Derviš i smrt (Dio I – IV)

“Zar mislite da ce covjek postici ono sto zeli?”

(iz Kur'ana)

Na sokaku, pored tekijskog zida, zaraslog u brsljan, culi su se koraci. Nisam obratio na njih nikakvu paznju, jedva sam ih i zapazio, po necemu sto je moglo da izgleda neobicno, ali je utisak ostao sasvim povrsan, neprovjeren, rastresenost mi nije dopustala da povezem pojavu i moguci uzrok. Nije me se ticalo ni ko je mogao da prolazi u to kasno pretponocno doba pored tekije, posljednje kuce na izlasku iz kasabe. Nista se u meni nije pokrenulo, nikakav predosjecaj, nikakva slutnja, ti koraci su imali znacaja koliko i let nocnog leptira, i nista me nije upozoravalo da bi mogli biti presudni u mome zivotu. Kakva je to steta i kakvo cudo sto covjek ne osjeca ni najneposredniju opasnost koja mu prijeti. Da sam znao, zatvorio bih teski mandal na kapiji, i usao u kucu, neka se tudje sudbine rjesavaju bez mene. Ali nisam znao, i nastavio sam da posmatram rijeku, nastojeci da je vidim kao trenutak ranije, nju samu, bez sebe. Nisam uspijevao, skoro ce ponoc, pomalo sam sujevjerno isao u susret tom casu budjenja duhova svakakvog mraka, ocekujuci da se nesto desi i od ove moje tisine, dobro ili zlo.
Koraci su se vratili, tihi, tisi nego maloprije. Nisam znao kakvi su, a bio sam siguran da su isti. Nesto u meni je znalo, uho je zapazilo neobicnost o kojoj nisam razmisljao, i zapamtilo je: jedan korak je oprezan, drugi necujan, mozda cujan samo zato sto je bilo nemoguce zamisliti da neko ide na jednoj nozi, pa sam sam stvarao privid tog drugog nepostojeceg koraka. Nocobdija se nije cuo, jo li to poranio neki jednonogi duh?
Koraci su zastali pred kapijom, onaj stvarni, tih i oprezan, i moj, necujni.
Okrenuo sam se i cekao. Poceli su da me se ticu, nametnuli su se jezom. Jos sam mogao da pridjem kapiji i da gurnem mandal, a nisam to ucinio.
Mogao sam da se prislonim na crvotocno drvo vrata i da cujem dise li taj neko ili je odletio ili se pretvorio u mrak. cekao sam, pomagao slucaju nemijesanjem.
Sokakom su se culi koraci, vise ih je, u trku, uzurbani i usopljeni. Hoce li im se jednonogi pridruziti, ili ga vise nema?
Kapija se otvorila, i neko je usao.
Stao je na kamenu plocu dovratka i naslonio se ledjima na siroka vrata, kao da je klonuo, ili ih drzi da se ne otvore. Bio je to nesvjestan i uzaludan pokret, njegovo krhko sitno tijelo nikoga ne bi zadrzalo.
Dva drveta su bacala sjenku na kapiju, a on je stajao u procijepu svjetla, kao osudjen, izdvojen, izlozen, a sigurno bi volio da se skloni u najguscu tamu. Ali nije smio da se makne, koraci su u trku prosli pored kapije, protutnjali kaldrmom, pa se utisali kod okuke u sutjesci, tu je arnautska straza, sigurno su gonioci pitali za ovog sto stoji razapet na vratima. Znali smo i ja i on da ce se gonitelji vratiti.
Gledali smo se, nepomicni na svojim mjestima, i cutali. Preko cijele sirine vrta vidio sam na ploci dovratka jednu njegovu bosu nogu, i lice bjelje od tekijskog zida. U tom bijelom licu, u nemocno razapetim rukama, u cutanju, bio je uzas cekanja.
Nisam se micao, nisam govorio, da ne poremetim tu uzbudljivu igru gonjenja i bjezanja. Sto je nas polozaj postajao nemogucniji, cekanje je postajalo sve napetije. Osjecao sam da sam uvucen u nesto neobicno, tesko i surovo, nisam znao ko je od njih surov, ovaj sto bjezi ili ovi sto gone, nije mi bilo ni vazno tada, hajka je mirisala na krv i smrt, i sve se rjesavalo pred mojim ocima. Sinulo mi je u mislima da se to zapleo u krvav cvor sam zivot, mozda malo prejako, sabijeno, preblizu, izrazeno grubo, a uvijek isto, u svim malim i velikim gonjenjima, koja ne prestaju. Nisam bio ni na jednoj strani, a moj polozaj je izuzetno vazan. Uzbudjivalo me sto sam mogao da budem sudija, i samo jednom glasnom rijecju sve da presudim. Sudbina ovog covjeka bila je u mojim rukama, ja sam mu bio sudbina, nikad nisam osjetio toliko moci u onome sto sam mogao da ucinim. Nisam ga odao, a nevin pozdrav ili tihi kasalj mogli su da ga upropaste, ne zato sto me njegove oci, koje sa svog mjesta i ne vidim dobro, sigurno preklinju za milost, ni sto bi to mozda bilo nepravedno, vec sto sam htio da se igra produzi, da budem gledalac i svjedok, uzasnut i uzbudjen.
Gonioci su se vratili, ne vise u trku, hodom, zbunjeni, bijesni, jer se sve zaplelo, sad oni vise nisu samo progonitelji vec i krivci: njegovo bjekstvo znacilo bi njihovu osudu. Ovdje se nista nije moglo rijesiti mirno, ishod mora biti ruzan, ma kakav da je.
cutali smo svi koji smo bili upleteni u ovu igru, ja, gonjeni, i gonitelji. Samo su arnauti-strazari, na bentu u tjesnacu, pjevali otegnutu pjesmu iz svoga zavicaja, i ta strana tuzaljka, sto je licila na divlji jecaj, cinila je nase cutanje jos tezim.
Koraci su se priblizavali, utisani i neodlucni, poceo sam da ih pratim sa dubokom napregnutoscu, pomalo i gonilac i gonjeni, jer nisam ni jedno, strasno sam zelio da bude uhvacen i da pobjegne, cudno se mijesao u meni strah za gonjenog i zelja da viknem gdje se nalazi, i sve se to pretvaralo u mucno uzivanje.
Gonitelji su zastali pred vratima, prestao sam da disem, damara nabijenih nestrpljenjem prozivljavao sam taj trenutak koji je rjesavao i moju sudbinu.
Ni gonjeni sigurno nije disao, samo ga je tanka daska dijelila od gonilaca, ni pedalj razmaka nije ih razdvajao, a bili su daleko, kao planinom razdijeljeni, oni neznanjem, on nadom. Ruke su mu jos razapete, a lice bljesti kao fosfor. Od uzbudjenja pocele su da se mute pred mojim ocima racve njegovih ruku i nogu, ali je bijela mrlja lica ostala kao znamenje njegove groze.
Hoce li gonioci otvoriti kapiju i uci? Hoce li mu se omaknuti noga na glatkom kamenu, i upozoriti ih? Hocu li se nakasljati, od uzbudjenja, i dozvati ih? Opirao bi se samo tren, borila bi se dva ocaja, a njih je vise, i nasli bi se oci u oci. To bi mu bio kraj, oborili bi se na njega, sa surovoscu zbog straha i srdzbe sto su ga izgubili, i zbog srece sto su ga nasli. Ja bih gledao, zgadjen raspletom, i molio bih samo da odu iz tekijske basce. Ali toga casa osjecao sam se kao gonjeni, slucajno, jer se moglo desiti da mislim i kao gonitelji, a mozda i nije slucajno, Njega sam vidio i zelio da nevidljivi ljudi odu ispred kapije, da ne vidim ruzni kraj. cinilo mi se da ta moja zelja pomaze covjeku sto se tako nemocno bori za zivot da mu daje neke izglede na srecu.
I zaista, kao da je moja napregnuta volja djelovala, koraci su se odmaknuli od kapije, pa zastali u neredu, neko od njih nije siguran da li bi trebalo pokusati, jos su mogli da se vrate, ali nisu, krenuli su niz sokak, prema kasabi.
covjek je jos stajao u istom polozaju, ali je sigurno ukocenost njegovih misica popustala, i sto se koraci vise udaljuju, snaga mu je sve slabija.
Dobro je sto se tako svrsilo. Da su ga uhvatili, ili tukli preda mnom, ostala bi mi surova slika dugo u pameti, a moglo bi da se javi i kajanje sto sam u jednom trenutku bio spreman da im ga predam, i sto sam uzivao, bolno, ali uzivao, u tom ljudskom lovu. Ovako ce kajanje, ako se i javi, biti slabije.
Nisam mislio ko je kriv a ko prav, cak me se nije ni ticalo, ljudi rasciscavaju svoje racune i krivica se lako nadje, a pravda je pravo da ucinimo ono sto mislimo da treba, i onda pravda moze da bude sve. I krivda isto tako. Dok nista ne znam, nema ni odredjenja, i necu da se mijesam. Doduse, vec sam se umijesao, cutanjem, ali to je mijesanje koje me ne opovrgava, uvijek mogu da ga opravdam razlogom koji ce mi biti najpogodniji, ako istinu saznam.
Posao sam prema tekiji, ostavljajuci covjeka samome sebi, sad moze da ucini sto mu je drago. Hajka je minula, neka ide svojim putem. Gledao sam preda se, u pijesak staze i zelene rubove trave, da ga iskljucim, da pokidam i one tanke niti veze sto je postojala medju nama samo tren ranije, da ostane ono sto je, nepoznati, s kojim se ne ukrstaju ni moje oci ni moj put. Ali, i ne gledajuci, vidio sam mu bjelinu kosulje i bljedilo lica, mozda u sebi, po slici koju pamtim, vidio sam da je opustio ruke i sastavio noge, nije vise napregnut, ni svezan u cvor drhtavih zivaca sto zive samo za taj cas trajanja koji odlucuje zivot ili smrt, vec covjek rijesen trenutne muke, da bi bio oslobodjen za misao o onome sto ga ceka. Jer, znao sam, nista nije odluceno izmedju njega i onih sto ga love, samo je produzeno, odgodjeno na nepoznato vrijeme, mozda samo na sljedeci cas, jer on je bio osudjen da bjezi a oni da ga hvataju. A onda mi se ucinilo da je podigao ruku, neodlucno, jedva je odvojivsi od tijela, kao da je htio da me zaustavi, da mi nesto kaze, da me privoli da se umijesam u njegovu sudbinu. Ne znam jesam li to vidio i je li to zaista ucinio, ili sam pogadao pokret koji bi mogao, koji je morao da ucini. Nisam se zaustavio, nisam htio da me se vise tice. Usao sam u tekiju, okrenuvsi kljuc u zardjaloj bravi.
U sobi sam jos cuo taj skripavi zvuk kojim sam se odvojio. Za njega je to bilo oslobodjenje, ili mozda jos veci strah, konacna usamljenost.
Osjecao sam potrebu da uzmem knjigu, Kur-an, ili neku drugu, o moralu, o velikim ljudima, o svetim danima, umirila bi me muzika poznatih recenica kojima vjerujem, o kojima cak ne mislim, nosim ih u sebi kao krvotok. Nismo ga svjesni, a sve nam je, omogucava da zivimo i disemo, drzi nas uspravne, daje svoj smisao svemu. Uvijek me je cudno uljuljkivala ta povorka lijepih rijeci o stvarima koje znam. U tom poznatom krugu kojim se krecem, osjecam se siguran, bez busija kojima prijete ljudi i svijet.
Samo, nije dobro sto sam htio da uzmem ma koju knjigu, i sto sam trazio zastitu poznatih misli. cega sam se bojao? Od cega sam htio da pobjegnem?
Znao sam, onaj covjek je jos dole, u basci, culo bi se da je otvorio kapiju. Nisam upalio svjetlo, stajao sam u zutoj tami sobe, s nogama u mjesecini, i cekao. Sta sam cekao?
Bio je jos dole, sve je u tome. Dosta sto ga je tekija spasla, treba da ode. Zasto ne odlazi?
U sobi mirise na staro drvo, na staru kozu, na staro disanje, sjenke su samo prolazile njome, ponekad, vec mrtvih mladih djevojaka, navikao sam na njih, tu su zivjele prije mene. A sad se u ovaj stari mir, u ovo staro skloniste uselio nov, nepoznat covjek sa bijelom mrljom lica, i sa rasljama nogu i ruku, sto je, u muci, sam sebe razapeo na vratima. Znao sam da je promijenio polozaj, vidio sam kako mu se tijelo opustilo, kao da mu je odjednom polomljen cijeli splet kostiju, i to je bilo novije, i vaznije, i bolnije, a ja sam pamtio njegov raniji grc i napor, njegovu napetost, koja zivi, bori se, nikome se ne da, pamtio sam razapete opruge njegovih misica sposobnih na cudo. Vise sam volio tu sliku nego onu drugu, porusenu. Od nje sam se vise nadao, lakse me oslobadjala, obecavala da se osloni na vlastite moci. Druga je bila zavisnost, nenadanje, potreba za osloncem. Sjetio sam se onog vidjenog, ili nevidjenog pokreta, kojim je zelio da okrene moje oci prema svojima. Zvao me, molio da ne prodjem pored njega i pored njegova straha kao da me se nista ne tice. Ako to nije ucinio, ako sam ja samo zamislio taj neizbjezni pokret zivota koji se brani i zove u pomoc, onda je ostao potpuno bez snage, a sad i bez nade. Steta sto nista ne znam o tom covjeku. Ako je kriv, ne bih mislio o njemu.
Prisao sam prozoru, i uplasio se mjesecine sto mi je udarila u lice. Kao da me je prokazala. Pogledao sam, sa strane, nije ga vise bilo na kapiji, otisao je. Pogledao sam slobodnije po basci, da je vidim pustu. Ali nije otisao. Stajao je pod drvetom, u sjeni, prilijepljen uz drvo. Opazio sam ga kad se pomaknuo, i njegove noge su u mjesecini, sjena ga je sjekla iznad koljena.
Nije gledao u kucu, ni u prozor, od mene vise nista nije ocekivao. Osluskivao je prema sokaku, cuo je sigurno cak i korak macke, meskoljenje ptice, svoj utisan dah. Pogledao je u krosnju drveta, i ja za njegovim pogledom: lagano se njihala pokrenuta ponocnim vjetrom. Da li je molio da se utisa ili je proklinjao njeno sustanje? Jer vise nije mogao da raspozna sumove izvan tekijskih zidova, koji su mu mogli vrijediti koliko i zivot.
Okrenuo se oko drveta, s ledjima uz stablo, u krugu pomicuci posrebrene noge, pa se odvojio, korakom koji se nije cuo, kao bez tezine, prisao dvorisnoj kapiji i oprezno je zatvorio mandalom. Zatim se vratio, i krijuci se ispod sjenke drveca, dosao do ograde, nadnio se nad rijeku, pogledao gore, u tjesnac, i niz maticu, prema kasabi, pa se povukao i nestao u gustom zbunju. Da li je nesto cuo ili vidio, ili ne smije da izadje, ili nema kud?
Volio bih da znam je li kriv.
I eto, prosao sam pored njega, pogleda oborena u zemlju, zakljucao tekijska vrata, zatvorio se u svojoj sobi, a nisam se odvojio od tog covjeka sto je nahrupio u ovaj mir, prisilivsi me da mislim na njega i da, stojeci uz prozor, posmatram njegov ozivjeli strah. Ucinio je da zaboravim na tudji grijeh u ovoj djurdjevskoj noci, i na pocetak svoga, i na dvije cudesne ruke u sumrak, i na brigu. A mozda je bas bilo zbog nje.
Trebalo je da okrenem ledja prozoru, da upalim svijecu, da odem u drugu sobu, ako ne bih htio da ga nepotrebno muci osvijetljeni prozor, da ucinim sta bilo, samo ne ono sto sam ucinio. Jer to je vezanost, bolesno zanimanje, nerijesenost u sebi. Kao da nisam vise imao povjerenja u sebe i svoju savjest.
Ovo skrivanje je djetinje, ili jos gore, kukavicko, nemam cega da se plasim, cak ni sebe, zasto se pravim da ne vidim covjeka, i dajem mu priliku da ode a on to nece, zasto se pretvaram kao da nisam siguran da je u tekijskoj basci, da krije zlocin ili bjezi od njega? Nesto se desava, nimalo nevino, znam da se stalno desavaju teske i surove stvari, ali ovo je pred mojim ocima, ne mogu da ga otisnem u neznano i nevidjeno, kao sve ostalo, i necu da budem ni krivac ni nevoljni saucesnik, hocu slobodno da se odlucim.
Sisao sam u bascu, mjesec je svijetlio na kraju neba, uskoro ce zaci, dafina je pocela da cvjeta, vazduh je okuzen njome, treba je posjeci, otuzna je, nametljiva. Osjetljiv sam suvise na mirise ponekad, cijela zemlja vonja nepodnosljivo i gusi me, dolazilo je to iznenada, sa uzbudjenjem, izgleda, iako ne znam kakve to medjusobne veze moze da ima.
Stajao je u spletu siblja, ne bih ga nasao da nisam znao gdje je, lice mu je bez crta, potrto polusjenom, on mene bolje vidi, otkriven sam svjetlom, pa mi se cini da sam go, a ne mogu da se zaklonim. Pretvorio se u siblje, izrastao u grane, pocece da se njise pod vjetrom nocnikom sto kroz tjesnac silazi s planine.
– Treba da ides – rekao sam sapatom.
– Kuda?
Glas mu je cvrst, dubok, kao da nije onaj sitni covjek preda mnom.
– Odavdje. Svejedno kuda.
– Hvala ti sto me nisi odao.
– Necu da se mijesam u tudje stvari, zato i zelim da odes.
– Ako me otjeras, umijesao si se.
– Mozda bi bilo najbolje.
– Jednom si mi pomogao. Zasto da to sad pokvaris? Moglo bi ti nekad zatrebati lijepo sjecanje.
– Nista ne znam o tebi.
– Sve znas o meni. Gone me.
– Sigurno si im zlo ucinio.
– Nikakvo zlo nisam ucinio.
– Sta mislis sad? Ne mozes ostati ovdje.
– Pogledaj, je li strazar na mostu?
– Jest.
– Cekaju me. Svuda su okolo. Zar me gonis u smrt?
– Dervisi ustaju rano, vidjece te.
– Skloni me do sutrasnje veceri.
– Putnici mogu da naidju. Namjernici.
– I ja sam putnik namjernik.
– Ne mogu.
– Onda zovni strazare, tu su, iza zida.
– Necu da ih zovem. I necu da te sklonim. Zasto da ti pomognem?
– Nizasto. I skloni se, tebe se ovo ne tice.
– Mogao sam da te upropastim.
– Nisi imao snage ni za to.
Zbunio me, nisam bio spreman na ovaj razgovor. Najvise me iznenadjivalo, iz rijeci u rijec, to sto sam ocekivao da susretnem sasvim drukcijeg covjeka. Prevarila me slika razapetih ruku i nogu na kapiji. Zamisljao sam ga, prema zaljenju, prema bijeloj mrlji lica, prema slaboj odbrani tanke daske, kao jadnog, uplasenog, izgubljenog covjeka, mislio sam cak da znam kakav mu je i glas, drhtav, nesiguran, a sve je bilo drukcije. Vjerovao sam da ce ga smeksati jedna moja rijec, da ce ponizno gledati u mene, jer je bio u bezizlaznom polozaju, jer je zavisio od moje zle ili dobre volje. A njegov glas je miran, cak nije ni srdit, cinilo mi se da zvuci gotovo veselo, podsmjesljivo, izazovno, da ne odgovara ni nabusito ni ponizno vec ravnodusno, kao da je iznad svega sto se desava, kao da zna nesto sto ga cini sigurnim. Toliko je iznevjerio moja ocekivanja, da sam sigurno i pretjerivao u ocjeni njegove mirnoce. Zacudilo me i kako je trazio da ga sklonim, kao da je to najobicnija stvar, usluga koja bi mu dobrodosla ali nije presudna. Molbu, ili zahtjev, nije ponovio, lako je odustao, nije se ljutio sto sam ga odbio, nije ni gledao u mene, osluskivao je, malo podignute glave, ne ocekujuci vise moju pomoc. Ne ocekujuci vise niciju pomoc, znao je da mu sad niko ne smije pruziti ruku, da nema ni rodjaka ni prijatelja ni poznanika, osudjen da bude sam u nesreci. Oko njega i njegovih gonitelja ostavljen je prazan prostor.
– Sigurno mislis da sam rdjav covjek.
– Ne mislim.
– Nisam. Ali ne mogu da ti pomognem.
– Svako svoje zna.
Ni to nije prijekor, ni pomirenost sa nesrecom, vec primanje onoga sto jest, neko drevno gorko saznanje o nikakvoj volji ljudi da pomognu osudjenom covjeku, svih ljudi, i mene je ubrojio u njih, i ne iscudjava se radi toga. To ga nije slomilo, nije mu oduzelo snagu, nije se obazirao izgubljeno oko sebe, vec vrlo sabrano, vrlo odredjeno, odlucan da se bori sam.
Upitao sam zasto ga gone. Nije odgovorio.
– Kako si pobjegao?
– Skocio sam sa stijene.
– Jesi li ubio koga?
– Nisam.
– Jesi li ukrao, oteo, ucinio kakvu sramotu?
– Nisam.
Nije zurio da se opravda, nije se trudio da me ubijedi, odgovarao je na moja pitanja kao da su suvisna i dosadna, ne cijeneci me vise ni po dobru ni po zlu, ni kao opasnost ni kao nadu: nisam ga izdao a necu da mu pomognem. Zacudo, to prelazenje preko mene, kao da sam drvo, zbun ili dijete, pogodilo je moju sujetu, nekako me obezlicavalo i umanjivalo, oduzimalo mi vrijednost ne samo u njegovim vec i u mojim vlastitim ocima. Nije me se ticao, nisam znao o njemu nista, nikad ga vise vidjeti necu, a stalo mi je do njegova misljenja, uvrijedilo me sto se drzi kao da me nema. Volio bih da se ljutio.
Napustao sam ga, a uznemiravala me njegova samostalnost.
Stajao sam tako, i stajao, u mirisu dafine sto me gusila, u djurdjevskoj noci sto je zivjela za sebe, u basci sto je postala svoj svijet, stajali smo, covjek do covjeka, bez radosti sto smo se sreli, bez mogucnosti da se razdvojimo kao da se nismo sreli. Mucno sam razmisljao sta da ucinim s njim sto se pretvorio u granje, da ne ucinim zlo, da ne podrzim tudji grijeh, ne znajuci kakav je, zeleci da se ne ogrijesim o savjest a ne nalazeci rjesenje.
Cudna je to bila noc, ne samo zbog onoga sto se desavalo, vec kako sam to primao. Razum je govorio da se ne mijesam u ono sto me se ne tice, a umijesao sam se toliko da nisam vidio izlaza, duga navika da vladam sobom odvela me u sobu a vratio sam se gonjen nekom novom potrebom, tekijski i derviski red me naucio da budem tvrd a stajao sam pred bjeguncem ne znajuci sta da ucinim, a to je vec znacilo da cinim sto ne treba. Svi su razlozi govorili da ostavim covjeka njegovoj sudbini, a isao sam s njim njegovim klizavim i opasnim putem, koji nije mogao da bude i moj.
I jos dok sam mislio o tome, trazeci pogodnu rijec da se izvucem, rekao sam nenadano:
– U tekiju te ne mogu uvesti. Bilo bi opasno i za mene i za tebe.
Nije odgovorio, nije me ni pogledao, nista mu novo nisam rekao. Jos je bilo vremena da se povucem, ali vec sam poceo da klizim i tesko se bilo zaustaviti.
– U dnu basce ima kucica – sapnuo sam – niko ne ide tamo. Tu drzimo nepotrebnu starudiju.
Tada me bjegunac pogledao. Oci su mu zive, nepovjerljive, ali nimalo plasljive.
– Skloni se dok ne odu. Ako te uhvate, nemoj reci da sam ti ja pomogao.
– Nece me uhvatiti.
Rekao je to s takvom sigurnoscu, da mi se smucilo. Osjetio sam ponovo onu uznemirenost zbog njegove samouvjerenosti, i pokajao se sto sam mu ponudio skloniste. Dovoljan je sam sebi, odstranjuje te: kao da me udario, odgurnuo pruzenu ruku, siguran u sebe do odvratnosti. Poslije sam se stidio te svoje narogusenosti (sta mu je ostalo drugo nego da vjeruje u sebe!), uhvatio sam se u niskom osjecanju potrebe da nam ljudi budu zahvalni, da se pokazuju maleni i zavisni, jer to stvara nasu nalklonost, hrani je, i povecava znacaj naseg djela i nase dobrote. Ovako ispada sitna i nepotrebna. Tada se, medjutim, nisam stidio, bio sam ljut, cinilo mi se da sam se upustio u besmislenu stvar, ali sam posao kroz bascu prema oronuloj kucici skrivenoj sibljem i zovikom. Bez radosti, bez svog opravdanja, bez odredjene unutrasnje potrebe, a nisam mogao drukcije.
Vrata su bila otvorena, sismisi i golubovi su tu stanovali.
Zastao je.
– Zasto ovo cinis?
– Ne znam.
– Vec si se pokajao.
– Suvise si ponosan.
– Mogao si to i da ne kazes. A covjek nikad nije suvise ponosan.
– Necu da te pitam ko si i sta si ucinio, to je tvoja stvar. Ostani tu, to je sve sto mogu da ti dam. Neka bude kao da se nismo ni sreli ni vidjeli.
– Tako je najbolje. Idi sad u svoju sobu.
– Da ti donesem hranu?
– Ne treba. Vec ti je krivo sto si i ovo ucinio.
– Zasto mislis da mi je krivo?
– Suvise oklijevas, suvise razmisljas. Sto god bi sad ucinio, bilo bi ti krivo. Idi u tekiju, ne misli vise na mene. Prijavices me ako budes mislio.
Je li to podsmijeh, ruganje, prezir? Odakle mu snaga da se tako drzi?
– Ne vjerujes mnogo ljudima.
– Skoro ce zora. Ne bi bilo dobro da nas nadju zajedno.
Htio je da me se rijesi, nestrpljivo je pogledao u nebo sto se mijenjalo slutnjom predjutarnjeg svjetla. A ja sam zelio da mu postavim bezbroj pitanja, nikad ga vise necu vidjeti. Niko mi ne moze odgovoriti, samo on.
– Jos samo ovo: sam si, zar se ne bojis? Uhvatice te, ubiti, nemas izgleda ninasto.
– Ostavi me na miru!
Glas mu je grub, prigusen od ljutine, bilo je zaista nepotrebno govoriti mu o onome sto je i sam znao, mislio je mozda da sam zaista rdjav covjek, da pakosno uzivam u njegovim mukama. I vratio mi je, ravnom mjerom:
– Nesto te muci – rekao je s onom neocekivanom pronicljivoscu koja me porazavala, loveci me u mojim vlastitim gustisima. – Doci cu jednom na razgovor, kad ne bude opasno. Idi sad.
Nije mi odgovorio na ono sto me zanimalo, vratio me u mene sama. I kakav je odgovor mogao da mi da? Kakve smo veze nas dvojica mogli da imamo? Cemu je mogao da me pouci?
Otvorio sam prozor, zagusljivo je u sobi. Sisao bih u bascu da njega nije bilo, da bez sna docekam zoru, kao sto cu je docekati i ovdje, nije daleko, ptice ranoranilice najavljivale su je sve guscim pjevom, a nebo nad tamnim brijegom otvaralo je kapke, pokazujuci modru zjenicu. Drvece je sad sneno u vrtu, pokriveno maglicom tankog polumraka, uskoro ce u prvo svitanje i ribe poceti da iskacu iz vode, volio sam taj jutarnji cas budjenja, kao da zivot tek nastaje.
Cekao sam nasred sobe, s osjecanjem nemira, a nisam mogao da mu odredim uzrok, gorak zbog onoga sto sam ucinio, i sto nisam ucinio, promasen te noci ispunjene prijetnjom i strepnjom bez razloga.
Osluskivao sam svaki susanj, sum pticjeg krila, cuo ujednacen tok rijeke, a ocekivao da cujem njega, ili njih, kako idu po njega. Hoce li pobjeci, hoce li ostati, hoce li ga uhvatiti? Jesam li pogrijesio sto ga nisam odao, ili sto ga nisam sklonio u svoju sobu? Rekao mi je: sto god bi ucinio, bilo bi ti krivo. Kako je mogao da pogodi i ono sto ni meni samom nije bilo sasvim jasno? Nisam htio da budem ni protiv njega, ni za njega, i nasao sam srednje rjesenje, nikakvo, jer nista nije bilo rijeseno, samo je muka proguzena. Moracu da stanem na jednu stranu.
Bezbroj razloga bilo je i za jedno i za drugo, da ga unistim, ili da ga spasem. Dervis sam, stojim na odbrani vjere, i reda, pomoci mu znaci izdati svoja uvjerenja, izdati ono u sto je ulozeno toliko godina moga cistog zivota. Nezgodno je i za tekiju, kad bi ga uhvatili, a jos nezgodnije ako bi se saznalo da sam mu ja pomagao, niko mi to ne bi oprostio, a sasvim je vjerovatno da bi se saznalo, on bi kazao, iz pakosti ili iz straha. Nezgodno je i za brata. I za mene i za brata. Pogorsao bih i svoj i njegov polozaj, nasla bi se neka veza i dosljednost u tom postupku, licilo bi na moju osvetu zbog brata, ili bi izgledalo kao pomoc drugome, kad vec bratu nisam mogao pomoci. Bilo je dosta razloga da ga predam vlastima, pa neka izravna svoj spor sa pravdom kako zna.
A opet, covjek sam, ne znam sta je ucinio i nije moje da sudim, a i pravda moze da pogrijesi, zasto da ga uzmem na dusu i opteretim se mogucim kajanjem. Bilo je dosta razloga i da mu pomognem. Ali su bili nekako blijedi, nedovoljno uvjerljivi, a sto sam ih izmisljao i davao im znacaj, bilo je samo zato da mi posluze kao zaklon ispred onog pravog, jedino vaznog: sto sam pokusavao da njime rijesim sebe. Naisao je upravo u casu kad je mogao da postane jezicac na kantaru moje kolebljivosti. Osudivsi ga, predavsi ga vlastima, presao bih preko svoje zbunjenosti, ostao bih ono sto sam bio bez obzira na sve sto se desilo, kao da se nista nije desilo, bez obzira na zatvorenog brata i na zalost zbog njega, zrtvovao bih njega unesrecenog i sebe ozlijedjenog, i isao dalje utrvenom stazom poslusnosti, nevjeran svojoj muci. Ali ako bih ga spasao, to bi bila moja konacna odluka: bio bih na drugoj strani, digao bih se protiv nekoga i protiv sebe dosadasnjeg, nevjeran svome miru. A nisam mogao ni jedno ni drugo, od jednog me odvracala poljuljana sigurnost, od drugog snaga navike i strah od puta u nepoznato. Prije deset dana, dok brat nije zatvoren, bilo bi mi svejedno, ma sta da ucinim bio bih miran, sad sam znao da je to odredjivanje, zato sam ostao na pola puta, neodredjen. Sve je bilo moguce, a nista se nije ostvarivalo.
A on je bio u basci, u staroj kucici, u grmlju, gledao sam neprestano u tom pravcu, nista se nije pomaknulo, nista se nije culo, krivo mi je bilo sto nije otisao. tako bi sam sve rijesio, sad vise nije mogao pobjeci, ostace tu cijeli dan, i cijeli dan cu misliti na njega i cekati noc spasiteljicu, za njega ili za mene.
Znao sam kako se tekija budila. Prvo je ustajao Mustafa, ako nije spavao kod svoje kuce, lupao teskom obucom po kamenom podu u prizemlju, udarao vratima, izlazio u bascu i uzimao abdest, duvajuci snazno kroz nos, cisteci grlo, trljajuci se po sirokim prsima, klanjao na brzinu, a onda lozio vatru, uzimao i ostavljao posudje, sve s takvom bukom da bi se probudio i ko nije navikao na rano ustajanje. Gluh je, i u njegovom pustom svijetu bez zvukova i odjeka buka je samo zelja, i kad smo ponekad uspijevali da mu kazemo kako suvise lupa, udara, lomi, zvoni, on se cudio sto nekome moze cak i to da smeta.
Gotovo u isto vrijeme culo se i hafiz-Muhamedovo kasljucanje, ponekad nije prestajalo cijele noci, u proljece i jesen bivalo tesko i zagusljivo, znali smo da baca krv ali je crvene tragove sam sklanjao, i izlazio sa smijeskom, sa crvenim pecatima na obrazima, govoreci o obicnim stvarima, ne o sebi ni o bolesti, cinilo mi se ponekad da je to oholost narocite vrste, da bi bio iznad nas i svijeta. Pranje je vrsio s posebnom paznjom, dugo trljajuci providnu kozu. To jutro je kasljao manje, lakse, desava se da ga smiri blagi proljecni dah, isti koji ga drugi put unistava, znao sam da ce danas biti ugodan, stisan, dalek, tako se on sveti svijetu, ne pokazujuci, ogorcenje.
Onda je sisao Mula-Jusut. Klepet njegovih nanula je uzdrzan i spor, suvise odmjeren za njegovo bujno zdravlje, on svome drzanju poklanja vise paznje nego ijedan od nas, jer ima vise da krije. Nisam vjerovao toj smirenosti, licila je na laz, ne neprirodnost, sa njegovim rumenim licem i njegovih svjezih dvadeset pet godina. Ali to nije sigurna misao, vec sumnja, utisak koji se mijenjao prema raspolozenju.
Nismo znali mnogo jedan o drugome, iako smo zivjeli zajedno, jer nismo nikad razgovarali o sebi, i nikad potpuno, vec o onome sto nam je zajednicko. I to je dobro. Licne stvari su suvise tanane, mutne, nekorisne, i treba ih ostaviti sebi ako ne mozemo da ih ugusimo. Nacin razgovora medju nama sveden je uglavnom na opste, poznate recenice, kojima su se sluzili i drugi prije nas, zato sto su sigurne, provjerene, zato sto cuvaju od iznenadjenja i nesporazuma. Licna boja je poezija, mogucnost iskrivljenja, proizvoljnost. A izaci iz kruga opste misli znaci posumnjati u nju. Zato smo se poznavali samo po onome sto nije vazno ili sto je u nama jednako. Drugim rijecima, nismo se poznavali, niti je to potrebno. Poznavati se, znacilo bi znati ono sto ne treba.
Ali ova opsta razmatranja nisu bila nimalo mirna, jer sam njima pokusavao da se ukopam u nesto sigurno, da me oluja ne odvuce iz zajednickog kruga; isao sam samom ivicom, i htio sam da se vratim u nelicno. Zavidio sam svima jutros, jer je njihovo jutro svakidasnje.
Postojao je siguran i jednostavan nacin da svoju muku umanjim, cak i da je odstranim: da je pretvorim u zajednicku brigu. Bjegunac se sad tice tekije, i odluku ne treba da donosim sam. Imam li prava da krijem ono sto je postalo i njihovo. Mogu da kazem svoje misljenje mogu da se zalozim za bjegunca, ali ne smijem da ga sakrijem. Bila bi to upravo ona odluka od koje bjezim. A treba uciniti da bude nasa, ne moja, tako je lakse i postenije. Sve drugo bilo bi nepostenje, i laz, znao bih da cinim nesto nedopusteno, a nisam imao nikakva razloga za to. cak ni sigurnosti da je trebalo da tako ucinim.
Ali s kim da razgovaram? Ako budemo svi zajedno, bjegunac ce biti unaprijed zrtvovan. Bojacemo se jedan drugoga i govoricemo za one koji nisu prisutni, i tada je najprihvatljivije ono sto je najstroze. Razgovarati s jednim je lakse, i postenije, ne vuce ga broj, pred manje usiju ima vise obzira pred razlozima razuma. Samo, koga da izaberem? Gluhi Mustafa sigurno otpada, jednaki smo pred Bogom, ali bi svakome bilo smijesno da sam se s njim dogovarao, i ne zato sto je gluh. Toliko je obuzet mislima o svojoj nevjencanoj zeni, od koje je cesto bjezao, spavajuci iz noci u noc u tekiji, i o petoro djece, svoje i gotove dobijene, da bi se i sam cudio sto ga pitam o necemu sto on ne zna, a mnogo stosta tako potpuno ne zna, da je u tom pogledu licio na svoju mnogobrojnu djecu.
Hafiz Muhamed bi me slusao rastreseno, sa smijeskom koji nista ne kazuje. Zivio je nagnut nad pozutjelim knjigama istorije. Za ovog cudnog covjeka, tad sam mu zavidio na tome, kao da je postojalo samo vrijeme koje je proslo, pa i ovo vrijeme je samo vrijeme koje ce proci. Rijetko je ko bio tako srecno iskljucen iz zivota kao on. Godinama je lutao po istoku, tragajuci u cuvenim bibliotekama za istorijskim djelima, i vratio se u svoj rodni kraj, sa velikim zavezljajem knjiga, siromasan a bogat, pun znanja koje nikome nije trebalo, osim njemu. Iz njega je izlazilo znanje kao rijeka, kao potop, zatrpavala su te imena, zbivanja, strah te hvatao od guzve sto je u tom covjeku zivjela kao da sad postoji, kao da to nisu aveti i sjenke vec zivi ljudi koji neprestano djeluju, u nekoj strasnoj vjecnosti postojanja. U Carigradu ga je jedan oficir tri pune godine poucavao i astronomiji, i zbog te dvije nauke on je sve stvari mjerio ogromnim prostranstvom neba i vremena. Mislio sam da i on pise istoriju naseg doba, ali sam posumnjao, jer su u njemu dogadjaji i ljudi dobijali razmjere velicine i znacaja tek kad su bili mrtvi. On je mogao da pise samo filozofiju istorije, beznadnu filozofiju neljudskih razmjera, ravnodusan za obican zivot koji traje. Da sam ga upitao za ovog bjegunca, sigurno bi mu bilo mucno sto ga uznemiravam neprijatnostima u ovo divno jutro koje je docekao bez groznice, i sto ga prisiljavam da misli o takvim sitnicama kao sto je sudbina covjeka u tekijskoj basci. I odgovorio bi tako neodredjeno, da bi opet sve ostalo na mojoj odluci.
Rijesio sam da razgovaram s Mula-Jusufom.
Upravo je dovrsio abdest, i pozdravivsi me htio da se ukloni bez rijeci. Zaustavio sam ga, rekavsi da bih htio da govorim s njim.
Kratko me pogledao i odmah oborio glavu, necega se bojao, ali ja nisam zelio nikakvu prednost od njegova mucnog iscekivanja, i ispricao mu sve o bjeguncu: kako sam cuo, i vidio iz svoje sobe, kad je usao u bascu, i sklonio se u grmlju. Sigurno je i sad tu negdje, a sigurno je i da bjezi, jer se ne bi skrivao. Rekao sam ono sto je istina, da sam bio u nedoumici, kao sto sam i sad, sta da ucinim, da li da ga prijavim vlastima, ili da sve prepustim slucaju. Mozda je kriv, nevine ne vijaju po noci, ali sam opet mislio i ovako: nista ne znam o njemu i mogao bih uciniti nepravdu, a Bog neka me od nje sacuva. I sada treba da vidimo, je li zlo ako se umijesamo ili ne umijesamo? Je li gore sakriti zlocin, ako je zlocin, ili ne uciniti milosrdje?
Gledao me napregnuto, skrivajuci paznju i zanimanje koje je u njemu izazvala moja zbunjena prica, ali je njegovo rumeno lice bez bora, svjeze od vode i jutra, postalo zivo i nemirno.
– Je li jos u basci? – upitao je tiho.
– Do zore nije izasao, po danu ne smije.
– Sta mislis da ucinimo?
– Ne znam. Bojim se grijeha. Stigao bi nas prijekor od ljudi ako je kriv, a i za tekiju bi bilo nezgodno. Ali ako nije kriv, grijeh ce pasti na nasu dusu. A samo Bog zna svaciju krivicu, ljudi ne znaju.
Ruzicasto polusvjetlo, jos tesko sjenkama noci, vedrina neojacalog dana, cas kad su sve boje zivlje i svi rijetki sumovi jaci. Ali danas ne primjecujem radost nezamorenog jutra, svezao sam jucerasnji dan sa danasnjim, brige mu ne olaksavsi snom.
Kad sam se vratio iz dzamije, nesmiren jutarnjom molitvom, zatekao sam u tekijskoj basci strazare s Mula-Jusufom. Pretrazili su svaki kutak, pregledali kucicu, ali bjegunca nije bilo.
– Mozda sam se prevario – rekao sam nezadovoljnim strazarima.
– Nisi se prevario. Pobjegao je sinoc i sklonio se negdje.
– Jesi li ih ti pozvao? – upitao sam Jusufa poslije. kad su strazari otisli.
– Mislio sam da ti tako zelis. Ne bi mi govorio da nisi zelio.
Uostalom, svejedno, tako je najbolje. Skinuo sam odgovornost i krivicu sa sebe, a nikome nije zlo naneseno. Trebalo je da olaksano odahnem i ne mislim o prosloj noci.
A mislio sam, vise nego sto sam to mogao ma cime opravdati. Obisao sam bascu, tragovi su se vidjeli na pijesku staze, jedna noga obuvena, druga bosa, stajale su uporedo, to je sve sto je ostalo od njega, i polomljene grancice biserka, i slika razapetih ruku i nogu na vratima, i prisustvo neceg neobicnog sto lebdi pod granama starih stabala, neki novi miris, odsustvo praznine i pustosi, svjezina poslije oluje. Sada, kad nije bio u mome domasaju, kad nije bilo opasnosti meni od njega ni njemu od mene, mislio sam o tom nepoznatom covjeku veoma cudnovato, kao da je bujica, cist vjetar, kao da je dosao u san. Rastvarao se, iskustvo ga je odricalo, ziv covjek nije odavdje mogao otici neprimijecen, a dva stopala su potvrdjivala njegovo prisustvo, ne potiruci tim stvarnim tragom nekakav cudni smisao koji sam osjecao, i ne razumijevajuci ga sasvim. Pobjegao je ispred strazara, kroz prozor svoje kuce kad su ga trazili, iz zatvora provalivsi zid, skocio je sa stijene, usao u nepoznatu kapiju ne postujuci tudji ogradjeni prostor, nestalo ga je a nije se oglasio korakom izmedju straza sto su ga cekale u obrucu, kao da je duh. Nije mi povjerovao, nikome vise ne vjeruje, bjezi od tudjeg straha kao i od strazarske surovosti, siguran samo u sebe, zao mi je sto je potpuno izgubio vjeru u ljude, bice nesrecan i pust u sebi.
Zato je sada ziv, i slobodan doduse, ali bih volio da nikad ne sazna kako sam ja mogao biti krivac za njegovu propast. Ne tice me se taj covjek, nista ne dugujemo jedan drugome, ne moze mi uciniti ni zlo ni dobro, a drago bi mi bilo da ponese u svoju samocu lijepu misao o meni, da u teskoj nevjerici prema ljudima sacuva sjecanje na mene drukcije nego na ostale.
Gledao sam poslije kako Mula-Jusuf prepisuje Kur-an, napolju, pred tekijom, u gustom hladu granate jabuke, potrebno mu je ujednaceno svjetlo, bez bljeska i bez sjenki. Posmatrao sam punu ruzicastu mladicevu ruku sto je izvlacila slozene zavoje slova, beskrajan niz redova po kojima ce lutati tudje oci a nece ni misliti koliko je trajao ovaj teski rad niti ce mozda primijetiti njegovu ljepotu. Zacudio sam se kad sam prvi put vidio tu mladicevu neponovljivu vjestinu, a evo, i poslije toliko vremena gledao sam je kao cudo. Oplemenjene vijuge, socne obline, uravnotezeni talas vrsta, crveni i zlatni poceci ajeta, cvjetni crtezi na rubovima listova, sve se to pretvaralo u ljepotu koja je zbunjivala covjeka, pomalo i grijesnu, jer nije bila sredstvo, vec sama sebi cilj, sama po sebi vazna, bljestava igra boja i oblika sto je odvracala paznju od onoga cemu treba da sluzi; pomalo i stidnu, kao da iz tih ukrasenih stranica izbija putena culnost, mozda zato sto je ljepota sama po sebi culna i grijesna, a mozda i ja vidim stvari kako ne treba.
Dafina je mirisala, ona ista sinocnja sto me gusila svojim gustim dahom, iz mahale se cula pjesma, ona ista sinocnja sto me zaprepastila golom bestidnoscu, obuzimao me crni bijes, onaj isti sinocnji sto me ispunio strahom, izasao sam iz brazde, ispao iz kruga, nista me vise ne drzi, nista me ne cuva od mene i od svijeta, ni dan me ne stiti, nisam gospodar svojih misli ni svojih postupaka, postao sam jatak razbojnika, treba otici odavdje, ma kuda, treba otici od ovog mladog covjeka sto me drazi ispitivackim pogledom, treba govoriti sta bilo, da se ne otkrijem, mnogo zna o meni jutrosnjem, nesto tamno ima u njemu, surovo a mirno, nikad vrelije a sigurnije oci nisam vidio.
Okrenuo sam se od njega, od ruzne slike koju sam vidio u njemu, i od bezrazlozne mrznje sto je u meni buknula, guseci me kao dim, kao gnjilez. Kako je samo mirno otisao po strazare, da uhvate bjegunca. Ni za trenutak se nije zamislio nad njegovom sudbinom, ni nad njegovim zivotom, ni nad njegovom mogucom nevinoscu. Ja sam se lomio cijelu noc, on je presudio odmah. I sad je spokojno ispisivao svoja divna grijesna slova, vezuci kao pauk svoja cudesna tkanja, vjest, surov, i neosjetljiv kao i on.
Prisao sam nejednakim stopama u pijesku, i izbrisao trag.
– Jedna noga mu je bila bosa – rekao je Jusuf.
Posmatrao me, pratio moje kretanje i moje misli. Obuzela me luda zelja da mu pomognem, da ne luta, da ne odgoneta, da mu kazem sve o bjeguncu, da kazem sve sto mislim o njemu, ne bi bilo nimalo lijepo, i o njima, i o sebi, i o mnogocemu, cak i ono sto ne mislim, samo da bude ruzno.
– Mozda su ga vec uhvatili – rekao sam u omaglici, gotovo gubeci se.
Tren je bio dovoljan da me opreznost opomene i da se rijec izmijeni. Uplasio sam se ovog mladog covjeka, zbog onog sto sam htio da kazem, zbog onog sto sam mogao da postanem, zbog onog sto bi on mogao da ucini.
Moja rijec je bila neocekivana, nesaglasna sa vrelinom srdite odluke sto se jedva skrila, i sa bojom glasa podesenim za huljenje, i on me gledao zacudjeno, kao razocaran.
I tad mi je postalo jasno da sam od prvog casa znao sta ce ovaj covjek uraditi. Kad sam odlucio da sve kazem nekome u tekiji, kad sam izabrao bas njega, unaprijed odbacivsi sve ostale, kad sam rekao da bi bilo najbolje da se ne mijesamo, bio sam siguran da ce pozvati strazare. Toliko siguran, da sam poslije molitve u dzamiji hodao okolnim ulicama, da ne bih vidio kako ga hvataju i odvode. Racunao sam na njegovu bezobzirnost. Znao sam, a ipak sam osjetio gadjenje i prezir prema njemu kad je to ucinio. Bio je izvrsilac moje potajne zelje, koja nije bila odluka, odluka je njegova, ali cak i da je moja, djelo je njegovo.
A mozda sam i nepravedan prema njemu. Ako je zaista mislio da ja zelim da se bjegunac preda strazarima, krivica bi mu bila u poslusnosti, a to nije krivica. Njegovu spremnost da bude surov, jos juce bih nazvao odlucnoscu. Danas mu zamjeram. Nije se promijenio on, nego ja, i onda se sve promijenilo.
Htio sam ljubaznoscu da mu se oduzim za mogucu nepravdu, koju on nije znao ali je meni smetala, ma da misljenje o njemu nisam mnogo izmijenio, mrznja jos nije izvjetrila iz mene, i mozda je nisam dobro ni sakrio. Rekao sam da ce njegov Kur-an biti pravo umjetnicko djelo, a on me pogledao zacudjeno, gotovo uplaseno, kao da je cuo prijetnju. Mozda zato sto je iskrena ljubaznost medju nama rijetka, a ako se desi, onda sluzi necemu.
– Trebalo bi da odes u Konstantaniju, da usavrsis kaligrafiju.
Sad se na njegovu licu pokazao pravi strah, veoma slabo prikriven.
– Zasto? – upitao je tiho.
– Ruke su ti zlatne, bila bi steta da ne naucis sve sto se moze.
Sagnuo je glavu.
Nije mi vjerovao. Mislio je da trazim izgovor da ga udaljim odavdje. Umirio sam ga, koliko je njegovo nepovjerenje moglo da se stisa u tom kratkom casu, ali je u meni ostao cudan osjecaj nelagodnosti. Da li je to njegovo nevjerovanje postojalo i juce, i lani, i uvijek, a ja ga tek sada otkrivam? Zar se i on boji mene, kao i ja njega?
Nikad ranije nisam ovako mislio, sve se mijenja kad se covjek pomjeri iz lezista. A ja bas to nisam htio, ni da se pomjerim iz lezista, ni da mijenjam ugao gledanja, jer ne bih bio vise sto sam, a sta bih bio, to nitko ne bi mogao da zna. Mozda neko nov i nepoznat, kome ne bih mogao da odredim ni predvidim postupke. Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca.
Jest, htio sam da predam bjegunca strazarima, i miran sam radi toga. On je bio izazov, podsticaj, mamljenje u nepoznato, junak iz djecijih prica, san o hrabrosti, ludacki prkos, jos opasniji ako sam samo mislio da je to, trebalo je ubiti svoju neodgovornu misao, njegovom krvlju se ukopati na mjestu koje je moje, moje po razumu i savjesti.
Tekija je mirovala na suncu, ozelenjela brsljanom i socnim listom, iz njenih debelih zidova i tamnocrvene kape krova zracila je stara sigurnost, ispod strehe culo se tiho golubije gukanje, uspjelo je da prodre u moja dotle zatvorena cula, to se vraca spokojstvo, basca mirise suncem i dahom zagrijanih trava, covjek mora da ima neko mjesto koje mu je drago zato sto je njegovo, i sto je zasticeno, svijet je pun zamki kad si bez oslonca. Polako, cijelim stopalom gazim po izbujalom kostanu, rukom dodirujem sedefnu kuglicu biserka, slusam grgoljavo oticanje vode, smjestam se u stari mir, kao prezdravjeli bolesnik, kao povratnik, stranstvovao sam mislju cijelu dugu noc, a sad je dan, i sunce, i vratio sam se, i sve je opet lijepo, ponovo dobijeno.
A kad sam dosao do mjesta gdje smo se pred zoru rastali, opet sam vidio bjegunca: nejasan smijesak i podrugljiv izraz lica lebdjeli su preda mnom, u jari vreline sto je osvajala sa danom.
– Jesi li zadovoljan? – upitao je, gledajuci me mirno.
– Zadovoljan sam. Necu da mislim na tebe, htio sam da te ubijem.
– Ne mozes da me ubijes. Niko ne moze da me ubije.
– Precjenjujes svoje snage.
– Ne precjenjujem ja, vec ti.
– Znam. Ti i ne govoris. Ti mozda i ne postojis vise. Ja mislim i govorim umjesto tebe.
– Onda postojim. I utoliko gore po tebe.
Pokusao sam da se nasmijesim sam sebi, nemocno, gotovo porazen. Samo je tren prosao kako sam likovao zbog pobjede nad njim, i onim sto je mogao da znaci, a vec je ozivio u mome sjecanju, jos opasniji.

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: