Derviš i smrt (Dio I – VI)

“Slab je koji trazi, a slabo je i sto se od njega trazi.”

(iz Kurana)

Isao sam jutros u polje, peo se uz iscvjetalo brdo, stajao uz nisko stablo vocke, licem uz grozd cvjetova, listica, casica, lepeza, hiljade zivih cuda spremnih na oplodnju, osjecao sam opojnu slast od tog bujanja, od hucanja sokova kroz bezbroj nevidljivih zilica, i opet sam zelio, kao i sinoc, da uklopim obje ruke u granje, da me protoci bezbojna krv bilja i da bez bola cvjetam i venem. I bas to ponavljanje cudne zelje uvjeravalo me o tezini muke koju nosim.
Iz sume je zvonko odjekivala sjekira, u odredjenim razmacima, u kojima je bio zamah necijih snaznih ruku, i kratka tisina poslije udarca, i na toj daljini znao sam da je sjekira ostra, dugog sjeciva, i da zagriza drvo ljutitim cikom, bijesno prodiruci do srcike. I kukavica se cula, sa svojom dvosloznom tugovankom, pecalno ravnodusnom, kao sudbina, i neciji zov, zenski, vedar, prodoran, nerazumljiv, zena je mlada, proljetnim suncem opaljena, nasmijana, ne vidim je, okrecem se prema tom mladom glasu kao prema krbli, a znam sve o njoj. Samo ta tri glasa u tisini proljetnog jutra, u prostranstvu tudjeg svijeta. Zatvorio sam oci, sladak miris peluda je u meni, i slusao: tri sasvim jednostavna glasa. I tada sam dozivio neobican trenutak zaborava. Nije to bilo sjecanje, vec prisustvo u drugom vremenu, mnogo ranijem, nista od mene sadasnjeg nije postojalo tada, bio je samo lagan, radostan osjecaj zivljenja, uzdrhtala sazivjelost sa svim oko sebe. Znao sam, sjekira je oceva, to njegove jake ruke zamahuju u sumi iznad kuce. I kukavicin glas prepoznajem, nisam je nikad vidio, ali se javlja uvijek sa istog mjesta. Znam i djevojku, sesnaest joj je godina, vidim je preko tolikog beskrajnog vremena, kao da su vijekovi prosli, a nista zaboravio nisam, sicusne zlatne malje oko nasmijanih usana, stas za obruc dviju saka, miris na miloduh, neiscilio kroz duge godine. Koga to djevojka zove kroz vrijeme? Nisam mogao da se odazovem, nisam mogao da se vratim.
Iz te zacaranosti dalekog vremena probudio me vedar susret. Putem prema meni naisao je djecak, kidao je cvijece i bacao iznad glave, grudama tvrdog cacka gadjao ptice, izvikivao nerazumljive rijeci, svoje, veseo i bezbrizan, kao mace. Ugledavsi me, umirio se i posao u stranu, uozbiljen. Nisam spadao u njegov svijet.
Davno, prije mnogo godina, susreo sam na drugoj stazi, u drugom kraju, istog ovakvog djecaka. Nije bilo nikakva razloga da se toga sjetim i da ih uporedjujem. A eto, sjetio sam se. Mozda zato sto je dan bio odredjen za sjecanje, ili sto sam i onda bio na zivotnom raskrscu, kao i sad, ili sto su obojica bucmasti, zaneseni, sami sebi dovoljni u pustom kraju, i sto su i jedan i drugi prosli pored mene ozbiljni, kao da sam im utulio radost. Upitao sam djecaka, oci su mu kao kudeljin cvijet, isto sto i onog nekadasnjeg, pitanje je staro i zvoni tuzno, ali on to ne zna.
Srecom, razgovor izmedju nas je bio sasvim drugaciji nego onaj raniji. Zapisao sam ga radi olaksice, bez druge potrebe, kao sto se umorni putnik zaustavi pored svjeze vode.
– Ciji si, mali?
Zastao je, pogledao me nimalo prijateljski.
– Ne tice te se.
– Ides li u mekteb?
– Ne idem vise. Juce me hodza istukao.
– Za tvoje dobro te istukao.
– Onda bih to dobro mogao da dijelim i sakom i kapom. A hodza ga dijeli po nasim straznjicama. Za svako slovo pomodri kao patlidzan.
– Ne govori ruzne rijeci.
– Zar je patlidzan ruzna rijec?
– Veliki si djavo.
– Ne govori ruzne rijeci, efendija.
– Jesi li juce tako slobodno govorio?
– Do juce sam bio hodzin bubanj. Danas sam ko ova tica. Hajde, neka me sad neko udari!
– Sta ti kaze otac?
– Kaze: alim svakako neces postati. A orati mozes i s elifom i bez elifa, zemlja te ceka, necemo je drugome davati. A ako je dijeliti batine, to mogu i ja, veli.
– Hoces li da govorim s ocem, da te povedem u kasabu? Ucices skolu, postaces alim.
Rekao sam to i onom nekadasnjem djecaku, sad je u tekiji, dervis. Ali ovaj je drukciji. Veselog izraza nestalo je s njegova lica, a javila se mrznja.
Gledao me trenutak mrko, u bijesnoj nedoumici, pa se naglo sagnuo i uzeo kamen s puta.
– Eno oca – rekao je prijeteci. – Ore. Hajde, podji da mu to kazes, ako smijes.
Mozda bi zaista udario. Ili bi placuci pobjegao u brdo. Bio je pametniji od onog drugog djecaka.
– Necu – rekao sam pomirljivo. – Niko te ne moze natjerati. A mozda je i bolje da ostanes ovdje.
Stajao je zbunjen, ali nije ispustao kamen iz ruke.
Posao sam i osvrnuo se nekoliko puta. Nije se micao s onog mjesta, prepreka izmedu oca i moje ponude, uplasen l nepovjerljiv. Tek kad sam se udaljio, kad nije imao razloga da se boji, bacio je kamen daleko u zito i potrcao prema ocu.
Vratio sam se tmuran.
Mala zena je otvorila kapiju, i tobozc sakrivajuci lice jasmakom, uputila me u bascu, tamo su, veli, tri luda hvataju jednog bijesnog, pa mogu da odem, ako hocu, a mogu i da sacekam ovdje a ona ce javiti Hasanu, i reci ce mi sta kaze, ako bude ista kazao, jer danas nije razgovorljiv.
Idem tamo, rekao sam, a zena je zatvorila kapiju i otisla u kucu.
U velikoj basci iza kuce, na slobodnom travnom prostoru okruzenom sljivikom, dva Hasanova momka hvatala su mladog zdrijepca. Hasan je stajao kraj ograde, s unutrasnje strane, i mirno gledao, cuteci, ili ih podsticuci kratkim uzvicima i psovkama.
Nisam usao u to travno boriliste, u kome je busenje zemlje letjelo ispod kopita poludivljeg konja.
Prilazili su mu naizmjence jedan i drugi momak, stariji, nizak i snazan, i mladji, visok i vitak. Bilo je cudno sto ga nisu hvatali zajedno, savladali bi ga lakse, i cudno je sto je Hasan cutao, pustajuci ih da se muce.
Zdrijebac, crne i sjajne dlake, jakih sapi, zilavih nogu i tankih clanaka, stajao je nasred basce, naljucen, rasirenih ruzicastih nozdrva, izdreljenih bionjaca, trepereci u lakim drhtajima sto su mu nabirali cvrstu kozu kao sitni talasi.
Stariji momak, uvucene glave u siroka ramena, sav napregnut, prilazio mu je sa strane, ne pokusavajuci da ga umiri glasom ili pokretom, pristajuci da budu neprijatelji, i iznenada skocio, nastojeci da se docepa vrata i grive, siguran u svoju snagu. Konj je stajao prividno miran, i odjednom se okrenuo uokrug, strelovitom kretnjom, ali covjek kao da je to ocekivao, izmakao se i bacio se s druge strane, uhvativsi se za dugu grivu. Konj je zastao, iznenadjen, a onda poceo da ga vuce, nastojeci da se oslobodi, ali je zagrljaj cvrst, i jake ruke ne pustaju vitki vrat. Izgledalo je da ce ga savladati, licilo je na cudu kako ljudska snaga moze da ukroti ovaj cvor napetih misica, stajali su ukopani, kao da su premoreni, kao da nemaju mogucnosti da se razdvoje, kao da ne znaju sta treba dalje da cine. A onda je zivotinja iznenadnim trzajem odbacila covjeka daleko od sebe.
To se desilo i mladjem. On je prilazio konju opreznije, lukavije, pokusavajuci da ga prevari otvorenim dlanom, cak i ljubaznim licem, na kome je lebdio besmislen smijesak, ali kad je dosao nadohvat ruke, konj se zavrtio u krug i odbacio ga tijelom.
Hasan je dobacio ruznu rijec, mladji se nasmijao, stariji opsovao ovu divlju mrcinu.
– Ti si mrcina – rekao mu je Hasan.
Gledao sam kako mirno prati ovu borbu, kao rvanje, kao dvoboj, i nije mu vazno da konja uhvate, iako je kovac cekao s ove strane ograde, kao i ja, vec da vidi kako pokusavaju i ne uspijevaju, i ne pomaze im savjetom niti prekida ovu opasnu igru. Ali me vise zacudilo sto je neuobicajeno ozbiljan, cak i tmuran, nezadovoljan necim, ali ne vjerujem da je zbog nespretnosti momaka. cudno je i sto je pustao da sve ovo suvise dugo traje, licilo je na nepotrebnu surovost, koja je medju njima mozda obicna, ali je meni izgledala bez ikakve svrhe. A to ponasanje mijenjalo je i sliku koju sam stvorio o njemu. Nije blag ni vedar, kao sto sam zamisljao, ili je takav kad je sa sebi jednakima, a sa momcima je kao i drugi. Ali i kad me primijetio, kratko me pozdravivsi, nije se izmijenio. Nije im skratio muke, a ni oni se nisu bunili. Srecom, konj je pogodio starijeg momka u stegno, i on mu je vratio strasnim udarcem u rebra.
– Lud si ko i on! Izlazite! – viknuo je Hasan, a covjek je bez rijeci othramao izvan domasaja zivotinje.
Sacekao je da se izmaknu u stranu i stanu uz ogradu, I polako posao prema konju, obilazeci ga u krugu, prilazeci s glave, uporno mijenjajuci polozaj, ne zureci, ne cineci usplahirene pokrete, ne nastojeci da ga prevari, sve dok konj nije stao, umiren necim, mozda Hasanovim ujednacenim kretanjem, mozda njegovim tihim nejasnim rijecima sto su se cule kao neprestano zuborenje, mozda njegovim upornim pogledom, ili odsustvom straha i bijesa, i sacekao da mu covjek pridje, jos na izgled nepovjerljiv, frkcuci sirokim nozdrvama, ali je Hasan vec bio kraj njega, i jos ga umirujuci tihim saputanjem, pruzio ruku prema celu i poceo da ga miluje, i opet bez zurbe, bez nestrpljenja, kao da i ne primjecuje da konj odmahuje glavom, polako vracajuci dlan na njusku, na celo, na vrat, pa ga uhvatio za grivu i poveo prema ogradi.
– Evo – rekao je momcima. – Sad cete valjda moci.
I prisao mi.
– Jesi li dugo cekao? Drago mi je sto si dosao. Hajdemo u kucu.
– Nisi raspolozen danas.
– Bivao sam i gori.
– Hoces li da odem, ako smetam?
– Ne, zasto? Ja bih potrazio tebe, da nisi dosao.
– Jesu li te momci naljutili?
– Jesu. Zelio sam da jedan pogine.
Nista nisam odgovorio.
On se nasmijao: – Pravi derviski odgovor: cutanje. Da, nakrivo sam nasadjen, i govorim kojesta. Oprosti.
Rekao sam: da odem, a zelio sam da me zadrzi, ne bih mogao, ne bih smio na sokak, ni jutros nisam lutao bez razloga, htio sam da ga vidim, bila mi je potrebna njegova mirna rijec, i neprijeteca sigurnost sto je stisavala oluje oko mene, tako covjek zazeli da sjedne ponekad pored tihe mocne rijeke i da se uspokoji zbog njene mirne snage i sigurnog toka. A eto, nasao sam drugog covjeka, nepoznatog, bilo mi je zao, osjecao sam se ostecen, i nisam znao sta mogu uciniti dvojica uznemirenih ljudi.
Srecom, on je umio da se svladava, ili njegova vedra priroda nije mogla dugo da izdrzi bijes, i postajao je sve vise onaj koga trazim.
Uveo me u veliku sobu, s prozorima na cijeloj prednjoj strani, polovina neba nudila se pogledu, neskrivena, iznenadilo me prostranstvo te ljetne odaje, sa minderlucima, levhama, izrezbarenim dolafima, sa mnostvom cilima, citavo jedno zapraseno bogatstvo, raskos o kojoj niko ne vodi racuna. Kao on, mislio sam. Volio sam red, strog, derviski, svaka stvar treba da ima svoje mjesto, kao i sve u svijetu, covjek mora da stvara red, da se ne izbezumi. Zacudo, nije mi smetala ova nemarnost, licila je na nesitnicavu slobodu da se covjek koristi stvarima, ne sluzeci im i ne postujuci ih suvise. Iako to ja ne bih mogao.
Smijao se, sklanjajuci mintan, cizme, oruzje, kako se navikao na nered po hanovima, pa primijeti tek kad pogleda tudjim ocima, kad neko dodje. A ja sam siguran da je takav oduvijek, to je dio njegove prirode, neodgovorne i razbarusene. I rekao sam mu to, u sali, da je bas to lijepo kod njega, a sigurno je bio uvijek isti. Prihvatio je salu, sa smijehom: tacno, uvijek je bio nemaran, iako ponekad postuje red koji drugi znaju da stvore, ali sam ne osjeca potrebu za njim, ne misli o tome vise. Jednom u zivotu se cak i trudio, vrseci nasilje nad sobom, uzalud. Kao da je u neprijateljstvu sa stvarima, ili ga ne postuju, odbijaju da mu se podvrgnu, nema smisla za vlast ni nad cim. U stvari, reda se malo i plasi, red je konacnost, tvrdi zakon, umanjivanje broja mogucih zivotnih oblika, lazno uvjerenje da vladamo zivotom, a zivot se sve vise otima, sve nam vise izmice sto ga vise stezemo.
Bilo je sasvim neobicno kako je ovaj grubi malopredjasnji dzambas lako uskakao u razgovor koji ne prilici njegovom danasnjem zanimanju, ali ja sam ga prihvatio sa zadovoljstvom.
Upitao sam: – A kako treba zivjeti? Bez reda, bez cilja, bez svjesnih namjera koje nastojimo da ostvarimo?
– Ne znam. Dobro bi bilo kad bismo mogli odrediti cilj i namjere i stvoriti pravila za sve zivotne prilike, da uspostavimo zamisljen red. I,ako je izmisliti opste propise, gledajuci iznad glava ljudi, u nebo i vjecnost. A pokusaj da ih primijenis a zive ljude, koje poznajes i mozda volis, a da ih ne povrijedis. Tesko ces uspjeti.
– Zar Kur-an ne odreduje sve odnose medju ljudima? Sustinu propisa mozemo primijeniti na svaki pojedini slucaj.
– Mislis? Onda mi rijesi ovu zagonetku. Nije rijetka, nije neobicna, nije daleka od nas. Susrescemo se s njom kad god hocemo da otvorimo oci. Zive, recimo, muz i zena, i zive u ljubavi, na izgled. Ili cekaj, da govorimo o ljudima koje znamo, bice lakse. Da pretpostavimo da su to ovo dvoje koje si vidio, zena koja ti je otvorila vrata, i onaj stariji momak, Fazlija, njen muz. Zive kod mene, u dvorisnoj kuci, nije im lose, on putuje sa mnom, zaradjuje vise nego sto im je potrebno, donosi joj poklone s puta, i uziva u njenoj radosti, a ona zna da se raduje, kao dijete. Smijesan je, nespretan, jak kao bivo, pomalo djetinjast, ali neobicno pazljiv prema njoj. Voli je, propao bi bez nje. Mene pomalo potkrada, zbog zene, ali voli i mene, poginuo bi da me odbrani. Drago mi je bilo sto se slazu, pobjegao bih od muza i zene koji se kolju. Stalo mi je do njih, jer sam i ja pomogao da se nadju, a malo sam ih i zavolio. I sad mislim ovako: sta bi se desilo kad bi zena nasla drugog muskarca i krisom mu poklanjala ono sto je muzevljevo i po bozjim i po ljudskim propisima? Sta bi trebalo uciniti kad bi se to desilo?
– Je li se desilo?
– Desilo se. Vidio si i njega, onaj mladji. Muz ne zna. Kur-an kaze: kamenovati preljubnicu. Ali priznaces, to je zastarjelo. A sta da uradim? Da kazem muzu? Da njoj zaprijetim? Da otjeram mladica? Sve to ne bi pomoglo.
– Ni grijeh ne mozes gledati mirno.
– Teze je sprijeciti ga. Nju vole obojica, ona se boji muza, a voli mladica. I on je kod mene, malo je lukav ali pametan, toliko vjest u poslovima da se bojim za njegovo postenje, ali mi je potreban. Stanuje ovdje, s njima, muz ga je sam doveo, to mu je daleki rodjak. Muz je dobricina, nista ne sumnja, vjeruje ljudima, i uziva u svojoj sreci; zena ne zeli nista da mijenja, boji se da sve ne pokvari; mladic cuti, ali nece da ode. Mogao bih da ga smjestim u drugu kucu, ona bi otisla i tamo, sama mi je rekla, i bilo bi gore. Mogao bih da ga posaljem u drugo mjesto, ona bi otisla za njim. Ma sta da se izmijeni u ovome sto je sad, ne bi valjalo. Muz bi ubio i nju i njega, kad bi saznao, jer je, budala, vezao svoj zivot za nju. Njih dvoje kradu svoju srecu, i misle da imaju pravo na nju, ne usudjujuci se da je ucine ljepsom. I nije im lako, ni njoj, jer mora da bude zena covjeku koga ne voli, ni mladicu, jer je prepusta drugome svako vece. Muzu je najlakse, jer nista ne zna, i za njega nista ne postoji, a mi mislimo da je on najvise ostecen. Na nju on vise i nema prava, odrzava ga samo njen strah. A ja cekam, pustam da sve traje, ne smijem nista da ucinim, toliko je sve rovito, pokidao bih tanke konce sto ih drze zajedno, ubrzao bih nesrecu sto visi nad njima. Eto sad, nadi kakvo hoces pravilo, rijesi mi to, uspostavi red! Ali da ih ne unistis. Jer onda nisi nista ucinio.
– To se moze zavrsiti samo nesrecom, sam kazes.
– Bojim se. Ali necu da je pozurujem.
– Govoris o posljedicama a ne o uzrocima, govoris o nemoci propisa kad se nesto desi, a ne o grijehu ljudi sto ga se ne drze.
– Zivot je siri od svakog propisa. Moral je zamisao, a zivot je ono sto biva. Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne ostetimo? Vise je stete naneseno zivotu zbog sprecavanja grijeha, nego zbog grijeha.
– Onda da zivimo u grijehu?
– Ne. Ali ni zabrane nista ne pomazu. Stvaraju licemjere i duhovne bogalje.
– I sta treba da cinimo?
– Ne znam.
Nasmijao se, kao da mu je drago sto ne zna.
Usla je zena, unijela serbe.
Uplasio sam se da ce Hasan poceti razgovor s njom, suvise je otvoren i nagao da bi sakrio ono sto misli. Srecom, i cudom, nije rekao nista, gledao je u nju s jedva vidljivim osmijehom, nimalo zlobnim, cak i s nekom podsmjesljivom blagonaklonoscu, kao sto se gleda drago stvorenje, ili dijete.
– Gledas je kao da si na njenoj strani – rekao sam kad je izasla.
– Da, na njenoj sam strani. Zena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena, tada je pametnija, odlucnija, ljupkija nego ikad. Muskarac je rastresen, ili grub, ili nerazmisljen, ili placljivo njezan. Ali sam i na njihovoj strani, na strani obojice. Neka ih davo nosi!
Zalio sam ga u tom casu, i zavidio mu. Ne mnogo ni jedno ni drugo. Zalio ga sto je svjesno razrusio u sebi cjelovit i siguran nacin mlsljenja kojim je mogao da posluzi vjeri, a zavidio mu zbog nejasne slobode koju sam samo nazirao. Nije bila moja, protivna je meni, a opet je licila na lakse disanje. I mislim tako zbog njega, cinim ustupke, jer ne mogu sebi da sakrijem, drago mi je sto ga vidim, drag mi je njegov laki prozracni smijesak sto se rascvjetava sam od sebe, drago mi je njegovo vjetrovima opaljeno lice na kome blistaju modre oci, prijatna mi je vedrina sto ga okruzuje kao svjetlost, mozda cak i lakomislenost koja ne obavezuje. U neobicnom odijelu, plavim caksirama i zutim cizmama od jarece koze, u bijeloj kosulji sa sirokim rukavima i sa cerkeskom kapom na glavi, cist kao bjelutak, sirokih ramena, snaznih prsa sto su se trokutom zdrave tamnine pokazivala iz proreza kosulje, licio je na hajduckog starjesinu kad se odmara kod sigurnih jataka, na veselog pustahiju koji se ne plasi ni sebe ni drugog, na jelena, na rascvjetalo drvo, na nezauzdani vjetar. Uzalud pokusavam da ga vidim drukcijeg, da ga vratim na pocetak. I pretjerujem, suprotstavljajuci ga sebi.
Nekad je bio sto i ja, ili slican meni. Nesto se desilo, nekad, jednom, zato je izmijenio svoj zivotni put, i sebe. Zamisljam sejha Ahmeda Nurudina tako preobrazenog, kako putuje drumovima, senluci po hanovima, kroti divlje konje, psuje, govori o zenama, i ne uspijevam da domislim, smijesno mi, nemoguce, morao bih drugi put da se rodim i da nista ne saznam od ovoga sto znam. Zazelio sam da ga upitam, mozda zato sto i ja slutim promjenu u sebi, ne ovakvu, slutim i bojim se, a ne znam kako da to ucinim, izgledalo bi sasvim cudno, on ne vidi put moje misli i opravdanost moje radoznalosti.
Posao sam stranputicom: – Jesi li zadovoljan svojim poslom?
– Jesam.
Pa se nasmijao i veselo mi gledajuci u oci, rekao bez okolisenja:
– Priznaj da nisi to htio da pitas.
– Pogadjas tudje misli, kao sihirbaz.
Cekao je, osmjehnut, oslobadjajuci me obzira otvorenoscu i vedrim izgledom koji ohrabruje. Iskoristio sam tu povoljnu priliku, priliku za sebe, on ih nudi drugima uvijek:
– Nekad si mislio kao i ja, ili slicno kao ja, kao mi. Nije lako izmijeniti se, treba odbaciti sve sto si bio, sto si naucio, na sto si se navikao. A ti si se izmijenio, potpuno. To je kao da si ponovo ucio da hodas, da progovaras prve rijeci, da stices osnovne navike. Razlog je morao biti veoma vazan.
Posmatrao me trenutak s cudnom paznjom, kao da sam ga vratio u proslost ili u neku zaboravljenu muku, ali se taj napregnuti izraz ubrzo ublazio.
Potvrdio je mirno:
– Da, izmijenio sam se. Vjerovao sam u sve sto i ti, kao i ti, mozda i tvrdje. A onda mi je rekao Talib-efendija, u Smirni: “Kad vidis da mlad covjek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i svuci na zemlju”. I svukao me na zemlju. – Odredjen si da zivis ovdje – izgrdio me – e pa zivi! I zivi sto ljepse, ali tako da te nije stid. I radije pristani da te Bog pita: zasto nisi to ucinio? Nego: zasto si to ucinio?
– I sta si sad?
– Skitnica na sirokim drumovima na kojima susrecem dobre i rdjave ljude, sa istim brigama i nevoljama kao i ovdje, sa istim radostima zbog male srece, kao i svugdje.
– Sta bi bilo kad bi svi posli tvojim putem?
– Svijet bi bio srecniji. Mozda.
Zatvarao je krug razgovora.
– I sad te se nista ne tice. Je li to sve sto si postigao?
– Nisam ni to.
Sjedim i razgovaram, sa sve manje paznje, sa sve manje zanimanja, ocekivao sam mnogo od njegove ispovijesti, a nisam dobio nista. Njegov slucaj je usamljen. Pomalo je cudak, ili pametan covjek koji krije svoje razloge, ili nesrecnik koji se brani prkosom, a za to je potrebno biti suvise slab ili isuvise jak, a ja nisam ni jedno ni drugo. Svijet nas drzi cvrstim vezama, kako ih raskinuti? I zasto? I na koji se nacin moze zivjeti bez vjerovanja sto je za covjeka priraslo kao koza, koje je ti? Kako mozes bez sebe?
A onda sam se sjetio brata, sjetio sam se kuda sam posao. Sjetio sam se da ne smijem ostati sam.
– Dosao sam da ti zahvalim na poklonu.
– Volio bih da si dosao bez razloga. Da porazgovaramo ni o cemu, ni zbog cega.
– Odavno nisam bio tako uzbudjen kao sinoc. Dobri ljudi su sreca na ovome svijetu.
Bila je to ljubaznost koja ne obavezuje ni onoga ko je kaze ni onoga ko je cuje. Ali sam se sjetio sinocnje veceri i ucinilo mi se da zaista tako mislim, i da je malo sto sam rekao. Osjecao sam zelju da kazem vise, da zadovoljim neku svoju potrebu sto je rasla, da se ispunim njeznoscu i toplinom. Uzalud je Hasan u smijehu pokusavao da me zaustavi, to je sad bilo nemoguce. Drzao sam se za njega kao za kotvu, bio mi je neophodan bas tada, u tom casu, i potrebno je bilo da mi bude drag, i najbolji. Rekao sam da cu jos sutra, mozda i danas, uciniti za brata sve sto mogu. Vjerujem da sam u pravu, i trazicu pravdu dokle mognem da stignem. Mozda nece biti lako, kao sto mislim, mozda ce biti i teskoca (vec ih osjecam: jutros muselim nije htio da me primi, drsko su rekli da ga nema iako je preda mnom usao u muselimat), mozda cu biti sam i ugrozen, i eto, zato sam i dosao danas do njega, osjecam da mi je blizak, i nista ne trazeci, osim ljudske rijeci, htio sam da mu to kazem, zbog sebe.
Istina je bila to sto sam rekao, neka neobicna unutarnja istina, koja me i dovukla ovamo, iako sam je i sebi izrekao tek tada, pred njim. Kao da sam polazio na pogibeljan put, u opasnu bitku, gledao sam u jedinog prijatelja, koji se pojavio sa nesrecom, da ne bude potpuna, i mada mi nista ne moze pomoci, niti treba, neka duboka a nesaznana strepnja me vukla da ga sacuvam. Mozda mi je tek tada, pred tim sabranim covjekom sto me slusao stisan, privucen ozbiljnoscu moga glasa i skrivenom tjeskobom koju je mogao da nasluti, mozda mi je tek tada, velim, potpuno dosla do svijesti praznina koju sam jutros osjecao pred muselimatom, dok sam zacudjeno slusao sejmene kako mi mirno saopstavaju lazi. Bio sam ponizen, ali nisam imao snage da osjetim uvredu. Bio sam zaprepasten saznanjem da su brata i mene nepovratno vezali osudom. Morao sam da spasavam sebe, spasavajuci njega. Ali nisam mogao da sakrijem pred samim sobom ledenu pustos sto me zapahnula. Znao sam, nisu to jedina vrata na koja treba da zakucam, nije to jedini covjek koji treba da cuje moj zahtjev, ima ih jos, boljih i jacih od ovog siledzije obezumljenog vlascu, a opet sam pretrnuo, naglo onemocao, kao covjek koji u noci izgubi put. I to je bio razlog sto sam u nastupu povjeravanja i trazenja podrske vezivao Hasana za sebe sponama prijateljstva, kopcama ljubavi, iznenadjen sam sobom i tom novom potrebom, nerazumnom koliko i snaznom. Uspio sam, ucinio sam to najbolje sto je moguce, vodjen nesvjesnim lukavstvom iskrene nemoci, nabujalom ceznjom da zadovoljim neku veliku zedj, koja je sigurno odavno postojala, skrivena i gusena. Dugo sam poslije pamtio taj cas i onu silnu ganutost sto me obuzela.
Uzbudio sam i njega. Siroko otvorene modre oci su gledale kao da me prepoznaju, izdvajaju me iz neke bezlicnosti, daju mi crte i lik. Izraz njegove obicne, podsmjesljive veselosti izmijenio se u uznemirenu napregnutost, a kad je poceo da govori, bio je opet miran i sabran covjek koji vlada svojim osjecanjima, nadzire ih da ne budu prejako izrazena kao kod ljudi koji lako zaboravljaju odusevljenje. Njegov zar je trajniji, nije plamen u kome izgore vrele rijeci. I ta misao o njemu je nova. Jos danas, jos maloprije sam smatrao da je povrsan, i prazan, iako sam negdje u sebi sigurno mislio drukcije, jer zasto bih bas njemu dosao kad mi je bila potrebna ljudska rijec. To ga je branila moja nova ljubav, moje odusevljenje koje sam vezao za njega, plaseci se usamljenosti. Uostalom, svejedno, neka je i povrsan, neka je lakomislen, neka procerdava svoju nesvakidasnju pamet kako hoce, ali je dobar covjek i zna tajnu da bude prijatelj. Ja ne znam, on ce mi je otkriti. To je mozda molitva pred velikom strepnjom, talisman protiv zlih sila, gatanje pred polazak na hadziluk patnje. Ali nikad ne znamo sta izazivamo u drugom covjeku rijecju koja za nas ima sasvim odredjeno znacenje i zadovoljava samo nasu potrebu. Pokrenuo sam u njemu, izgleda, dobro skrivanu zelju da se mijesa u tude zivote. Kao da je jedva docekao moj izliv prijateljstva da mi pruzi ruku i pomoc. Rijeci mu nisu dovoljne.
– Drago mi je sto imas povjerenja u mene – rekao je spremno. – Pomoci cu ti koliko mogu.
Sve je u njemu odjednom ozivjelo, pripremilo se na nesto, na cin, na opasnost. Trebalo ga je zaustaviti.
– Ne trazim pomoc. Mislim da nije ni potrebno.
– Pomoc nikad nije suvisna, a sad ce biti potrebnija nego ikad. Moramo ga izvuci sto prije, i skloniti odavde.
Ustao je, nemiran, ustremljen nada mnom, oci su mu sijale zlom vatrom. Sta sam probudio u njemu?
Nisam ocekivao ni ovu ponudu ni ovu brzinu u odlucivanju, do kraja zivota upoznavacu ljude a nikad ih upoznati necu, uvijek ce me zbunjivati neobjasnjivoscu postupaka. Razmisljao sam trenutak, zatecen, uplasen ovom nagloscu, u opasnosti da budem uvucen u ruzan poduhvat. Odbio sam, ne kazujuci pravi razlog, i ne znajuci ga tacno.
– Onda bi ostao kriv.
– Ostao bi u zivotu! Vazno je spasti covjeka.
– Ja spasavam vise: pravdu.
– Stradacete i ti, i on i pravda.
– Ako je odredjeno da bude tako, onda je to bozja volja.
Te moje smirene rijeci mogle su biti tuzne, gorke, bespomocne, ali su bile iskrene. Nista mi drugo nije ostalo. Ne znam zasto su ga toliko izazvale, kao da su bile blato koje sam mu bacio u lice. Mozda zato sto sam zaustavio njegov polet, sprijecio ga da bude plemenit. Vatra se zapalila negdje u njemu, drukcija nego malocas, izravnija, bliza, oci su gorjele uzarenim bljeskom, uz obraze se pelo gusto crvenilo, lijevom rukom je uhvatio desnu, kao da je sprecava u zamahu. Rijetko sam kad vidio takvu snagu uzbudjenja i takav bijes. Ocekivao sam ispad, prasak, psovku. Za cudo, nije viknuo, a vise bih volio, govorio je muklo, neprirodno tiho, stezuci glasnice, postavsi odjednom toliko uznemiren da mu se i lik izmijenio. Prvi put sam cuo da govori vrelo, onako kako je u ljutini mislio, ne ublazavajuci teske rijeci ni uvrede.
Slusao sam zaprepasten: – O jadni dervisu! Moze li se ikad desiti da ne mislite derviski? Djelovanje po odredjenju, odredjivanje po bozjoj volji, spasavanje pravde i svijeta! Kako se ne ugusite od tih velikih rijeci! Zar ne moze nesto da se ucini i po ljudskoj volji, i bez spasavanja svijeta? Ostavi svijet na miru, ako Boga znas, bice srecniji bez te vase brige. Ucini nesto za covjeka kome znas ime i prezime, koji ti je slucajno i brat, da ne propadne ni kriv ni duzan u ime te pravde koju branis. Kad bi smrt tvoga brata bila zaloga za sutrasnji raj ostalih, pa dobro, neka umre, iskupio bi mnoge nevolje. Ali nece, sve ce ostati kao sto je bilo.
– Onda Bog tako hoce.
– Imas li neku drugu rijec, ljudskiju?
– Nemam. I ne treba mi.
Prisao je prozoru, zagledao se u polovinu neba nad kasabom i nad brdima sto su je okruzavala, kao da na toj sirokoj cistini trazi odgovor ili smirenje, a onda poceo da vice nekome u dvoriste, pitajuci da li je konj potkovan, i da pozuri po svirace.
Uzalud, tesko ga upoznajem. cim vidim jednu stranu, odmah iskrsne druga, nepoznata, i ne znam koja je prava.
Kad se okrenuo, bio je opet miran, ali mu osmijeh nije vedar kao ranije.
– Oprosti – rekao je pokusavajuci da bude veseo – bio sam grub i glup. To je dzelepcijski nacin. Dobro da nisam poceo i da psujem.
– Svejedno. To sad nije vazno.
– A mozda i nemam pravo. Mozda je tvoj nacin korisniji. Bolje se drzati nebeskih mjera nego obicnih, ovdasnjih. Neuspjesi te ne uznemiruju, uvijek racunas na beskrajno vrijeme, opravdanje je u razlozima izvan tebe.
Licni gubitak postaje manje vazan. I bol. I covjek. I danasnji dan. Sve se produzava na trajanje, bezlicno i ogromno, pospano tromo i svecano ravnodusno. Kao more: ne moze da zali bezbrojne smrti sto se u njemu neprestano desavaju.
Cutao sam. Sta sam imao da kazem? Te uznemirene rijeci su otkrivale nesigurnost i nedoumice kojima se ne moze naci kraj. Sta da osporavam ili odobravam, kad ni on ne zna na cemu je? Samo sumnja. Ja ne sumnjam. Zaista mislim da je bozja volja vrhovni zakon, da je vjecnost mjera naseg djelovanja i da je vjera vaznija od covjeka. Jest, more postoji oduvijek i zauvijek, i ne moze se uzburkati zbog svake sicusne smrti. On je to rekao, gorko, sa drugim smislom, ne vjerujuci. A ja bih zelio da se uzdignem do te misli, i kad je moja sreca u pitanju.
Nisam htio da objasnjavam, ne bi shvatio, jer misli drukcije nego ja, da bratovo oslobodjenje pripremljenim bjekstvom ili podmicivanjem ne mogu prihvatiti, jer jos vjerujem u pravdu. Kad bih se uvjerio da nema pravde u ovom mome svijetu, ostalo bi mi da se ubijem, ili da se okrenem protiv tog svijeta, koji vise ne bi bio moj.
Hasan bi opet rekao da je to derviski nacin misljenja, slijepa zagnjurenost u pravilo, zato nista ne govorim, ali ne znam kako bi covjek mogao drukcije da zivi.
Ili moze?
Gledao sam u ispupalu granu pod otvorenim prozorom. Trebalo je da odem.
– Proljece – rekao sam.
Kao da on ne zna. Sigurno ne zna ovako kao ja. Nisam se sjetio da mu je mogla biti cudna ova moja rijec. Kao da je prekidala razgovor, i misao, a nije.
Sjetio sam se kako se bijelo i ruzicasto obilje ponavljalo u beskraj, jutros, nekad, bilo je mnogo svijetlih sjenki ispod stabala, mirisala je razbudjena zemlja, a ja sam mislio kako bi bilo lijepo krenuti u svijet sa derviskim keskulom u ruci, vodjen jednim jedinim suncem i ma kojom rijekom, ma kojom stazom, bez ijedne druge zelje osim da ne budem nigdje, da se ne vezujem nizasto, da sa svakim jutrom vidim drugi kraj, sa svakom noci da legnem na drugi lezaj, da nemam obaveza ni zaljenja ni sjecanja, da pustam mrznji na volju tek kad odem i kad postane besmislena, da udaljim svijet od sebe prolazeci ga. Ali ne, nisam to mislio, pripisao sam sebi zelju koju je Hasan malocas izrekao, ucinila mi se toliko lijepa, toliko rjesavajuca, da sam je prisvojio, i cio jedan trenutak mislio da je moja. cak sam je obiljezio u sebi njegovim rijecima. Odgovarala je mome jutrosnjem bespucu, i prihvatio sam je naknadno, kao da je bila. A nije bila, znam sigurno.
Ispricao sam Hasanu o susretu sa djecakom, poslije ponizenja koje mi je poklonio muselim.
– Zasto si ga zvao? – upitao je Hasan smijuci se.
– Izgledao je bistar.
– Bilo ti je tesko, bjezao si od muke, htio si da zaboravis kako su te sejmeni otjerali ispred muselimata, i tada, u casu velike licne tegobe ti primjecujes bistre djecake i mislis na buduce branitelje vjere. Je li tako? – Ako mi je tesko, jesam li prestao da budem ono sto sam? Mahao je glavom, nisam znao da li me ismijava ili zali.
– Reci da nije, molim te, reci da ti je brat vazniji od svega, reci da ces sve poslati do djavola da ga spases, znas da je nevin!
– Ucinicu sve sto mogu.
– To nije dovoljno. Hajde da ucinimo vise!
– Hajde da ne govorimo vise o tome.
– Dobro. Kako hoces. Volio bih da se ne pokajes.
Bio je uporan. Ne znam zasto je htio da se upusti u opasan i nesiguran posao spasavanja covjeka koga je jedva i poznavao, bilo je cudno i zato sto je protivurjecilo svemu sto sam znao o njemu. Ali nije lagao, nije nudio samo rijeci jer je vidio moju odlucnost da ne pristanem: zaista bi ucinio, ne oklijevajuci ni casa.
Mozda bi neko mogao pomisliti da sam bio dirnut tom njegovom spremnoscu da pritekne u pomoc, da sam tu njegovu neobicnu zrtvu docekao sa suzama u grlu. Ali nisam. Nikako nisam. U pocetku sam htio da ta njegova ponuda bude lazna, prazna rijec koja ne obavezuje na djelo. Ali kad nisam uspio da je na to svedem, jer je njegova iskrenost bila nesumnjiva, osjetio sam ljutinu i uvrijedjenost. Izgledalo mi je neprilicno toliko njegovo zanimanje, neprilicno i nametljivo, jer je neprirodno. Nadilazio je moju revnost, ukazivao na nedovoljnost moje brige, nudio svoju zrtvu da ukaze na moju malu ljubav, prigovarao i kaznjavao me. Izmucio me ovaj razgovor, i zelio sam samo da se zavrsi, nismo mogli da se razumijemo. Zbunio me neocekivanim zakljuckom poslije price o djecaku, kad je otkrio ono o cemu nisam mislio a sto je sigurno istina, ali je smisao svega sto je govorio bila pobuna. Iskopavsi taj zakljucak, zatvorio sam se, postao opsadjena tvrdjava o koju su strijele uzalud udarale. Nije mi prijatelj, ili je cudan prijatelj koji mi sijece korijenje, potkopava temelje. Nema prijateljstva medju ljudima koji drukcije misle.
To gorko saznanje (a bilo mi je potrebno kao vazduh, kao lijek) pomoglo mi je da ga lakse odbijem, i da pocnem tezak razgovor koji sam stalno odgadjao, i stalno mislio na njega.
Mogao sam da ga zamolim i kao prijatelja, imao sam prava na to, ali je moja misao isla drugim putem, onemogucavajuci to; mogao sam da kazem kao tudju poruku, koja me se toboze ne tice, ali bih se onda mucio da kazem svoju molbu, i sve bi ispalo ruzno. Ovako je najbolje: nije mi prijatelj, to je sigurno, i iznijecu tudji zahtjev od koga ja ocekujem korist. Mozda zato nisam ni pokazao malocas da sam ljut, jer bih ga okrenuo protiv sebe i umanjio izglede na uspjeh.
Rekao sam, spremajuci se da podjem, kao da sam se slucajno sjetio, da sam bio kod njegove sestre, pozvala me (znam, dodao je, i tako me upozorio da moram reci vise nego sto mi je mozda korisno), i zamolila me da mu kazem da ce ga otac lisiti nasljedstva (znam i to, nasmijao se Hasan), i da bi bilo najbolje da se sam odrekne, zbog svijeta, pred kadijom, da bude manje bruke.
– Za koga manje bruke?
– Ne znam.
– Necu da se odreknem. Neka cine sto im je drago.
– Mozda je tako najbolje.
Uzalud je kriti, uzdao sam se da ce mi pomoci, meni i mome bratu, posredovanje u ovom ruznom poslu. Kad je odbio, ucinilo mi se da je grub i tvrdoglav, i stalo me velikog napora da ga podrzim u odluci. Tesko je bilo, rijec mi je grizla grlo kao otrov, a nisam mogao da ucinim drukcije: ne bih sebi oprostio da je primijetio moju igru. Krivo sam poceo, sve sam zapleo, trebalo je reci jednostavno, kao covjek covjeku, ne bi bila nikakva sramota ni da me odbio, ali sad sam sve pokvario. Prilika koju sam dugo cekao, nepovratno se gubila, a ja sam stajao nemocan.
Ali bas tada, kad sam izgubio svaku nadu, kad sam pomislio da je ova posjeta besmislena, on se sjetio:
– Ako se odreknem nasljedstva, da li bi moj zet, kadija, pomogao tvome bratu?
– Ne znam, nisam o tome mislio.
– Hajde da ucinimo tako! Neka ti pomogne, i odreci cu se svega. Sa munare cu vikati ako treba. Svejedno mi je uostalom, ostavice me bez icega i ovako i onako.
– Mogao bi povesti parnicu. Ti si prvi nasljednik, nisi uvrijedio porodicu, otac je bolestan, lako je dokazati da sve cini pod necijim pritiskom.
– Znam.
Naprezao sam se da to kazem, s mukom se prisiljavao da budem posten, vec drugi put. Htio sam da mu budem ravan, htio sam docnije, kad se sjetim njegove velikodusnosti, da imam odgovor sam sebi: ucinio sam sto sam morao, na svoju stetu, nisam ga prevario, neka sam odluci.
– Znam – rekao je – ucinimo sad ovako. I zet se boji parnice, on nije glup vec neposten. I gramziv, srecom. Mozda ce i pomoci, jer mu je vise stalo do imanja nego do sitnog nepoznatog pisara. Oslonimo se na ljudske poroke, kad ne mozemo drukcije.
– Poklanjas suvise. A ne mogu ti nicim vratiti nego zahvalnoscu.
Nasmijao se, i odmah umanjio svoj dar:
– Ne poklanjam mnogo, svakako bi bilo njihovo. Ko bi se vukao po sudovima!
Sad sam mogao da ga odvracam koliko god mi je bila volja, ne bi odustao. Ali nisam vise htio da se igram sa sudbinom.
Zahvalio sam i poceo da se oprastam. Vratilo mi se dobro raspolozenje, i nada, pobijedio me svojom neuracunljivom velikodusnoscu. Srecom, svega se odrekao sam, nije mi objesio o vrat svoju zrtvu, nije me opteretio zahvalnoscu, i nije mi vise neprijatelj. (Sve je mogao da bude u tim prvim danima, nista jos nije postao odredjeno, odredjivao sam se prema trenucima, kao u prvoj nesigurnoj ljubavi, lako je mogla da se preokrene i u mrznju.)
– Steta sto si dervis – rekao je iznenada, nasmijavsi se glasno. – Pozvao bih te na veselje, doci ce mi prijatelji.
I dodao lukavo otvoreno: – Ne krijem, jer ces sutra svakako doznati.
– Ne volis red?
– Da, ne volim red. Znam, grdices me, ali, “vama vasi poslovi, meni moji”. Nije vazno sto ne cinimo dobro, vazno je da ne cinimo zlo. A ovo nije zlo.
Salio se i s Kur-anom, ali bez zlobe i bez ruganja. Nije volio red, nije volio svetinje, bio je ravnodusan prema njima.
Odjednom se njegov veseli glas naglo prekinuo. Razvucene usne su se skupile u zgrcenu kruznicu, a lice, preplanulo od vjetrova, probilo je jedva vidljivo bljedilo. Pogledao sam kroz prozor, za njegovim ocima: vitka Dubrovkinja i njen muz usli su u dvoriste.
– Jesu li i oni dosli na veselje?
– Sta? Ne, nisu.
Trajalo je samo trenutak, to njegovo gubljenje vlasti nad sobom, i uzbudjenje koje ga je savladalo. Oci su mu zastale medju sirokim otvorima kapaka, ruke se zbunile. Samo trenutak, i sve je proslo, kao da nije ni bilo. Vratio mu se osmijeh, i opet je bio siguran, i neuzbudjeno vedar, mirno radostan sto su mu dosli prijatelji. Ali ga je uzbudjenje jos drzalo, ma da mu je izgled smiren. Znao sam po tome sto me vise nije vidio, sto za njega nisam postojao. Nije bio neljubazan, nije gledao mimo mene, rekao je da opet navratim, napomenuo mi da odem do njegove sestre, sve je na izgled bilo obicno, ali njegova misao nije sa mnom: dole je, na dvoristu, uz zenu sto mu je isla u posjetu. Krenuli smo im u susret, sreli se na vratima, pozdravljajuci se pogledao sam krisom i letimice u njeno lice, nije mi se ucinila narocito lijepa ovako iz blizine, obrazi su joj mrsavi i blijedi, oci sa tragovima vatre od neke bolesti ili tuge, ali ima nesto u izrazu lica sto ostaje u sjecanju, i prosao sam kroz oblak lakog mirisa, udaljio se sa mislju o nerjesivosti svega medju njima. Zato je s onakvim zanimanjem govorio o onoj zeni iz dvorista i o dvojici momaka! Je li to i njegova muka, je li to i njegov bezizlaz? Da nije zaljubljen, sve bi lakse i jednostavnije bilo, ali njegovo naglo bljedilo ne vara. Zna li ona? Zna li njen muz, dobrodusan Latinin sto se poklonio preda mnom duboko, sa ugodnim smijeskom nezlobiva covjeka, troma u svemu. Sigurno ne zna, njega strast ne raspinje. On ne bi ubio, i kad bi znao. Zena zna, zene uvijek znaju, makar nista ne bilo receno, i prije ce pomisliti da jest nego da nije. Sta se desava medju njima, nekazano, ili izmucano, izmedju muza koji ih odvaja prisustvom i podstice nesumnjanjem, uvijek spreman da prebrodi njihove opasne cutnje veselim pricanjem ni o cemu? Kakav je bijes okusane ili neutazene zelje medju to dvoje mladih ljudi, kakva omadjijanost koja se, samo mislima hranjena, moze razviti u opasan zanos. Ili je samo Hasan uhvacen, zbog njenog lelujavog stasa vitke trske i tihe vedrine sjajnih ociju koje je obiljezila bolest.
Zar se zato izdvojio, da se ovako nepovratno zaplete u strast sto se ne trosi i ne moze da nestane? Misli na nju, mjesecima razdvojen, susrece je kad se vrati, uljepsanu zeljama s dalekih puteva, upija zednim ocima da je zapamti i ponese na nova putovanja. Gdje ce se zatvoriti taj krug u kome se strast hrani a ne trosi?
Zaboravio je na mene sad, ako je ikad mogao da misli, istisnula me ona odavno, i mene i sve ostalo sto nije ona; i ako sam je mrzio u tom casu, bilo je to zato sto su njena kadifena haljina do tala i njena djevojacka puna usta i zreli mazni glas vazniji od mene i moje muke. Potisnula me do nepostojanja, unistila mi oslonac, koji nije ni postojao, ali bih volio da varka nije otkrivena.
Opet sam sam.
Mozda je i najbolje tako, ne ocekujes pomoc i ne bojis se izdaje. Sam. Ucinicu sve sto mogu, ne uzdajuci se u podrsku koje nema, i onda je moje sve sto postignem, i zlo i dobro.
Prosao sam pored dzamije na cosku Hasanova sokaka, prosao pored medrese sto se nije vidjela iza zida, prosao nanuldzijski sokak, dosao do kozara, iscilio je Latinkin miris, blijedila je misao o Hasanu, koracao mimo zanatlijskih radnji i zanacija sto su mirno radili svoj posao, pocinjala je granica moje vlastite brige i puta u nepoznato. Ali zasto u nepoznato? Nisam sumnjao da cu uspjeti, nisam smio da sumnjam, jer ne bih imao snage da ucinim ni korak dalje. A morao sam, to je bilo pitanje moga zivota, ili neceg jos vaznijeg. ceznuo sam za mirom u tom casu, isao pognute glave pored cefenaka, klonulo umoran, osjecao miris koze i johove kore, umoran, gledao okrugli kamen kaldrme pred sobom i noge prolaznika, umoran, bez trunka snage, zeljan zatvorene sobe i dugog mrtvackog sna, kao davljenik, iza zakljucanih vrata, zatvorenih prozora, kao bolesnik. Ali ta slabost, i taj strah pred neslucenim teskocama, ta zelja da se legne i umre, da se odustane i primi sudbina, ne smiju sada da me zaustave. Nikakav zamor ni klonulost ne mogu me sprijeciti da izvrsim obavezu. Gonila me moja preostala seljacka upornost i nemilosrdno jasna misao o potrebi da se branim.
Moram. Idi naprijed, poslije umri.
Odakle samo strah i predosjecanje prijetecih nevolja, kad me moje iskustvo nije moglo upozoriti?
Kad sam cuo topot konjskih kopita po kaldrmi, digao sam oci i vidio dva naoruzana sejmena na konjima, jasu uporedo, ne sklanjajuci se nikome. U uskom sokaku prolaznici su se stiskali uz cefenke i zidove da ih ne odgurnu konjske sapi i ne zakace ostre bakraclije. Jahali su polako, i svijet je stizao da se skloni, bez rijeci, i da saceka dok oni prodju. Nisu htjeli da ikog okrznu namjerno, ali nisu ni ustupali. Gotovo da nisu ni vidjeli nikoga.
Mislio sam, da li da udjem u neku radnju i tako ih propustim, ili da stanem uza zid, kao svi ostali. Ostacu, kao svi. Pusticu da me ponize, prolaz je uzak, prolaz je sav za njih, dohvatice me stremenom, poderace mi dzube, necu se ni okrenuti, neka cine sta hoce, bicu kao ovaj svijet sto cuti i gleda i ceka, sta ceka, sta su cekali ti ljudi ispred cefenaka dok su sejmeni isli prema meni? da vide kako ce me uvrijediti, ili da cuju kako cu viknuti na njih, cin i odijelo daju mi na to pravo. I jedno i drugo sam zelio tada, ucinilo mi se odjednom da je vazno, da je presudno sta cu uciniti, zbunili su me sto su cekali i gledali, jesu li na mojoj strani, jesu li protiv mene, jesu li ravnodusni? Ni to nisam znao. Viknuti nisam smio, narugace mi se sejmeni i bicu samo smijesan, ljudi me ne bi pozalili radi tog poraza. Ne, neka me uvrijede, svi ce vidjeti da sam se sklonio, da sam isti kao oni, nemocan, cak sam zelio da ponizenje bude sto vece, da bude teze nego ostalima. Stao sam uza zid jedva osjecajuci ledjima neravnine cerpica, oborena pogleda, neuznemiren ponizenjem sto me ceka, namjerno sam izabrao najuze mjesto, cak sam sa nekom bolnom slascu iscekivao da dodje, cuce se, zalice me, pocinjem da bivam zrtva.
Ali se desilo ono sto nisam predvidio: jedan sejmen je izjahao naprijed, i prosli su mimo mene jedan za drugim. cak su me i pozdravili. U pocetku sam bio iznenadjen, taj postupak me zatekao nespremna, sav moj napor bio je nepotreban, i sve je nekako ispalo smijesno: i moje nemocno junastvo, i suvisno sklanjanje uza zid, i spremnost da primim uvredu. Krenuo sam, ne dizuci ociju,izmedju ljudi sto su stajali na sokaku i ispracali me cuteci, prevaren i postidjen. Bio sam na samoj granici da budem sto i oni, a sejmeni su me izdvojili.
Kad sam prosao kroz zamisljene sibe ociju, ne usudjujuci se da ih pogledam, kad sam skrenuo u drugi sokak, gdje vise nije bilo svjedoka moje promasene zrtve, napregnutost je pocela da popusta, osjecao sam se rasterecen, dizao sam pogled prema ljudima, javljao se, otpozdravljao, smiren i tih, i sve mi je jasnije bivalo da je dobro sto se ovako svrsilo. Priznali su me, odali mi postovanje, odustali od nasilja nada mnom, a ja sam to i zelio, ja sam cak gatao u sebi, stojeci uza zid: ako prodju jedan za drugim, sve ce biti dobro, sve sto namjeravam da ucinim. Ili mozda nisam, moze biti da sam to pomislio docnije, kad se vec desilo, jer bih se ranije sujevjerno plasio da zeljeni uspjeh vezujem uz nemoguc uslov, uz cudo. Ali svejedno, cudo se dogodilo, ili nije cudo, vec znak i dokaz. Kako sam, malodusan, mogao i pomisliti da sam odbacen i obespravljen? Zasto bi bilo tako? Kome bi koristilo? Ostao sam ono sto sam, dervis uglednog reda, sejh tekije, osvjedoceni branilac vjere. Kako da budem odbacen, i zasto? Ne zelim, necu, ne mogu da budem ista drugo, i svi to znaju, pa zasto bi me onemogucili? Sve sam uobrazio, isprepleo u sebi bez potrebe, ne znam samo odakle se pojavio taj kukavicluk, stotinu puta sam stajao na biljezi smrti i nisam se uplasio, a sad nam je srce kamicak, mrtvo i hladno. Sta se to desilo? U sto se pretvorilo nase junastvo? U stidno prezanje pred sovinim hukom, pred jacim glasom, pred nepostojecom krivicom. Ne vrijedi tako zivjeti. U zubima sam sablju nosio plivajuci preko rijeke, u trscaku puzio na trbuhu zeljno osluskujuci disanje neprijatelja, na pusku nalijetao ne zaustavljajuci se, a sad se plasim pljesnivog sejmena. Avaj, tugo golema, nesto se desilo s nama, nesto se grdno desilo s nama, smanjili smo se a nismo to ni primijetili. Kad smo se to izgubili, kad smo to dopustili?
Jos je dan, slab, umoran, sjenke ga vec grizu, ali mora trajati toliko da ne udjem u noc s mukom i stidom. Znao sam kuda idem, jos dok nisam ni odlucio da li cu ga posjetiti. Nesvjesno sam mislio na njega, nadajuci se da mu je zena ispricala nas razgovor, pravicemo se obojica da nismo upuceni niusta, cuvacemo toboznju tajnu, necemo govoriti o Hasanu, ali ce moj vedri izgled sve otkriti. Pa i da mu nije kazala, nemam cega da se plasim. Mozda bi bilo bolje da sam prvo otisao do nje, da joj odnesem glas n Hasanovu pristanku, kao poklon. Lakse bih onda razgovarao s njenim muzem.
Uzalud, kukavicluk nas je opsjeo, mislimo njime. On govori iz nas, neka je proklet, i kad ga se stidimo.
Iskoristio sam taj trenutak ogorcenosti, i ucinio odmah, da ne bih odgodio na nikad.
Za cudo, Ajni-efendija me primio istog casa, kao da me ocekivao, nisu preda mnom isli glasovi ni glasnici, iako se na hodnicima osjecalo prikriveno prisustvo ljudi i ociju.
Docekao me ljubazno, s pozdravom koji nije ni bucan ni ravnodusan, ne pretvarajuci se ni da je obradovan ni zacudjen, odmjeren u svemu, neodredjeno osmjehnut, ne pokusavajuci ni da me uplasi ni da me ohrabri. To je posteno, mislio sam, ali sam se osjecao nelagodno.
Odnekle se privukla macka, pogledala me zlim zuckastim ocima, i prisla mu, njuskajuci ga. Ne skidajuci pogled sa mene, pogled ljubazno rasut, milovao je maznu zivotinjicu sto se sladostrasno uvijala pod njegovom rukom, taruci se vratom i bokovima o njegovo koljeno, pa se uspuzala i savila u krilu i pocela da prede skiljeci u mene zloslutno. Sad su me gledale dvoje oci, zuckaste i hladno oprezne obadvoje.
Nisam htio da mislim na njegovu zenu, ali je sama izranjala iz tame, iz daljine, zbog njega, ukocenog, na oprezi, sakrivenih ruku koje su se sigurno davile u dugim rukavima, prozirnog lica, tankih usana, uskih ramena, ispran, krhak. voda tece u njegovim zilama, kakve su noci medju njima u onoj velikoj gluhoj kuci?
Sjedio je nepojmljivo miran, ne osjecajuci potrebu da makne bilo cime (licilo je na mrtvacku obamrlost ili na fakirsku snagu samosavladavanja), s istim izrazom lica sto sam ga zatekao kad sam usao, sa osmijehom koji nista ne izrazava, varljlvo razapet na ustima bez usana. Umarao me taj osmijeh vise nego njega.
Samo, s vremena na vrijeme, a uvijek mi je izgledalo neocekivano, ozivjela bi ruka nekako podmuklo, izvukla bi se iz rukava kao zmija (njene su kao ptice), i oci sto bi pogledale u iste takve, macje, jedino tada za trenutak smeksane.
Ne znam koliko sam tako sjedio, bio je sumrak, pa mrak, iz njegova krila zarile su se fosforne oci, zacudo i njegove, ili mi se tako cinilo, imao je cetiri svjetlucava oka, onda su unijeli svijece (kao i ono vece, ali nisam vise mislio na nju, nisam mogao), i bilo je jos gore, obespokojavao me njegov mrtvi osmijeh, plasio me njegov mrtvacki izgled, plasila me tama iza njegovih ledja i sjenka na zidu, uznemirivalo me tiho suskanje, kao da su pacovi puzali oko nas. A od svega je mozda bilo najmucnije sto nijednom nije digao glas, nije izmijenio nacin govora, nije se uzbudio, naljutio, nasmijao.
Polako su otpadale od njega rijeci, zute, vostane, tudje, i uvijek nanovo sam se cudio kako ih dobro slaze i nalazi im pravo mjesto, jer je izgledalo da ce se prosuti iz njega, nagomilane negdje u supljini usta, i poteci bez reda. Govorio je uporno, strpljivo, sigurno, ni jedan jedini put nije bio u sumnji, nije pretpostavio neku drugu mogucnost, i ako sam mu protivurjecio, rijetko, izgledao je istinski zacudjen, kao da ga je prevario sluh, kao da se susreo s ludim covjekom, i opet nastavljao da nize recenice iz knjiga, dodajuci vijekovima njihove starosti memlu svoga mrtvila. Zasto govori? – pitao sam se uznemireno. Zar misli da ne znam ove poznate recenice, ili da sam ih zaboravio? Govori li to njegovo visoko mjesto, njegova istaknuta duznost? Govori li iz navike, ili da nista ne kaze, ili se ruga, ili nema drugih rijeci osim naucenih? Ili me muci, da me dovede do ludila, a ova macka je zato tu da mi na kraju iskopa oci?
Onda sam pomislio da je zaista zaboravio sve obicne rijeci, i to mi je izgledalo strasno: ne znati ni jednu jedinu svoju rijec, ni jednu jedinu svoju misao, biti nijem za sve ljudsko, i govoriti bez potrebe, bez smisla, govoriti preda mnom kao da me nema, biti osudjen na govorenje koje je pamcenje.
A ja sam osudjen na slusanje onoga sto znam.
Ili je ludak? lli mrtvac? lli prividjenje? Ili najgori mucitelj?
U pocetku nisam vjerovao sam sebi, izgledalo je nemoguce da ga ziv covjek pred njim i ziv zatvorenik u tvrdjavi ne navedu na jednu jedinu stvarnu rijec, od ovog casa. Pokusavao sam da ga navucem na ljudski razgovor, da kaze ma sta o sebi, o meni, o njemu, ali sve je bilo uzalud, govorio je samo Kur-anom. Avaj, a ipak je govorio i o sebi i o meni i o njemu.
Onda sam i ja zaronio u Kur'an, moj je koliko i njegov, poznajem ga kao i on, i poceo je megdan hiljadu godina starih rijeci, koje su zamijenile nase, sadasnje, i koje su stvorene zbog mog zatvorenog brata. Licili smo na dvije obataljene cesme sto su rasipale ustajalu vodu.
Kad sam rekao zasto sam dosao, odgovorio je Kur'anskom recenicom: – Koji vjeruju Boga i sudnji dan, ne drze prijateljstvo s neprijateljima Allaha i poslanika njegova, makar to bili ocevi njihovi, ili braca njihova, ili rodjaci njihovi.
Zavapio sam: – Sta je ucinio? Hoce li mi iko reci sta je ucinio?
– O pravovjerni, ne pitajte za stvari koje bi vas u brigu i ocajanje mogle baciti, ako bi vam se otvoreno reklo.
– Do groba cu ti biti duznik. Dosao sam da mi se otvoreno kaze. I ovako sam u brizi i ocajanju.
– Oholo su zemljom hodili i ruzne spletke pleli.
– O kome to govoris? Ne mogu da vjerujem da govoris o mome bratu. To Bog kaze o nevjernicima, a moj brat je pravovjerni.
– Tesko onima koji ne vjeruju.
– Cuo sam da je zatvoren zbog nekih rijeci.
– Ne moze biti tajnog sporazumijevanja i sasaptavanja medju trojicom a da Bog ne bude cetvrti medju njima. Tajni sastanci su satanino djelo, jer satana hoce da rastuzi pravovjerne.
– Dobro poznajem svoga brata, nije mogao da ucini zlo!
– Ne budi pomagac i zaledje nevjernicima!
– Brat mi je, zaboga!
– Ako su vam vasi ocevi, vasi sinovi, vasa braca, vase zene, vase porodice, miliji od Boga, od njegova poslanika i od borbe na njegovu putu, ne ocekujte milost boziju.
– O pravovjerni, klonite se sumnjicenja i klevetanja, jer kleveta i sumnjicenje je grijeh.
To sam ja rekao.
Odvratio sam istom mjerom, kur-anskom, nisam vise mogao da ostanem na obicnim rijecima, tako je bio jaci od mene. Njegovi su razlozi bozji, moji ljudski. Nismo bili ravnopravni. On je uzdignut iznad stvari, i govori rijecima Stvoriteljevim, a ja sam pokusavao da svoju sitnu nevolju stavim na vagu obicne covjecanske pravde. Natjerao me da svoj slucaj podvedem pod vjecnija mjerila, da ga sasvim ne obezvrijedim. Nisam tada ni osjetio da sam u tim razmjerama vjecnosti izgubio brata.
Pa i tada on je branio nacela, ja sebe; on miran i siguran, ja uzrujan, gotovo razjaren. Govorili smo isto, a sasvim drugo.
Rekao je: Nisu za grijesnicima plakali ni nebo ni zemlja. A ja sam mislio: tesko covjeku ako su mu mjera nebo i zemlja. I rekao je: Zaista, bice nesrecan ko dusu svoju okalja. I jos: O, Zulkarnejne, Jedzudz i Medzudz prave smutnju po zemlji.
A ja: O, Zulkarnejne, Jedzudz i Medzudz prave smutnju po zemlji. I: Zaista bice nesrecan ko dusu svoju okalja. I: Pored istine postoji zabluda. I: Neka ljudi oproste i smiluju se, zar vi ne zelite da vama Bog oprosti? I jos: Zaista je covjek veliki nasilnik, a nasilnici su najdalje od istine.
Na to je on zacutao za trenutak, pa rekao mirno, jos se smijeseci:
– Tesko tebi, tesko tebi, i opet tesko tebi!
– Alah je svacije utociste – odgovorio sam izgubljeno.
Onda smo gledali jedan u drugog, ja rastrzan svim sto je izgovoreno, misleci kako sam brata zaboravio a sebe opteretio; on spokojan, gladeci uzdignuti rep odvratne macke sto mu se uvijala iza ledja. Trebalo je da odem, kamo srece da nisam ni dolazio, nista doznao nisam, nista pomogao nisam, a rekao sam sto nije trebalo. Jer i Kur'an je opasan ako Boziju rijec o grijesnicima vezes uz onoga ko odredjuje grijesnike. Hiljadu puta se pokajes za ono sto kazes, rijetko za ono sto precutis, znao sam za tu mudrost kad mi nije bila potrebna. Bolje bi bilo da sam samo slusao, i kazao sto bi bilo vrednije od svega, potpuno sam smeo s uma, a siguran sam da je znacajno. Sinoc je bilo, njega se tice, i mene, zena je rekla da krije od njega.
Sjetio sam se: prijatelja sam izdao radi toga.
I ispricao mu kratko, suzbijajuci stid sto me zapljusnuo, kako sam nagovorio Hasana da se odrece nasljedstva. Nista vise, samo to. Ni u kakvu vezu nisam doveo ni sebe, ni ovu posjetu, ni brata. Ali on ce dovesti, mora, i nece moci odgovoriti Kur'anom. Bilo je i crne pakosti u tom naglom mijenjanju razgovora, i zlurade zelje da ga uprljam njegovom vlastitom pohlepom.
Prevario sam se, opet. Nicim nije pokazao da me shvatio, nije se ni iznenadio, nisam vidio na njemu ni srdzbu ni radost, ali je u svetoj knjizi nasao odgovor i za ovu priliku:
– Slab je koji trazi, a slabo je i ono sto se od njega trazi.
Sve je moglo da znaci to sto je kazao, ili nista. Prekid razgovora, skrivenu ljutinu, ruganje.
Uzalud, jaci je od mene. Lici na mrtvaca, ali nije mrtvac: nacelo bjesni u njemu.
Oci mu svijetle u krilu, ispod ruke, macije, ne usudjujem se da pogledam u njegove, prozizu me ledeno fosfornim sjajem.
Oborio sam pogled i cutao, uplasen svojom nepotrebnom smjeloscu i njegovim nadmocnim odbijanjem.
– Svrati opet – rekao je ljubazno. – Ne vidjamo se cesto.

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: