Derviš i smrt (Dio I – IX)

Sve što mozete protiv mene uciniti, ucinite
ne dajte mi ni trenutka predaha

Ruka mi još drhti drzeci kalem, kao da se sad dešava ovo što pišem, kao da nije prošlo više od mjesec dana od onog trenutka kad se moj zivot izmijenio. Ne bih znao tacno reci šta sam sve prezivio, na kakvoj sam se vatri pekao, svojoj i tudjoj, šta sam sve mislio i osjecao kad me sustigla bura, jer je iz ove daljine mnogo štošta ostalo u magli neraspoznavanja, kao u vrucici. Ali da pricam redom, sve što je bivalo sa mnom i oko mene. A ono što se u meni dogadjalo, ispricacu koliko mognem, koliko i sam budem znao.
Sutradan poslije moga govora u dzamiji, uvece, odgovorili su na udarac.
Ništa nisam predosjecao, nicemu se nisam nadao, mada sam mislio da ce oko mene plesti prljave konce.
Toga popodneva Hasan je navratio u tekiju. Cinilo mi se da me od sinoc gleda drukcije, sa uvazavanjem, i sa izvjesnom nevjericom, kao da se cudio, kao da nije ocekivao moju pobunu. Sada kad se desila, pronalazio sam razloge za nju, naknadno, podrzavajuci u sebi osjecanje nepravde i povrijedjenosti. Brat mi je, mislio sam, ako nisam mogao da ga spasem, mogu da ga ozalim. Strepio sam da mi Hasan ne prigovori što nisam nešto drugo ucinio, ranije, dok nije bilo kasno, ali on ništa nije pominjao, kao da je zaboravio. Bio sam mu zahvalan zbog tog zaborava. Više nego u sebe, gledao sam u njega, do njegova mišljenja mi je narocito stalo zato što sve zna: mogao bi me teško povrijediti.
Njegov zacudjeni pogled bio mi je drag i iz drugog razloga. Mozda nikad kao tada nisam osjetio koliko naše raspolozenje, koliko naše odluke zavise od ljudi oko nas. Da su se Hasan i hafiz Muhamed zgranuli, da su osudili moj govor kao nerazmišljenost, i ja bih se uznemirio. Ovako je njihovo saglašavanje skinulo sa mene teret sumnje i znao sam: ucinio sam što je trebalo, ucinio sam što je dobro. Mozda nerazumno, ali potrebno. Hasan se cudi, mislio je da sam kukavac. E pa eto, nisam.
Lijepo je ovo osjecanje ponosa, brani nas od kajanja.
Ono što sam rekao u dzamiji bila je tuga, zaprepaštenost, uzdrzan plac i uzdrzan urlik mozda. Ali sve moje. Tuzan obracun i tuzna odbrana. A kad sam to rekao, odjednom je postalo nešto drugo. Ma od cega da je pocelo, ma šta da je bilo, pretvorilo se u zajednicku tezinu, i osudu. I obavezalo me, jer više nije samo moje, zbog mojih rijeci. Rekao je to i Hasan (pricao je hafiz-Muhamedu, a ja sam slušao, iz kuce) kako odavno nije cuo iskreniju tugu ni tezu optuzbu. Bio je prikovan, kao i drugi, potresnom jednostavnošcu obicnih rijeci i zalošcu covjeka koji place, a kaze. Osjecao sam kako smo svi krivi i svi ojadjeni, rekao je.
Zar je sada trebalo da ja zaboravim sve što se dogodilo i sve što sam kazao? I rijec obavezuje, i ona je cin, obavezuje me pred drugim ali i preda mnom.
A kad sam izašao u bašcu, vec su razgovarali o drugom . Bilo mi je zao što im nisam duze u mislima, ali svejedno, ono što je receno bez mene, vrednije je nego da je receno preda mnom.
– O Hasanovu ocu govorimo – rekao je hafiz Muhamed, kad sam prišao.
Kao da je zelio da ne nametnem drugi razgovor. A ja sam pomislio velikodušno, da svako ima svoju muku, i hvala Bogu što je tako.
Hasan je govorio kao i obicno, vedro, podsmješljivo, lak i površan u svemu, u mišljenju, u osjecanju, u odnosu prema sebi i prema drugima. (Zaboravio sam da je sinoc ostao sa mnom cijelu noc, tuzan.) Otac je cudan – rekao je – ako to uopšte treba reci, jer je svako cudan, osim bezbojnih i bezoblicnih ljudi, koji su opet cudni jer nicega svoga nemaju, to jest, njihovo je baš to što ništa posebno nije njihovo. I osim svakog od nas, naravno, jer se na sebe toliko naviknemo da izgleda cudno sve što je drukcije od našeg, pa bi se moglo reci da je cudno ono što nije naše. I eto, otac je cudan zato što misli da sam ja cudan, a ja opet, i tako dalje, i sve dalje, nikad kraja cudjenu, a mozda bi se baš tome trebalo cuditi. Razlika izmedju njih je u tome što otac smatra da je on, Hasan, ovako unesrecio sebe, a Hasan je uvjeren da se covjek moze unesreciti na mnogo nacina, a najmanje ako cini ono što ga zadovoljava a ne sramoti, i tako ispada da je otac unesrecen zato što mu je sin zadovoljan, a smatrao bi srecom, svojom i porodicnom, kad bi on stvarno bio nesrecan.
– Jesi li ga vidio kako si došao – upitao je hafiz Muhamed, smiješeci se.
– Pokušao sam. Htio sam da mu nabrojim na koliko nacina ljudi mogu postati jadni. I htio sam da ga upitam kome smeta moj zivot. Meni je drag, kao neugledna izgazena cipela. Moze da propušta vodu, moze da bude smiješna, ali ne zulji, na zeliš da je skineš nasred puta, ne znaš ni da je nosiš. Zašto da me zivot zulji i da ga osjecam kao moru?
– Htio si da mu kazeš? A nisi zelio da ga vidiš.
– Kako sam mogao da mu kazem ako ga ne vidim? Prvo sam zelio da ga vidim, jer to dolazi prvo, ali kod njega je bilo prvo što nije zelio da me vidi, i tako sam obadvije svoje zelje vratio nepotrošene.
– Je li ti on to rekao?
– Poslao je svoju rijec u tudjim ustima. Mirisala je na oca, i toliko me raznjezila, da bih rado poljubio usta koja su je donijela, toliko mlada i nevina da nisu ni znala šta nose.
– Treba da opet odeš.
– Zbog djevojke?
– Kako hoceš – smijao se hafiz Muhamed – samo otidji.
– Koliko puta treba da idem? Koliko je puta sin duzan da ode uzalud?
– Još jednom.
Hasan ga je pogledao podozrivo, i upitao:
– Bio si kod oca?
– Bio sam.
– Tako, bio si. A zašto? Hoceš da sastaviš dva tvrdoglava covjeka da ispadne jedno prazno pomirenje?
– Neka ispadne šta hoce. Rekao sam da ceš doci danas. Porazgovaraj s njim. Oca je lako raznjeziti.
– Da, narocito moga.
Sa neprijatnošcu sam se sjetio svoga razgovora s muftijom, licio je pomalo na ovaj, ali ja sam bio primoran, a šta je ovo?
Sa sjetom sam mislio da ce se mozda pomiriti s ocem. I sa trunkom zavisti: zaboravice me. Uzeo sam abdest i pošao u dzamiju.
Bio je oblacan sumrak, dobro se sjecam, pogledao sam u nebo, kao seljak, cinio sam to po prastaroj tudjoj navici što iz mene još nije išcilila, iako mi nije potrebna. A mogao sam da namirišem promjenu vremena danima unaprijed. Tada me prevario oblak, preduhitrio me, bio sam suviše obuzet sobom. A zelio sam ga, taj oblak, i ruzno vrijeme, zato mozda nisam ni vidio da se sprema. Nerazumno sam se nadao da otac ne bi po kiši krenuo na put u kasabu.
Dan je malaksavao, nebo je još crveno na zapadu. Sjecam se, na tom nebesnom crvenilu, što je stajalo iza njih kao podloga, vidio sam cetiri konjanika na pocetku sokaka. Bili su lijepi, kao izvezeni na crvenoj svili, kao prišiveni na jarkoj pozadini neba, cinilo se da cetiri usamljena ratnika stoje na širokom polju, pred bitku, jedva vidljivm pokretima umirujuci konje.
Kad sam pošao prema njima, konji su skocili, podbodeni udarcima koje nisam vidio, i jurnuli izravnati, zatvarajuci uski sokak od jednog zida do drugog.
Išli su na mene!
Nisam bio kukavica, nekad, sad ne znam šta sam, ali u tom polozaju ne bi mi pomogli ni hrabrost ni kukavicluk. Osvrnuo sam se, kapija je daleko, deset koraka od mene a nedostizna. Mahnuo sam konjanicima: zaustavite, zgazicete me! Ali oni su udarali kandzijama po konjskim sapima, pozurujuci ih, sve su blize, zemlja je tutnjala najstrašnijim tutnjem koji sam ikada cuo, a cetvoroglava neman, uzvitlana i krvozedna, primicala se nepojmljivom brzinom. Pokušao sam da bjezim, ili samo pomislio, ali u nogama nije bilo snage, konji su mi dahtali za vratom, duz kicme sam osjecao jezu udarca što tek nije zasjekao, pašcu, pregazice me, stao sam uza zid, i prilijepljen, stanjen, a još uvijek dohvatljiv, vidio nad sobom, cetiri razjapljene konjske njuške, ogromne, crvene, pune krvi i pjene, i cetiri para konjskih nogu što su mahale oko moje glave, i cetiri surova torbeška lica i cetvora otvorena torbeška usta, crvena i okrvavljena kao i konjska, i cetiri kandzije od volovske zile, cetiri zmije što su siktale na mene, oplicuci me po licu, po vratu, po prsima, nisam osjecao bol, nisam vidio krv, oci su uzasnuto gledale u razapetu neman sa bezbroj nogu i bezbroj glava. Ne! – vikalo je nešto bez glasa u meni, strašnije od straha, teze od smrti, ni Boga se nisam sjetio, ni imena njegova, postojao je samo crven, krvav, nepojmljiv uzas.
Onda su otišli, a ja sam ih još vidio pred sobom, ostali su utisnuti na okrvavljenoj cohi neba, i u meni, ispod ocnih kapaka, kao da sam u sunce gledao.
Nisam mogao, nisam smio da se pokrenem, bojao sam se da cu klonuti na kaldrmu, nisam znao kako sam stajao, jer noge nisam osjecao pod sobom.
Tada mi je prišao Mula-Jusuf, odnekle, ne znam s koje strane. Izgledao je uplašen.
– Jesu li te povrijedili?
– Nisu.
– Oh, jesu.
– Svejedno.
Puno, zdravo lice mu je blijedo, zaprepaštenje i zalost su mu u ocima. Je li mu teško zbog mene?
Sreca što je baš on naišao, pred njim cu biti hrabar. Ne znam zašto, ali moram. Pred svakim bih mogao pokazati strah, pred njim ne smijem.
– Hajdemo u tekiju – rekao je tiho, a ja sam se sjetio da još stojim uza zid, bez razloga.
– Zadocnicu u dzamiju.
– Ne mozeš takav u dzamiju. Ja cu te zamijeniti ako hoceš.
– Jesam li krvav?
– Jesi.
Pošao sam prema tekiji.
Prihvatio me pod ruku, da mi pomogne.
– Ne treba – oslobodio sam ruku. – Idi u dzamiju, ljudi cekaju.
Zastao je kao postidjen, i turobno me pogledao.
– Nemoj izlaziti iz tekije dan-dva.
– Ti si vidio sve?
– Vidio sam.
– Zašto su me napali?
– Ne znam.
– Napisacu tuzbu.
– Ostavi to, šejh Ahmede.
– Ne mogu da ostavim. Stidio bih se pred samim sobom.
– Ostavi, zaboravi.
Ne gleda mi u oci, moli, kao da nešto zna.
– Zašto mi to govoriš?
Kaze, ako je strah, ili ne zeleci, ako nešto zna, ili se kajuci što je išta govorio, ako se sjetio da ga se ne tice. Boze, šta smo od njega ucinili.
Zbog njega sam sakrio strah i slabost, zbog njega sam htio da podjem u dzamiju krvav, zbog njega sam rekao da cu napisati tuzbu. Zelio sam da budem uspravan pred ovim mladim covjekom s kojim su me vezivale cudne veze. Pozalio me, prvi put. A mislio sam da me mrzi.
– Idi – rekao sam, gledajuci kako mu se u obraze brzo vratila boja. – Idi sad.
Bilo je prirodnije da me izbezumi strah od nevjerovatnog dogadjaja, ali sam, cudom, bez loma preturio prvi trenutak, i noseci u sebi sve, uspio da ga potisnem nekud u stranu, nekud u dubinu, potiruci ga za ovaj cas. Strašno, govorilo je u meni naivno sjecanje, ali nije uspijevalo da ozivi išta. Bio sam i ponosan što sam sakrio strah, i još me drzalo to lijepo osjecanje hrabrosti, ne narocito sigurno, ali dovoljno da sve odgodim.
Dok su me Mustafa i hafiz Muhamed skidali i prali, zgranuti, prestrašeni, uzalud sam pokušavao da zaustavim drhtanje ruku i nogu, ali sam imao toliko snage da se ne stidim, i ne bojim. Zapretana vatra nekoliko puta kao da je planula da se razgori, onaj strašni tutanj i strepnja su naglo ozivjeli, ali sam uspio da opet sve vratim u ono što je bilo a još ne boli. Prošlo je, govorio sam sebi, ništa se nije desilo što bi trebalo suviše da me uznemiri, neka nije gore, neka se svrši na ovome. I zudno slušao njihove nevezane razgovore, Mustafino raspitivanje šta se to desilo, jer ništa nije mogao da razumije, i hafiz- Muhamedovo zaprepašteno huktanje, smjenjivano nespretnim hrabrenjem, i ljutitim brecanjem na Mustafu, i prijetnjama nekome neodredjenom, nepoznatom, kome je bilo ime oni. To njegovo mucavo negodovanje podrzavalo je u meni nesiguran osjecaj uvrede koja mi je ucinjena, i kad se Mula-Jusuf vratio iz dzamije i stao kraj vrata, cuteci, moja zelja da nešto ucinim postala je cvršca. Iskoristio sam je odmah, uplašen drugom zeljom, da ništa ne ucinim. Napisao sam tuzbu valijskom muli, i dao Jusufu da prepiše.
Kad sam legao, san mi nije htio na oci. Mucila me tuzba, još je bila kod mene, bio sam neodlucan da li da je pošaljem ili iscijepam. Ako je bacim, sve ce se svršiti na ovome. Ali onda ce ozivjeti sve što je skriveno, mogla bi se razbuktati prituljena vatra. Opet cu cuti tutanj od koga srce zamire. Ako pošaljem tuzbu, sacuvacu uvjerenje da mogu da se branim, da mogu da optuzujem. Potrebno mi je to vjerovanje.
Cinilo mi se da nisam zaspao ni jednog trenutka, a probudili su me nimalo pazljivi koraci u sobi, i svjetlo svijece. Nada mnom je stajao covjek pljosnata lica, što mi je donio muselimovu prijetnju. Drugi covjek je drzao svijecu, nepoznat.
– Šta trazite? – upitao sam uplašen, trgnut iz sna, zbunjen njihovom drskošcu.
Nije zurio da odgovori, gledao me podsmješljivo, radoznalo, kao i ono vece, i lukavo prijateljski, kao da samo on i ja znamo neku šalu koja nas zblizava i daje nam priliku da budemo veseli a da ništa ne kazemo. Drugi me osvjetljavao u postelji, kao odalisku.
– Nije me poslušao – rekao je covjek veselo. – A opomenuo sam ga.
Uzeo je svijecu i poceo da razgleda sobu, da zaviruje u knjige. Mislio sam da ce ih nemarno bacati, ali on je sve pazljivo vracao na mjesto.
– Šta traziš? – upitao sam uznemiren, zeljan da saznam. – Ko vas je pustio? Kako se usudjujete da udjete u tekiju!
Glas mi je vrlo tih i vrlo nesiguran.
Pogledao me zacudjeno, ništa ne odgovorivši.
Našao je tuzbu i procitao, mašuci glavom.
– Što ce ti ovo ? – upitao je iznenadjen. I sam odgovorio:
– Tvoja stvar.
I tuzbu stavio u dzep.
A kad sam se opet pobunio i rekao da cu se zaliti muftiji, sazaljivo me pogledao i odmahnuo rukom, kao da mu je dosadno da se objašnjava s naivnim covjekom.
– Tvoja stvar – ponovio je. – Hajde, obuci se.
Ucinilo me se da nisam dobro cuo.
– Jesi li rekao da se obucem?
– Rekao sam. A mozeš i tako, ako hoces. I pozuri, ne pravi neprilike ni meni ni sebi.
– Dobro, poci cu. Ali neko ce ovo platiti.
– Tako je najbolje. A neko uvijek plati.
– Kuda me vodite?
– Ah, kuda te vodimo!
– Šta cu reci dervišima? Kada cu se vratiti?
– Ništa neceš reci. A vraticeš se odmah. Ili nikad.
Nije to gruba šala, vec otvorena rijec o stvarnim mogucnostima.
Hafiz Muhamed je ušao u sobu, unezvijeren. Sve je bijelo na njemu, carape, košulja, lice. Lici na mrtvaca, ustao je iz groba, ne moze da govori. Moglo je da bude rdjav predznak. Ocekujem nešto od njega, a znam da je nerazumno.
– Došli su po mene, da me vode – rekao sam, pokazujuci ljude što su me cekali, neumitni.
– Vraticu se uskoro, nadam se.
– Ko su oni? Ko ste vi?
– Hajde! – pozurivao me covjek. – Ko smo! Kakvih sve budala nema na svijetu! Da i tebe povedemo, pa ceš znati ko smo.
– Povedite! – viknuo je mrtvac neocekivano, zato što je zbunjen. – Sve nas vodite! Svi smo krivi kao i on!
– Budala – zakljucio je policajac razlozno.
– Ne idi preko reda, mozemo doci i po tebe.
– Ko se ponosi nasiljem…
Nije završio to što bi ga mozda upropastilo, na vrijeme ga je sprijecio nagli kašalj, nikad mu nije mogao biti korisniji. Cijepao se, kao da mu je sva krv linula u grlo, to je od uznemirenosti, mislio sam, ne zaleci ga, jer on ostaje ovdje. Gledao sam ga kako se kida i grci, gledao i stajao, sam, usplahiren pred ovim nezeljenim izlaskom u noc. Ali to nisam htio da pokazem.
Prišao sam da mu pomognem. Policajac me zadrzao.
– Jadnik – rekao je mirno, kao grdnju, ili prezir. I pokazao mi rukom da izadjem.
Pred tekijom nas je cekao još jedan covjek.
Išli su pored mene, iza mene. Koracao sam urakljen, zagušen.
Tama je bila, bez mjeseca i bez vedrine, noc bez vidjela i bez zivota, samo psi laju u dvorištima, odgovarajuci dalekom lavezu s brda, blizu neba, ponoc je prošla i duhovi krstare svijetom, neuhvaceni ljudi spavaju, sanjajuci vedre snove, u mraku, i kuce su u mraku, i kasaba, i svijet, ovo je vrijeme obracuna, cas zlih djela, ljudskih glasova nema, ni ljudskih lica, osim ovih sjenki što cuvaju moju. Nicega nema, samo moja uzbudjena vrelina zivi u ovoj mracnoj pustolini.
Ponegdje, nekad, zatreperi plašljiv zizak, zbog bolesnika, zbog djeteta što se probudilo u nevrijeme od moga straha, zbog zlog šušnja, uzasava me pomisao na taj mirni svijet, oturujem ga da ne vidim sebe što gazim kroz mrak prema nepoznatoj sudbini, gazim nekud, nepotrebno, nikud, cini mi se da gazim, gubim osjecaj stvarnosti, kao da nisam na ovome svijetu, kao da nisam budan, to zbog tame, zbog bezoblicnih sjenki, zbog nevjerovanja da sam to ja, da to mogu biti ja. To je neko drugi, poznajem ga, gledam, mozda je zacudjen, mozda se uplašio. Ili sam zalutao, ne znam gdje sam, negdje sam, jednom, u svome zivotu, prolazim putevima koji su mi odredjeni, nikad nisam bio na ovome mjestu i ne mogu da izadjem, ali evo sad, neko ce da upali svjetlo, i da me dozove u sigurno sklonište. Ali niko nije upalio svjetlo, niko me nije zeljenim glasom upucivao na pravac, noc je trajala, i tudji kraj, i nevjerovanje, sve je ruzan san, probudicu se i odahnuti.
Zašto ljudi ne vicu kad ih vode u smrt, zašto se ne oglase, zašto ne traze pomoc. Zašto ne bjeze? Iako nemaju kome da vicu, nemaju kome da se jave, ljudi spavaju, nemaju kud da bjeze, sve su kuce cvrsto zatvorene. Ne govorim radi sebe, ja nisam osudjen na smrt, pustice me, vratice me uskoro, vraticu se sam, poznatim putevima, ne ovim tudjim, strašnim, nikad više necu slušati kako psi laju, beznadno laju, na smrt i pustoš, zatvoricu vrata, zacepicu uši voskom, da ne cujem. Jesu li ih culi svi koje su vodili? Je li im ovo lajanje bilo posljednji ispracaj? Zašto nisu vikali? Zašto nisu bjezali? Ja bih vikao kad bih znao šta me ceka, ja bih bjezao. Svi bi se prozori otvorili, sva bi se vrata raskrilila.
Oh, ne bi, nijedna. Zato niko ne bjezi, znaju. Ili se nadaju. Nada je svodilja smrti, opasniji ubica nego mrznja. Pritvorna je, umije da pridobije, smiruje, uspavljuje, šapce ono što covjek zeli, vodi pod noz. Samo je Ishak pobjegao. Vodili su ga one noci, ovako kao mene, ne, bilo ih je više, on je drugo, vazan im je, ja nikome nisam vazan, sigurno nije slušao pse kako laju, nije mislio da sanja i da ce se probuditi, znao je kuda ga vode, i nije imao nade da ce ostati ziv. Nije varao sebe, kao drugi. Odmah je odlucio da bjezi, to mu je bila prva misao, i jedina. Zato je išao krotko, bojao se da se sama ne izvikne, toliko je jaka, i neprestano gledao u mrak, bila je mjesecina, izdajnicka, neprijateljska, ali on je gledao u sjene, u zaklone, trazeci najgušce, i odlucio se odjednom kad mu se ucinilo da su nepazljivi, da se druga prilika nece ponoviti. U jednom casu, samo u jednom kratkom casu, bio sam on, pred skok, pred bijeg, oni su za mnom, uza me, vezani smo cvršce nego prijatelji, nego braca, sad ce se prekinuti veza, nastace medju nama nasilan i bolan raskid, oni bez mene nisu ništa, zaboljece ih razdvajanje, i sve ce se rješavati u neuhvatljivo malim djelicima vremena, necemo ga ni biti svjesni, znacemo samo za skok od trena, i opet, svaki mrak je suviše proziran, svaki korak suviše kratak, svaki zaklon suviše otvoren. Uzalud je. Kuda pobjeci?
Klonuo sam, i ne pokušavši, od same pomisli. Jer se nisam odlucio, jer ne treba da se odlucujem. Ovo nije Ishakovo, ovo je moje, manje od stvarnosti, ili više: nemogucnost koja se nekako dešava.
Iz jednog mraka uvodili su me u drugi, bez oblika i bez mjesta, zato što ništa nisam vidio i što sam bio obuzet sobom, obuzet zamišljanjem u kome sam gubio i ono što sam mogao prepoznati. Mijenjali smo mrak, znao sam po tome što smo se kretali, i što je vrijeme prolazilo, iako to nisam znao dok je prolazilo.
Negdje su se sreli s nekim, nešto su se sašaptavali, neko me opet urakljio, postao sam vrijednost koja ne smije da se izgubi, nisam više znao ko je sa mnom, iako je svejedno, svi su isti, svi su sjenke, svi su zbog mene na ovom nocnom poslu. Oni mogu da se smjenjuju, mene niko ne moze da zamijeni.
Kad sam udario celom o niski dovratak, znao sam da smo stigli. Ja sam stigao, oni ce se vratiti. Zamijenice ih zidovi.
– Dajte mi svjetlo! – viknuo sam u okovana vrata, kad sam ušao, ne vjerujuci da igdje na svijetu postoji toliki mrak.
Bio je to posljednji ostatak navike izvana, posljednja preostala rijec. Niko se nije cuo, ili nije htio da cuje, ili nije mogao da razumije. Mogla je da lici na buncanje.
Koraci su se udaljavali necim što je valjda hodnik. A ovo je valjda zatvor. A ovo sam valjda ja. Ili nisam? Jesam, nazalost. Misao se ne gubi u magli slicnoj snu, niti se izdvajam da bih se posmatrao iz daljine, kao da gledam nekog drugog, svjestan sam, budan, neugodno je jasno u meni, varke nema.
Dugo se nisam odvajao od vrata i ljutog zadaha zardjalog zaljeza, to je prvo mjesto gdje sam stao u mraku, odredjenom za mene, cio trenutak vec poznato, i zato manje opasno. A onda sam pošao uokrug, u istrazivanje, slijep, prepuštajuci se prstima i svuda osjecajuci tešku vlagu neravnog zida, kao da je bunar nada mnom. I poda mnom je vlaga, osjecam je nogama, ruzno se lijepe za nešto ljigavo. Ne našavši ništa, uskoro sam opet došao do vrata i do oporog mirisa zeljeza, cini mi se podnošljiviji od zadaha vlage.
Omedjena praznina, zazidana pustoš, tu necu mnogo vidjeti, ne znam da li mi je potrebno i ono što znam od ranije. Ni oci mi nisu od koristi, ni ruke, ni noge, ni iskustvo, ni razum, mogao sam mirno da se vratim u stanje hafiz- Muhamedovih prvih zivih bica.
Koliko truda u zivotu, za ova dva koraka vlage, i za potpuno nevidjelo!
Malen je ovaj moj novi stan, ali bih se mogao pruziti kad bih imao gdje. Obilazeci grob, naišao sam na kamen uza zid, i stajao pored njega, ne pristajuci da sjednem. Još sam mogao da odlucujem. Kao da sam cekao da se otvore vrata i neko da me pusti: hajde, izlazi! Mozda su se svi ovako teško spuštali u vlagu i blato, nadali se necemu, cekali, i odustajali od cekanja kad bi izgubili nadu. Ne traje to dugo. Ubrzo sam i ja sjeo, na kamen, to je prelaz, nastojeci da se ne naslonim na zid, a onda sam se i naslonio, osjecajuci kako vlaga polako prodire u mene. Moglo je da pocne tiho razlaganje na vodu i ništa, drugog posla nemam.
Ne znam da li su me ranjava mjesta boljela i do tada, a ja nisam bio svjestan, ili su se pritajila pred onim što je presudnije. Sad su se javila, jer je došlo vrijeme da zabole, ili se tijelo pobunilo protiv zaboravljanja i podsjetilo me na sebe. Nesvjesno sam prihvatio tu iznenadnu pomoc, i prstima poceo da gnjecim rane, razastiruci bol, rasporedjujuci ga, da nije na jednom mjestu, zatiskivao sam otvore da krv ne potece, osjecao sam je ljepljivu na ruci. Sinoc u tekiji su ih prali kamilicom i cistim ham-pamukom, a ja u rastrgnuto tkivo utiskujem svu prljavštinu nakupljenu po zidu, i svejedno mi je, ne mislim šta ce biti, mislim šta je sad, bol je jak, zazario se u tami, njime postojim, tijelo moje me vraca u stvarni zivot. Bio mi je potreban taj bol, dio je mene zivog, shvatljiv, slican onome na zemlji, odbrana od mraka i uzaludnog trazenja ma kakvog odgovora, prepreka da se ne sjetim brata, mogao bi se javiti na crnoj stijeni moga groba, s pitanjem na koje nemam odgovora.
Zaspao sam drzeci dlan na rani, kao da sam je cuvao da ne nestane, sjedeci na kamenu uz vlazni zid, i našao je opet vrelu pod dlanom, kao u gnijezdu. Zivjela je, boljela je. – Kako si spavala? – htio sam da je upitam. Nisam bio sam.
Obradovao sam se kad sam primjetio mali otvor na zidu pod svodom, otkrilo mi ga jutro, i mada je danje svjetlo ostalo zelja i slutnja, moj mrak nije više bio tako potpun. Svanulo je na onome svijetu, i od toga je svanulo i meni, iako je noc trajala. Zurio sam u tu sivotamnu mrlju, nad sobom, ohrabren, kao da sam gledao najljepše ruzicasto svanuce na širokim bregovima moga djetinjstva. Svitanje, svjetlo, dan, makar samo kao nagovještaj, ali postoji, nije svega nestalo. A kad sam skinuo pogled sa tog jadnog vidjela, bio sam oslijepljen, i mrak u mome podzemlju opet je neproziran.
Tek kad sam se navikao, vidio sam da je ovo vjecita noc u kojoj su oci ipak potrebne. Obazirao sam se oko sebe, ali sam prepoznao samo ono što su moji prsti vec vidjeli.
Cetvrtasti otvor na vratima raskrilio se s cijukom, nije ušlo ni svjetlo ni vazduh. Neko je virio iz tog drugog mraka. Prišao sam otvoru, gledali smo se na malom rastojanju. Lice mu je bradato, bez crta. Nicega nema, ni ociju ni usta.
– Šta hoces? Upitao sam, bojeci se da nece moci odgovoriti. – Ko si ti?
– Dzemal.
– Gdje su me doveli? Šta je ovo?
– Jelo dijelimo jednom. Samo. Ujutro.
Glas mu je promukao, taman.
– Je li neko pitao za mene?
– Hoceš li da jedeš?
Sve mi je izgledalo prljavo, ljigavo, trulo, bilo mi je mucno i od same pomisli na jelo.
– Necu da jedem.
– Tako svi. Prvi dan. A onda traze. Ne zovi me poslije.
– Je li me ko trazio?
– Nije. Niko.
– Trazice me prijatelji. Dodji da mi kazeš.
– Ko si ti? Kako ti je ime?
– Derviš, šejh tekije. Ahmed Nurudin.
Zatvorio je vratanca, i opet otvorio.
Znaš li dovu? Ili zapis? Od kostobolje?
– Ne znam.
– Šteta. Uništi me.
– Vlazno je ovdje. Svi cemo oboljeti.
– Lako je vama. Vas puste. Ili ubiju. A ja vjecito. Ovako.
– Imaš li kakvu dasku, ili ponjavu. Ne mogu da legnem.
– Naviknuceš. Nemam.
Derviš Ahmed Nurudin, svjetlo vjere, šejh tekije. Zaboravio sam na njega, cijelu noc nisam imao zvanja ni imena. Podsjetio sam se, ozivio ga pred ovim covjekom. Ahmed Nurudin, vaiz i ucenjak, krov i temelj tekije, slava kasabe, gospodar svijeta. Sad trazi dasku i ponjavu od slijepog miša Dzemala, da ne legne u blato, i ceka da ga zadave i mrtva spuste u to blato u koje nece da legne ziv.
Bolje je bez imena, s ranama i bolovima, sa zaboravom, s ranama i nadom u jutro, a to mrtvo jutro bez svanuca probudilo je Ahmeda Nurudina, ugušilo nadu, otisnulo rane i bol tijela u nepostojanje. Opet su postale nevazne pred tezom i opasnijom prijetnjom što se dizala iz mene, da me poruši..
Cuvao sam se bezumlja, sve ostalo moglo je da bude. Više se ne bi moglo zaustaviti ako se digne, sprzilo bi, uništilo sve u meni, pustoš bi ostala, groznija od smrti. A osjecao sam kako se migolji, pokrece, moja misao ne moze da se uhvati nizašto, zaprepašteno se osvrcem, trazim, bilo je, do juce, do malocas, gdje je, trazim, uzalud, nigdje oslonca, snizao sam se u blato, svejedno, uzalud je, šejh Nurudine.
Ali talas što se digao, zastao je, nije rastao. Cekao sam zacudjen: tišina.
Ustao sam, polako, drzeci se rukama za zidove, oslanjajuci se dlanovima o sluzave izbocine, zelio sam da stojim. Još se nadam, trazice me, doci ce, dan je tek poceo, trenutak slabosti nece me ubiti, i dobro je što ga se stidim.
I cekao sam, cekao, u hodu dugih casova odrzavao vatru nadanja, tješio se bolom i vrelim ranama, osluškivao korake i ocekivao da se otvore vrata, da mi dodje samo glas, i noc je pala, znao sam po tome što mi oci nisu bile potrebne, spavao sam u smrdljivom mulju, premoren, budio se bez zelje da sjednem na kamen, i jeo ujutro Dzemalovu hranu, i opet cekao, dani su prolazili, nailazila su jedno za drugim mrka svanuca, i nisam više znao da li sam cekao.
Tada sam, oslabljen, u polusnu od zamora cekanja, ispijen vlagom što su je usisavale moje kosti, u vrucici što me zgrijavala i odvodila na cas iz groba, tada sam, kazem, razgovarao sa bratom Harunom.
Sad smo jednaki, brate Harune, govorio sam mu nepomicnom, cutljivom. Vidio sam mu samo oci, daleke, stroge, izgubljene u mraku, pratio sam ih i smještao prema sebi ili išao za njima. Sad smo jednaki, nesrecni obojica; ako sam bio kriv, sad krivice nema, znam kako si bio sam, i kako si cekao da ti se neko javi, stajao si na vratima, osluškivao glasove, korake, rijeci, mislio da se tebe ticu, uvijek nanovo. Ostali smo usamljeni, i ja i ti, niko nije došao, niko nije upitao za mene, niko se nije sjetio, prazna je ostala moja staza, bez traga i bez uspomene, volio bih bar da to nisam vidio. Ti si cekao mene, ja sam cekao Hasana, nismo docekali, nikad niko ne doceka, svako uvijek na kraju ostane sam. Jednaki smo, nesrecni smo, ljudi smo, brate Harune.
Kunem se vremenom, koje je pocetak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku.
– Je li neko dolazio? – pitao sam Dzemala po navici, ne nadajuci se više.
– Nije. Niko.
Htio sam da se nadam, ne moze se zivjeti bez cekanja, ali nisam imao snage. Napustio sam strazarsko mjesto pored vrata, sjedio gdje bilo, tih, porazen, sve tiši. Gubio sam osjecaj zivljenja, nestajala je granica izmedju jave i sna, zaista se dešavalo ono što sanjam, hodao sam slobodno stazama mladosti i djetinjstva, nikad sokacima ove kasabe, kao da bi me i iz sna mogli odvesti u zator, zivio s ljudima s kojima sam se davno susretao, i bilo je lijepo jer nije bilo budjenja, nisam znao za njega. I Dzemal je bio san, i mrak oko mene, i mokri zidovi, pa i kad sam dolazio sebi, nisam trpio suviše. I za trpljenje treba imati snage.
Postalo mi je jasno kako covjek umire, i vidio sam da nije teško. Ni lako. Nije ništa. Samo se sve manje zivi, sve manje se jest, sve manje se misli, i osjeca, i zna, bogato zivotno kolanje presušuje, i ostaje tanki koncic nesigurne svijesti, sve siromašniji, sve beznacajniji. I onda se ne desi ništa, ne bude ništa, bude ništa. I ništa, svejedno.
A kad je jednom, u tom venjenju bez vremena, jer se kidalo ne uspostavljajuci se kao trajanje, Dzemal rekao nešto kroz otvor na vratima, nisam odmah shvatio šta kaze, ali sam znao da je znacajno. Probudio sam se i razumio: prijatelji su mi donijeli darove.
– Koji prijatelji?
– Ne znam. Dvojica. Uzmi.
Znao sam, nije trebalo ni da pitam, znao sam i da ce doci. Znao sam odavno, cekanje je bilo dugo, ali sam znao.
Grebao sam prstima uz vrata, da se dignem. Nisam tu sjedio slucajno.
– Dvojica?
– Dvojica. Predali strazaru.
– Šta su rekli?
– Ne znam.
– Kazi da pita ko su.
Htio sam da cujem poznata imena. Hasan i Harun. Ne. Hasan i Ishak.
Uzeo sam hranu i hurme, i trešnje, bile su zelene bobe kada sam ovamo ušao, bile su ruzicasti cvijet, zelio sam da me protoci njihova bezbojna krv i da bez bola cvjetam svakog proljeca, kao i one, bilo je to jednom, davno, u zivotu još lijepom. Mozda mi se cinio tezak tada, ali kad mislim o njemu sa ovoga mjesta, zelio bih da se vrati.
Plašio sam se da mi zavezljaj ne ispadne, ruke su mi šuplje, ruke su mi radosne, ruke su mi lude i nemocne, pritisnule su cvrsto na prsa ovaj dokaz da nisam mrtav. Znao sam da ce doci, znao sam! Priklanjao sam glavu i udisao svjezi dah ranog ljeta, zedno, zeljno, još, jos, memla ce se uskoro uvuci u ovaj prozracni crveni miris trešanja, ublacenim prstima dodirivao im njeznu djeciju kozicu, za tren, za sat ce se smezurati, ostariti. Svejedno, svejedno. To je znak, to je poruka s onog svijeta. Nisam sam, ima nade. Suze mi nisu potekle dok sam mislio da je kraj blizu, a sad su navirale neprestano iz ozivjelog izvora ociju, sigurno ostavljajuci trag na blatnoj oblozi lica. Neka teku, digao sam se iz mrtvih. Bio je dovoljan i najmanji znak da nisam zaboravljen, i izgubljena snaga se vratila. Tijelo mi je slabo, ali to nije vazno, zgrijala me toplina negdje unutra, i nisam mislio na smrt, i nije mi više bilo svejedno. Došlo je u posljednji cas, da me zadrzi na strmini kojom sam klizio, da zadrzi umiranje. A pocelo je, zaista. (Uvjerio sam se, i ne samo ovaj put, da duša cesto moze da odrzi tijelo, a tijelo dušu nikad: ona posrce i gubi se sama.)
Opet sam cekao.
Govorio sam: sjetili su se, Harune.
I mislio na Hasana. i mislio na Ishaka.
Dici ce bunu, i osloboditi me.
Provuci ce se kroz tajne prolaze, i prokrasti me.
Pretvorice se u vazduh, u ptice, u duhove, postace nevidljivi, doci ce.
Cudo ce se desiti, ali ce doci.
Potres ce razrušiti ove stare zidine, a oni ce cekati da me izvedu iz ruševina.
Hasan i Ishak otvorice prvi ova vrata, ma ko došao, ma šta se desilo.
Nijedne obicne misli nije u meni bilo, sve su izvan reda i obicnih tokova. Osluškivao sam huku svoga oslobadjanja kao radost, cekao tutnjavu kao odmazdu zbog one što sam je sa strahom gušio u sebi, cim bi se javila samo kao slutnja. Obicnog završetka nije bivalo u tom cekanju. Mozda zbog groba u koji sam zatvoren, i blizine smrti što me zapahnula, mozda zbog dubokih hodnika i tvrdih kapija što se ne otvaraju na rijec i molbu, mozda zbog strahote što mi se desila i što se mogla poništiti drugom strahotom, tezom. Cekao sam neki sudnji dan i bio siguran da ce doci. Najavili su mi ga njih dvojica.
Sutradan sam opet dobio darove, vrijeme se opet vezalo, i opet su bila dvojica, bez imena, a ja sam znao ko su, i cekao potres.
– Kad bi bio potres, ili pozar, ili buna? – pitao sam Dzemala, cudeci se što ne razumije. Ili razumije. Pitao je i on mene:
– Ti si derviš. Znaš li ono: “Kad dodje veliki dogadjaj”?
Zar mislimo isto?
– Znam.
– Dodji. Ovamo. Govori.
– Necu.
– Šteta. Nisi dobar covjek.
– Šta ce ti to?
– Volim. Da slušam.
– Odakle znaš?
– Od zatvorenika. Prije tebe. Dobar covjek.
– To je iz Kur'ana. Sure Vakia.
– Moze biti.
– “Kada se zbude veliki dogadjaj”…
– Tiše. Hodi ovamo.
– “Kada se zbude veliki dogadjaj, nekog ce uzvisiti, nekog uniziti. Kada se zemlja zestoko potrese, bice vas tri vrste”.
U sivom mraku, naslonjen bradom na oštru ivicu gvozdenog okvira, nazirao sam njegovo bezoblicno lice u cetvrtastom okviru, sasvim blizu mojih ociju. Zacudjeno je slušao ono što sam govorio, sa zanimanjem koje nisam mogao razumjeti.
– Nije to.
– Mozda je “Pauk”?
– Ne znam. Svejedno. Kakve tri vrste?
– “Jedno su srecni sadrugovi, jednaki u sreci. Oni su bili predvodnici, i stali su ispred svih ljidi. Allahu su se priblizili, i zive u rajskim vrtovima blazenstva. Ovo je skupina prvih, a malo ce ih doci docnije. Oni su na prestoljima zlatom izvezenim, ugodno zavaljeni jedni prema drugima. Sluze ih djecaci, cije se godine nikad ne mijenjaju, obilaze ih s vrcevima, ibricima i cašama, napunjenim cistim picem što iz jednog izvora tece. Od tog pica nece ih zaboljeti glava, niti ce im tijelo oslabiti. I uzimace voce koje im se svidi, i meso pticje, kakvo zele. Obilazice oko njih divne djevojke, sa krupnim ocima, lijepe kao biser što se u školjci cuva. Ovo je nagrada za zasluge njihove. Nece slušati prazne rijeci, ni govora griješnog. Samo ce se cuti rijeci: mir! mir!”
“I drugovi s desne strane su drugovi u sreci. Sjede ispod plodnog drveta lotosova što nema bodljika, i pod bananama što im plodovi vise u grozdovima, i u hladu što se široko razastro pored vode što bistra tece, i u obilju voca što ga nikad ne nestaje, niti se zabranjuje, odmaraju se na visokim lezajima.”
– Lijepo. I njima.
Šapat mu je zadivljen, pun zavisti.
– “A kako je teško jadnicima koje je zadesila nesreca! Njihovo mjesto je u uzarenom ognju i kljucaloj vodi u magli tmastog i crnog dima, koji nije ugodan ni lijep. – Ješcete gorke plodove drveta zekkum, i picete kljucalu vodu. Picete kao prezednjele deve. Mi smo odredili da medju vama caruje smrt, a naša moc je velika, i bice tako”.
– A zašto? Jesu li krivi?
– To Bog zna, Dzemale.
– Ima li još?
– “Reci ce nesrecni izabranima: “Cekajte da malo uzmemo od svjetla vašega!” odgovorice im se: “Vratite se, i trazite sebi svjetlo”. Onda ce se izmedju njih podici zid, unutra ce biti milost, izvan zida patnja. Vikace oni izvana: “Zar nismo bili s vama?”
– Oh, Boze milosni. Opet. Bez svjetla.
Cutao je zatim dugo, uzbudjeni mozak mu se mucio. Disanje mu je teško.
– A ja? Gdje cu ja?
– Ne znam.
– Hocu li s desne strane?
– Moze biti.
– “Vas cekaju vrtovi rajski, u kojima rijeke teku”. To je on govorio. Prije tebe. I o suncu. Gdje cu ja? To je za zasluge. Imam li ja? Zasluge? Petnaest godina ovako. Ovdje. A tamo sunce. Rijeke. Voce. Za zasluge.
– Šta je s tim covjekom?
– Umro. Dobar. Tih. Govorio mi. Tako. I ti ceš, kaze. Tamo. I svi dobri ljudi. To je dobro. Rekao sam. Zbog sunca. I zbog vode. Bistre. I zbog kostobolje. Moje.
– Kako je umro?
– Teško. Duša nije htjela. Da izadje. Otimao se. Bio sam i ja.Tako. Pomogao.
– U cemu si pomogao?
– Udavljen je.
– I ti si pomogao da ga udave?
– Otimao se.
– Nije ti bilo zao?
– Zao. Zbog sunca. Što je govorio.
– Kako mu je ime? Da nije Harun?
– Ne znam.
– Idi, Dzemale.
– Mozda cu i ja? S onu stranu. Zida.
– Sigurno, Dzemale.
Upitao me da li bih zelio da predjem u drugu celiju, nije ovako mracna, ni vlazna kao moja.
– Svejedno, Dzemale.
– Hoceš li govoriti? Opet? “Kad se zbude”. Samo to. Prvo. I ovdje je mrak. I ruzno. Petnaest godina. Nije pravo. I tamo.
– Idi, Dzemale.
Dugo su batrgale oko mene njegove išcerecene recenice, zgrcene, unakazene, izgledalo je da se jedva drze na okupu, a izgubljeni, obezglavljeni djelici su cudom ostajali zajedno, izrazavajuci cak ljudsku ceznju.
Gubio sam se, ponovo.
Kad je jednom, poslije, toga dana, ili mnogo docnije, ili nikad, otvorio vrata moje celije, zapljusnula su me dva potpuno suprotna osjecanja, strah da ce me zadaviti, i nada da ce me pustiti. Nahrupili su istovremeno, kao dva nestrpljiva usplahirena stvorenja, gurajuci se i preticuci. Ili je toliko mali razmak bio medju njima, da sam ih vremenski teško mogao razdvojiti. Vjerovatno sam prvu misao odmah odbacio, jer je bio sam, i odmah se javila radost: oslobodjenje! Moglo je da se desi i jedno i drugo, razlog nije morao da postoji. Kad ubijaju bez krivice, mozda i puštaju bez opravdanja.
Ali nije bilo ni jedno ni drugo. Trebalo je da predjem u drugu celiju.
Pristao sam, bez radosti.
Ušao sam u tudji grob, sad je i moj, i stao kraj vrata, da se priviknem.
– Pss!
Cudno mi je to necije upozorenje, iz polumraka, ali je u tom casu sa mazgala prhnuo golub. Primjetio sam ga kad je odletio.
– Sad larmaj koliko hoceš – rekao je taj što me utišavao da ne uplašim goluba.
– Nisam znao. Hoce li opet doci?
– Nije lud. Zalutao je slucajno.
– Zao mi je. Voliš golubove?
– Ne volim. Ali ovdje ceš zavoljeti i šišmiša.
– Kod mene nije bilo ni šišmiša, valjda zbog vlage.
– Nema ni ovdje. Ne podnose ljude. Uhvatio sam jednog kad je slucajno uletio, greškom, htio sam da ga vezem gajtanom sa fermena, pa mi se zgadilo. Sjedi, izaberi gdje hoceš, svejedno je.
– Znam.
– Koliko si vec zatvoren.
– Dugo.
– Da te nisu zaboravili.
– Kako zaboravili?
– Tako, zaboravili. Pricao mi je jedan, bio je ovdje, uhvatili ga negdje u Krajini, vodili su ga danima i sedmicama, od mjesta do mjesta, od zatvora do zatvora, dok ga nisu doveli ovamo. A ovdje ga zaboravili. Mjeseci su prolazili, a on sjedio, camio, niko ga nije pozivao, niko nije pitao za njega, smetnuli ga s uma, i gotovo. Samo to da ti se ne desi.
– Javili su mi se prijatelji. Saznali su gdje sam.
– To je još gore. I za onog covjeka saznala rodbina, i došli, a on im porucio da ga ne traze. Ovako je bar ziv, a ako ga se sjete, moglo bi biti zlo. I zaista, odvedoše ga jedne noci. U surgun, izgleda.
Glas mu je podsmješljiv, kao da me namjerno plaši, ali prica nije nevjerovatna.
– Zašto tako govoriš? -upitao sam, zacudjen nacinom i namjerom. Mislio sam da su ovdje svi smrtno tuzni, i saglasni bar u zelji da ne povrijede jedan drugoga.
Covjek se nasmijao. Zaista se nasmijao. Izgleda toliko neocekivano, da sam pomislio da je lud. Iako se smijao sasvim obicno, i veselo, kao da je u svojoj kuci. Mozda baš i zato.
– Zašto govorim tako? Ovdje je sva mudrost da budeš strpljiv. I da budeš spreman na sve. Takvo je mjesto. A ako se desi bolje nego što ocekuješ, hvala Bogu, onda si na dobitku.
– Kako mozeš da gledaš tako crno?
– Ako ne misliš crno, moze da bude crnje. Ništa od tebe ne zavisi. Ne vrijedi ti da budeš ni hrabar ni kukavica, ni da psuješ ni da places, ne vrijedi ništa. E pa onda sjedi i cekaj sudbinu, a crna je vec po tome što si ovdje. Ja ovako mislim: ako nisi kriv, njihova je greška; ako si kriv, tvoja greška. Ako si bez krivice, zadesila te nesreca, kao da si pao u dubok vir. Ako si sa krivicom, dolijao si, ništa više.
– Kod tebe je to sasvim jednostavno.
– Pa i nije tako jednostavno. Treba se naviknuti, onda je jednostavno. Vidiš, ja mislim da nisam kriv, kao što sigurno i ti misliš. To doduše nije tacno, jer ne moze biti da nisi makar jednom u zivotu toliko pogriješio da nije trebalo da ispaštaš. Ali svejedno, onda te kazna mimoišla, a sad nisi ništa kriv. Naravano, cini ti se, treba da te puste. Samo, kako da te puste? Eto, pokušaj da misliš kao oni. Ako nisam kriv, onda su pogriješili, zatvorili su neduzna covjeka. Ako me puste, priznace svoju grešku, a to nije ni lako ni korisno. Niko pametan ne moze od njih traziti da rade protiv sebe. Zahtjev bi bio nestvaran, i smiješan. Onda ja moram biti kriv. A kako da me puste ako sam kriv? Razumiješ li? Ne treba da budemo suviše nepravedni. Svako polazi sa svoga stanovišta, i smatramo da je u redu kad tako mi cinimo, ali kad to oni cine, onda nam smeta. Priznaceš da je to nedosljedno.
– A ako te zaborave, ko je onda kriv? Otrovala me ta mogucnost: zaboravili su te, mrak pao po tebi, a niko ne zna ni da postojiš, ljudi misle da si umro, ili odlutao nekud u svijet, da si tamo gdje si zelio da odeš, i da ti je lijepo, mozda ti i zavide, a ti cekaš, uzalud, krivice nema a krivica neprestano traje, kazne nema a kazna se neprestano izvršava, uzasnija nego da je izrecena.
– Ko je kriv? Zaboravnost. To je ljudski, dešava se. I cak, ako dobro razmisliš, niko ti nije zlo ucinio. Takva ti je sudbina. Ili si kriv sam zato što nisi kriv. Jer da si kriv, ne bi te zaboravili. To je cak priznanje da si nevin.
Pa on se šali, tek tada sam uvidio! Kakav je to covjek koji se ovako šali. Izmucice me, bolje da sam ostao sam.
– Ruzna ti je šala, prijatelju – rekao sam s prijekorom.
– Ako je ruzna, onda nije šala. Šala nikad nije ruzna.
Tada sam ga prepoznao. Dah mi se presjekao, kriknuo sam ili mi se ucinilo da sam kriknuo, trebalo je, morao sam, ovdje ga nisam smio susresti!
Ovo je Ishak!
Ishak, cesta moja misao, najlakše sjecanje, nesigurna zelja mene nesaznanog i neostvarenog, daleko svjetlo moje tame, ljudsko uzdanje, trazeni kljuc tajne, naslucena mogucnost izvan poznatih, priznavanje nemoguceg, san koji se ne moze ni ostvariti ni odbaciti, Ishak, divljenje ludoj smjelosti koju smo zaboravili jer nam je postala nepotrebna.
Uhvatili su junaka iz jedinih pravih prica, djecijih, koga stvara cista mašta a pamti zrela slabost. Srušili su ljudske snove. Jaci su od bajki.
I on je vjerovao u bajke, govorio je da ga nikad nece uhvatiti.
– Ishace! – viknuo sam kao da dozivam izgubljenog.
– Koga zoveš? – upitao je covjek zacudjeno.
– Tebe zovem, Ishaka zovem.
– Ja nisam Ishak.
– Svejedno. Je sam te tako nazvao. Kako si dopustio da te uhvate?
– Covjek je svoren da bude uhvacen kad-tad.
– Nisi tako mislio ranije.
– Nisam bio ni zatvoren ranije. Nekad i sad su dva covjeka.
– Zar im se predaješ, Ishace?
– Ja se ne predajem. Ja sam predat. Izvan mene je. Ne zelim, a biva. Pomogao sam im, jer postojim. Da ne postojim, ne bi mi mogli ništa.
– Zar je samo to razlog, što postojiš?
– Razlog i uslov. To je uvijek prilika. Za tebe i za njih. Rijetko ostaje neiskorištena. Bez obzira jesi li ovdje ili gore. Ne znam samo dokle traje krivica. Produzava li se i na onom svijetu?
– Ako nisi ucinio rdjavo djelo, nisi kriv. Bog ispravlja ucinjene nepravde.
– Odgovaraš prebrzo. Razmisli dobro. Je li vlast od Boga? Ako nije, odakle joj pravo da nam sudi? Ako jest, kako moze da pogriješi? Ako nije, srušicemo je; ako jest, slušacemo je. Ako nije od Boga, šta nas obavezuje da trpimo nepravde? Ako je od Boga, jesu li to nepravde, ili kazna zbog viših ciljeva. Ako nije, onda je nada mnom i nad tobom i nad svima nama izvršeno nasilje, i onda smo opet mi krivi što ga podnosimo. Sad odgovori. Ali nemoj reci derviški da je vlast od Boga ali da je ponekad vrše zli ljudi. I nemoj reci da ce Bog prziti nasilnike vatrom paklenom, jer necemo znati ništa više nego što znamo sad. Kur'an kaze i ovo: “Pokoravajte se Bogu i poslaniku i onima koji vašim poslovima upravljaju”. To je bozja odredba, jer je Bogu vazniji cilj, nego ti i ja. Jesu li onda nasilnici? Ili smo mi nasilnici, i nas ce prziti oganj pakla? I je li to što cine nasilje ili odbrana? Upravljanje poslovima je vladanje, vlast je sila, sila je nepravda zbog pravde. Bezvlašce je gore: nered, opšta nepravda i nasilje, opšti strah. Sad odgovori.
Cutao sam.
– Ne mozeš da odgovoriš? Cudim se, vi derviši ne mozete ništa da objasnite, ali na sve mozete da odgovorite.
– Unaprijed si spreman da se ne sloziš sa mnom, ma šta ja rekao. Teško ce se sporazumjeti dva covjeka koji misle razlicito.
– Lako ce se sporazumjeti dva covjeka koji misle.
Poceo je opet da se smije. Nije uvredljiv taj smijeh, tice se njega koliko i mene, ali mi je posluzio kao razlog da prekinem razgovor u kome sam se osjecao nesiguran. Desilo mi se prvi put da su me zbunila pitanja koja su mi izgledala jasna. Njegovi razlozi su proizvoljni, površni, cak šaljivi, a opet mi je bilo teško da odgovorim. Ne zato što nisam imao odgovora , vec što ih je ucinio nedovoljnim. Ostavio je posno zemljište za sjeme koje bih mogao da posijem. Unaprijed je razgradio sve što sam mogao da kazem, uobrucio me, nadveo nad prazninu kojom me opkolio, podsmijehom obezvrijedio moja moguca misljenja. Nadvladao me time što mi je nametnuo svoj nacin razmišljanja i obavezao obzirima poštovanja svih mogucnosti.
– Pošten si – rekao je s toboznjim priznanjem. – Pošten i pametan. Neceš da odgovoriš praznim rijecima, a pravih nemaš. A stavljao sam ti odgovore u usta.
– Da bi mogao da ih pobiješ. Rugao si se.
– Htio sam da razgovaramo, bez ikakve namjere. Ali je nevolja u tome što se ti ne usudjuješ da razmisljaš. Plašiš se, ne znaš kuda bi te misao odvela. Sve se pomutilo u tebi, i zatvaraš oci, drziš se starog puta. Doveden si ovamo zbog necega što ne znam i što me se ne tice, a ne primaš moja objašnjenja o ljudskoj krivici. Misliš da je to šala. Mozda je i šala, a mogla bi se od nje napraviti sasvim zgodna filozofska misao, nimalo gora od drugih, bar bi imala lijepu primjenu, mirila bi nas sa svime što se desi. Ogorcen si, jer smatraš da nisi kriv. Šteta. Ako te ne puste, umro bi uskoro, od muke, i sve bi bilo u redu. Ali šta bi se desilo da te puste? Bila bi to najcudnija nesreca koju znam. Ono gore je tvoje kao i njihovo, a oni su te iskljucili. Hoceš li u hajduke? Hoceš li ih mrziti? Hoceš li zaboraviti? Pitam, jer ne znam šta je teze. Sve je to moguce, ali ne vidim rješenja. Ako odeš u hajduke, ciniceš nasilje, zašto bi se onda na njih ljutio? Ako ih budeš mrzio, otrovace te zla volja u koliko nešto ne uciniš protiv njih, i protiv sebe, jer si isto što i oni, i opet ce te uhvatiti, i to je kao da si izvršio samoubistvo. Ako zaboraviš, mogao bi naci izvjesnu naknadu, smatrajuci da si plemenit, ali oni ce misliti da si kukavica, i licemjer, i nece ti vjerovati. Biceš iskljucen u svakom slucaju, a to je ono što ne mozeš da prihvatiš. Bilo bi jedino moguce rješenje: da se ništa nije desilo.
– U toliko gore. Jer je samo to nemoguce.
Ishak! Drugi, drugaciji, a isti kao i onda. Sve drugacije a isto. Ishak koji ne odgovara vec pita, koji pita da bi postavio zagonetke, koji postavlja zagonetke da bi ih ismijao. Neuhvatljiv. Idi, rekao bi mi kao nekad, kad ne bi bilo smiješno, jer ne mogu da odem. On moze. Izaci ce, ako htjedne, cudo bi se desilo i nestalo bi ga, uzalud bi ga trazili, ne bi ga zadrzali zidovi, ne bi ga zadrzali strazari, niko mu ništa ne bi mogao. Neuhvatljiv, kao i njegova misao. Otici ce bez odgovora, iako ga zna, a nece da kaze. Ostavlja me razbijena, uvijek, pomuti u meni sve što znam, i uzalud mi je poslije jasno šta je trebalo odgovoriti, jer nisam odgovorio, nisam mogao, više sam u tim trenucima vjerovao njemu nego sebi, uzalud i zato što ni sebi ne vjerujem bez njega, bojim se da bi pobio svako moje mišljenje, kad bi ga cuo, zato cutim, a mogao bi ga sacuvati samo ako ga pred njim odbranim. A to ne smijem. On misli drukcije nego ja, njegova misao ide neocekivanim putevima, neobavezna je, drska, ne poštuje što ja poštujem. On se u sve zagleda slobodno, ja pred mnogo cime zastajem. On razbija a ne gradi, kazuje šta nije a ne šta jest. A odricanje je ubjedljivo, ne postavlja sebi granice ni ciljeve, nicemu ne tezi, ništa ne brani. Teze je nešto braniti nego napadati, jer ono što se ostvaruje neprestano se haba, neprestano se odvaja od zamisli.
Rekao sam, pokušavajuci da se odbranim:
– Zivot uvijek tezi nanize. Potreban je napor da se to ne dopusti.
– Zamisao ga vuce nanize, jer pocinje da se suprostavlja sama sebi. A onda se stvara nova zamisao, suprotna, i dobra je sve dok ne pocne da se ostvaruje. Nije dobro ono što jest, vec ono što se zeli. Kad ljudi pronadju lijepu misao, trebalo bi da je cuvaju pod staklom, da se ne isprlja.
– Onda nema nikakvih mogucnosti da uredimo ovaj svijet? I sve je samo zabluda i vjecni pokušaj?
Nije odgovorio. Rekao je cudnu misao, u pocetku cudnu, poslije mi je bilo svejedno.
– I ovo je svijet. Mi smo u podzemlju. Urediti ga, znaci uciniti da bude gori.
Tada je poceo besmisao. Cinilo mi se da sam ga svjestan, ali nisam mogao da se otmem.Bilo je neke neodoljive slasti u tom nicemu, u plutanju bez napora i cilja. List što plovi niz neodgovornu maticu. Rasterecena misao koja se ne grci. Cudljiva i lijepa igra bez svrhe. Lebdenje bez straha. Hir za koji se ne kaješ, ugodno i neizbjezno moranje, kao disanje, kao tok krvi.
– Za koga da bude gore? – pitao sam nezabrinuto.
– Za nas. Za njih. Zatvaracemo jedni druge. Naviknucemo. Pretvoricemo se u krtice, u slijepe miševe, u škorpione.
– Necemo ni izlaziti. Zavoljecemo tišinu, i mrak.
– Necemo izlaziti. Ostacemo ovdje vjecno. Ne mozemo bez vjecnosti.
– Necemo zaboravljati jedni druge.
– Zatvaracemo protivnike gore, protjerivacemo ih na zemlju. I zaboravicemo na njih.
– “Kad budu izvadjeni iz pakla, bice baceni u rijeku zivota”.
– Bice nesrecni gore. Vikace: “Dajte nam malo mraka. Bili smo sa vama!”
– A mi cemo im reci: “Trazite sebi mrak! Stvorite ga sami!”
– Kako ce biti nesrecni! Vikace: “Oslobodite nas! Pustite nas dole”. A mi cemo im reci: “Sami ste krivi. Niste nam vjerovali”.
– Sami ste krivi. Ostanite gore.
– Ja cu ponekad izaci na zemlju.
– Uvijek si nepokoran.
– Ti ces biti derviš-krtica. Paziceš da ne progledamo, da se ne udaljimo od našeg tamnog vilajeta.
– Cuvacemo naš svijet.
– Ja necu da budem krtica.
– Rastu nam kandzice. I krzno. I njuška.
– Necu da budem krtica. Idi.
Cucao sam, cela naslonjena na hrapavi mokri zid, bez snage da se odvojim.
Neko je stajao nada mnom.
Pomogao mi je da se dignem.
– Pušten si. Cekaju te prijatelji.
Podsjecao sam se, dalekom beskrvnom mišlju, da treba da se radujem, a nisam ni pokušao, nisam osjecao nikakvu potrebu.
– Gdje je Ishak? – pitao sam Dzemala. – Bio je ovdje.
– Ne brini. Za druge.
– Bio je sad, malocas.
U hodniku je cekao nepoznat covjek. Dovela su me trojica. Sad nisam vazan.
– Hajde – rekao je.
Išli smo cuteci kroz mrak, udarao sam o zidove, covjek me pridrzavao, išli smo, bjezao sam, dugo me nije bilo, pa sam se vracao, i mislio: ko me ceka? I bilo mi je svejedno. A onda smo se izljuljali iz veceg mraka u manji, sjetio sam se da je to noc, prolazna, lijepo je sve što nije vjecno, noc i kiša, ljetna, htio sam da pruzim ruke da mi sapere podzemno blato, da ugasi vrelinu, a ruke su mi visile nemocne, nepotrebne.

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: