Derviš i smrt (Dio I – II)

Kad bi Bog kaznjavao za svako ucinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo nijedno zivo bice.

(iz Kur'ana)

Sve je pocelo da se zaplice prije dva mjeseca i tri dana, racunacu vrijeme, izgleda, od te djurdjevske noci, jer je ovo moje vrijeme, jedino koje me se tice. Brat je vec deset dana lezao zatvoren u tvrdjavi.
Hodao sam ulicama toga dana, pred sumrak, uoci Djurdjeva, gorak i uznemiren preko mjere. A izgledao sam miran, na to se covjek navikne, išao korakom koji ne otkriva uzbudjenje, tijelo samo misli na to skrivanje, ostavljajuci mi slobodu da u tami razmišljanja što se ne vidi, budem kakav hocu. Najradije bih krenuo izvan kasabe, u ovaj tihi predvecernji cas, da me noc zatece sama, ali me posao vodio na drugu stranu, medju ljude.
Zamijenio sam bolesnog hafiz-Muhameda, pozvao ga je stari Dzanic, naš dobrotvor. Znao sam da lezi bolestan mjesecima, i da nas mozda zove pred smrt. I znao sam da mu je zet kadija Ajni-efendija, koji je napisao nalog da se zatvori moj brat. Zato sam rado pristao da podjem, nadajuci se necemu.
Išao sam kao i obicno, dok su me vodili kroz avliju, kroz kucu, naviknut da ne vidim ono što me se ne tice, tako sam blize sebi. Ostavljen na dugom hodniku, cekao sam da glas o meni dopre gdje je potrebno, osluškivao tišinu, potpunu, kao da niko nije zivio u ovom velikom zdanju, kao da se niko nije kretao po hodnicima i sobama. U muku prigušenog zivljenja, uz samrtnika što još diše negdje ovdje, u necujnosti koraka što umiru u prostirci, i tihih razgovora što se vode šapatom, jedva cujnim cijukom rasprskavalo se staro drvo prozora i tavanica. Gledajuci kako vece polako opkoljava kucu svilenim sjenkama i drhti na dzamovima posljednjim odbljescima danjeg svjetla, mislio sam na starca i na ono što cu mu reci na posljednjem vidjenju. Nisam jednom govorio s bolesnicima, nisam jednom otpremio samrtnika na veliki put. Iskustvo me uvjerilo, ako je za to potrebno ikakvo iskustvo, da svako osjeca strah pred onim što ga ceka, pred nepoznatim što vec kuca, neotkriveno, u obamrlom srcu.
Govorio sam, tješeci:
Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da ce nas stici. Izuzetka nema, ni iznenadjenja, svi putevi vode do nje, sve što cinimo to je priprema za nju, priprema cim zakmecimo udarivši celom o pod, uvijek joj blize, nikad dalje. Pa ako je jekin, zašto se cudimo kad dodje. Ako je ovaj zivot kratak prolazak što traje samo cas, ili dan, zašto se borimo da ga produzimo još dan ili cas. Zemaljski zivot je varljiv, vjecnost je bolja.
Govorio sam:
Zašto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuce u kucu. To nije nestanak vec drugo rodjenje. Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dodje vrijeme da se rastave duša i tijelo. Smrt je nuznost u neizbjeznosti prelaska u drugi svijet, u kome covjek dostize svoj puni uspon.
Govorio sam:
Smrt je propadanje tvari a ne duše.
Govorio sam:
Smrt je promjena stanja. Duša pocinje da zivi sama. Dok se nije rastala od tijela, ona je prihvatala rukom, gledala okom, slušala uhom, ali je suštinu stvari znala sama sobom.
Govorio sam:
Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut,
ne misli da cu osjecati bol za ovim svijetom.
Ne placi i ne govori: šteta, šteta.
Kada se mlijeko pokvari, veca je šteta.
Kad vidiš da me poloze u grob, ja necu nestati.
Zar mjesec i sunce nestanu kad zadju?
Tebi se cini smrt, a to je radjanje.
Grob ti se cini tamnica, a duša je slobodna postala.
Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?
Pa zašto da sumnjaš u zrno covjekovo?
Govorio sam:
Budi zahvalan, dome Davudov. I reci: došla je istina. Došao je cas. Jer svako kruzi svojom putanjom do odredjenog roka. Stvara vas Bog u utrobama majki vaših, pa vas iz jednog oblika u drugi pretvara, u tami trostruko neprozirnoj. Ne tugujte, radujte se raju koji vam je obecan. O robovi moji, nema za vas straha danas, i necete biti zalosni. O smirena dušo, vrati se gospodaru svome zadovoljna, jer je on tobom zadovoljan. Udji medju robove moje, udji u moj dzenet.
Govorio sam tako, bezbroj puta.
A sad nisam siguran da to treba da kazem starcu što me ceka. Ne zbog njega, vec zbog sebe. Prvi put – koliko cu puta ovih dana reci: prvi put? – smrt mi nije izgledala tako jednostavna kako sam vjerovao i uvjeravao druge. Desilo mi se da sam sanjao strašan san. Stajao sam na praznom prostoru, iznad mrtvog brata, tabut pokriven modrom cohom izduzio se pred mojim nogama, oko mene ljudi u krugu, daleko. Nikog ne vidim, nikog ne poznajem, znam samo da su zatvorili krug oko nas i ostavili me samog, u mucnoj tisini nad mrtvacem. Nad mrtvacem, kome ne mogu da kazem: zašto drhti srce tvoje? Jer i moje srce drhti, plaši me gluhi muk. Boli me tajna kojoj ne vidim smisla. Ima smisla, govorio sam, braneci se od uzasa, ali ga nikako nisam pronalazio. Ustani, govorio sam, ustani. A on je sakriven mrakom, u magli nestajanja, u zelenkastoj tami, kao pod vodom, utopljenik nepoznatih prostranstava.
Kako sad da kazem samrtniku: Hodi poslušno putevima gospoda tvoga. Kad me jeza obuzima od tih skrivenih puteva, o kojima moje sicušno znanje ni slutnje nema.
Vjerujem u sudnji dan i u vjecni zivot, ali sam poceo da vjerujem i u strahotu umiranja, u strah pred tom neprozirnom crninom.
Ništa nisam riješio, kad su me uveli u jednu od soba, mlada djevojka me vodila, išao sam spustenilh ociju, da joj ne vidim lice, da smislim ma šta.
Lagacu ti, starce, Bog ce oprostiti jer cu govoriti ono što ocekuješ a ne ono što zbunjeno mislim.
Ovdje ga nije bilo. l ne podigavši pogled, osjetio sam da u sobi nema teškog bolesnickog mirisa, koji se, nakon dugog lezanja, ne moze nicim istjerati, ni ciscenjem, ni vjetrenjem, ni kadjenjem.
Kad sam pogledao, potrazivši dugotrajnog bolesnika što ne miriše na smrt, ugledao sam na seciji lijepu zenu, što je podsjecala na zivot više nego što moze biti dobro.
cudno je mozda što to kazem, ali je zaista tako: osjetio sam se nelagodno. Razloga je moglo biti dosta. Spremao sam se za vidjenje sa starcem, samrtnikom, pritisnut i sam mracnim mislima, a našao se pred njegovom kcerkom (nikad je nisam vidio a znao sam da je ona!). Nevjest sam razgovoru sa zenama, pogotovu sa zenama njene ljepote i njenih godina. Oko trideset, cini mi se. Mlade djevojke zamišljaju zivot i vjeruju rijecima.
Starice se boje smrti i s uzdahom slusaju o raju. Ovakve znaju vrijednost svega što gube i dobijaju, i uvijek imaju svoje razloge, koji mogu biti cudni, ali su rijetko naivni. Njihove zrele oci su slobodne i kad se obaraju, neugodno otvorene i kad se skrivaju trepavicama. Najneugodnije je što znamo da one znaju više nego što pokazuju, i da nas mjere svojim neobicnim mjerilima, koja teško saznajemo. Njihova neobmanuta radoznalost, što zraci i kad se skriva, zašticena je njihovom neprikosnovenoscu, ako to samo hoce. A mi pred njima nismo zašticeni nicim. Uvjerene u svoju snagu, koju ne koriste, drzeci je kao sablju u koricama ali im je ruka uvijek na balcaku, gledaju u nama moguceg roba, ili prezreno stvorenje bez razloga ponosno na svoju nekorisnu snagu. Ta luda samouvjerenost toliko je ubjedljiva, da djeluje i kad je preziremo. Ostaje strah u covjeku, i pored pouzdanja, u neku nepoznatu mogucnost u neku vradzbinu, u neku tajnu silu Iblisovu.
Ova zena imala je i neku posebnu snagu koja nije njena vec soja kome je pripadala. Njen stav i njeni pokreti, sigurni, zapovjednicki (tako mi je pokazala da sjednem), izgledali su ublazeni, umeksani necim sto nisam znao da odredim, dugom navikom, mekanim sjajem surmom osjencenih ociju u prorezu jasmaka, rukom sto je savijena kao labudov vrat drzala jedan kraj tanke tkanine, cudnom drazi sto izbija iz nje kao carolija.
Iblisova kci, mislio je u meni seljak, proklinjao dervis, zacudjeni obojica. Mrak se uvlacio u sobu, bijelio se samo njen veo i njena ruka. Sjedili smo gotovo na dva kraja sobe, izmedju nas je nedovoljna razdaljina sobe i mucno ocekivanje.
– Pozvala sam hafiz-Muhameda – rekla je, zasticena polutamom.
Bila je nezadovoljna. Ili se meni tako ucinilo.
– Molio me da dodjem mjesto njega. Bolestan je.
– Svejedno. I ti si prijatelj nase kuce.
– Jesam.
Htio sam da kazem vise, svecanije: ne bih zasluzio lijepu ljudsku rijec ako ne bih bio, nedostojan paznje naseg dobrotvora, u nasim srcima ova kuca je zapisana i tako dalje, nesto kao u pjesmi, ali je ispalo sakato.
Djevojke su usle sa svijecama i posluzenjem.
Cekao sam.
Svijece su gorjele izmedju nas, na peskunu, sa strane. Izgledala je bliza, i opasnija. Nisam znao sta sprema.
Mislio sam da su me pozvali zbog njenog oca, dosao bih i da se nisam nadao cudu, nekoj skrivenoj mogucnosti, nekom srecnom slucaju, da pokusam spasti brata. Izmedju razgovora o smrti i raju, smjestio bih negdje rijec kojom bih trazio milost za njega, mozda bi pomoglo, mozda bi ucinio sevap, pred veliki put o kome nista ne znamo, mozda bi podigao sebi zaduzbinu. Mozda. Jer pred smrt se sjecamo da nam dva andjela sjede na ramenima i zapisuju nasa zla i dobra djela, i stalo nam je da popravimo svoj racun, a tesko da se moze korisnije umrijeti nego sa plemenitoscu koja ostaje svjeza i neukisla iza nas. A mogao bih. Ajni-efendiji je vise stalo da se ne zamjeri bogatom tastu nego da zadrzi u zatvoru nekog jadnika, ako bi Alijaga odlucio da mu njegovo jednostavno oslobodjenje, bez zrtve i bez muke, bude stepenica na putu u raj. Nikad nista lakse ne bi zasluzio i ne vjerujem da bi odbio.
A o njoj nista nisam znao, ni o cemu bi mogla da govori sa mnom, ni za sto bih mogao da joj posluzim. Nikakvu vezu izmedju sebe i nje nisam uspio da sagledam.
Stajali smo jedno prema drugome kao dva ratnika sa skrivenim oruzjem iza ledja, kao dva protivnika sa skrivenim namjerama u sebi, pokazacemo se kad krenemo u napad, cekao sam da vidim sta hoce da zauzme, sta hoce da oduzme, nada je jos zivjela u meni ali nije bila cvrsta kao maloprije, ova zena je suvise mlada, i lijepa, da bi mislila na andjele sto biljeze nasa djela. Za nju je postojao samo ovaj svijet.
Nije dugo oklijevala, nije dugo trazila rijeci, bila je zaista ratnik sto polazi u bitku ne zadrzavajuci korak, ne osvrcuci se. To je od njenog soja, ali i zbog mog. Preda mnom se ne ustrucava, ako se ikad ustrucava. U pocetku sam s paznjom pratio njen namjerno tihi glas, boje zurne, i slusao govor sto je licio na vez, na nizanje bisera, rijecima i sklopom sasvim drukcijim od carsijskog, pomalo uveo ali kicen, s mirisom ovih starih odaja i dugog trajanja.
– Nije mi lako da ovo kazem, i ne bih rekla svakome. Ali ti si dervis. Vidio si i cuo sigurno svasta, i pomagao ljudima koliko si mogao. I znas da se u svakoj porodici desavaju stvari koje nikome nisu drage. Ti poznajes moga brata Hasana?
– Poznajem.
– O njemu bih htjela da govorim.
Rekla je tako, pocinjuci, sve sto je trebalo: polaskala, pokazala povjerenje, pozvala se na moje zvanje, pripremila me na ono sto ce reci a sto nije lijepo, ukljucivsi u to sve porodice, da ne zaboravim da su ruzne stvari svacije a ne samo njihove, pa iako je tako zlo vece, sramota je manja, jer je opsta, i moze se o njoj bez zazora govoriti.
Iza tog nekorizno lijepog uvoda slijedila je prilicno nam poznata zalba zbog surgave ovce u porodici, zbog velikih nada koje su sramotno iznevjerene. Toj porodicnoj zalutaloj ovci ne smeta njena suga, a za njih je to tuga i nesreca, sramota pred svijetom i strah pred Bogom. Tu lijepu tuzbalicu pjevaju pred nama ponekad iskreno, nadajuci se pomoci, koju obecavamo ali rijetko ispunjavamo, a najcesce da budemo svjedoci pred ljudima kako su oni ucinili sve sto su mogli, cak su i bozje ljude pokrenuli, i nije njihova krivica sto je zlo neiskorjenjivo.
Napamet sam znao tu pricu, odavno nam je vec pricaju, i moje zanimanje je odmah splasnulo cim sam je cuo, i slusao sam je s laznom paznjom, prikrivajuci to prividno budnim izrazom. Bez razloga sam ocekivao nesto neobicno, nesto nesvakidasnje sto ce me iznenaditi. Nista me nece iznenaditi, ona ce reci ono sto je red da kaze, pozalice se na brata i zamolice me da razgovaram s njim i da pokusam da ga urazumim. Ja cu sa saucescem primiti to toboze tuzno ispovijedanje, i obecacu da ucinim sve sto je u mojoj slaboj moci, uzdajuci se u boziju pomoc. I sve ce ostati na istome, ona ce biti mirna jer je izvrsila duznost i znace se za to, ja cu govoriti s Hasanom trudeci se da ne ispadnem smijesan. Hasan ce nastaviti da zivi kako mu se svidja, srecan sto njegova porodica zbog toga bjesni. I niko nece imati stete od svega. Ni koristi. A najmanje ja, i moj zatvoreni brat.
Jer ona govori bez stvarne potrebe, bez izgleda na korist i uspjeh, sa mlakim osjecanjem drustvene obaveze, namijenjenim za tudje usi. Ja treba da ga obznanim. Ali to je samo lijepo ophodjenje, stav koji odgovara ugledu porodice, opravdanje za neokuzene, ogradjivanje od krivca, njegovo iskljucivanje. Ona dobija malo, ni izdaleka toliko da bih za uzvrat mogao traziti milost za svoga brata. Ovakvih odmetnika od porodlce, kao sto je Hasan, bivalo je sve vise, izgledalo je da im je dosadio red i ugled oceva, i Hasan je samo jedan od mnogih, pa to i nije bila neka narocita sramota, vec pojava kao i mnoge druge kojima je ljudska volja tesko mogla da upravlja.
Neudubljen, neuvucen u njenu pricu, kojoj sam znao kraj cim sam cuo pocetak, nimalo ganut njenim zaljenjem jer je neiskreno, a i ona je znala da odrzi mjeru, ne zeleci da pretjera. Dovoljno je da kaze. Bilo je neke prihvatljive bezobzirnosti u tom vrsenju duznosti koju srce nije trazilo.
Kad vec nisam imao razloga ni mogucnosti da je slusam s paznjom, poceo sam s paznjom da je posmatram. To sam cinio sa zanimanjem, mogla je misliti da je to zbog njenih rijeci, i tako smo izgledali pristojni oboje.
Gledao sam je doduse od samog susreta, iznenadila me ljepotom glatkog lica sto se prosijavalo kroz tanku tkaninu, i stisavanom svjetloscu velikih ociju sto su otkrivale vrelu naglost i teske sjenke u njoj. Ali to je bio letimican pogled, uznemiren, nesiguran, u ocekivanju onog sto ce ona reci, i vise je govorio o meni nego o njoj. A kad je skinula sa sebe opcinjenost, kad sam se usancio u sigurnost toboznjeg slusanja, povukla me da je vidim ocima a ne strepnjom.
Nije to bila obicna radoznalost, da bolje sagledamo ova neobicna stvorenja, toliko izvan naseg svijeta, a koju rijetko zadovoljavamo, ili je cak i ne osjecamo u susretima, iz razumljivih obzira. Iznenada sam se nasao u polozaju da je posmatram skriven, ne remeteci nista u odnosu, ostajuci pred njom dervis koji uvazava njenu volju i njeno gospodstvo. Malo nadmocan u sebi zato sto znam sta misli, i sto je slobodno gledam, a ona mene ne vidi. Ne vidi, i nista ne zna o meni. To je prednost koju bi covjek uvijek mogao da zeli, a rijetko je ostvaruje. To je ona stara njegova zelja da bude nevidljiv. A ne cinim nista ruzno, gledam mirno i sabrano, i znam da se u meni nece pokrenuti nijedna misao koje bih se sjecao sa stidom.
Prvo sam zapazio njene ruke. Dok je pridrzavala jasmak, prisilnom kretnjom, koja je odredjena, bez mnogo mogucnosti, bile su razdvojene i neizrazite, jedva su se primjecivale. Ali kad je pustila tkaninu i sastavila ruke, one su odjednom ozivjele, postavsi cjelina. Nisu u pohod polazile naglo niti su se kretale zivo, ali je u njihovom stisanom mirovanju, ili laganom lutanju, bilo toliko snage i nekog neobicnog smisla, da su neprestano prikivale moju paznju. Izgledalo je da ce svakog casa uciniti nesto vazno, nesto presudno, stvarajuci tako napetost ocekivanja, stalnu i uzbudljivu. Mirovale su u krilu, sastavljene, obgrljene, kao da se dave u tihoj ceznji, ili cuvaju jedna drugu da ne odlutaju, da ne ucine stogod nerazumno, nepomicne u neprestanom talasanju sto se jedva vidjelo, sIicno nemirnom drhatu, lakom grcu od preobilja snage. Onda su se bez zurbe razdvajale, kao da su se dogovorile, i samo trenutak lebdjele, trazeci se, pa njezno padale, poput zaljubljenih ptica, na atlasno koljeno, opet zagrljene, nerazdvojne, srecne u svom sastavljenom cutanju. Dugo je tako trajalo, i jedna se pomaknula, prstima sto su se sporo i strasno grcili pocinjala da gladi atlas ispod sebe, i kozu ispod atlasa, a druga je lezala na njoj, priljubljena, utisana, osluskujuci necujno pucketanje glatkog kumasa nad okruglim mermernim koljenom.
Samo ponekad bi se otkinule i jedna bi posla u samostalan pohod, da ovlas dodirne mindjusu na kraju uha stidljivo skrivenog ispod crne kose crvenkasta odsjaja, ili bi se zaustavila u vazduhu, da cuje neku rijec, pa bi se povlacila, bez mnogo zanimanja za razgovor, iduci u susret onoj drugoj sto je cutala, uvrijedjena tom malom nepaznjom.
Pratio sam ih, iznenadjen izrazitoscu njihova osamo staljenog zivota, kao dva mala stvora sto imaju svoju vlastitu zivotnu putanju, svoje prohtjeve i svoju ljubav, svoju ljubomoru, ceznju, blud, u jednom trenutku odusevljen, u drugom uplasen, zbog lude misli o zatvorenosti i besmislenosti tog sitnog zivota, slicnog svakom, ali je to bila brza i bezopasna misao, trenutni otkucaj drukcijeg zivota u meni, koji nisam zelio da budim.
Gledao sam ih i zbog ljepote. Pocinjale su od zglavaka, oivicene halhalama i vezenim rubom svilene kosulje, njezno oblih i nepojmljivo tankih zglobova, prozracnih clanaka. Najljepsi su bili prsti, dugi, gibljivi, svijetle koze salivene u pravilne cunjeve sa sjenkama pregiba, zacudno zivi kad su se polako sirili ili skupljali u prozirnu casku, kao latice.
Ali ako sam prvo obratio paznju na ta dva mala stvora, dvije zivotinjice, dvije sipe, dva cvijeta, nisam ih primjecivao same, ni u pocetku dok sam najvise u njih gledao, ni poslije kad sam je otkrivao kao nepoznatu zemlju. Sve je na njoj bilo skladno i nerazdvojivo: pogled ociju lako oivicen crnom bojom, sto se spajao s pokretom ruke jedva skrivene providnom tkaninom kosulje; meki nagib glave; kad bi zatreptao zlatom obuhvaceni smaragd na celu, i nesvjestan trzaj noge u srebrnoj papuci; lice bez neravnina, po kome se razlivala blaga svjetlost nekud iznutra, iz krvi sto se preobracala u tople odsjaje; vlazan bljesak zuba iza prividno lijenih, punih usana.
Imala je samo tijelo, sve drugo je njime potisnuto. Nije u meni probudila zelju, ne bih to sebi dopustio, udavio bih je u samom zacetku, stidom, mislju o godinama i zvanju, svijescu o opasnosti kojoj bih se izvrgao, strahom od nemira koji moze da bude tezi od bolesti, navikom da vladam sobom. Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom, sa dubokim i mirnim uzivanjem kojim se gleda tiha rijeka, nebo u predvecerje, mjesec u ponoc, procvjetalo drvo, jezero moga djetinjstva u zoru. Bez zelje da se ima, bez mogucnosti da se potpuno dozivi, bez snage da se ode.
Ugodno je bilo gledati kako se love njene zive ruke, kako se zaboravljaju u igri, ugodno je bilo slusati je kako govori, ne, nije trebalo nista da govori, dovoljno je bilo da postoji.
A onda mi je doslo do svijesti da je opasno i ovo radosno posmatranje, nisam se vise osjecao nadmocan, ni skriven, ozivjelo je nesto nezeljeno u meni. Nije to bila strast, vec mozda gore od toga: uspomena. Na jednu jedinu zenu u mome zivotu. Ne znam kako je isplivala ispod naslage godina, nije lijepa kao ova, nije joj ni slicna, zasto je jedna dozvala drugu, vise me se tice ona daleka koja ne postoji, dvadeset godina je zaboravljam, i pamtim, dolazi u sjecanje kad necu i kad mi ne treba, gorka kao pelin. Dugo je nije bilo u meni, odakle sad da se javi. Da li zbog ove zene s licem iz grijesnih snova, da li zbog brata, da ga zaboravim, da li zbog svega sto se desilo, da se prekorim? Da se prekorim sto sam ispustio sve mogucnosti, i vise ne mogu da ih vratim.
Oborio sam pogled, nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo sto je proslo. Ali zasto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona vazna, ta daleka, sjecanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukcije, pa i ovo sto me boli. Odlazi, sjenko, nista nije moglo biti drukcije, i naslo bi se nesto drugo da boli. Ne moze biti drukcije pa da bude bolje u ljudskom zivotu.
Ova sto me pokrenula, vratila me sebi.
– Slusas li?
– Slusam.
Je li primijetila da sam se izgubio?
– Slusam, nastavi.
Slusao sam zaista, to je sigurnije. Slusao i cuo, iznenadjen sto ona ne prica sasvim obicnu pricu, nije doduse ni neobicna ali nije dosadna, i vrijedilo je slusati, vrijedilo vise nego gledati. Moja nada je odjednom digla glavu.
Ispricala je, a to sam znao, cudnu sudbinu svoga brata, sto je svrsio skole u Carigradu i dospio do polozaja koji je odgovarao i njegovu znanju i ugledu porodice (jedno je mozda precijenila, drugo potcijenila, jer polozaj mu nije bio visok, ali je tako izravnila dobitak i gubitak). Bili su ponosni na njega svi njegovi, pogotovu otac. A onda se desilo nesto nenadano, niko to ne umije da objasni, niko ne zna da kaze pravi razlog, cak ni Hasan: izmijenio se, sasvim. Kao da nikad nije ni sreo u zivotu onog divnog mladica, rekla je. I svi se zaprepasteno pitaju, kud je otislo njegovo znanje o kome su i muderisi govorili s priznanjem, kako su se bez traga izgubile tolike godine, gdje se to pripremalo zlo. Ostavio je sluzbu, ne upitavsi nikoga, dosao ovamo, ozenio se kako mu ne odgovara, poceo da se druzi s prostim ljudima, okrenuo da pije i da razbacuje imetak, cuda pravi po kasabi sa svojim drustvom, kod cengija (glas joj se utisao, ali nije klonuo) i na drugim mjestima koje nije lijepo ni pomenuti. A onda je postao kiridzija (u glasu joj gadjenje, gotovo uzas), dogoni stoku iz Vlaske, iz Srbije, i odgoni u Dalmaciju i Austriju, za druge trgovce, kao pretrga, tudji sluga. Istetio se, upropastio, imanja nestaje, pola je prodao sto je od majke ostalo, otac se izbezumio, zbog Hasana je i u postelju pao, uzalud je molio, uzalud prijetio, niko ga s tog puta ne moze odvratiti. I otac vise nece da zna za njega, ne dopusta ni ime da mu se pomene pred njim, kao da ga nema, kao da je umro. Ona je oci isplakala pred ocem, ali nista nije pomoglo. Tada je rekla ono sto je probudilo moju paznju: zurna je zasvirala zanimljivu pjesmu.
Otac je odlucio da ga iskljuci iz nasljedstva, da sastavi testament pred uglednim ljudima i da ga se javno odrekne. I eto, da se to ne bi desilo, da ne biva grdje nego sto jest, moli me da govorimo s Hasanonm da se on sam, dobrovoljno odrekne nasljedstva, da ne padne oceva kletva na njega, i da bude manja sramota za porodicu. O tome, dodala je, njen Ajni-efendija nista ne zna, nece da se mijesa izmedju oca i sina, i ona cini sve na svoju ruku, da umanji nesrecu, a mi joj mozemo mnogo pomoci, ja i hafiz Muhamed jer, cula je, Hasan dolazi u nasu tekiju, i to joj je drago da makar ponekad porazgovara s pametnim i dobrim ljudima.
Bio sam joj zahvalan sto se tako razgolitila preda mnom. Pokazala je doduse da me ne cijeni mnogo, jer se ne ustrucava, ali svejedno, vaznije su stvari bile u pitanju.
Neka je blagoslovena hafiz-Muhamedova sumnjiva bolest, stvorila mi je priliku o kakvoj nisam mogao ni misliti. Ni njen otac, pred smrt, ne bi imao vise razloga da mi pomogne. Bilo mi je jasno da Ajni- efendija zna za sve ovo, da je mozda i smislio rijeci koje je njegova zena sa zadovoljstvom izgovorila. On je mogao znati da nije lako lisiti jedinca sina nasljedstva bez stvarnih razloga. A da je bio siguran, da su bili sigurni, ne bi se mnogo brinuli za ugled porodice, i ne bi nas zvali u pomoc. Pa dobro, mislio sam, gledajuci je s paznjom koju sam joj u pocetku ostao duzan, i nastojeci da mi izraz lica ne bude suvise veseo. U nevolji smo i ti i ja, zbog brace. Ti svoga hoces da upropastis, ja svoga da spasem. Zelimo to vise od svega, oboje, samo sto je moje posteno, tvoje prljavo. Ali neka bude, ne tice me se. Nista ne znam o vama, a cini mi se da jasno vidim koliko mozes da budes nadmocna nad svojim beskrvnim kadijom, koji postuje tvoju snagu i tvoje bogatstvo, jer nema ni jedno ni drugo. Jedna njegova stidna noc, i jedan tvoj odlucniji zahtjev mogli bi da izmijene sudbinu moga brata. Tako malo ulazemo, a toliko mnogo dobijamo.
Gotovo da sam joj otvoreno rekao: u redu, nemamo vise razloga da se krijemo. Dacu ti Hasana, daj mi moga brata. Tebi do tvog nije stalo, ja bih za svog ucinio i mnogo vise. Nisam rekao, naravno. Uvrijedila bi se zbog moje otvorenosti, ne vole je kod drugih. Rekao sam, pristajuci na njenu molbu, da Hasan zaista dolazi u tekiju, da je prijatelj hafiz-Muhamedov (sto je bila istina), i moj (sto nije bila istina), i da cemo s njim govoriti da ucini sto ona trazi, jer sam dirnut njenom sestrinskom zaloscu i njenom brigom za ugled porodice. Jer ako su oni osteceni, svi smo osteceni, i moramo pomoci da ne padne ljaga na ono sto je medju nama najbolje, da sprijecimo zlurade podsmijehe kad se uglednima desavaju nesrece. A obavezuje me i zahvalnost prema dobrotvoru tekije (pomenuo sam njenog oca namjerno, kad kci nece). I mislim da je dobra ne samo njena namjera vec i zamisao, jer bi sve drugo bilo nesigurno. Tesko je razbastiniti prvog nasljednika bez krupnih razloga.
– Krupni razlozi postoje.
– Govorim o sudu. Hasan trguje stokom, to je istina, ali to nije neposteno zanimanje. Trosi, ali ono sto zaradi. Pola imanja dao je svojoj bivsoj zeni, a nije prodao. Tesko da ima ikakvih razloga, a ne krupnih.
Osjecao sam se siguran, sigurniji od nje, izmijenio sam odnos u samome sebi. Nismo ono sto smo bili u pocetku, ona gospodska zena lijepih ociju, a ja skromni dervis, vjecni seljak, vec dvoje jednakih sto govore o poslovima. Tu sam jaci od nje. Ali dok sam se saglasavao s onim sto je govorila, gledala me blagonaklono, bilo joj je to sasvim razumljivo, ali kad sam rekao ono sto nije moglo da joj se dopadne, luk njenih obrva poceo je da se grci, pogled joj se zaostrio. Moje suprotstavljanje joj je izgledalo glupo i inadzijsko.
– Otac ce ga razbastiniti, sigurno – rekla je prijeteci.
Nisam se mnogo brinuo da li ce ga otac razbastiniti ili nece. Niti me mnogo uznemirila svojom ljutnjom. Htio sam samo da joj razbijem sigurnost, da postignem ono do cega mi je stalo.
– Moze ga razbastiniti – rekao sam mirno. – Ali otac je star i vec dugo boluje. Hasan moze podici tuzbu za obaranje testamenta, i dokazivace da je otac bio slab, nemocan, da nije pri punoj svijesti donio odluku, ili da ga je neko nagovorio.
– Ko bi mogao da ga nagovori?
– Govorim o tuzbi. Svejedno ko. Bojim se da bi presuda ispala u Hasanovu korist. Pogotovu sto se ne bi sudilo ovdje, zbog Ajni- efendije. A ne smijemo zaboraviti da i Hasan ima veza.
Gledala me cuteci. Skinula je jasmak davno, jos kad su svijece donesene i kad je pocela svoju ruznu pricu. Na lijepom licu od mjesecine oci su sjale u uglovima ziskom odsjaja od plamena svijeca, drhtavo i nemirno. To nije njen drhtaj, ali ga primam kao njen. Malo sam zlurad. Znam da sam je uznemirio, nije vjerovala da cu njenoj zamisli natovariti na vrat ovolike teskoce, mada je sigurno znala za neke.
Posmatrala me netremice, kao da nastoji da vidi trag sale na mome licu, nesigurnost uvjerenja, mogucu nedoumicu. Ali vidi samo sigurnost i zaljenje sto je tako. cinilo mi se da njena ljutina raste, kao iz ponornog izvora, jes teza sto nije mogla da se suprotstavi dostojnim razlogom, i namjerno sacekavsi da je preplavi, sprijecio sam da izbije. Pristao sam na sve sto je htjela, ali su opravdane zamjerke ostale:
– Treba ga nagovoriti, da sve prodje bez tuzbe.
Mislio sam da ce ustrajati u svome prkosu, osporavace mogucnost ma kakvog parnicenja i mijenjanja oceve volje, a onda ce otpoceti drugi razgovor, koji joj nudim.
Odustala je, medjutim, od otpora odmah. Zurilo joj se.
Upitala je, otkrivajuci svoju neuvjerenost: – Da li ce pristati?
– Treba pronaci dobre i pametne razloge koji ga nece ni naljutiti ni uvrijediti. S njim je tesko na prkos.
– Nadam se da mozete naci dobre i pametne razloge.
To je podsmijeh, ili nestrpljivost. Mislila je da ce sve biti lakse.
I ja sam tako mislio.
– Pokusacu – rekao sam.
Ne znam da li je u mome glasu osjetila nesigurnost, kolebanje, sumnju. Ne znam. Ali moje odusevljenje je zaista klonulo.
– Ne vjerujes da ce pristati?
– Ne znam.
Da sam izdrzao samo jos trenutak, da je moja ljubav prema bratu bila malo jaca od moralnih obzira u meni, sve bi se svrsilo dobro. Ili bi bilo gore. Ali bih mozda spasao brata.
Nisam lako odustao od svoje zelje, kao sto bi moglo izgledati. U jednom jedinom trenu nasao sam bezbroj razloga i za jedno i za drugo, i da pristanem i da odbijem, i cesto je to bio isti razlog, i dok je ona cekala, u kratkom razmaku vremena, koliko da se odahne, bjesnila je u meni oluja.
Odlucivao sam o svome i bratovljevom zivotu. Predacu joj njenog lakovjernog rata, nasjesce na savjete prijatelja. Naplaticu za trud i izdaju, ne suvise veliku, jer bi i bez mene ucinili sto hoce, a ja bih mogao pomoci da sve ipak izgleda ljepse. Zasto da se stidim, zasto da predbacujem sebi?
Brata spasavam!
Samo, trebalo je da vicem jace, i uvjerljivije, da nadvicem drugi glas koji me opominjao. Ne znam sta je brat ucinio, ne znam koliko je kriv, ne vjerujem da je ista tesko, suvise je posten i mlad za vece zlo. Mozda ce ga i pustiti uskoro. Ali ako i nece, cak da sam i siguran da nece, mogu li pristati na ovu nepostenu zavjeru protiv covjeka koji mi nikad ni ruznu rijec nije rekao? Nije u pitanju imetak, nemam ga i ne postujem ga mnogo ni kod drugih.
U pitanju je nesto drugo, nepravda, prljav postupak, nepostenje, nasilno duzimanje prava. Ne cijenim mnogo njenog brata, povrsan je, lakomislen, cudan, ali i da je gori nego sto jest, kako cu se opravdati pred sobom ako ovoj bezobzirnoj zeni pomognem u ovoj hajduckoj pljacki?
Sta sam onda govorio drugima tolike godine? Sta cu reci sebi poslije svega? Ziv brat ce me neprestano podsjecati na moj ruzni cin, koji vise necu moci popraviti. Nista nemam osim uvjerenja da sam castan, ako i to izgubim, bicu rusevina.
Tako sam mislio, zaista. Mozda ce nekome izgledati cudno kako sam mogao da se kolebam izmedju te dvije nejednake stvari, da ucinim sitnu izdaju da bih oslobodio brata. Ali kad je covjek naucio da mjeri svoje postupke strogim mjerilima savjesti, bojeci se grijeha mozda i vise nego smrti, onda to i nije tako cudno.
Osim toga, znao sam, potpuno sam bio siguran, treba samo da odem Hasanu i da mu kazem: odreci se, zbog moga brata, odrekao bi se, odmah.
Ali nisam mogao, nisam htio nista da joj kazem dok s njim ne razgovaram.
Pozurivala me, razbijajuci moje kolebanje: – Ne bih zaboravila ucinjenu uslugu. Stalo mi je da se ne dize buka oko nase porodice.
Cime bi vratila uslugu, veliki Boze!
Ustani, Ahmede Nurudine, ustani i izadji.
– Javicu ti – rekao sam, utiruci put za ponovno videnje.
– Kada?
– Cim Hasan dodje.
– Vraca se za dan, dva.
– Onda za dan, dva.
Ustali smo u istom casu.
Njena lijepa ruka nije se podigla da sakrije lice. Bili smo u zavjeri.
Nesto se ruzno desilo medju nama, i nisam bio siguran da sam ostao potpuno cist.

Komentari su isključeni.

%d bloggers like this: