Bošnjačka književnost

Ne zastidi se!

John Smith — Sun, 27 Dec 2009 23:04:44 +0000

Nemoj se nikada zastiditi svoje majke i njenih dimija, bosanske sinije i bošče iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije i bakrenog abdesnog ibrika i đuguma, nanine sehare, svoje iz djetinjstva avlije i kuće čardaklije. Ne zastidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih čaršija, babine tihe eglene i nanine šarene šamije, djedove žute hadžijske abanije i amidžinog crvenog u desno naherenog fesa. Nikada se ne zastidi avlijskog prosca i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kućnog mutvaka. Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispraćala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju. To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago, ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana. Ne zastidi se Božiji robe, strinine resedije, nutme, halebije, gurabije, četenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta! To je Bošnjače tvoja koda, kojom te je Uzvišeni označio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i đulistanu dunjalučkom, zemlji Bosni. Ne zastidi se Bošnjo daidžinih šalvara kada ih obuče i krene u svoju mahalsku džamiju, šalvare su dio tebe i ti si dio njih, iz šalvara si izašao i nikad se ne nasmij’ kada ugledaš Bošnju da ih je obukao, znaj dobro šalvare su dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izašao. Ne zaboravi Bošnjo u dalekom svijetu, na cvijeće: zambak, sabljicu, hadžibeg, kalanfir, (karanfil) majčinu dušicu, bosiljak, šekaik, pokraj cvijeća si uvijek prolazio kada si se umoran vraćao i sa puta dolazio u svoju avliju iz džamije, škole, njive, igranja sa djecom na livadi… To cvijeće te je uvijek dočekivalo pored avlijske staze ograđeno okrečenim kamenjem i svojim mirisom ti iskazivalo najljepšu dobrodošlicu. Ne zaboravi Allahov insanu gdje god bio da bio, ma koliko se trudio da nekome ugodiš i da se prilagodiš, uvijek ćeš biti ono što i jesi, Bošnjo i musliman. Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od Dragog Allaha i naših dobrih djedova, dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana, vjeru Islam, vatan Bosnu i naše lijepe običaje, drage, bosanske adete. Upamet!

Abdullah Bosnić

Bošnjakluk Joze Čavara

John Smith — Fri, 25 Sep 2009 15:32:30 +0000

Kad je ovaj rat izbio i novine donijele miris baruta čak tamo do Crvenice, bilo je obično, tiho poslije plodne, lišće je drhtalo dosadno kao i uvijek, a Jozo Čavar imao je na sebi ugaravljenu košulju i sive “gazalice”. Još toga jutra pričalo se u birtiji Marijanovoj o politici i neko je iza pune dece zovnuo Juru Antinog.
– Jure!
– A-a!
– Šta ti misliš?
– Šta?
– Pa, to, ‘oče l’ bi’ rata?
– Kog rata?
– Pa rata po svitu?
– Kom svitu?
– Ama, pobogu brate, rata između država.
– Koji’ država? – istrajao je Jure sa beskrajnom svesvejednošću na licu i ne pokrećući se.
– Ama, br’te Jure, ‘oće l’ past’ krv u Jevropi, to te pitam. A ti ni ‘abera, k’o da ništa i ne misliš.
– A što da mislim? Ko mene za šta pita, de? Da pane taman krv do kolina, Jevropi je svejedno šta Jure Antin misli.
I razgovor je polako okrenuo od Jevrope na Salihovo kukuruzište.
A već oko podne znalo se da Juru Antinog zaista nije niko pitao, nego da su se i bez njegove privole “tamo nigdi” zaratili da narod gine. Govorim ja to Jozi Čavaru, a on, pružen po travi, smješka se i sve bi mi kao nešto imao da kaže, a čeka dok svršim.
– Jah, tako ti je to, moj Jozo.
– Oće, oće, jakako, znam ja Švabu, moj dragi. Podig’o je on bio i mene kad ono planu ćetrn’este pa sam ja onda vidio šta je rat. Veli “flaflukter Bošnjak, bukova glava, marš na vront!” pa nas diže jedno sedam stotina od prve iz našeg sreza i sve sa đendarima u kasarne. E, moj gospodine, kad bi’ja tebi prič’o sve što je ova moja tikva vidila…
Namjestio se Jozo, zamišljeno zgnječio obada što mu je pao na razdrljena prsa, i pogledao u me.
– Ne’š se osanisat’, da ti doprićam…
– De ti, de, Jozo.
Podiglo ga jedne noći iza sna pa kroz mrak, sa ostalim, poljeralo u neizvjesnost.
– I vjeruj mi, ućo, nije mi tol’ko što me vode k’o ovna pa ne znam đe ću omrknut’ a đe osvanut’, đe ćeš se odmorit’, đe jest’ a đe kosti ostavit’ nije to tol’ko kol’ko mi je muka što svagdi đe god nas prime jal’ pridaju, ćujemo samo tuđe riči, sovku i pogrdu; “flaflukter, bukova glava, mir i šut”! Ja l’ neko nekom naredi, veli: “Vodi ovu stoku tu i tu!”
E, huja me ufati, ne’š mi virovat, šćah puknut. Mislim seja u sebi: “Kad sam bukva, baš nek sam, čekaj ti samo”, pa stiskoh zube i ušutih. U tom nas i rastaviše, pa kud koji, i ja se najoh u nikom logoru.
Šume vodenice negdje u potoku, pod nama dolje stisli se krovovi jedan uz drugi pa čame, a Jozo skuplja svoja kvrgava seljačka sjećanja.
– Mnim ja, neću ti, vala Švabo, za tvoj ćeif ratovat, pa makar crk’o, a ginut’ mi je svakako.
U tom dođe i komandir pa mene zovnu po imenu, a ja se i ne okrenuh. Viknu od dva-tri put, pa kad ja ni ne mrdnuh, uhvati me nekakav kaplarčina za rame, pa me protrese iz temelja, veli:
“Okreni se, vole, lajtnant te zove”. A ja, vo i bukva bosanska, buljim u kaplara k’o što ‘no ima rič, tele u šarena vrata, i ne biserim ni jedne. Skont’o ja da ne govorim, napraviću se nim, pa nek bude što će bit’.
Sjaju oči Jozine pod tamnim sjenkama šljiva i tiho je.
– Pa, štabi?
– Ništa. Oni oko mene, tamo-amo: “Govori, što se praviš, nisi bio nim, a sad te zort ufatio, prolaj, marvo, kako ti je ime”, a ja samo zin’o pa se ne avizam i kobajagi ne čujem. A oni ne vjeruju i ljute se.
Nagonili, tako, Jozu svakako da se oda, da progovori, budili ga iznenada, prijetili, tukli, a on odolijevao i odolio.
– Muka ti je, moj sinko, neškolovanu ćojku izić’ na kraj š njima, ama se ja nadurah. Po svu noć nejmam sna, na oprezi sam i prezam, jerbo se svaki ćas navraćaju, pa in dreka stane nada mnom, ne bi l’ja čuo pa iznenada, nako bunovan, skočio i prokaz’o se. Pošnjak im nji’ov, k’o da sam ja bio na vronti pa me saletili i nakastili da me skrše. Ama seja ne dadoh. Kad pođem spavat’, a ja glavu privežem za krevet pa sve, i kad bi šćeo ustati, ja l’ okrenuti glavu, ne mogu, moram se razbudit’, a onda me niko ne privari. Jednom mi jope, bacilo nekakvu kantu za mnom niz basamake, a drugi put puklo iz livora baš iza mojih leđa, a ja ni ‘abera.
Jozo Čavar, nečujan i miran seljak s Crvenice, što mu je žao krticu ubiti, uspravio se sad preda mnom u gazalicama i košulji golem i čvrst kao pećina.
– Otiraše me na vront – ništa. Ja kako počeo nako ću, mišljah, i svršit’. A vidim i da će se oni mene brzo okanit’, samo da izduram. I dođe, dragi si moj, jednoć cuksfirer, veli: “Nek ti i ti kopaju dekunge”. A tamo prid nama puca li – jpuca, dragi Bože, k’o da minama raznose sto brda. Utrpali meni lopatu pa ja k’o i drugi poćeh kopat’. Radimo mi, a nješto se oko mene uzmuvali oficiri, sumnjam ja biće vrilo. I naperio se ja, svejedno, k’o top.

A komandir će mome cuksfireru, veli: “Što će nam ovaj Nimac vođe, da ga vratimo kući. A kad je zanimio?” upita. Cuksfirer se sve smiška pa poče naglas da ga i ja dobro čujem: “Nije on, veli, nim, već se pravi, ubio ćojka, pa sad ‘oče da zatre trag. Kad su in vodili iz sela, on u noći po mraku hekn’o nožem nikakvog regruta, ko zna zašto, pa onog ujutru našli mrtvog, a Jozo otada nijem, a zna ovaj kaplar naš da nije prije bio nijem, nego ‘oće sad da odbaci sumnju sa sebe. Ama mi ćemo njemu sudit’ zbog ubistva, imamo svidoka, pa kad ga pođemo striljat’, valja da će progovorit’!”
Laže onaj cuksfirer i izmišlja k’o sotona, a ja se pravim da ne ćujem, a sve me srklet poduzima, a volijo bi’ mu onom lopatom žvalje zavezat’, nego Isusa vidit’, ama ne smim. Znam – laže, i ‘oće da me natira da planem, ama jope bojim se, tu je svit, Švabi svejedno za me, ubiće me na pravdi Boga, a nejma me ko branit’, ako se sam ne odbranim. A u drugu ruku, ako prozborim – ne gine mi robija. E, neću vala, pa neka rade što ‘oće.
A ono bome počelo ozbilje. Najprin me izvedoše prid njekav ko đoja sud, pa me prozivaju, pa pitaju šta znam o onome što sam ga ubio (a jok, nit’je ćojk pogin’o ni ništa samo se u vitar nadlaguju) pa ispituju, a ja ko da se ne snalazim, buljim u njiha i šutim k’o grob. A oni ti, moj si ga brte, poslin jedno dva-tri sata ispita odoše njegdi u sobu, pa evo ti in odma i dodaše njakvo ćage onom cuksfireru, vele: “Vodi ga i striljaj!” Obli mene znoj k’o ledenice.
Vidio sam da ne rade po propisu, nisu mi ni osudu ćitali, nejma starijih oficira među njima, znam i ja nješto malo zakon, ama brte kad rekoše: “Striljaj ga”, meni bi zima oko srca, kakve su budale i ucmekaće me, a šta će mi žena i mati (bila mi je živa) kod kuće, samo’rane. A jope s’ k’o nadam, vidićemo rekoh u sebi, i pojoh. A ono sa mnom pravo pa na jednu livadu.
– E tad mi je bilo najteže. Kad onda nisam pisn’o, neću nikad. Stali oni prida me k’o aždaje, a onaj narednik dig’o ruku, samo da pane komanda i ja gotov, oo-ho! A ja raširio oči k’o vindane a iskrivio lice, pa od sve muke mučem k’o krava, kobajagi pitam hin šta je to, a mislim: “E neću ti sad progovorit’ pa ako je ginut’ – ginut’”. Tako stojim, a oni čekaju.
– Pa?
– Pa, eto, ništa, pustili me, vidiš da sam živ. Veli on: “Govori, Josipe, umrićeš”, a ja blen’o. “Govori, bolan pogin’o si”, kaže on, a u meni se baš nekako propeo njekakav pasjaluk, ne bi me vas svit poteg’o za jezik. Tamo-amo, vidiše da se je zalud sa mnom progonit’, pa me odvezaše. A za tri dana ja ubih dadu k’o nesposoban. Šutio sam kod kuće još tri godine, boj’o se, ima pogana iksana, potkazaće, pa svak mislio da sam nim. A ja ponekad u šumu, pa se tu nasamu dobro izgovori, da ne bi zaboravio. I prozborili i propivah kad pade Švabo.
Bruji dubok glas kraj mene kao da iz brda našeg izvire.
– Kad sam Bošnjo – nek sam Bošnjo, pa eto! I baš mi sad milo što pokazah onim šuckorima šta je flaflukter bosanski! Eto…

Grad zelene brade (Nekrolog jednoj čaršiji)

John Smith — Fri, 25 Sep 2009 15:18:18 +0000

Davno je pojeo svoje posljednje kapetanske čakšire s lampasima.
Jutros mu pred otvorenim gradskim kapijama presvisnu nekoliko posljednjih vojnika žutih kao takiše.
(…rodio se bezimen, nekršten, neturčen… kao pastirska varda na obali zelene rijeke čudnog romanskog imena… hiljadu četiri stotine četrdeset četvrte prvi put ga pomenuše na dnu stare povelje; Počitelj – tvrdi grad na Neretvi… čuvala ga je mađarska posada, jedna kula i jedan ugarsko-hrvatski kralj…)

Jeza je prošla rebrima dotrajalih kostura starih čardaka i bastiona i procvala u izlokanoj kaldrmi njegovih mrtvih sokaka. (…dvadeset sedam godina utvrđivanja, dubrovačkih zlatnika, Matije Korvina i mađarskih oklopnika… nadživi sijedog Hercega Stjepana… završi svoju hrišćansku biografiju i predade se humskom vojvodi i arnautskim čaušima poslije kratke opsade… zadrža staro ime i dobi novi čin…)
U tamnom viru Neretve pod vrbama udavio je odavno obje kazaljke sa crnog brojčanika svoje stare sahat-kule. Potonule su brzo i lahko, kao dvije odsječene ruke vremena. (…mjenjao je zastave, posade i molitve na svojim kulama… zavijao čalme i turbane, vodio vojske, dizao bedeme, hareme i šedrvane… opasavao se tabijama, topovima, kumbarama, kapetanskim dimiskijama i tepsijama baklava i pilava… zidao dizdarske konake… i stajao prema Gabeli i Veneciji na mrtvoj straži jedne mrtve carevine… general Filipović prođe Bosnom… Jovanović – Hercegovinom…)

Za šaku groša prestajao je posljednje dane pred “Cajsovim sočivima” i “Kodacima”, žalostan i smiješan kao albanski knez Viljem od Vida u nekom češkom cirkusu. (…služio je be-ha regimente… dvorio feldvebelske švalerke što su po Hercegovini sadile grincajg, kuhale ajpren-supe i pržile uštipke po žandarmskim kasarnama i od Metaljke do Domanovića… pisale anzihtskarte sa “domaćim krajobrazima u boji i nakladi St. Kugli” – “Grüs aus Čapljina…” i čitale nabožne obiteljske tjednike… četrdeset berićetnih svih svetih godina valcera, lapaloma, malih i velikih misa, naizmjenično – od korotnog povratka Maksimilijanovog admiralskog broda “Navare” iz Meksika i od melodrame u Majerlingu, do pucnjave na Latinskoj ćupriji i “gnusnog umorstva nadvojvodskog para u Sarajevu…”)

Sada mu u baštama srušenih starih hamama vehnu posljednje djevojke “s ibrikom u ruci”… pune mladeža, viklera i sevdaha.

…Utopio se za mnom u crnom viru nabujale bogumilske rijeke – suvišan i smiješan!
…U pocijepanoj anteriji zaboravljenih starih kapetana – sakat i gladan!
…Pod jorganom trešnjevog behara – mrk i dotrajao!…
…I ovog proljeća na mrtvoj straži mrtvih carevina…

Gologlav.
Goloruk.
Golokrak.
Gologuz.

Hasanaginica (Alija Isaković)

John Smith — Tue, 19 May 2009 07:08:25 +0000

Hasanaginica je bosanska i bošnjačka usmena balada, koja je nastala između 1646. i 49. u okrilju begovske bošnjačke porodice iz Imotske krajine koja je tada bila dio Bosanskog pašaluka i vjerovatno se prepričavala sa koljena na koljeno po Imotskom i okolini, dok je nije otrgnuo od zaborava 1774. talijanski putopisac, etnograf Alberto Fortis nazivajući je “morlačka balada” (morlačka = ilirička).

Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi “Put po Dalmaciji” u Veneciji. Od tog trenutka su se počeli nizati prijevodi ove pjesme na raznim jezicima svijeta. Veliki umovi toga vremena kao Johann Wolfgang Goethe (1775), Walter Scott (1798), A. S. Puškin (1835), Adam Mickiewicz (1841) su samo neka od imena koja su prevodila “Hasanaginicu”. Za “Hasanaginicu” se s pravom može reći da je jedna od najljepših i najzadivljujućih balada, koja je ikad nastala.

Hasanaginica je služila i kao predložak za prvu bošnjačku operu, a premijerno je izvedena u Sarajevu 2000. godine. Libreto je napisao Nijaz Alispahić, kompoziciju Asim Horozić, režiju je vodio Sulejman Kupusović, a u naslovnoj ulozi nastupila je primadona sarajevske Opere Amila Bakšić. (izvor: wikipedia na bosanskom)

U PDF fajlu vam se nalazi dramski tekst koji je po baladi napisao Alija Isaković.

Hasanaginica (Alija Isaković) – PDF format

Zapis o zemlji

John Smith — Mon, 18 May 2009 10:40:47 +0000

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti

A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna

Mehmedalija Mak Dizdar

Putevi

John Smith — Mon, 20 Apr 2009 22:25:50 +0000

Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni. I u jurišu
Smijući se i plačući
Pred sobom
Sve čistiš
i ništiš

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš
Istinski put
Do mene

Jer
Ti poznaješ uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
( A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog
I preteški
I
Dugi)

Ti poznaješ samo one puteve
Što prolaze
Od srca
I
Oka
Ali to nije sve
Ima puteva što su se ispružili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
Bez vremena
I roka

Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene
Veoma sigurna i česna
Ona
Što dolazi
S lijeva
Ili
Zdesna

Zavaravaš se stalno da do mene treba ići
Smjerovima sličnim
Sa sjevera
Ili
Juga

Ali to nije sve

Kuga
Oči uvijek
Pametno mi traži
Ispod ustalasale na vjetru raži
Iz korijena zemlje gdje se zgusla tmina

A iz bezmjernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjače
Može
Mora

Ali to nije sve
Ti ne znaš zakon raskrsnice
Između svjetlila
I
Tmice

Ali to nije sve

Jer najmanje znaž da u svom žiću
Najteža rvanja su
I ratovi pravi
U samom
Biću

Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
Između mnogih
Mojih
Velikih
Zala

Ti ne znaš s kim
Imaš posla

Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova
Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe

Ti ne znaš ništa o mome bogatstvu
Skrivenom za tvoje moćne oči
( Ti ne znaš da meni je
Mnogo više
Nego što misliš
Sudbina
Namrijela
I
Dala)

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš istinski put
Do mene

( Shvatam te:
Čovjek si u jednom prostoru i vremenu
Što živi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranični

Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jučer
Do dalekog sjutra
Misleći
O tebi
Ali to nije sve )

Mak Dizdar

Sarajevska molitva

John Smith — Mon, 20 Apr 2009 22:17:53 +0000

Kumim te Bogom, veliki Bože,
skloni sa svijeta životinje!
Neka preostane sve od mačijeg roda,
moje sirotinjstvo neka preostane,
ali – skloni životinje.

U pseći rod ne diraj, ne dotiči tice,
samo te molim,
milosni Bože -skloni životinje.

Skloni životinje, sa obronaka, skloni.
Skloni životinje, preklinjem te Bože -
ali mi ne diraj svinje ni vepra,
ne diraj slavuja,
ni kućnog šarenog pjevača.

Ne diraj mi ništa
u šta je lijepo pogledati!
Ne diraj ništa.
Ali životinje svakako skloni.
Mrava ne diraj, i marva zanemari,
ali životinje – skloni.

Gdje si ih metno, otuda ih skloni.
Sa svijeta, gdje si ih metno, skloni.
Skloni ih, Bože, i pomozi im, Bože.

Niko im, bez Tebe, pomoći ne može
Nema im nigdje stana ni staništa,
na oba svijeta – kuće ni kućišta.
Skloni ih, Bože, sa oba svijeta.
Skloni, i pomozi.

Abdulah Sidran

Slijepac pjeva svome gradu

John Smith — Wed, 15 Apr 2009 21:59:20 +0000

Minula je kiša. Sad iz kanala, sa tavana
i ispod podova trošnih kuća u predgrađu
bije smrad mišjih lešina. Koračam, ne tražeć
naročit smisao u tom: slijepac sam, i dato mi je
da vidim samo ono što drugi ne vide. Tako
biva nadoknađena moja neimaština: prepoznajem,
u južnom vjetru što me dotiče, glasove onih
koji su napustili ovaj grad. Kao da plaču.
U blizini, evo, miriše lipa. Znam: blizu je
most, i drukčije je po njemu zvoniti korak
i štap, pa više svijetla u zvuku. Zatim tu,
pored moga uha, u trenu se sparuju dvije muhe.
Ponovo će žega. Obilaze me tijela, vruća,
s mirisom postelje, s mirisom pohote. Koračam,
govoreći s Bogom, kao da i sam uza me korača:
“Zar iko od mene bolje poznaje ovaj grad?
Od mene, Bože, kome si dao da nikad ne vidi
onu koju ljubi?”

Abdulah Sidran

Zašto tone Venecija

John Smith — Wed, 15 Apr 2009 21:55:28 +0000

Gledam u nebo iznad Venecije.
Ništa se promijenilo nije, posljednjih
sedam milijardi godina. Gore, ima Bog. On
stvorio je Svemir, u Svemiru sedam milijardi
svjetova, u svakom svijetu bezbroj naroda, mnoštvo
jezika, I po jednu – Veneciju.

Narode stvorio različitim, na uho im šapnuo: “Sada
upoznajte jedni druge”. Sijaset jezika dao, da ih uče,
jedni od drugih, kroz jezike da se upoznaju, I svi,
od toga – bivaju bogatiji, i bolji. Veneciju dao, kao
ticu i ribu što je dao, da ljudi i narodi vjeruju
U Njega – čudeći se Njegovim djelima.
Gledam u nebo iznad Venecije. Gore, I posvuda,
jeste – Bog. Jedan. Sto stvorio je Svemir, sedam
milijardi svjetova u Svemiru, u svakom svijetu puno
jezika i naroda, i po jednu Veneciju. I jedan malehni
narod dao, u jednom svijetu, na kopnu što ga zovu
Evropom, u plemenu Južnih Slavena. Tu je Granica.
Bosna. Bosna. Bosna. Dodiruju se tu, i tuku, Istočni
križ i Zapadni križ, od jednog Križa nastali. A
bošnjački narod je pitom. Zato prihvati ruku Treće
Vjere u Jednoga Boga. Koji nije rođen, niti je rodio,
A Gospodar je svjetova, i vladar Sudnjega Dana.

Gledam u nebo iznad Venecije. Zemaljski su
gospodari namjerili da bošnjačkoga naroda – nema.
Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, i dijete
u kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone ruža u vazni
od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone,
i Društvo mrtvih pjesnika tone. Zašto ne treba
na svijetu da ima naroda bošnjačkoga? Među bojama
jedna boja, među mirisima – jedan miris manje?
Zašto ne treba na svijetu da ima – ova Venecija?
Među čudima – jedno čudo manje?

Gledam u nebo, iznad Zemaljskog svijeta.
Jedna se zvijezda, u dugome luku, ruši u bezdan
Svemira. Kao da pade – posred kanala Grande.
Zemaljski svijet, među sedam milijardi vasionskih
svjetova, hoće da ostane siromašniji za cio jedan
narod. Takva je volja zemaljaskih gospodara.
U Svemiru, tada, jedna zvijezda pada. Zato tone
Venecija. Svemir bude siromašniji – za cio
jedan svijet. Takva je volja Gospodara svijetova.
Takva je volja Vladara sudnjega Dana.

Abdulah Sidran

Kasaba na granici (Nekrolog jednoj čaršiji)

John Smith — Fri, 10 Apr 2009 10:06:39 +0000

Jedrene sam prvi put vidio prije dvadeset godina, u desnom uglu zemljopisne karte, sasvim pri dnu.
Samo tri crvena kruga na zelenom.
Poslije je Jedrene bilo drugo pitanje na maturi:
sesnaest clanova rusko-turskog ugovora o miru potpisanog 24. septembra 1829. u Jedrenu.

Sjecam se jos da su Rusi vracali Turcima Moldaviju, Bugarsku, Vlasku i Rumuniju, a Turci Rusima Georgiju i Mersiju, Mingreliju i Gurijel, i da je jedan car morao dati drugome milion i po holandskih zlatnika (ne znam vise ko kome); i da se Porta tu obavezala (svecano) da vrati Srbiji sest nahija, i da je sultan obecao ferman snabdjeven hatiserifom, i da je odredjena ratna steta za neki rat od 1806…

To je sve sto je ostalo od petke zaradjene na Jedrenu prije petnaest godina.

Docnije se opet spomenulo Jedrene, u kafani. Iz Jedrena je porijeklom i njegovo preosvestenstvo
i ekselencija Fan Noli, mitropolit pravoslavni i drzavnik albanski koji se dugo nosio s nasim radikalima i svojim deficitom i slao telegrame Lenjinu i Vilsonu, a poslije u Dracu obrijao bradu i na talijanskoj ladji – bez mantije i otadzbine – bjezao ispred kralja Zogua, kacaka i Pasica, cak u Ameriku da tamo pise sonete, i predaje muziku na nekom cuvenom univerzitetu.

Onda sam vidio Jedrene na starinskoj fotografiji u kompletima “Malog zurnala”. Jedrene 1913. puno vojnika i sajkaca. Vojska koju je Srbija ispratila s pjesmom, i pogacama, i cvijecem na vrhovima pusaka. I trecepozivci su isli kao na svadbu i pjevali: “Je sam li ti Je-lane…”

Bugarska komanda slala je svakog dana depese: “Utre ste padna Odrine”, a Sukri-pasin asker se na kraju
ipak predao Vojvodi Stepi.
To sam znao o Jedrenu prije vidjenja pravog, i zemaljskog, balkanskog Edirna, druge prijestolnice Osmanlijskog Carstva s dzamijama bez vjernika i najsjevernije kasabe Turske Republike sa stanicom bez putnika.

Jedrene me docekalo u velikim zlatnim salvarama sjedeci u ravnici kojom tece i sumi Marica, mlitavo i tromo kao bugarska himna.
U prvim kadrovima stajala je dugo Neimar Sinanova Selimija, sama i nesretna medju cepencima i vrbama. Lijepa i rijetka stvar po koju se niko nije vratio. Ostala je za carstvom koje se nomadski selilo, nepokretna i bespomocna.

Poslije su u kadar usli bedemi porusenog saraja i dva-tri vlazna prizemna sobicka oskudnog Gradskog muzeja.

Dugometrazni historijski film o sultanskom Jedrenu brzo se svrsio.
Bursa je sacuvala ljupkost i kad je prestala biti prijestolnica.
Istanbul je sacuvao bogatstvo i ljepotu i kada ga je zamijenila Ankara.
Jedrene nije sacuvalo ni uspomene…

Iz kukuruza se tek kasnije pojavilo smedje naselje izgubljeno u tarabama. Kasaba iz koje je iscurio zivot kao voda iz napukle stare cinije po cijoj se ivici zadrzao blijedi trag starinske pozlate.

Sokacima se sada odvija dosadni nijemi film u sto hiljada cinova pun teferica, ascinica i pospanih statista koji cekaju hepiend.

U crtacku biljeznicu ne moze ni stati bezbroj varijacija mahalskog urbanizma razapetog od Bosanskog Broda do Bagdada i Dijar-Bekira.

Za mnom je ostala besmisleno masivna zgrada jedrenske zeljeznicke stanice s kolosijecima izgubljenim u djetelini. Polubarokna dzamija, polupruska kasarna rodila se u proslom vijeku kao arhitektonski melez u braku izmedju kajzerovoga “Drang nach Osten” i sultan-Hamidovog: “ja vas-ja vas”.

Lijevo su bugarske pogranicne karaule, “med i mlijeko”, i kraj svijeta…

Pred biljeznicom je samo prorijedjena carsija iz koje su tri puta panicno bjezali i kupci i trgovci.
Sokacima bez buke prolaze dokoni ljudi, polovni “studebekeri” i ugojeni kurbani.

Istok i Zapad se dodiruju, ali se ne sudaraju.
Sviraju sambe, rostilj radi, Grendzer glumi i pucaju bajramske prangije.
Istok i Zapad zive u srdacnoj koprodukciji jedne “import-eksport” stvarnosti pune derta, “Simensa”, ovcetine, “Filip Morisa” i Hadzi-Bekirovog rahatlokuma.

U svakom stotom cepenku pod uvjerenjima i esnafskim pismima, uz tuce propisno ponistenih taksenih maraka, pecalbari po jedan nas Tetovac, Gostivarac ili Bosanac, ubijajuci godinama bijele dane za zute pare.

Pecalbarski se stedi previse, zivi premalo i razmnozava pretjerano.

Na sve strane su opet sokaci i budzaci, avlije, i cenite, i jablanovi. Jablanovi su ovdje jedina lijepa zaostala rekvizita s pozornice na koju je zauvijek pala zavjesa.

Na kraju jedne ulice, koja ide pravo, pojavljuje se kao obala “Dobre Nade” nekoliko stotina kvadratnih metara kemalizma tesko otetih od kismeta, kapitulacija u calmi. Komad tvrde zemlje na kojoj stoji tridesetogodisnja republika s laicizmom i prosvjetom.

Okolo – po mahalama vuce se iskidan lanac Otomanskog Carstva od Fatihovog majskog ulaska na konju i s macem u Aja Sofiju – do bjekstva posljednjih sultana s cvikerima, po kisi i u bolnickom fijakeru posljednje kategorije.

Jedrene me ispratilo po mraku koji se, kao i svuda po kasabama, uhvati odjednom i stusti bjesomucno i sa svih strana – i sa evropske i sa azijske.

Tama polegne kao derviska dzuba po kucama, po ljudima, po poslovima, po pokretima…
Istok i Zapad zaspiju svakog aksama zagrljeni na uscu Marice.
Samo tri crvena kruga na zelenom…