvijek onijemi nekazani bijes i zalost. Morao sam da kazem. I zbog ovih što cekaju. Covjek sam, bar sad. I zbog njega, neodbranjenog. Neka mu to bude tuzna bratska dova, vec druga danas, ali prva koju ce ljudi cuti.
Jesam li se bojao? Ne, nisam. Nicega, osim strepnje da li cu dobro izvršiti ono što moram. Osjecao sam cak mirnu spremnost na sve, spremnost što je donosi neminovnost cina, i duboko slaganje s njim, jace od osvete, jace od pravde. Ništa više nisam mogao protiv sebe.
Ustao sam i zapalio sve svijece, prenoseci vatru s jedne na drugu, htio sam da me svi vide, htio sam da ih sve vidim. Da se zapamtimo.
Okrenuo sam se, polako. Niko nece otici, nijedan. Gledali su me, sjedeci na koljenima, uzbudjeni mojim tihim kretanjem, i plamenovima što su gorjeli duz cijelog procelja, oslobadjajuci gusti miris voska.
– Sinovi Ademovi!
Nikad ih nisam tako nazivao.
Nisam znao, ni samo cas ranije, šta cu reci. Sve se dešavalo od sebe. Tuga i uzbudjenje su nalazili glas i rijec.
– Sinovi Ademovi! Necu drzati propovijed, ne bih mogao i kad bih htio. A vjerujem da biste mi zamjerili ako ne bih sad, u ovom casu, tezi ne pamtim u zivotu, govorio baš o sebi. Nikad mi nije bilo vaznije ono što cu da kazem, a ne zelim ništa da postignem. Ništa, osim da vidim saucešce u vašim ocima. Nisam vas nazvao bracom, iako ste mi to više nego ikad, vec sinovima Ademovim, pozivajuci se na ono što je u svima nama zajednicko. Ljudi smo, i mislimo isto, narocito kad nam je teško. Cekali ste, htjeli ste da ostanemo zajedno, da se pogledamo oci u oci, tuzni zbog smrti neduzna covjeka, i uznemireni zbog zlocina. I vas se tice taj zlocin, jer znate: ko ubije neduzna covjeka, kao da je sve ljude pobio. Sve nas su ubili nebrojeno puta, braco moja ubijena, a uzasnuti smo kad pogodi nekog ko nam je najdrazi.
Mozda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu. Ja nemam dva srca, jedno za mrznju, drugo za ljubav. Ovo što imam, sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora, moj zivot i moja smrt, sve to pripada Bogu, stvoritelju svijeta. Ali moja zalost pripada meni.
Cuvajte veze rodbinske, naredio je Allah.
Nisam ih sacuvao, sine majke moje. Nisam imao snage da od tebe i od sebe nesrecu otklonim.
Musa rece: Moj Boze! Daj mi pomocnika od bliznjih mojih, Haruna, brata mojega, ojacaj njime snagu moju. Ucini mi brata pomocnikom u poslu mome. Moga brata Haruna više nema, i mogu samo da kazem: Moj Boze, ojacaj njim mrtvim snagu moju.
Njim mrtvim i nesahranjenim po zakonima bozjim, nevidjenim i necjelivanim od svojih najblizih pred veliki put s koga povratka nema.
Ja sam kao Kabil, što mu Bog posla vranu koja rovljaše zemlju, da ga pouci kako ce zakopati tijelo mrtvog brata. A on rece: – Jao meni, zar ne mogu uciniti ni koliko vrana, da zakopam tijelo mrtvog brata svoga.
Ja, nesrecni Kabil, nesrecniji od vrane crne.
Nisam ga spasao zivog, nisam ga vidio mrtvog. Sada nemam nikoga osim sebe i tebe, Boze moj, i tuge svoje. Daj mi snage da ne klonem od bratske i ljudske zalosti, i da se ne otrujem mrznjom. Ponavljam rijeci, Nuhove: – Rastavi mene i njih, i sudi nam.
Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti, on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu.
A vas, braco moja, molim, ne zamjerite zbog ovih rijeci, ne zamjerite ako su vas zaboljele i rastuzile. I ako su otkrile moju slabost. Ne stidim se te slabosti pred vama, stidio bih se da je nema.
A sada idite kuci i ostavite me sama s mojom nesrecom. Lakše mi je sad, podijelio sam je s vama.
Ostavši sam, sam na cijelom svijetu, u jakom svjetlu svijeca, u najcrnjoj tami, ne olakšavši ništa u sebi (ljudi su odnijeli samo moje rijeci, a zalost mi je ostala sva, netaknuta, još crnja zbog iznevjerene nade da ce se umanjiti), udario sam celom u pod, i znajuci, avaj, da je uzaludno, u ocajanju izgovorio rijeci Bakara sureta:
Nas Boze, trazimo oproštenje tvoje.
Veliki naš Boze, ne kazni nas ako
zaboravimo ili pogriješimo.
Veliki naš Boze, ne zaduzi nas teretom
preteškim za nas.
Veliki naš Boze, ne obavezuj nas onim što
podnijeti i izvršiti ne mozemo.
Oprosti nam, smiluj se i osnazi nas.
Mozda je oprostio, mozda se smilovao, osnazio me nije.
U slabosti kakvu nikada nisam osjetio, zaplakao sam kao bespomocno dijete. Sve što sam znao i mislio, nije imalo nikakvog znacaja, noc je crna i prijeteca izvan ovih zidova, svijet strašan, a ja malen i slab. Najbolje bi bilo ostati ovako na koljenima, istociti se u suzama, ne dici se više. Znam, ne smijemo biti slabi i tuzni ako smo pravi vjernici, ali to znam uzalud. Slab sam i tuzan, i ne mislim da li sam pravi vjernik ili covjek izgubljen u gluhoj samoci svijeta.
A onda je došla prazna tišina. Još je tutnjalo negdje u meni, sve dalje, još su se culi krici, sve slabiji. Oluja se izbjesnila i smirila, sama od sebe. Zbog suza mozda.
Bio sam umoran, bio sam bolesnik koji je tek ustao.
Pogasio sam svijece, oduzimajuci im zivot jednoj po jednoj, bez svecanog osjecanja s kojim sam ih palio. Uništila me tuga i bio sam sam.
Ostacu u mraku dugo, bojim se. Sam.
Ali kad sam i poslednjoj utulio dušu, moja sjenka nije nestala. Ljuljala se, teška, na zidu, u polumraku.
Okrenuo sam se.
Pored vrata je stajao zaboravljeni Hasan, sa zivom svijecom u ruci.
Cekao me, cuteci.

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: