Derviš i smrt (Dio I – V)

“Jesu li stavljeni katanci na srca njihova?”

(iz Kurana)

Na dugom hodniku sto obuhvata stari han kao cetvrtasti obruc, ljudi su zakrcili prolaz. Pred vratima jedne sobe cekali su uzbudjeni, sabivsi se u gomilu, zatvorivsi nepravilan krug, u cijem je praznom sredistu stajao strazar. Nadolazili su i drugi, i hodnik se punio, kao zacepljen kanal, cula se sustava saputanja, ljutita i zacudjena, gomila ima svoj jezik, drukciji od jezika kojim se sluzi svaki od ovih ljudi, lici na zujanje pcela, ili na rezanje, gube se rijeci a ostaje skupni zvuk, gube se pojedinacna raspolozenja a ostaju zajednicka, opasna.
Ubijen je neki putnik, trgovac, sinoc, sad ce dovesti i ubicu, uhvatili su ga jutros, sjedio je i pio mirno, kao da nije ubio covjeka.
Nisam smio da upitam ko je ubica, iako mi njegovo ime nista ne bi reklo. Bojim se da bih ga prepoznao, ma koje ime da cujem, jer sam mislio samo na jednoga. Gotovo i ne razmisljajuci, pripisao sam ovo ubistvo mome bjeguncu. Ucinio je to sinoc, gonili su ga, sklopio se u tekiju, a jutros otisao da pije, misleci da je siguran. Zacudio sam se kako je uzak krug sto se zatvara oko ljudskih zivota, i kako su izukrstane staze kojima hodimo. Sinoc ga je slucaj doveo do mene, a sad je slucaj mene doveo da mu vidim kraj. Mozda je bilo najbolje da to saznanje i dokaz brze bozje pravde ponesem u sebi kao znak i umirenje. Ali nisam mogao, cekao sam da mu vidim lice sto me zbunilo sinoc, i njegovu porusenu sigurnost, ili zlocinacku drskost, da ga odbacim. Slusajuci oko sebe utisan razgovor kako je izvrseno ubistvo, nozem, u vrat i u srce, mislio sam kako sam umijesan u ruznu stvar, kako sam proveo tesku noc, mucen savjescu, nicim ne predosjecajuci da je to ubica, uprljan susretom, ponizen njegovim rijecima, kriv sto je pobjegao i sto je mogao da ne ucini ludost i da ne svrati u kafanu.
Ali uzalud sam sve zamisljao tezim, optuzujuci se i pretvarajuci da osjecam gadjenje. Bilo mi je u stvari lakse, mucan teret je spao s mene, nestajalo je more sto me pritiskivala neprestano. On je ubica, gadni, surovi ubica sto nosi tudju smrt na ostrici hitrog noza, nizasto, za rijec ili za zlato, svim srcem sam zelio da to bude, tako bih ga se rijesio. Zato me drzao taj osjecaj olaksanja: sad cu ga istisnuti iz sebe i zaboraviti ludu sinocnju noc sto je kao vatra ozegla sve sto je bilo cuvano u meni kao neprikosnovenost. A ubica je samo nesrecnik, i svejedno je da li cu ga pljunuti ili ozaliti, on u meni moze pokrenuti samo tugu, ili gadjenje, zbog ljudi.
Po tihim uzbudjenim glasovima sto su sumjeli kao lagani vjetar (sve je iz njega moglo proizaci, i oluja i tisina), glasovima punim mrznje, uzbudjenja, uzdrhtale radoznalosti, mirisa krvi, potajnog divljenja, spremnosti na nasilje i na odmazdu, znao sam da vode ubicu. Najavljivale su ga zivlje kretnje, uznemireno sitno pomicanje nogu sto su se premjestale na jednom mjestu, radoznalo okretanje prema onima sto su nailazili, grc sto ih je stegao oduzevsi im glas, i dah valjda. U potpunoj tisini culi su se koraci kaldrmisanim hodnikom, i ne dizuci glavu, pokusavao sam da odredim da li je jedan nepotpun, onda sam ga vidio izmedju dva strazara, od nogu, obje su obuvene, digao sam pogled navise, niceg se nisam sjecao od sinoc osim bijele kosulje i ostrog lica, ruke su mu vezane unakrst, pomodrele, nateklih zila, ni o njima nista ne znam, zaustavio sam pogled na mrsavom vratu, trebalo je da odem ranije, pa bez zurbe, i bez volje, prenio oci na lice. Nije bio onaj od sinoc.
Znao sam to i prije nego sto sam ga vidio.
Ovaj je stajao u krugu, blijed, miran, ucinilo mi se da se cak smijesi jednim krajem tankih usana, svejedno mu je sta se s njim desava, ili je zadovoljan sto ga ljudi posmatraju. Strazari su razmaknuli gomilu i uveli ga u sobu u kojoj je lezao ubijeni trgovac.
Posao sam hodnikom, ovo me se ne tice. Nisam se zacudio sto nije bio on, bilo bi zaista nevjerovatno, a zelio sam da bude, cekao sam cudo. Mozda sam mu ucinio nepravdu, a mozda i nisam, dovodeci u vezu spoljasnje uzroke, a zaboravljajuci sve sto sam jutros i sinoc mislio o njemu. Ali nije bio vazan on, nego ja. Htio sam da ga se oslobodim, kao i jutros. Ovo je drugi pokusaj da ga unistim, da kaznim sebe i izbrisem trag sto ga je ostavio. Suvise sam se zabavio njime, zamamio je moj duh toliko da sam se kolebao u sebi, zeleci cak da pobjegne potjeri i sacuva slobodu, kao neukrocena rijeka. Bio je jedna mogucnost, rijetka i neobicna, koju je trebalo sacuvati. Tako sam mislio, i odmah se pokajao. Upao je u moj zivot u casu slabosti, i bio uzrok i svjedok izdaje, kratkotrajne ali stvarne. Zato sam zelio da bude ubica, sve bi tada bilo lakse. Ubistvo je manje opasno nego buntovnistvo. Ubistvo ne moze biti uzor i podstrek, izaziva osudu i gadjenje, a desava se iznenada, kad se zaboravi strah i savjest, neprijatno je, kao ruzno podsjecanje na trajnost niskih nagona kojih se ljudi stide, kao sto se stide nedostojnih predaka i prestupnih rodjaka. A pobuna je zarazna, moze da podstakne nezadovoljstva, kojih uvijek ima, lici na junastvo, a mozda i jeste junastvo, jer je otpor i neslaganje, izgleda lijepo jer je nose zanesenjaci koji umiru za lijepe rijeci, sve stavljaju na kocku jer je sve njihovo nesigurno. Zato je privlacno, kao sto ponekad covjeku izgleda privlacno i lijepo sve sto je opasno.
Otac je stajao nasred sobe, otvorio je vrata i cekao.
Znao sam sta je trebalo uciniti, prici mu i zagrliti ga, bez casa gledanja i oklijevanja. Time bi sve medju nama bilo rijeseno na najbolji i najjednostavniji nacin, razvezao bih tako sve uzlove, svoje i njegove, i onda bismo mogli da se ponasamo kao otac i sin. Ali je tesko bilo pruziti ruke i zagrliti ovog sijedog covjeka, koji nije uzalud stajao na sredini sobe, plaseci se ovog susreta. Bili smo zbunjeni obojica, nismo znali kako da se drzimo i sta da kazemo jedan drugome, izmedju naseg posljednjeg vidjenja stajale su mnoge godine, a htjeli smo nekako da sakrijemo da nas je zivot rastavio. Gledali smo se jedan dugi tren, lice mu je izrovaseno staroscu, oci ukoceno uprte u mene, nista nije kao nekad, sve sam morao da nadomjestam, ostre zategnute crte, snazan glas, jednostavnost jakog covjeka kome ruke ne smetaju, potrebno mi je bilo zbog necega da ga zamisljam neoronulog, dugo sam ga takvog nosio u sjecanju. A bogzna kako je on mene vidio, sta je trazio i sta je nasao. Bili smo dva stranca koji nisu htjeli tako da se ponasaju, a najmucnije je zbog zamisljanja kako je trebalo da bude, sta smo mogli i sta nismo mogli da ucinimo.
Prignuo sam se da ga poljubim u ruku, svi sinovi tako cine, ali nije dopustio, uhvatili smo se za misice, kao poznanici, i to je bilo najbolje, izgledalo je prisno a nije pretjerano. Ali kad sam osjetio njegove ruke, jos jake, na mojima, kad sam iz blizine vidio njegove sive vlazne oci, kad sam prepoznao njegov krepki miris, drag mi od djetinjstva, zaboravio sam na svoju i njegovu zbunjenost, i djetinjim pokretom prislonio glavu uz njegova siroka prsa, odjednom raznjezen necim sto sam mislio da je davno nestalo. Mozda me uzbudio sam taj pokret, ili blizina starceva sto je pokrenula skrivena sjecanja, mirisao je na jezero i zitna polja, mozda je razlog bio u njegovu uzbudjenju, osjecao sam kako mu drhti kljucnjaca na koju sam se oslonio celom, ili me savladala priroda, cudom ozivjeli ostatak onoga sto je moglo biti moja priroda, iznenadivsi i mene samoga obiljem iskrenih suza. Trajalo je to samo trenutak, i jos dok suze nisu pocele ni da se suse, zastidio sam se tog smijesnog djetinjeg postupka, jer nije odgovarao ni mojim godinama ni odjeci sto sam je nosio. Ali sam, zacudo, dugo poslije pamtio tu stidnu slabost kao beskrajno olaksanje: na cas samo bio sam izdvojen iz svega i vracen u djetinjstvo, pod neciju zastitu, oslobodjen godina, dogadjanja, muka odlucivanja, sve je bilo predato u jace ruke od mojih, bio sam divno nejak, bez potrebe za snagom, zasticen ljubavlju koja sve moze. Htio sam da mu ispricam kako sam sinoc jurio mahalama uplasen grijesnom uzbudjenoscu ljudi, i sam otrovan cudnim mislima, uvijek je tako kad sam smeten i nesrecan, kao da tijelo trazi izlaz iz muka, a sve je to zbog brata, i on, otac, dosao je zbog njega, znam i zelio sam da mu kazem kako se bjegunac sklonio u tekiju i nisam znao sta da ucinim, sve se iscasilo u meni, zato sam htio da kaznim i sebe i njega, jutros, i sad, maloprije, iako je svejedno, nista vise nije na svome mjestu, i zato trazim utociste na njegovim prsima, malen kao nekad.
Ali kad je njeznost minula, brzo, kao bljesak munje, vidio sam pred sobom starog covjeka, zbunjenog i uplasenog mojim suzama, i znao sam da su bile glupe i nepotrebne. Mogle su da mu ubiju svaku nadu, jer je mislio samo na jedno. Ili da ga uvjere kako sam promasio u zivotu, a to nije istina. Jasno mi je bilo i to da nista ne bi shvatio od svega sto sam mislio da kazem, iako nisam ni mislio vec strasno zelio, kao dijete, kao nemocnik: odmah bi me sprijecile njegove uzasnute oci i budni strazari moga razuma. Zeljeli smo isto jedan od drugoga, uzdajuci se on u moju ja u njegovu snagu, nemocni obojica, i to je bilo najzalosnije u ovom vidjenju bez svrhe.
Upitao sam ga zasto nije dosao u tekiju, kod nas odsjedaju i nepoznati putnici, a zna kako bi me obradovao. I ljudi ce se cuditi, zasto da trazi konak na drugom mjestu, nismo se ni zavadili ni zaboravili. A i nezgodno je u hanu, han je svacije svratiste, dobro za covjeka koji nema nikoga svoga, ko zna ko dolazi a ko odlazi, svakakva svijeta ima danas.
Na sva moja uvjeravanja, kojima sam odgadjao ono sto je trebalo da dodje, odgovarao je samo jedno: sinoc je kasno stigao i nije htio da smeta.
Odmahnuo je rukom kad sam upitao da li zna za ubistvo u hanu. Zna.
Nije pristao da predje u tekiju, po podne se vraca, nocice kod prijatelja u jednom selu.
– Ostani dan-dva, odmori se.
Opet je odmahnuo rukom i glavom. Nekad je govorio lijepo, polako, za sve je imao vremena, slazuci rijeci u skladno slozene recenice, bilo je nekog mira i sigurnosti u tom tihom neuzurbanom govorenju, cinilo se da je iznad stvari i da vlada njima, vjerovao je u zvuk i smisao rijeci. A sad je to nemocno odmahivanje rukom znacilo predavanje pred zivotom, odustajanje od rijeci koje ne mogu da sprijece ni da objasne nesrecu. I zatvarao se tim pokretom, skrivao zbunjenost pred sinom s kojim vise nije znao ni da razgovara, uzas pred gradom sto ga je docekao zlocinom i mrakom, nesnalazenje pred nevoljama sto su mu upropastile starost. Trebalo je samo da svrsi posao zbog kojega je i dosao, pa da odmah pobjegne iz ove varosi koja mu je oduzela sve sto je imao, sinove, sigurnost, vjeru u zivot. Osvrtao se oko sebe, gledao u pod, stiskao kvrgave prste, krio oci. Bilo mi je zao i tesko.
– Rasuli smo se – rekao je – samo nas nesrece okupljaju.
– Kad si cuo?
– Neki dan. Naisle neke kiridzije.
– I odmah si posao? Uplasio si se?
– Dosao sam da vidim.
Razgovarali smo o zatvorenom bratu i sinu kao o mrtvome, ne pominjuci mu imena, on nas je, nestali, i sastavio. Mislili smo na njega i kad smo govorili o svemu drugome.
Sad je otac gledao u mene sa strahom i nadom, sve sto cu reci za njega je presuda. Nije pominjao ni bojazan ni ocekivanje, sujevjerno se cuvajuci da ne kaze ma sta odredjeno, pIaseci se zle magije rijeci. Dodao je samo posljednji razlog, koji ga je i doveo ovamo: – Ti si ovdje ugledan, poznajes sve prve ljude.
– Nije nista opasno. Govorio je nesto sto nije trebalo.
– Sta je govorio? Zar se i za rijec zatvara?
– Danas cu ici muselimu. Da saznam razlog i da molim milost.
– Treba li i ja da idem? Reci cu da su pogrijesili, zatvorili su najpostenijeg, o, ne moze uciniti nista ruzno, ili cu kleknuti na koljena, neka vide roditeljsku zalost. I platicu ako treba, prodacu sve i platicu, samo neka ga puste.
– Pustice ga, ne treba da ides nikud.
– Onda cu cekati ovdje. Necu izaci iz hana dok se ne vratis. I reci im da mi je samo jos on ostao. Uzdao sam se da ce se vratiti kuci, da mi se nece ugasiti ognjiste. A opet bih sve prodao, nista mi ne treba.
– Ne brini, sve ce biti dobro, s Bozjom miloscu.
Sve sam izmislio, osim bozje milosti, nisam imao srca da ga ostavim bez nade, niti sam mogao da kazem da o bratu ne znam nista. Otac je zivio u naivnom uvjerenju da sam ja bratu moguca zastita svojim prisustvom i svojim ugledom, a nisam htio da mu pomenem da bratu moje prisustvo nije pomoglo a da je i moj ugled doveden u pitanje. Kako bi mogao shvatiti da je dio bratovljeve krivice pao i na mene.
Izasao sam iz hana pod teretom obaveze koju sam preuzeo iz obzira, ne znajuci kako da je izvrsim, pritisnut neopreznom rijecju sto je ocu izmakla u tuzi. Nikad je ne bi izrekao da je vladao sobom, po tome sam vidio kolika je njegova zalost. A vidio sam i da je mene otpisao, za njega vise ne postojim i isto je kao da sam mrtav, samo mu je onaj drugi ostao. Tako je trebalo i da kazem ljudima: ja sam mrtav za oca, samo mu je jos onaj ostao, vratite mu ga. Mene nema. Mir dusi grijesnog dervisa Ahmeda, umro je, i samo izgleda da je ziv. Nikad ne bih saznao to misljenje o sebi, da ga tuga nije obeznanila, a sad ga znam, i vidim se drukcije, tudjim ocima. Zar je put koji sam izabrao toliko nistavan za moga oca da me radi toga ziva sahranio? Zar ovo sto cinim za njega nije nista, zar smo toliko odvojeni, toliko drukciji, na potpuno suprotnim stazama, da i ne priznaje moje postojanje? cak ni zalosti nije bilo u njemu sto me izgubio, toliko je taj gubitak davno i konacno prezaljen. A moze biti da pretjerujem, mozda bi otac i zbog mene ovako dojurio, ako bi me zadesila nevolja, i mislio samo na mene, jer je najpreci onaj kome je najteze.
Sta se to odjednom desi, koji se to kamen iz temelja izmakne pa sve pocne da se rusi i odronjava? Zivot je izgledao cvrsta zidanica, nijedna pukotina se nije vidjela, a iznenadan potres, besmislen i neskrivljen, porusio je ponosnu zidanicu kao da je od pijeska.
S brda, iz ciganske mahale, sto se povukla u vis i na kraj, zaglusno je udarao bubanj i pistala zurna, djurdjevsko veselje se srucivalo na kasabu kao pljusak, neprestano, nikud se od njega nije moglo pobjeci.
Budale, mislio sam nesabrano, jucerasnjom srdzbom. Oni i ne znaju da ima vaznijih stvari na svijetu.
Ali moja ljutina nije bila vrela kao sinoc. Nije bila ni ljutina, vec uvrijedjenost. To ludo veselje je smetnja i nepravda, moja briga je otezana njime. Sav sam se pretvorio u nju, postala je moj svijet i moj zivot, nista izvan nje ne postoji.
Nesavladivo je tesko sve sto sam mogao da ucinim, licilo je na prestup ili na prve korake u zivotu. A morao sam, zbog sebe, brat sam mu, zbog njega, brat mi je, i ne bih trazio drugi ni bolji razlog izvan tog uobicajenog sto lijepo zvuci i objasnjava se sam sobom, da nije bilo ovog nemira u meni, ovog nespokojstva punog crne slutnje, sto me nagonilo da zelenom srdzbom mislim na zatvorenog brata: zasto mi je to ucinio. U pocetku sam pokusavao da se odbranim od te sebicne misli. Nije lijepo, govorio sam sam sebi, sto njegovu nevolju smatras samo svojom nesrecom, on je krv tvoje krvi, treba da mu pomognes, ne misleci na sebe.
Tako bi bilo ljepse, mogao bih da budem ponosan na svoju plemenitu misao, ali nisam uspijevao da odstranim brigu o sebi. I odgovarao sam svojoj nemocnoj cistoj misli: da, brat mi je, ali bas zato je tesko, i na mene je bacio sjenku. Ljudi su me gledali podozrivo, podsmjesljivo ili sazaljivo, neki su okretali glavu da nam se pogledi ne sretnu. Uvjeravao sam sam sebe: to je nemoguce, samo ti se cini, svako zna da postupak tvoga brata nije tvoj, ma kakav da je.
Ali uzalud, pogledi ljudi nisu kao ranije. Tesko ih je izdrzati, neprestano podsjecaju na ono sto bih htio da ne znaju. Bezuspjesno nastojis da ostanes cist i slobodan, neko tvoj ce ti zagorcati zivot.
Skrenuo sam iz carsije, putem pored rjecice, iduci za njenim tokom, izmedju basca i njenog plitkog korita, tuda ljudi samo prolaze, ne zadrzavaju se; najbolje bi bilo otici za njenom vodom daleko izvan kasabe, u polje izmedju brda, znam da ne valja kad covjek zeli da pobjegne, ali se misao sama oslobadja kad joj je tesko. U plitkoj vodi plivaju sitni srebrni cikovi, izgleda da nikad ne narastu, i to je dobro, gledam ih uporno, ne zastajuci, drzim se njih, ovo nije moj put, trebalo je da idem na drugu stranu, ali se ne vracam, uvijek ima vremena za ono sto je neprijatno.
Bilo bi lijepo da sam skitnica. On uvijek moze da trazi dobre ljude i drage krajeve, i nosi vedru dusu otvorenu za siroko nebo i slobodan drum koji ne vodi nikuda, koji vodi svukuda. Kad covjeka samo ne bi drzalo osvojeno mjesto.
Idi od mene, odvratna nemoci, zavaravas me laznim slikama rasterecenja, koje nisu cak ni zelje.
Putem iza sebe zacuo sam potmuli topot, kao ispod zemlje. Veliki dzelep goveda isao je pored rijeke u oblaku prasine.
Skrenuo sam u jednu bastensku kapiju da propustim tu stoglavu rogatu snagu, slijepu i ludu, sto je zatvorenih ociju jurila na sibe gonica.
Na konju ispred dzelepa jahao je Hasan, u crvenoj kabanici, uspravan, vedar, jedini on miran i nasmijan u toj guzvi, u tom uzbudjenom mukanju, vici i psovkama sto su se razlijegali rijecnom dolinom.
Uvijek isti.
Poznao je i on mene, i odvojivsi se od dzelepa, od gonica, od oblaka prasine, dokasao do moje kapije.
– Ne bih zelio da bas tebe pregazim – rekao je smijuci se. – Da je neko drugi, ne bih zalio.
Sjahao je, lako, kao da je tek posao na put, i snazno me zagrlio. Bilo mi je cudno i nelagodno kad sam osjetio klijesta njegovih saka na svojim ramenima, on je uvijek neskriveno pokazivao svoju radost. A bas to me i cudi, ta radost. Je li to zbog mene, ili je rasipno razbacivanje, isto prema svakome? Prazna zivotna vedrina sto se presipa kao voda, bezvredna jer je svacija.
Vraca se iz Vlaske, mjesecima je na putu, pitam ga iako znam, samo da nesto govorim. Sinoc sam bio spreman da ga izdam sestri.
– Potavnio si – kaze.
– Imam briga.
– Znam.
Odakle je mogao da zna? Gotovo tri mjeseca je hodao po tudjim zemljama, hiljade milja je presao trgujuci, i tek sto je stigao, sve je cuo. A ja sam mislio da ni svi ljudi u kasabi ne znaju. Uvijek svi znaju za nesrecu i zlo, samo dobro ostaje skriveno.
– Zasto je zatvoren?
– Ne znam. Ne vjerujem da je ikakvo zlo mogao da ucini.
– Da je ucinio zlo, znao bi.
– Bio je miran – rekao sam, ne razumjevsi ga.
– Nasi ljudi zive mirno, a stradaju naglo. Zao mi je, i zbog njega, i zbog tebe. Gdje je sad?
– U tvrdjavi.
– Pozdravio sam je izdaleka, zaboravio sam sta je u njoj. Doci cu veceras u tekiju, ako ti necu smetati.
– Zasto bi mi smetao! – Kako je hafiz Muhamed?
– Dobro.
– Sve ce nas on ukopati – nasmijao se opet.
– Cekacemo te veceras.
Nece mi ni pomoci ni smetati njegova prazna neplodna dobrota. Sve je u njega prazno i nekorisno, i mirna narav, i vedro raspolozenje, i bistar um, prazno i povrsno. Ali je on bio jedini covjek u kasabi koji mi je rekao rijec saucesca, nekorisnu ali sigurno iskrenu. Pa opet, stidim se da kazem, licila je na milostinju siromaha, i nije me ni zagrijala ni ganula.
Odjahao je ispred volovskih rogova, spustenih kao za napad, zavijen prasinom sto je kao siv mjehur plovila nad govedima, skrivajuci ih.
Drzao sam ga na odstojanju, zbog onog sinoc, i zbog onog sto cekam.
U mislima sam skrenuo preko drvenog mosta, na drugu obalu, u tisinu mirnih sokaka u kojima korak ostaje usamljen, a kuce su skrivene u granama drveca iza visokih ograda, kao da se sve sklanja jedno pred drugim, izdvajajuci se u samocu i mir. Nikakva posla nisam imao tamo, a zelio sam da odem, odlazuci sve prije nego sto sam ista pokusao. Mozda bih i otisao u te mrtve skrivene sokake, na drugu stranu, kud je lakse, ali sam tada iz carsije cuo uplaseno udaranje bubnja, drukcije nego cigansko, i piskav zvuk trube sa sahat-kule, u nevrijeme, i zbrkane nejasne glasove sto su se dozivali u zajednickoj muci, licilo je na napadnutu kosnicu, zujale su uskomesane ljudske pcele, odlijetale da pobjegnu i vracale se da brane, vicuci kletve i dozivajuci u pomoc.
Iznad kasabe dizao se polako siv koncic dima, kao da se u to tanko povjesmo uprela ljudska cika postavsi vidljiva, a oko njega su letjela jata golubova, dignuta vikom i vrelinom.
Uskoro je stub vatre ojacao i poceo da se siri iznad kuca, gust i crn. To se plamen oslobodio i, nesmiljen, zestok, bujan, skakao sa neskrivenom radoscu s krova na krov, natkriljen nad vikom i strahom ljudi.
Nagonski sam zadrhtao pred tom nesrecom, uvijek smo ugrozeni, uvijek se nesto ruzno desava, a onda sam se odvojio svojom nevoljom, bila je teza od ove, i vaznija, cak sam sa zadovoljstvom poceo da gledam u vatru, nadajuci se da ce ljudi pred njom ostati nemocni, i da ce se tako rijesiti sve, i moje. Ali bila je to trenutna ludost, poslije me se nije ticalo.
I eto, kada sam imao dovoljno razloga da skrenem s puta, da ne izvrsim ono sto sam naumio, odlucio sam da ne odgadjam. Nisam mnogo razmisljao, ali je mozda ozivjela u meni nada da je lakse govoriti o milosti u ovakvoj nesreci koja podsjeca ljude na krhkost i nemoc pred voljom gospodnjom.
A imam prava da znam o rodjenom bratu onoliko koliko treba da mi kazu, koliko bi rekli svakome, duzan sam da mu pomognem, ako je moguce.
Ruzno bi bilo da ostanem po strani, svako bi mi zamjerio. Koga imam osim njega? I koga on ima osim mene? Hrabrio sam se i opravdavao, utvrdjivao svoje pravo i pripremao odstupnicu. Nisam zaboravio sta sam mislio prije toga, da se bojim za sebe i da zalim njega, cak nisam znao ni sta je vaznije, niti sam lako odvajao jedno od drugoga.
Pred muselimatom je stajao strazar, sa sabljom o pojasu i malom puskom u bensilahu. Nikad ovdje nisam bio, i nisam mislio o naoruzanim strazarima koji stoje kao prepreka.
– Je li muselim u muselimatu?
– Zasto?
Potajno sam se nadao da necu naci muselima, vatra je u gradu, i drugih poslova ima svakakvih, cudo bi bilo da je bas ovdje kad ga ja trazim, mozda me ta skrivena misao i natjerala da dodjem, jer ga necu naci, i otisao bih odgodivsi posjetu za drugi dan. Ali kad me strazar, s rukom na jabuci puske, drsko upitao ono sto ga se ne tice, buknula je u meni ljutina, kao da je nespokojstvo naslo oduska, jedva docekavsi da se istutnji kako bilo. Ja sam dervis, sejh tekije, i jedan sejmen ne moze da me docekuje tako, s rukom na pusci, makar i zbog ove odjece koju nosim. Bio sam iskreno uvrijedjen, a docnije sam mislio kako se za strah svetimo gdje mozemo. Njegovo pitanje je grubo, isticalo je njegovo pravo i znacaj, oznacilo je moju bezvrijednost, pokazalo mi da ni red kojem pripadam ne uliva postovanje. A sve to nije moglo da posluzi kao izgovor da odem. Da je rekao da muselima nema, ili da danas ne prima, bio bih mu zahvalan i otisao s olaksanjem.
– Ja sam sejh mevlevijske tekije – rekao sam tiho, smirujuci srdzbu. – Treba da se vidim s muselimom.
Strazar je gledao mirno, nimalo zbunjen mojim rijecima, sumnjicav, uvredljivo nemaran prema onome sto sam rekao. Uplasio sam se tog kurjackog mira, ucinilo mi se da bi on, bez radosti i bez ljutine, mogao da izvuce kuburu i da me ubije. Ili da me pusti muselimu. On je sinoc gonio moga bjegunca, on je odveo moga brata u tvrdjavu, on je kriv njima. A oni su krivi meni, zbog njih sam sad ovdje.
Ne zureci, ocekujuci jos nesto od mene, grdnju ili molbu, zovnuo je drugog strazara, iz hodnika, i rekao mu da nekakav dervis hoce muselimu. Nisam se pobunio protiv tog obezlicenja, mozda je tako bolje. Muselim sad nece odbiti mene vec nekog bezimenog dervisa.
Cekali smo da ta poruka prodje kroz hodnike i da se vrati odgovor. Strazar je opet stao na svoje mjesto, ne gledajuci me, s rukom na kuburi, nije ga se ticalo da li ce me primiti ili odbiti, njegovo crno mrsavo lice zracilo je spokojnom bezobzirnoscu kojom ga je hranilo ovo mjesto.
Cekajuci, pokajao sam se sto sam se zainatio da predjem ovu prepreku, misleci da je nistavna, a ona je isto sto i muselim, njegova ispruzena ruka.
Sad vise nisam mogao da odem, sam sebe sam prikovao za ovo mjesto, doveo sam se u priliku da me uvedu ili vrate. Ne znam sta je gore. Namjera mi je bila da svratim kod muselima, poznavao sam ga, i da povedem razgovor o bratu, kao usput. Sad je to nemoguce, pokrenuo sam citav tespih ljudi, zahtijevao da me muselim primi, razgovor vise ne moze biti uzgredan, dat mu je znacaj prava. A bice priznanje kukavicluka, ako budem govorio u pola glasa, ponizno. Zelio sam da sacuvam i dostojanstvo i opreznost. Drskost mi ne bi pomogla, i nemam je, poniznost bi me uvrijedila, a osjecam je u svim zilama.
Bolje bi bilo da me odbije, bio sam zbunjen i nepripremljen, uzalud sam zamisljao sta cu reci, uzalud sam zamisljao izraz lica koji cu unijeti u sobu, vidio sam zgrcene crte usplahirenog covjeka koji nije znao cak ni sta ga goni na taj korak, ljubav prema bratu, strah za sebe, obzir prema ocu, i koji strepi, kao da cini nesto zabranjeno, kao da sve dovodi u pitanje. Sta sam dovodio u pitanje? Nisam znao, zato i kazem: sve.
Pozvali su me da udjem. Muselim je stajao kraj prozora, gledao pozar. Kad se okrenuo, vidio sam da je nesabran, u njegovu pogledu nisam ugledao sebe, kao da me nije poznao. Nicim mi nije pomoglo to nepokretno lice.
U jednom trenu, dok sam gledao njegove odbojne oci, sto su cekale da mi presude, osjetio sam se kao krivac. Stajao sam izmedju njega i pocinjenog nepoznatog zlocina, i on me gurao od sebe, blize prestupniku.
Mogao sam da udjem u razgovor na vise nacina, da nisam bio uzbudjen. Mirno: – Nisam dosao da branim vec da pitam. Siroko: – Kriv je cim je zatvoren, mogu li da znam sta je ucinio? Umjereno uvrijedjeno: – Zatvoren je, dobro; bilo bi pravo da ste i mene obavijestili. Trebalo je poci s nekom namjerom, s nekim odredjenim htijenjem, pokazujuci vise cvrstine u ovom uplitanju, a ja sam izabrao najgori nacin, nisam ga ni izabrao, sam se nametnuo.
– Htio sam da pitam za brata – rekao sam smeteno, pocinjuci kako ne treba, bez sigurnosti, odmah otkrivajuci slabo mjesto, ne uspjevsi da pripremim povoljniji prijem i utisak. To tesko neprobudjeno lice me prisililo da kazem sta bilo, sve odjednom, da bi me prepoznao, da bi me primijetio.
– Brata? Kakvog brata?
U tom gluhom pitanju, u mrtvom glasu, u cudjenju sto sam pretpostavljao da bi trebalo da zna nesto nevazno, osjetio sam kako smo se brat i ja smanjili do zrnca prasine.
Neka mi oproste svi casni ljudi, hrabriji od mene, svi dobri ljudi koji nisu dozivjeli iskusenje da zaborave ponos, ali moram da kazem, nista mi ne bi pomoglo kad bih pred sobom skrio istinu: nije me uvrijedila njegova namjerna grubost, ni strasna daljina koju je postavio izmedju mene i sebe. Uplasilo me to, jer je bilo neocekivano, osjetio sam se nespokojan i ugrozen, brat nije postojao kao moguca spona izmedju nas, trebalo ga je ozivjeti, dovesti ga pred njega prvi put, i prvi put odrediti stepen njegove krivice. Ali sta sam mogao da kazem da ne nanesem stetu bratu i da ne uvrijedim muselima?
Rekao sam da zalim sto se to desilo, nesreca me pogodila kao smrt moga najblizeg, sudbina me nije sacuvala od nevolje da rodjenog brata vidim tamo kuda odlaze grijesnici i neprijatelji, i da me ljudi gledaju s cudjenjem, kao da sam i ja ponio dio krivice, ja koji godinama casno sluzim Bogu i vjeri. I jos dok sam govorio, znao sam da je to ruzno, cinio sam izdaju, ali su rijeci tekle lako i iskreno, tuzba na sudbinu otimala se sama od sebe, sve dok prijekor iz mene nije postao toliko jak i glasan, da mi se ogadio taj slatki plac nad sobom, zbog kukavicluka kojem nisam znao pravi razlog, zbogsebicnosti sto je ugusila svaku drugu misao. Ne! zazivalo je nesto u meni, ruzno je, zar si dosao da sebe branis, od cega, brat je u opasnosti, stidjeces se poslije, otezaces mu polozaj, ucuti i izadji, reci i izadji, reci i ostani,pogledaj mu u oci, samo te plasi svojim kumirskim licem,ucutkaj bezrazlozni strah, nemas cega da se bojis, ne sramoti se jadikovkama i pred njim i pred sobom, reci ono sto moras.
I rekao sam. Da je brat, kako sam cuo, ucinio nesto sto mozda nije trebalo, ja ne znam, ali ne vjerujem da je nesto tesko, zato molim muselima da ispita tu stvar, kako se zatvoreniku ne bi pripisalo i ono sto nije.
Bilo je malo to sto sam rekao, nedovoljno hrabro i nedovoljno posteno, ali to je sve sto sam mogao. Obuzimao me tezak umor.
Njegovo lice nista nije govorilo, nije odavalo ni srdzbu ni razumijevanje, iz njegovih usta mogla je da izadje i osuda i blagost. Docnije sam se nesigurno prisjecao da sam tada mislio kako je u strasnom polozaju svako ko moli: nuzno malen, nistavan, pod tudjom nogom, kriv, ponizen, ugrozen od tudjeg hira, zeljan slucajne dobre volje, podlozan tudjoj moci, nista od njega ne zavisi, cak ni izraz straha ili mrznje koji ga moze upropastiti. Pod tim pogledom bez sjaja, sto me jedva vidio, prestao sam da ocekujem dobru rijec ili milost, i samo zelio da odem, a sve neka se svrsi kako alah hoce.
Napokon je muselim progovorio, a bilo mi je vec svejedno, mrtvo kao sto je i cutao, godinama naviknut na taj stav neprobojnosti i strogog prezira, ali mi je i to bilo svejedno. Malo me mucilo gadjenje.
– Brat, velis? Zatvoren?
Pogledao sam kroz prozor, vatra je ugasena, samo se jos dim vukao iznad carsije, trom, crn. Steta sto nije sve unistila.
– Znas li zasto je zatvoren?
– Dosao sam da pitam.
– Eto, ne znas ni zasto je zatvoren. A dolazis da molis, bez obzira sta je ucinio.
– Nisam dosao da molim.
– Hoces li da ga optuzis?
– Necu.
– Mozes li da navedes svjedoka za njega ili protiv njega? Da ukazes na druge krivce? Ili saucesnike?
– Ne mogu.
– Sta onda hoces?
Govorio je lijeno, s prekidima, okrecuci glavu u stranu, kao da je uvrijedjen, kao da mu je mucno sto mora da objasnjava tako jasne stvari i sto gubi vrijeme s nerazumnim covjekom.
Obuzeo me stid. Zbog straha, zbog kukavicke sebicnosti, zbog njegova prezira, zbog prava na grubost, zbog dosade koju nije krio, zbog toga sto me ponizio, sto je razgovarao sa mnom kao da sam hamal, softa, dusmanin. Navikao sam da slusam, da ne prigovaram, da sagibam glavu, cak i to sto sam pitao za brata licilo mi je gotovo na prestup, ali je osionost ovog surovog covjeka, a mozda jos vise njegova prostacka neuctivost, ugusila u meni dugu naviku. Osjecao sam da postajem zelen od mrznje, iako sam znao da mi nije korisna. Njemu je svejedno, meni nije, on to i hoce, on nastoji, cak i ne nastoji, on zraci osjecanjem odvratnosti prema ljudima. Ne znam zasto mu je stalo da stvara neprijatelje, i ne tice me se, ali kako smije prema meni tako da se ponasa? Jos me zavaravala misao o znacaju reda i poziva kome sam pripadao.
Ljudi zive mirno, a umiru naglo, rekao je onaj cudni dzelepcija, Hasan, sto nikad nece prenagliti ni stradati zbog nepromisljenosti. I ja sam vjerovao da sam siguran od iznenadjenja u sebi.
– Sta hocu? – rekao sam, cudeci se sam sebi i znajuci da nije dobro sto to govorim. – Nije trebalo to da kazes. Je li zlocin upitati za brata, ma sta da je ucinio! To mi je duznost, i po bozjim i po ljudskim zakonima, svako bi mogao da me pljune ako bih se oglusioo to svoje pravo. I sve nas, kad bi se to pravo osporilo. Jesmo li postali zivotinje, ili gori od zivotinja?
– Rijeci su ti teske – rekao je isto onako mirno,samo su mu se suzili kapci na teskim ocima. – Na cijoj je strani pravo? Ti branis brata, ja zakon. Zakon je strog, ja mu sluzim.
– Ako je zakon strog, treba li mi da budemo kurjaci?
– Je li kurjacki braniti zakon, ili ga napadati, kao ti?
Htio sam da kazem da je kurjacki biti surov po svaku cijenu. covjek strada naglo. Dobro je sto nista nisam odgovorio na njegov izazov, on osjeca potrebu i zadovoljstvo da izbezumljuje ljude.
Poslije sam bio potisten, ljutina me brzo prosla, a smijenilo je kajanje zbog naglosti koja mi nije svojstvena. Odgovorio sam ostro, jer sam bio suvise napregnut, nesposoban da obuzdam nerazmisljene porive. Sve sto se tada ucini, obicno je stetno: to je oblik glupog junastva, samoubilacki prkos bez svrhe, koji ne traje dugo i ostavlja nezadovoljstvo sobom. I zakasnjelo naknadno razmisljanje koje nicemu ne sluzi.
Desilo se ono cega sam se najvise plasio, receno mije da branim brata, suprotstavljajuci se zakonu. Ako je zaista tako, ako nekome izgleda da je tako, jer ja znam da nije, ako ljudi budu mislili da ja svoj licni gubitak pretpostavljam svemu izvan mene, onda je sve ispalo kako najgore moze biti, i moja mutna strahovanja bila su opravdana. A najgore je sto u stvari nisam branio brata, samo sam se u jednom nerazumnom trenutku pobunio protiv strasne surovosti, a nisam bio ni na njegovoj ni na muselimovoj strani. Nisam bio nigdje.
Drago mi je sto je podne blizu, sto necu ostati sam, odvojicu se molitvom od danasnjeg dana, ostavicu mucnu misao pred dzamijskim vratima, cekace me sigurno, ali cu bar neko vrijeme biti bez nje.
Kad sam stao pred nekoliko vjernika i poceo molitvu, jace nego ikad osjetio sam zastitnicki mir poznatog mjesta, gusti topli miris istopljenog voska, ljekovitu tisinu bijelih zidova i cadjave tavanice, materinsku njeznost suncanog svjetla sto je iskrilo na zlatnim zrncima prasine. Ovo je moja drzavina, pohabani cilimi, bakreni svijecnjaci, mihrab gdje klanjam pred ljudima pogruzenim na koljenima, moja tisina i sigurnost, godinama sam ovdje svoj, znam cilimsku saru gdje staje moja stopa, istrvena je i izblijedjela, trag svoj sam ostavio na onome sto traje duze od nas, iz dana u dan vrsim svetu duznost u ovoj kuci sto je postala moja, nasa i bozija, krijuci i od samog sebe da je bila najvise moja. Ali toga dana, toga podneva, oslobodjen more, vracen iz cudnog svijeta na koji nisam naviknut u ovaj stisani mir, ja nisam vrsio duznost, bio sam siguran da nikome ne sluzim vec da sve sluzi meni, da me zaklanja i vraca, da potire ruzan san o necemu nejasnom. Ronio sam u nasladu poznate molitve, osjecao da mi se vraca poremecena ravnoteza zbog svega sto je godinama moje, zbog prisnih mirisa, nejasnog mrmljanja ljudi, tupih udara koljena, zbog molitava uvijek istih, zbog kruga sto se zatvarao kao odbrana, kao tvrdjava, opravdavajuci me i potvrdjujuci. Ne prekidajuci molitvu, vrseci je navikom, vidio sam suncevu zraku sto se probija kroz staklo, zategnuta od prozora do mojih ruku, kao da se igrala, izazivajuci me; cuo sam vedar svadjalacki cvrkut vrabaca oko dzamije, neprekinut zamor njihovih glasova, veselo zutih, cinilo mi se, kao zito i sunce; i nesto toplo i vedro lebdjelo je oko mene, odvajajuci me, budeci sjecanje na ono sto je jednom bilo, ne znam kad, ne znam gdje, ali bilo, nemam potrebe da ga ozivljavam, zivo je, jako i drago kao nekad, kao nikad, neuobliceno i zato sveobuhvatno, bilo je, znam, mozda u djetinjstvu, koje vise ne postoji u sjecanju vec u zaljenju, mozda u zelji da bude, i biva, prozracno, lagano, kao njihanje, tihi tok vode, miran sum krvi, suncana radost ni zbog cega, i znao sam da je to grijeh, to zaboravljanje u molitvi, ta slast tijela i misli, a nisam mogao da se otmem, nisam zelio da prekinem taj cudni zaborav.
A onda se prekinuo sam.
Ucinilo mi se da iza mojih ledja, medju ljudima u molitvi, stoji moj sinocnji bjegunac. Nisam smio da se okrenem, ali sam bio siguran da je u dzamiji, usao je poslije mene, ili ga nisam vidio. Njegov glas se cuje drukcije nego ostali, dublji je i muskiji, njegova molitva nije molba vec zahtjev, oci su mu ostre, pokreti gipki, ime mu je Ishak, zovem ga tako jer je tu i jer mu ne znam ime, a treba da znam. Dosao je mene radi, da mi zahvali, ili sebe radi, da se skloni. Ostacemo sami poslije namaza, da ga pitam sto sam propustio sinoc. Ishak, ponavljam, Ishak, to je ime moga ujaka koga sam kao dijete mnogo volio, Ishak, ne znam kako ih dovodim u vezu, i kako i zasto tako uporno dozivam djetinjstvo, sigurno je to bjezanje. Bjezanje od ovoga sto jest, spasavanje nesvjesnim sjecanjem i ludom zeljom da ne bude stvarnosti, neostvarivom zeljom, natjerala bi me u ocaj da je bila stvarna misao, a ovako se cak i ostvarivala, u trenucima, izvitoperenjima, maglovitim zanosima, u kojima su tijelo i nepoznate unutrasnje snage trazile izgubljeni mir.
Nisam bio svjestan u tom casu da je vijek zaboravu kratak, ali kad se javila misao o Ishaku, znao sam da se moj mir opet muti, jer i Ishak je iz onoga svijeta na koji nisam htio da mislim, i mozda sam zato i zelio da ga smjestim u prostor dalekih snova, odvajajuci ga od casa i vremena u kome nismo mogli biti zajedno. Zelio sam da se okrenem, molitva mi je zbog njega bila prazna, svedena na rijeci bez sadrzine, i duza nego ikad.
O cemu bih s njim govorio? O sebi nece da kaze nista, uvjerio sam se sinoc. Govorili bismo o meni. Sjescemo ovdje, u ovaj prazan prostor dzamije, u svijetu a izvan njega, sami, smijesice se onim svojim sigurnim dalekim osmijehom, koji i nije osmijeh vec pronicljiva hladnoca, pogled koji sve vidi ali se nicemu ne cudi, slusace me pazljivo, zagledan u saru cilima pred sobom ili u suncanu zraku sto se uporno probija kroz iskricavu sjenku, i reci ce mi istinu od koje ce mi biti lakse.
Zamisljajuci taj razgovor, ozivljavao sam njegov lik, ne cudeci se kako sam mnogo od njega zapamtio, cekao sam da ostanemo sami, kao sinoc, da nastavimo neobicni razgovor, ne krijuci se. Taj nemirni pobunjeni covjek koji je mislio suprotno od svega sto sam ja mogao da pomislim, hirom potpune nedosljednosti izgledao mi je kao covjek na koga bih mogao da se oslonim. Sve sto je cinio bilo je ludo, sve sto je govorio bilo je neprihvatljivo, a samo bih njemu mogao da se povjerim, jer je nesrecan ali posten, ne zna sta hoce ali zna sta radi, ubio bi ali ne bi prevario. I dok sam tako ispisivao u svom srcu lijepe osobine potpuno nepoznatog odmetnika, nisam ni primijetio koliki sam put presao od sinoc. Jutros sam htio da ga predam strazarima, a u podne sam bio na njegovoj strani. Ali, ni jutros nisam bio protiv njega, a i sad bih ga mozda prijavio, i to dvoje nema medju sobom veze, ili ima, ali nekako naopako, sasvim spleteno. U stvari, bio sam samo siguran da bi mi on, Ishak, pobunjenik, mogao da objasni neke stvari zauzlane u meni u cvor. Jedini on. Ne znam zasto, mozda sto je patio, sto je u mukama stekao iskustvo, sto ga je pobuna oslobodila naviknutog misljenja koje veze, sto nema predrasuda, sto je rascistio sa strahovima, sto je posao putem koji nema izlaza, sto je vec osudjen i samo junacki odgadja smrt. Takvi ljudi mnogo znaju, vise nego mi koji klecamo od naucenog pravila do straha od grijeha, od navike do strepnje pred uvijek mogucom krivicom. I mada nikad ne bih posao putem odmetnistva, ni u mislima cak, rado bih cuo njegovu istinu. O cemu?
Ne znam o cemu.
Reci cu mu ovako:
Dvadeset godina sam dervis, a malim djetetom sam posao u skolu, i ne znam nista izvan onoga sto su htjeli da me nauce. Ucili su me da slusam, da trpim, da zivim za vjeru. Boljih od mene je bilo, vjernijih nema mnogo. Uvijek sam znao sta treba da cinim, derviski red je mislio za mene, a osnovi vjere su i tvrdi i siroki, i nista moje nije postojalo sto se u njih nije moglo uklopiti. Imao sam porodicu, zivjela je svojim zivotom, moja po krvi i dalekom sjecanju, po djetinjstvu koje cijelog zivota zatrpavam, varajuci se da je mrtvo, moja jer tako treba da bude, volio sam tu ljubav bez dodira i koristi, iako je zato bila i hladna. Postojali su, moji su, i to mi je bilo dovoljno, i njima valjda, tri vidjenja u ovih dvadeset godina nisu nista ni pokvarila ni popravila, nisu ni smetali ni pomagali mojoj sluzbi vjeri, iako sam vise osjecao ponos sto sam nasao siru porodicu, nego zalost sto sam se udaljio od svoje vlastite. I eto, desilo se da je moga brata stigla nesreca. Kazem tu rijec, jer ne znam pravu, ne mogu da kazem ni pravda ni nepravda, i tu pocinje muka. Ne volim nasilje, mislim da je to znak slabosti i nerazumnog rasudjivanja, to je i nacin da se ljudi otjeraju u zlo. Pa ipak, kad je vrseno nad drugima, cutao sam, odbijao da donosim presudu, prebacujuci odgovornost na druge, ili se navikavajuci da ne mislim o onome sto nije moja krivica, priznavajuci cak da se ponekad mora uciniti zlo radi veceg i vaznijeg dobra. Ali kad je bic vlasti pogodio moga brata, i mene je rasjekao, do krvi. Nejasno mislim da je mjera surova, poznajem tog mladica, nesposoban je za zlocin. Ali evo, ne branim ga dovoljno cvrsto, a njih ne opravdavam, cini mi se samo da su mi svi zajedno nanijeli zlo, gotovo podjednako, poremetili me, suocili sa zivotom izvan moje prave putanje, natjerali me da se odredjujem. Sta sam ja sad? Zakrzljali brat ili nesigurni dervis? Jesam li izgubio ljudsku ljubav ili sam ostetio cvrstinu vjere, izgubivsi tako sve? Volio bih da placem zbog brata, ma kakav da je, ili da budem tvrdi branilac zakona, makar i brat bio u pitanju, makar i zaleci. A ne mogu ni jedno ni drugo. Sta je to, Ishace, buntovni mucenice, koji si stao na jednu stranu i ne znas sta je neodlucnost, jesam li izgubio ljudski lik ili vjeru? Ili oboje? I sta je onda ostalo od mene, ljuska, mezar, nisan bez oznake? Strah se nastanio u meni, Ishace, strah i zbunjenost, ni korak vise ne smijem da ucinim ni na jednu stranu, izgubicu se i propasti.
Nisam se okrenuo da ga vidim, ne vjerujuci da je vise tu, i ne znajuci sta bih mogao da mu kazem od sve te muke sto ni imena nije imala. A bila je opasna misao da bas njemu povjerim ono sto nikome ne bih rekao. Nije mi pao na um nijedan dervis, nijedan od ljudi s kojima se susrecem, vec odmetnik, bjegunac, covjek izvan zakona. Jesam li mislio da se samo on ne bi iznenadio kad bi to cuo? Jesam li vjerovao da me jedino on ne bi prijekorno pogledao? Pomozi mi, Boze, da iz ovih iskusenja izadjem isti kao sto sam bio. A jedini pravi izlaz vidim u tome da se nista nije desilo.
Spas i mir Ibrahimu, Spas i mir Musau i Harunu, Spas i mir Ilijasu, Spas i mir Ishaku, Spas i mir nesrecnom Ahmedu Nurudinu.
Ljudi su izlazili, kasljucajuci, tiho sapucuci, ostavljali su me, ostao sam na koljenima pred mukom, sam, srecom, sam na zalost, bojeci se da napustim ovo mjesto gdje sam mogao da se mucim neodlucnoscu.
Napolju se cula strka, neko je vikao, neko je prijetio, necu da cujem rijeci, necu da znam ko vice i ko prijeti, sve sto se u svijetu dogadja ruzno je, primi, Boze, molitvu moje nemoci, oduzmi mi snagu i zelju da izadjem iz ove tisine, vrati me u mir, prvi ili posljednji, mislio sam da izmedju njih postoji nesto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvecerjima, i suncev odsjaj na njenim sirinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali nista se izgleda ne zaboravlja, sve se vraca iz zakljucanih pretinaca, iz mraka toboznjeg zaborava, i sve je nase sto smo mislili da je vec nicije, ne treba nam a stoji pred nama, svjetluca svojim bivsim postojanjem, podsjecajuci nas i ranjavajuci. I sveteci se zbog izdaje. Kasno je, sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su vase nemocne utjehe i podsjecanja na ono sto je moglo da bude, jer sto nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje.
Otac me ceka, izgubljen od bola, zbog sina, samo mu je jos on ostao, mene nema, ni njega nema, sam, starac me ceka u hanu, sam, nekad smo mislili da smo jedno, sad ne mislimo nista, prvo ce me njegove oci upitati, i ja cu odgovoriti, sa osmijehom, imacu toliko snage, zbog njega, receno mi je da ce brat blti pusten uskoro, ispraticu ga s nadom, zasto da odlazi satrven, nikakve koristi od istine ne bi imao. I vraticu se tuzan.
Udisao sam svjezu majsku noc, mladu i iskricavu, volim proljece, mislio sam, volim proljece, neumoreno i neotezalo, budi nas vedrim lakomislenim zovom da pocnemo iznova, varka i nada svake godine, novi pupovi nicu iz starih stabala, volim proljece, vicem u sebi uporno, prisiljavam se da povjerujem, krio sam ga od sebe ranijih godina, a sad ga zovem, nudim se da me obuzme, dodirnem cvijet jabuke kraj puta, i glatku novu grancicu, sokovi zubore njenim bezbrojnim zilicama, tok im osjecam, neka mi kroz jagodice predju u tijelo, jabukov cvat da nikne na mojim prstima, i prozirno zeleno lisce na mojim dlanovima, da budem blagi miris vockin, i njena tiha nebriga, nosicu ocvjetale ruke pred zadivljenim ocima, pruzacu ih kisi hraniteljki, u zemlju ukopan, nebom hranjen, proljecima obnavljan, jesenima smirivan, dobro bi bilo poceti sve iz pocetka.
A pocetka vise nema, niti je vazan, niti znamo kad bude, poslije ga odredjujemo, kad smo u virovima, kad se sve samo nastavlja, i onda mislimo da je moglo biti nekako drukcije, a nije, i namecemo se proljecu, da ne mislimo na nepostojeci pocetak, ni na ruzno nastavljanje.
Uzalud hodam sokacima, trosim vrijeme sto se ne da potrositi, Hasan me ceka u tekiji. Otac me danas cekao u hanu, Hasan veceras u tekiji, stoje na svim putevima i na svim raskrscima, ne daju mi izaci iz brige. – Odmah mi javi kad ga puste – rekao je otac na odlasku. – Necu se smiriti dok ne cujem.
A najbolje bi bilo da dodje kuci.
Najbolje bi bilo da nije ni isao od kuce.
– Otidji sutra muselimu – napomenuo je da ne zaboravim – i zahvali mu. Zahvali i u moje ime.
Drago mi je sto je otisao, tesko je gledati u njegovo lice, koje je trazilo utjehu, a ja sam mu je mogao dati samo kroz laz. Odnio je i jedno i drugo, meni je ostalo ruzno sjecanje. Zaustavili smo se na kraju polja, poljubio sam ga u ruku, on mene u celo, opet je bio otac, gledao sam za njim, isao je poguren, vodeci konja kao da se naslanja na njega, okrecuci se, neprestano, laknulo mi je kad smo se rastali, a bio sam tuzan i usamljen, sad je to bilo konacno, varke vise nije moglo biti. Sahranili smo jedan drugoga bas u casu kad smo se prepoznali, nista nam ta nepotrebna posljednja toplina nije mogla pomoci.
Stajao sam usred sirokog polja kad je otac uzjahao konja i zasao za stijenu, kao da ga je progutao suri kamen.
Duga popodnevna sjenka, tmurna dusa brda, puzila je poljem, zatamnjujuci ga, presla je i preko mene, opkolila me odasvud, a suncana strana je bjezala od nje, uzmicuci prema drugom brdu. Daleko je noc, to je samo njen rani predznak, nesto zloslutno je u tim mrkim prethodnicama. Nikoga nema na polju prepolovljenom sjenkom, puste su obje strane, jedini ja stojim na toj zavadjenoj sirini sto se zamracuje, sitan u prostoru sto se zatvara, obuzet mutnim tjeskobama koje nosi moja prastara dusa, tudja a moja. Sam u polju, sam u svijetu, nemocan pred tajnama zemlje i sirinama neba. A onda se odnekle od brda, od kuca u pristranku, zacula necija pjesma, probijala se kroz suncani prostor polja do moje sjenke, kao da mi je isla u pomoc, i zaista me oslobodila kratke i bezrazlozne zacaranosti.
Nisam izbjegao Hasanovu netrazenu paznju. Sjedio je sa hafiz-Muhamedom, u cardaku, iznad rijeke, u plavom mintanu, podsisane mekane brade, jagom namirisan, svjez, nasmijesen, saprao je sa sebe tri mjeseca putovanja, miris stoke, znoja, hanova, prasine, blata, zaboravio na psovke, na planinske prevoje, na opasne prelaze preko rijeka, i sad je licio na mladog agu koga je zivot razmazio, ne trazeci od njega ni napor ni hrabrost.
Zatekao sam ih u razgovoru. Taj dzelepcija i bivsi muderis podsticao je hafiz-Muhameda da izlaze ono sto zna, da bi mogao da mu se suprotstavi, saleci se, ne pridajuci znacaja ni onome sto je cuo ni onome sto je odgovarao. Uvijek sam se cudio kako je u neozbiljnim razgovorima pronalazio pametne razloge, zaodijevajuci ih u lude oblike.
Upitao me kad smo se pozdravili:
– Jesi li saznao stogod za brata?
– Nisam. Ici cu sutra opet. A ti, kako si putovao? Tako je najbolje, moje brige neka ostanu meni.
Rekao je nekoliko obicnih recenica o svom putovanju, saleci se, kako uvijek zavisi od volje bozije i od cudi stoke, i on svoju volju i cud podredjuje njima, a onda predlozio da hafiz Muhamed nastavi svoje izlaganje, veoma zanimljivo, i veoma sumnjivo, o postanku i razvitku zivih bica, pitanje od znacaja sve dok ima zivih bica i pogodno za sporenja, narocito u vremenu kad sporenja nema i kad svi umiremo od dosade, slazuci se u svemu.
Hafiz Muhamed, koji je tri mjeseca cutao, ili govorio o najobicnijim stvarima, nastavio je svoje izlaganje o postanku svijeta, cudno i netacno, Kur-anom nepotvrdjeno, ali je zanimljiva slika koju je razvijao, uzeta iz bogzna koje knjige od mnogih koje je procitao, mastom ozivljena, sva svjetlucava od vatre usamljenih groznica, kad se u njegovim bolesnim vidjenjima svijet stvarao i rastvarao. Licilo je na bogohuljenje, ali smo se vec navikli, jedva smo ga i smatrali pravim dervisem, izvojevao je sebi pravo da bude neodgovoran, najljepse i najredje pravo u nasem redu, i nije se smatralo da je suvise stetno ono sto je ponekad govorio, jer je bilo prilicno nerazumljivo.
Izgledalo mi je sasvim neobicno, nezamisljivo gotovo, kako jedan bezazlen ucenjak govori o postanku svijeta jednom duhovitom spadalu, neozbiljnom dobricini, nekadasnjem alimu i sadasnjem gonicu stoke i pratiocu karavana. Kao da se sam sejtan potrudio da sastavi ova dva covjeka koji niceg zajednickog nisu imali, i da ih navede na razgovor koji niko ne bi ocekivao.
Ovaj mladi covjek me uvijek iznova iznenadjivao nekom neocekivanoscu koju nije bilo lako objasniti ni opravdati. Iako je pametan i obrazovan, sve sto je cinio bilo je neobicno, izvan svega sto bi se moglo pretpostaviti. Zavrsio je skolu u Carigradu, hodao po Istoku, bio muderis na medresi, sluzbenik na Porti, oficir, pa ostavio sve, zbog neceg zivio u Dubrovniku, vratio se s jednim dubrovackim trgovcem i njegovom zenom, govorilo se da je zaljubljen u tu bjelokozu Latinku crne kose i sivih ociju, sto sad s muzem zivi u Latinluku, tuzio sudu nekog dalekog rodjaka koji je prisvojio njegovo imanje i odustao od tuzbe kad je vidio koliko djece taj nesrecni rodjak hrani, ozenio se kcerkom tog dalekog rodjaka koju su mu nametnuli da se oduze za imanje, a kad je vidio cime su ga usrecili, pobjegao je glavom bez obzira, sve ih ostavivsi u svojoj kuci, i poceo da se bavi trgovinom, odlazeci na istok i zapad, na uzas porodice. Kako je spojio toliko zanimanja, sta je bilo njegovo, tesko je reci. Nijedno, smijao se on, ali se od necega mora zivjeti, i svejedno je, na kraju krajeva. Bio je suvise govorljiv za sluzbu na Porti, suvise bujan za muderisa, suvise obrazovan za dzelepciju.
Govorilo se da je otjeran iz Carigrada, kolalo je isto toliko prica o njegovu postenju koliko i o nepostenju, o izuzetnim sposobnostima kao i o potpunoj nesposobnosti; nazvali su ga nemilosrdnim kad je podnio tuzbu zbog imanja, a budalom kad je odustao; jedni su pricali da je bestidan jer zivi sa Dubrovkinjom, pored muza mamlaza, a drugi da je on mamlaz, jer ga Dubrovkinja i njen muz iskoriscrju. Pretresan je na sitno kasablijsko sito, zgodan predmet za stotine radoznalih nagadjanja, narocito u pocetku, dok se nisu navikli, a on je na sve odmahivao rukom, bilo mu je svejedno, kao i sve u zivotu. Druzio se sa svakim, razgovarao s muderisima, trgovao s trgovcima, pijancio s barabama, salio se s kalfama, ravan svakome u svemu cime se bavio, a opet promasen u svemu.
Nisam zelio da govorim s njim o bratu, bio bi ozaloscen ali zakratko, ozlojedjen ali zakratko. A mucio me i sinocnji razgovor s njegovom sestrom. Volio bih da nije dosao.
Srecom, nije nametljiv. I srecom, zanimao ga je razgovor koji su vodili. Tako cu moci sve da odlozim.
Vlaga i toplina su izvor zivota, govorio je hafiz Muhamed. Iz trule memljivosti, u kojoj su se dugo stvarala, najprije su ponikla ziva bica, bez oblika, bez udova, zrnca i stapici u kojima je tinjala zivotna snaga, kretala su se u mraku svoga nevidjela, tumarajuci bez svrhe i bez cilja, ziveci u vodi, odlazeci na kopno, zavlaceci se u mulj. Hiljade godina je tako proslo…
– A Bog? – pitao je Hasan.
Bilo je to saljivo a ipak ozbiljno pitanje. Hafiz Muhamed nije htio da ga cuje.
– Hiljade godina je tako proslo, ta mala nemocna bica su se mijenjala, jedna su se navikavala na kopno, druga na vodu. Radjala su se gluha i slijepa, bez ruku, bez nogu, bez icega na sebi, i sve je nicalo poslije duge potrebe i mnogih pokusavanja.
– A Bog?
– Bog je tako htio.
Morao je tako da kaze, iako je zvucalo neubjedljivo, ali je hafiz Muhamed vise uklanjao jednu nezgodnu smetnju neprikosnovenom opstom tvrdnjom, nego sto je odgovarao na izazov.
Zacudilo me drzanje i jednog i drugog. Hafiz Muhamed je zaista odricao bozije ucesce u stvaranju svijeta, a Hasan je samo saljivo na to upozoravao, ne zeleci da stvar tjera do kraja niti da iskoristi prednost koju je, mogao lako steci.
Znao sam, bila su to nesto izmijenjena ucenja grckih filozofa, a prenio ih je Ibn-Sina u svojim djelima na arapskom jeziku. Po tom ucenju, covjek je postepeno postajao ono sto jest, polako se prilagodjavao prirodi, potcinjavajuci je sebi, jedino stvorenje koje ima svijest. Zato mu priroda nije vise tajna, ni prostranstvo oko njega nepoznanica, osvojio ga je i savladao, presavsi ogroman put od crva do gospodara zemlje.
– Rdjav gospodar – nasmijao se Hasan.
Spor je i poceo oko toga, i cio razgovor: da su ljudi rdjavo udesili ovaj svijet, kako je tvrdio Hasan, ne ljuteci se sto je tako. A hafiz Muhamed se nije slagao, i posao je za dokazom cak do klice svijeta.
Stotinu prigovora moglo se uciniti svemu sto je hafiz Muhamed govorio, od objasnjenja postanka zivih bica, koje se desilo samo po sebi, pa do tvrdnje da je covjek gospodar zemlje, gotovo nezavisno od bozije volje. Ali kad sam se umijesao u razgovor, nisam mu prigovorio zbog tih ogresenja, izgledalo mi je smijesno da se sporim oko suvise poznatih stvari. Vaznije mi je bilo nesto drugo: zar nije naivno misljenje da je covjek ugodno smjesten na zemlji i da je tu njegov pravi dom?
Prostranstvo je nasa tamnica, rekao sam osluskujuci odjek svojih nepoznatih misli, unoseci neocekivanu vatru u mrtvi i nepotrebni dotadanji razgovor. Prostranstvo posjeduje nas. Mi ga posjedujemo samo koliko moze oko da predje preko njega. A ono nas umara, plasi, zove, goni. Mislimo da nas vidi, a mi ga se ne ticemo, kazemo da ga savladavamo, a samo se koristimo njegovom ravnodusnoscu. Zemlja nam nije naklonjena. Gromovi i talasi nisu za nas, mi smo u njima. covjek nema svog pravog doma, on ga otima od slijepih sila. To je tudje gnijezdo, zemlja bi mogla biti samo staniste cudovista koja bi bila u stanju da se nose s nedacama sto ih ona pruza u izobilju. Ili nicija. Pa ni nasa.
Ne osvajamo zemlju, vec grumen za svoju stopu, ni planinu vec sliku u svome oku, ni more vec njegovu gibljivu cvrstinu i odsjaj njegove povrsine.
Nista nije nase osim varke, zato se cvrsto drzimo za nju.
Mi nismo nesto u necemu, vec nista u necemu, nejednaki s tim oko sebe, ne isto, nespojivo.
Razvitak covjekov trebalo bi da ide ka gubljenju svijesti o sebi. Zemlja je nenastanjiva, kao i mjesec, a mi sebe varamo da je ovo nas pravi dom, jer nemamo kud. Dobra za nerazumne, ili za neranjive. Mozda ce biti izlaz covjekov da se vrati unazad, da postane samo snaga.
A kad sam izrekao svu tu nerazumnost, uplasio sam se da sam razgolitio sve sto sam htio da sakrijem. Odgovarao sam danasnjem danu i svojoj ozlojedjenosti. Doveo sam u neugodan polozaj i sebe i njih dvojicu.
Hafiz Muhamed je gledao u mene zacudjeno, gotovo uplaseno, a Hasan rastreseno, smijeseci se, i ja sam tek u njihovim ocima sagledao pravu tezinu svojih rijeci, o kojima ranije nisam razmisljao. Ali me savjest nije prekoravala, cak mi je bilo lakse.
Hasanov izraz lica postao je neocekivano sabran. Ne, rekao je, polako odmahujuci glavom, kao da se izvinjava sto govori ozbiljno. Ne treba covjek da se pretvori u svoju suprotnost. Sve sto u njemu vrijedi, to je ranjivo. Mozda nije lako zivjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, bice jos gore. A zeljeti snagu i bezosjecajnost, znaci svetiti se sebi zbog razocarenja. I onda, to nije izlaz, to je dizanje ruku od svega sto covjek moze da bude. Odricanje svih obzira je prastari strah, davna sustina ljudskog bica koje zeli moc, jer se boji.
– Ovdje smo, na zemlji – rekao je hafiz Muhamed uzbudjeno. – Poricati da je ovo mjesto za nas, znaci poricati zivot. Jer…
Zakasljao se, ali je i dalje mahao rukom da se ne slaze sa mnom, ne uspjevsi da smiri uzbudjenu bolest.
– Treba da ides u sobu – upozorio ga je Hasan. – Hladno je, vlazno. Da ti pomognem?
Odbio je rukom: ne treba. I otisao, kasljuci: nije volio svjedoke u bolesti.
Ostali smo sami, Hasan i ja.
Steta sto se nismo mogli rastati bez ikakva objasnjenja, bez ikakva daljeg razgovora, najbolje bi bilo ustati i otici, tesko je bilo i prekinuti i nastaviti, a nije vise bilo ni hafiz-Muhameda, koji nam je sluzio kao spona i kao razlog za opsti razgovor. cekalo nas je ono sto se tice samo njega i mene.
Ali Hasanu nije nezgodno, uvijek je nalazio nacina da sve bude prirodno. Svratio je pogled sa hafiz-Muhameda na mene i nasmijao se. Smijeh mu je put do covjeka, izrazava razumijevanje, olaksava.
– Uplasio si hafiz-Muhameda. Izgledao je zabezeknut.
– Zao mi je.
– Znas li sta sam mislio dok si govorio? Kako neki ljudi mogu da kazu sve sto hoce, i mozes da primis ili ne primis, ostajes miran. A neki u jednu rijec unesu sebe, i odjednom se sve zazari, niko ne ostaje miran. Osjetimo da se nesto vazno desava. To vise nije razgovor.
– Nego sta je?
– Spremnost da se sve baci na lomacu. Suvise te pogodila bratova nesreca.
Nikome ne bih dopustio da ovako sa mnom govori, odbio bih ljutito, ali on me porazio, pogadjajuci sustinu moje pobune, a jos vise dobronamjernoscu, koja nije u rijecima vec u pogledu, dubokoj iskrenosti, razumijevanju, zabrinutosti, u citavom nacinu kako je zracio, kao da me tek sada vidio i s one strane koja se obicno krije. Ali ako ga i nisam odbio, zelio sam da skrenem razgovor, nisam volio da iko kopa po meni.
– Sta si mislio govoreci o prastarom strahu koji vucemo iz davnine?
– Zar je ovo veceras prvi put sto se vidimo? Htio bih da razgovaramo o tvome bratu. Ako ti nije nezgodno.
Mogao sam da mu kazem: ne tice te se, ostavi me na miru, ne ulazi u moje skrivene prostore, muka mi je od ljudi koji daju savjete. I to bi bilo najiskrenije. Ali nisam podnosio ni svoju ni tudju grubost, stidio sam se kad bi me pobijedila, dugo pamtio kad bi mene pogodila. Rekao sam, izvinjavajuci se, da mi je otac danas dosao od kuce, i da nisam bas najboljeg raspolozenja.
– Vec drugi put me odbijas – nasmijao se.
– Sta bih mogao da ti kazem? Nista nisam saznao.
– Ni zasto je zatvoren?
– Ni to.
– Onda ja znam vise od tebe.
Nije ga lako odbiti.
Ispricao je cudnu pricu, koju sam jedva shvatao svojim ogranicenim i jednostranim iskustvom, djetinjim po nepoznavanju svijeta u kome sam zivio.
U okolini grada zivio je neki mali posjednik, rekao je Hasan, zivio, sad je mrtav. Je li imao stvarnog razloga, zato sto je bio necim pogodjen, ili je bio naivan, ili posten, je li bio naprasit, ukoljica, zanesenjak, je li imao nekoga za ledjima, ili je imao dokaze, da li je bio lud, ili mu je bilo svejedno sta ce se s njim desiti, tesko je znati, a sad nije ni vazno, tek taj covjek je poceo da govori sve najcrnje o nekim ljudima iz vlasti, optuzujuci ih jasno i glasno za ono sto svi znaju ali ne pominju. Lijepo su mu porucili da dodje sebi, ali on je mislio da ga se boje, i nije prestao da cini ono sto nikome nije bilo od koristi. Tada su poslali po njega sejmene, doveli ga vezana u kasabu, zatvorili u tvrdjavu, napisali saslusanja u kojima je nesrecnik priznao mnoge grijehe, sam naveo vlastite rijeci protiv vjere, drzave, sultana, valije, objasnjavajuci da je govorio u ljutini i bijesu. Priznao je cak da je odrzavao veze sa pobunjenicima u Krajini, da im je slao pomoc, a njegova kuca je bila stjeciste njihovih glasnika i povjerljivih ljudi. Poslali su ga sa svim saslusanjima veziru u Travnik, ali je covjek na putu isjecen, sabljama, jer je pokusao da pobjegne. Sad, sto se tice tog pokusaja bjekstva, moze da misli ko sta hoce, mozda je i pokusao da bjezi, a mozda i nije, svejedno mu je bilo uostalom, jer bi ga posjekao vezir da nisu sejmeni. I ne bih ti o njemu ni pricao, nije jedan, ni posljednnji, da u sve to nije umijesan i tvoj brat. A nije ga ni poznavao, nije ga cak ni vidio, covjek nije nikad ni saznao da postoji taj mladic, a njegova bi sudbina bila ista i da se tvoj brat nije umijesao. Nisu se poznavali, nisu se nikad sreli, nikakve veze nisu imali, bili su razliciti a opet po necemu slicni: u obojici je bilo nesto samoubilacko. Na nesrecu, tvoj brat je radio kod kadije, na nesrecu, kazem, jer je opasna i teska blizina mocnih, i kao povjerljiv pisar nekako je dosao do skrivenih spisa. Kako je dosao, niko sad ne moze saznati, a sigurno mu ih nisu pokazali, naisao je slucajno, a to je najkobnija stvar na koju je mogao naici.
– Na sto je naisao?
– Na saslusanje krivca, napisano prije nego sto je covjek saslusan, prije nego sto je doveden u kasabu, prije nego sto je zatvoren, i u tome je njegova kob i opasnost. Shvacas li, unaprijed su znali sta ce govoriti, sta ce priznati, sta ce ga ubiti. Dobro, ni to nije tako neobicno, zurilo im se, trebalo je da se sve brzo i sigurno svrsi, i sve bi bilo kako je bilo, da je mladi pisar ostavio to unaprijed pripremljeno saslusanje ondje gdje ga je i nasao. I zaboravio sto je vidio. Ali nije. Sta je ucinio, ne znam, mozda ga je pokazao nekome, mozda je ispricao, mozda su ga uhvatili s tim spisima, tek zatvorili su ga. Suvise je znao.
Slusao sam s nevjericom. Sta je ovo? Ludilo? Uzas koji nas obuzima u teskim snovima? Tamna oblast zivota u koju neko nikad ne zaviri? Nevjerovatno izgleda da covjek moze toliko da ne zna. Jesu li ljudi preda mnom cutali, je li se suvise tiho saputalo, jesam li bio unaprijed spreman da ne povjerujem, jer bi me saznanje izbacilo iz osvojenog mira i poremetilo stvorenu sliku o prilicno uravnotezenom svijetu koji je moj. Ako i nisam mislio da je savrsen, vjerovao sam da je snosljiv, kako bih mogao primiti da je nepravedan? Mogao bi neko da posumnja u iskrenost mojih rijeci i da me upita: kako to da zreo covjek, koji je prozivio tolike godine medju ljudima, vjerujuci da im je blizak i da pronice u ono sto kriju od drugih, a nije glup, ne vidi i ne sazna sta se desava oko njega a sto nije nimalo nevazno? Je li to licemjerje? Ili sljepilo? Da nije grijeh kleti se, zakleo bih se tvrdom kletvom da nisam znao. Pravdu sam smatrao potrebom, a krivdu mogucnoscu. A ovo je sve suvise zapleteno za moju naivnu misao o zivotu, stvorenu u izdvojenosti i poslusnosti, trebalo je mnogo crne maste da se udje u te zamrsene spletove odnosa, koje sam primao kao mucnu i casnu, doduse prilicno neodredjenu borbu za boziju misao. Ili su ljudi krili od mene, cuvajuci se da ne kazu ono sto ne bih zelio da cujem? Tesko je u to povjerovati. Pa i tada, kad sam cuo, bio sam spreman da ne povjerujem, bar ne potpuno: povjerovati znacilo bi smrtno se uplasiti, ili uciniti nesto, ni rijeci nemam da obiljezim tu nepoznatu neophodnost koju bi mi nalagala savjest. Priznajem, ne stidim se, iskrenost misljenja me pravda, da je sama Hasanova licnost umanjila znacaj obavjestenja koje sam cuo. Bio je dobronamjeran ali povrsan, posten ali lakomislen, i njegova neodgovorna masta mogla je da izmisli bogzna kakvu pricu, dodajuci na zrnce istine tovar proizvoljnosti. I kako bi mogao da zna, tek je stigao s puta?
Upitao sam ga, bacajuci kotvu za koju bih se uhvatio:
– Odakle to znas?
– Slucajno – rekao je mirno, kao da je ocekivao pitanje.
– Mozda je sve to nagadjanje, prazna prica?
– Nije nagadjanje, ni prazna prica.
– Taj koji ti je ispricao, je li na takvom polozaju da moze znati.
– Zna samo ovo sto sam ti kazao.
– Ko je on?
– Ne mogu ti reci, niti je vazno! Od njega bi mogao cuti samo ovo sto si vec cuo. Sta ti treba vise!
– Nista.
– Bio je toliko uplasen, da mi ga je bilo zao.
– Zasto ti je onda govorio?
– Ne znam. Moze biti, da se rastereti. Da ga ne udavi ono sto zna.
Bio sam toliko smeten onim sto sam cuo, da nikako nisam uspijevao da saberem misli, bjezale su kao ptice pred pozarom, skrivale se u tamne jame, kao kamenjarke. Strasna se ukazivala preda mnom slika svemocnog zla.
– To je strasno – rekao sam. – Toliko strasno, da jedva mogu vjerovati. Volio bih da mi nisi ispricao.
– I ja bih. Sad. Pa, neka bude kao da nista nisam rekao, ako ti ne treba.
– To je nemoguce. Stvari ne postoje dok se ne kazu.
– Stvari ne mogu da se kazu dok ne postoje. Pitanje je samo, treba li da se kazu. Da sam znao koliko cu te uzbuditi, mozda bih cutao. Zasto se plasis istine?
– Sta imam od nje?
– Ne znam. A mozda i nije istina.
– Kasno je sad da se povlacis. Ne mozemo potrti sto je receno. Poznajem li ga, tog sto ti je ispricao?
Pogledao me zacudjeno: – Htio sam da ti pomognem. Mislio sam da ces razmisljati kako da spases brata, sto prije, sto brze. A ti si, izgleda, zapamtio samo tog jadnika koji sigurno nocima ne spava od straha. Kao da ne zelis znati nista drugo.
Mozda je to tacno, mozda je imao pravo, tom mislju o sporednom olaksavao sam svoj uzasni teret. Samo, nije trebalo ovako razgovarati, a cinilo mi se da znam i kako je trebalo. Na samom rubu usana mi je bilo nepametno, djetinje pitanje: sta da radim, dobri covjece, koji si presao preko opomene svoga razbora i krenuo u susret drugom covjeku, reci mi sta da ucinim? Zaprepasten sam tvojim otkricem, kao da sam doveden nad provaliju, a necu da pogledam, hocu da se vratim u ono sto sam bio, ili da se ne vratim, zelim da spasem vjeru u svijet, a to je nemoguce dok se ovaj strasni, ubilacki nesporazum ne otkloni. Kazi mi, od cega da pocnem?
Nisam bio svjestan, tada, kako ne pristajem na raskid, kako uporno cuvam davno uspostavljene veze, ne znajuci da time bacam krivicu na brata, jer neko mora biti kriv. Kamo srece da sam poceo da govorim, prestao bih da se zaklanjam pred njim, i pred sobom. Ne znam sta bi se desilo, mozda mi ne bi znao nista reci, mozda mi ne bi mogao nicim pomoci, ali bi popustio grc moje duse, i ne bih bio sam. A mozda bih izbjegao put kojim je docnije krenuo moj zivot, da sam prihvatio njegovo vece i gorce iskustvo, da se nisam zatvorio u svoju muku. Iako ni to nije bilo sigurno, jer su se nase namjere potpuno razilazile, on je zelio da spase jednog covjeka, ja sam spasavao jednu misao. Doduse, tako sam mislio poslije, a u tom casu bio sam pometen, ogorcen, nesvjesno kivan na njega sto je otkrio sto nisam znao, svjestan da moram uciniti sve da istina izadje na vidjelo, sad moram; da nisam znao, mogao bih da cekam, branilo bi me neznanje. Sad vise nije bilo izbora, osudjen sam istinom.
Obuzet brigom o onome sto je moralo da dodje, sutra, za dva dana, kroz neko vrijeme koje nije daleko, ipak sam mislio kako je mucno da se rastanemo. Da ode bez rijeci, da kazemo nesto suvise obicno, da se razdvojimo hladno i ljutito? Ne nalazim pravu rijec i pravi odnos kad su moje licne stvari u pitanju: do sada sam uvijek znao sta da kazem i kako da se drzim. Ostala je neka neprijatnost od ovog razgovora, izvjesna tezina predosjecanja, i nezadovoljstvo sto nije sve receno, ali sam se i nehotice uzdrzavao da ne pokazem hladnocu i uvrijedjenost, jer nisam znao da li ce mi ovaj covjek jos biti potreban. Kazem: nehotice, jer nisam svjesno smisljao lukavstvo, nisam znao na kom bi mi putu mogao biti koristan, jer ga nisam ni odredio, ali mi je unutrasnja opreznost nalagala da ga ne izgubim. A mozda ce mi biti potrebna njegova naklonost zbog posla koji sam dogovorio s njegovom sestrom. Zato sam zavrsio razgovor tako da se moze ponovo zapoceti ili ne zapoceti, kako bude volja bozija.
Rekao sam, s najboljom zeljom da mi glas bude obican i ljubazan:
– Kasno je. Ti si sigurno umoran.
Iznenadio me odgovorom i postupkom, neocekivanim a prirodnim, toliko jednostavnim, da je bas zato bio cudan.
Stavio je svoje duge cvrste prste na podlanicu moje ruke sto je lezala na naslonu klupe, jedva me dodirnuvsi, tek da osjetim ugodnu hladnocu njegove koze i mekih jagodica, i rekao mirno, tihim dubokim glasom kojim se valjda izgovara ljubav:
– Izgleda da sam te povrijedio, a nisam to htio. Mislio sam da znas vise o svijetu i ljudima, mnogo vise. Trebalo je drukcije da razgovaram s tobom.
– Kako si drukcije mogao da razgovaras?
– Ne znam. Kao sa djetetom.
Te rijeci mogle bi da ne znace nista, ali je na mene ostavio utisak nacin na koji ih je izrekao, glasom duboke krnete, bez sumova i prizvuka, bez nemirnih predisaja, sa smijeskom tuznim zbog necega sto se nije desilo sada, a blagim i pametnim i oslobadjajucim, i pomislio sam s cudjenjem, prvi put, kako u njemu zivi nesto veoma zrelo i puno, sto se otkriva samo u casovima kad se ne cuva. Pri ovakvoj mjesecini sto nas obliva nemirom. U trenucima kad je tesko. Zapamtio sam taj obli glas sto goni na povjeravanje, i taj osmijeh sto miruje, i to pretponocno vrijeme kad se otvaraju tajne, ostalo mi je u sjecanju sve, zbog neceg jakog a ipak neuhvacenog potpuno. Mozda zato sto mi se ucinilo da sam odjednom, sasvim iznenada, dozivio da jedan covjek pokaze svoju skrivenu stranu, koju niko prije mene nije vidio. Ne znam da li se tek radao ili otkrivao, svlaceci zmijsku kosuljicu, ne znam ni sta je pokazao, a ubijedjen sam da je trenutak bio izuzetan. Razmisljao sam i o tome da je moje vlastito uzbudjenje u stanju da preobrazi svaku rijec, svaki pokret, svaki dozivljaj, ali je sjecanje ostalo.
Tada je on ustao, uspjesno je razvezao uzlove nelagodnosti medju nama, nasao je pravu rijec koja lijepo i dugo zvoni, i mogao je da ode. Malopredjasnje bezrazlozno uzbudjenje me nije vise drzalo, zamijenila ga je ruzna namjera, cudnija zato sto se rodila neposredno poslije odusevljenja, nego sto se javila.
Na polasku izvadio je iz dzepa neki zavezljaj i stavio na klupu. – Za tebe – rekao je.
I otisao.
Ispratio sam ga do kapije. A kad je zasao za cosak, posao sam za njim. Koracao sam tiho, blizu zidova i taraba, spreman da zastanem ako se okrene, mislice da sam sjenka. Gubi se u tami sokacica, pratim ga po udaru koraka, moji se ne cuju, mekani su i skriveni, nikad ranije nisam tako hodao, ponovo pronalazim plavi mintan i visoku priliku na raskrscima obasjanim mjesecinom, i slijedim ga, uokrug, cini mi se, a onda razocaran vidim kako se to varljivo kruzenje suzava, prema poznatom mjestu. Zastao sam kod dzamije, on je kucnuo halkom na vratima svoga dvorista i neko je otvorio, kao da ga je cekao iza kapije. Da je usao u neku tudju kucu, vjerovao bih da je svratio kod onog koga mi nije otkrio. Ovako nisam znao nista.
Vratio sam se u tekiju, umoran od necega sto nije zamor tijela.
Na klupi je lezao Hasanov poklon: Abul Faradzova “Knjiga prica”, u skupocjenim koricama od safijanske koze, sa cetiri zlatne ptice u uglovima. Iznenadilo me sto su i na svilenoj marami u koju je knjiga zamotana bile izvezene cetiri zlatne ptice. To nije kupljeno usput.
Jednom sam u razgovoru pomenuo Abul Faradza, sjecajuci se mladosti. Pomenuo i zaboravio. On nije.
Sjeo sam na klupu i drzeci knjigu u krilu, gladeci prstima glatki safijan, gledao mjesecinom umrtvljenu rijeku, slusao kako otkucava vrijeme na sahat-kuli, i cudno stisan, zelio da zaplacem. Od dalekog djetinjeg Bajrama sto se vec izgubio u pamcenju, ovo je prvi put da mi je neko donio dar, prvi put da je neko mislio na mene. Zapamtio je moju rijec, i sjetio se negdje u dalekoj zemlji.
Osjecanje je sasvim neobicno: kao da je svjeze suncano jutro, kao da sam se s dalekog puta vratio kuci, kao da me obasjala bezrazlozna a jaka radost, kao da je tmine nestalo.
Otkucala je i ponoc, javljale su se nocobdije, kao nocne ptice, vrijeme je prolazilo, a ja sam sjedio zacudjen. Zbog Abul Faradzove knjige i zbog cetiri zlatne ptice. Vidio ih je na beznoj marami, to je jedino sto mi je ostalo iz nase kuce, otac mi je donio tvrde gurabije u seljackom peskiru, davno, i maramu, ljepsu, preko grubog cetena. I to je zapamtio.
Tesko je vjerovati, ali je istina: bio sam duboko ganut. Zato sto me se jedan covjek sjetio. Ni zbog cega, ni zbog kakve koristi, iz cista srca, ili iz sale, mozda. Tako se, eto, kupuje paznjom i stari okorjeli dervis koji je mislio da je savladao sitne slabosti u sebi. A one, izgleda, ne umiru tako lako. I nisu ni sitne.
Noc je prolazila, a ja sam sjedio ozaren, smijesan sam sebi zbog uzbudjenja koje nisam mogao da objasnim. A nisam zelio da ga se lisim.

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: