Ne zastidi se!

Nemoj se nikada zastiditi svoje majke i njenih dimija, bosanske sinije i bošče iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije i bakrenog abdesnog ibrika i đuguma, nanine sehare, svoje iz djetinjstva avlije i kuće čardaklije. Ne zastidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih čaršija, babine tihe eglene i nanine šarene šamije, djedove žute hadžijske abanije i amidžinog crvenog u desno naherenog fesa. Nikada se ne zastidi avlijskog prosca i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kućnog mutvaka. Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispraćala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju. To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago, ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana. Ne zastidi se Božiji robe, strinine resedije, nutme, halebije, gurabije, četenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta! To je Bošnjače tvoja koda, kojom te je Uzvišeni označio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i đulistanu dunjalučkom, zemlji Bosni. Ne zastidi se Bošnjo daidžinih šalvara kada ih obuče i krene u svoju mahalsku džamiju, šalvare su dio tebe i ti si dio njih, iz šalvara si izašao i nikad se ne nasmij’ kada ugledaš Bošnju da ih je obukao, znaj dobro šalvare su dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izašao. Ne zaboravi Bošnjo u dalekom svijetu, na cvijeće: zambak, sabljicu, hadžibeg, kalanfir, (karanfil) majčinu dušicu, bosiljak, šekaik, pokraj cvijeća si uvijek prolazio kada si se umoran vraćao i sa puta dolazio u svoju avliju iz džamije, škole, njive, igranja sa djecom na livadi… To cvijeće te je uvijek dočekivalo pored avlijske staze ograđeno okrečenim kamenjem i svojim mirisom ti iskazivalo najljepšu dobrodošlicu. Ne zaboravi Allahov insanu gdje god bio da bio, ma koliko se trudio da nekome ugodiš i da se prilagodiš, uvijek ćeš biti ono što i jesi, Bošnjo i musliman. Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od Dragog Allaha i naših dobrih djedova, dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana, vjeru Islam, vatan Bosnu i naše lijepe običaje, drage, bosanske adete. Upamet!

Abdullah Bosnić

Bošnjakluk Joze Čavara

Kad je ovaj rat izbio i novine donijele miris baruta čak tamo do Crvenice, bilo je obično, tiho poslije plodne, lišće je drhtalo dosadno kao i uvijek, a Jozo Čavar imao je na sebi ugaravljenu košulju i sive “gazalice”. Još toga jutra pričalo se u birtiji Marijanovoj o politici i neko je iza pune dece zovnuo Juru Antinog.

Grad zelene brade (Nekrolog jednoj čaršiji)

Davno je pojeo svoje posljednje kapetanske čakšire s lampasima.
Jutros mu pred otvorenim gradskim kapijama presvisnu nekoliko posljednjih vojnika žutih kao takiše.
(…rodio se bezimen, nekršten, neturčen… kao pastirska varda na obali zelene rijeke čudnog romanskog imena… hiljadu četiri stotine četrdeset četvrte prvi put ga pomenuše na dnu stare povelje; Počitelj – tvrdi grad na Neretvi… čuvala ga je mađarska posada, jedna kula i jedan ugarsko-hrvatski kralj…)

Hasanaginica (Alija Isaković)

Hasanaginica je bosanska i bošnjačka usmena balada, koja je nastala između 1646. i 49. u okrilju begovske bošnjačke porodice iz Imotske krajine koja je tada bila dio Bosanskog pašaluka i vjerovatno se prepričavala sa koljena na koljeno po Imotskom i okolini, dok je nije otrgnuo od zaborava 1774. talijanski putopisac, etnograf Alberto Fortis nazivajući je “morlačka balada” (morlačka = ilirička).

Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi “Put po Dalmaciji” u Veneciji. Od tog trenutka su se počeli nizati prijevodi ove pjesme na raznim jezicima svijeta. Veliki umovi toga vremena kao Johann Wolfgang Goethe (1775), Walter Scott (1798), A. S. Puškin (1835), Adam Mickiewicz (1841) su samo neka od imena koja su prevodila “Hasanaginicu”. Za “Hasanaginicu” se s pravom može reći da je jedna od najljepših i najzadivljujućih balada, koja je ikad nastala.

Hasanaginica je služila i kao predložak za prvu bošnjačku operu, a premijerno je izvedena u Sarajevu 2000. godine. Libreto je napisao Nijaz Alispahić, kompoziciju Asim Horozić, režiju je vodio Sulejman Kupusović, a u naslovnoj ulozi nastupila je primadona sarajevske Opere Amila Bakšić. (izvor: wikipedia na bosanskom)

U PDF fajlu vam se nalazi dramski tekst koji je po baladi napisao Alija Isaković.

Hasanaginica (Alija Isaković) – PDF format

Zapis o zemlji

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti

A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna

Mehmedalija Mak Dizdar

Putevi

Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni. I u jurišu
Smijući se i plačući
Pred sobom
Sve čistiš
i ništiš

Sarajevska molitva

Kumim te Bogom, veliki Bože,
skloni sa svijeta životinje!
Neka preostane sve od mačijeg roda,
moje sirotinjstvo neka preostane,
ali – skloni životinje.

Slijepac pjeva svome gradu

Minula je kiša. Sad iz kanala, sa tavana
i ispod podova trošnih kuća u predgrađu
bije smrad mišjih lešina. Koračam, ne tražeć
naročit smisao u tom: slijepac sam, i dato mi je
da vidim samo ono što drugi ne vide. Tako
biva nadoknađena moja neimaština: prepoznajem,
u južnom vjetru što me dotiče, glasove onih
koji su napustili ovaj grad. Kao da plaču.
U blizini, evo, miriše lipa. Znam: blizu je
most, i drukčije je po njemu zvoniti korak
i štap, pa više svijetla u zvuku. Zatim tu,
pored moga uha, u trenu se sparuju dvije muhe.
Ponovo će žega. Obilaze me tijela, vruća,
s mirisom postelje, s mirisom pohote. Koračam,
govoreći s Bogom, kao da i sam uza me korača:
“Zar iko od mene bolje poznaje ovaj grad?
Od mene, Bože, kome si dao da nikad ne vidi
onu koju ljubi?”

Abdulah Sidran

Zašto tone Venecija

Gledam u nebo iznad Venecije.
Ništa se promijenilo nije, posljednjih
sedam milijardi godina. Gore, ima Bog. On
stvorio je Svemir, u Svemiru sedam milijardi
svjetova, u svakom svijetu bezbroj naroda, mnoštvo
jezika, I po jednu – Veneciju.

Kasaba na granici (Nekrolog jednoj čaršiji)

Jedrene sam prvi put vidio prije dvadeset godina, u desnom uglu zemljopisne karte, sasvim pri dnu.
Samo tri crvena kruga na zelenom.
Poslije je Jedrene bilo drugo pitanje na maturi:
sesnaest clanova rusko-turskog ugovora o miru potpisanog 24. septembra 1829. u Jedrenu.